Vlasi — balkanski fenomen

Пољски чланак о Власима и Словенима у средњем и модерном веку. Пише много о балканским Власима али овде одвајам делове о асимилацији Влаха у Мађарској, Пољској и Словакији.

Ово је за овдашње сањаре који живе у заблуди да Власи Словачке, Пољске и Рутеније су изворни Словени.

nx04sZ8.jpg



xBxOmoD.jpg


uDsBxN4.jpg


https://paperzz.com/doc/7905192/vlachs-and-slavs-in-the-middle-ages-and-modern-era
 
Насловна страна законика кнеза Молдавије Василе Лупуља из седамнаестог века. Ајде навалите познаватељи румунског језика пре латинизације, језичког чишчења из деветнаестог века и сједињења са Влашком. Шта овде пише?

Vons7HD.jpg
 
Пољски чланак о Власима и Словенима у средњем и модерном веку. Пише много о балканским Власима али овде одвајам делове о асимилацији Влаха у Мађарској, Пољској и Словакији.

Ово је за овдашње сањаре који живе у заблуди да Власи Словачке, Пољске и Рутеније су изворни Словени.
https://paperzz.com/doc/7905192/vlachs-and-slavs-in-the-middle-ages-and-modern-era

Јесте, по Србији људи само сањаре о неким западнословенским Власима. Неке мање скупине сточара се с Балкана преселиле и то је веома битно, само не знам коме?

А који су то и шта су изворни Власи? Претпостављам Кумани - стари Римљани - староседеоци Балкана?
 
Насловна страна законика кнеза Молдавије Василе Лупуља из седамнаестог века. Ајде навалите познаватељи румунског језика пре латинизације, језичког чишчења из деветнаестог века и сједињења са Влашком. Шта овде пише?

Vons7HD.jpg
А Василије војвода, кнез Молдавије, дворник отоманског аге, одакле је? Како се звала академија коју је основао у Јашију, позната и као Академија Василијана и зашто је тамо одржан Јашки сабор?

Ово је напредак, дакле дошли смо до тога да имамо румунски још у седамнаестом веку. 👍
 
Румунија нема везе са Римским Царством? Колега, ајде бре!
Где су римљански гробови то је Романија. Једнога дана све ово ће опет бити наше

Imaju i rumunske izraze, jer u tome misle sebi dati viši stupanj kulture...

Nu ne treba ni zato daleko da idemo, jer i u našoj Monarhiji imamo za vanrednu žilavost romanskog elementa dosta jasnih primera. Setimo se samo Rumuna ili Vlaha u ugarskim zemljama i susednoj kraljevini Rumunskoj. Tu eto vekovima, među kudikamo mnogobrojnijim drugim narodima, potpuno se uzdržaše, te štaviše u sebe asimilovaše pa i danas još asimiliraju mnogo okolnog slovenskog i mađarskog elementa, a znatno su utecali i na razvitak mađarskog jezika. Ti Rumuni u Banatu i Erdelju potpadali su pod srpsku crkvu od XVI do polovine XIX veka, pa ipak nisu izmenuli ni jezika ni drugih etničkih osobina svojih, dok su Srbi koji među njima i oko njih stanuju primili dosta toga od njihovih osobina...

Štaviše, eno nam primera i danas u samoj Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni. Etnografski pisac, Rumun, Theodor Filipescu napisao je 1907. god. u »Glasniku Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu« (knj. XIX) prilično opširnu raspravu: »Karavlaška naselja u Bosni. Etnografsko-antropogeografičko proučavanje«, kojoj nas naučnim putem uverava o vanrednoj žilavosti romanskog naselja po Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji. On nam kaže, da se od XVII veka nalaze neka romanska naselja u Podravini, a naime: u Peterancu, Stružcu i Gušću; zatim u Posavini: u selu Kute kod Stare Gradiške i u Lonjskom polju po šumama, [Vidi o tim vlaškim-rumunskim naseljima članak F. Hefele u »Viencu« za 1890. god., br. 46, i srav. kod Filipeska, u »Glasniku muzeja« XIX, r. r. 339 i 356.] pa su ti pravi Vlasi sačuvali ne samo svoj rumunski jezik nego i sve druge etničke osobine.

Filipesku je samo uzgred dotakao se ovih Vlaha po Hrvatskoj i Slavoniji, a glavnu je pažnju obratio na braću njihovu — prave Vlahe ili Karavlahe, koji i danas po Bosni žive. Evo šta on o njima kaže: »Ako promotrimo migracije ovih Karavlaha, koje su trajale od sredine XVII vijeka do sredine XIX vijeka i u obzir uzmemo, da su oni u malom broju kroz toliko vremena uvijek u dodiru stajali sa slovenskim življem u Bosni, onda se moramo čuditi njihovoj otpornoj etnografskoj snazi, uslijed koje su se mogli do danas etnografski održati. Karavlasi nijesu do danas skoro ni malo u etnografskom pogledu izgubili, naprotiv oni su se održali i u oblastima sjeveroistočnog dijela Bosne, kao što su na pr. Batkovići, premda su ondje najviše u dodiru stajali sa varoškim slovenskim stanovništvom«. [»Glasnik Zemaljskog muzeja« XIX, p. 340.]

»Karavlasi su svoj rumunski jezik, narodne rumunske običaje i praznovjerja o porođaju, ženidbi i smrti, o praznicima do danas sačuvali. U tom pogledu može se reći, da su Karavlasi etnografski vrlo malo izgubili, premda su imali istog sveštenika kao i ostalo pravoslavno stanovništvo dotičnih oblasti u Bosni.«

»Od većeg utjecaja je slovenski jezik bio na jezik Karavlaha osobito u najnovije vrijeme, dakle pošljednjih godina. Ovaj se utjecaj osjeća mnogo više tamo, gdje Karavlasi žive mnogo u dodiru sa varoškim stanovništvom i gdje je blizu škola... Karavlasi ovih oblasti upotrebljabaju u govoru slovenske rječi, premda imaju i rumunske izraze, jer u tome misle sebi dati viši stupanj kulture — sličan onom procesu, kad Sloveni dolaze u dodir sa zapadnom njemačkom kulturom, pa miješaju u govoru njemačke riječi.«


»Oni Karavlasi, koji stanuju po krčevinama u planinskim oblastima govore i danas najljepšim i najčistijim rumunskim jezikom, koji se govori u zapadnom dijelu Rumunije. U pogledu oblika narodnih običaja nekih praznika, na pr. o Božiću, možemo reći, da su Karavlasi primili pojedine oblike narodnih običaja od pravoslavnog naroda u Bosni. Tomu je mnogo doprinijela srpska škola i pravoslavna srpska crkva.« [Ibidem, p. 341.]

»Karavlasi su sačuvali do danas cve etnografske osobine rumunskog naroda, oni se nijesu skoro nikako s drugim narodnostima nove oblasti ukrštavali, i nijesu od cboje cjeline ništa izgubili. Nijesu se pretopili u pravoslavne Srbe, premda s njima najviše opće i istu crkvu i sveštenika imaju.«

»I za to možemo reći, da rumunski narod ima veliku otpornu cnagy u pogledu izjednačenja s drugim narodnostima, jer se oni održavaju i u novim sredinama, makar oni žibeli u malom broju i makar više stotina godina stajali u dodiru s narodima drugih etnografskih osobina.« [Ibidem, p. 42.]

Tako eto na osnovu naučnog ispitivanja govori Rumun Filipesku o svojim sunarodnicima u Bosni i Hrvatskoj, a slične karakteristične osobine zapazio je i srpski etnograf dr Tihomir R. Đorđević kod Rumuna ili Vlaha po Srbiji. [ »Kroz naše Rumune. Putopisne Beleške«, Beograd 1906. Tu ima i prilično podataka o rumunizovanju ne samo pojedinačkih srpskih porodica nego i čitavih sela u Srbiji, koja se tokom vremena, kad se u njih doseliše Rumuni, pretopiše u ove, iako su Srbi i preko polovine stanovništva sačinjavali. Za ove odnošaje vidi zanimljive podatke naročito na str. 64—68. i dr.]
 
Imaju i rumunske izraze, jer u tome misle sebi dati viši stupanj kulture...

Nu ne treba ni zato daleko da idemo, jer i u našoj Monarhiji imamo za vanrednu žilavost romanskog elementa dosta jasnih primera. Setimo se samo Rumuna ili Vlaha u ugarskim zemljama i susednoj kraljevini Rumunskoj. Tu eto vekovima, među kudikamo mnogobrojnijim drugim narodima, potpuno se uzdržaše, te štaviše u sebe asimilovaše pa i danas još asimiliraju mnogo okolnog slovenskog i mađarskog elementa, a znatno su utecali i na razvitak mađarskog jezika. Ti Rumuni u Banatu i Erdelju potpadali su pod srpsku crkvu od XVI do polovine XIX veka, pa ipak nisu izmenuli ni jezika ni drugih etničkih osobina svojih, dok su Srbi koji među njima i oko njih stanuju primili dosta toga od njihovih osobina...

Štaviše, eno nam primera i danas u samoj Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni. Etnografski pisac, Rumun, Theodor Filipescu napisao je 1907. god. u »Glasniku Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu« (knj. XIX) prilično opširnu raspravu: »Karavlaška naselja u Bosni. Etnografsko-antropogeografičko proučavanje«, kojoj nas naučnim putem uverava o vanrednoj žilavosti romanskog naselja po Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji. On nam kaže, da se od XVII veka nalaze neka romanska naselja u Podravini, a naime: u Peterancu, Stružcu i Gušću; zatim u Posavini: u selu Kute kod Stare Gradiške i u Lonjskom polju po šumama, [Vidi o tim vlaškim-rumunskim naseljima članak F. Hefele u »Viencu« za 1890. god., br. 46, i srav. kod Filipeska, u »Glasniku muzeja« XIX, r. r. 339 i 356.] pa su ti pravi Vlasi sačuvali ne samo svoj rumunski jezik nego i sve druge etničke osobine.

Filipesku je samo uzgred dotakao se ovih Vlaha po Hrvatskoj i Slavoniji, a glavnu je pažnju obratio na braću njihovu — prave Vlahe ili Karavlahe, koji i danas po Bosni žive. Evo šta on o njima kaže: »Ako promotrimo migracije ovih Karavlaha, koje su trajale od sredine XVII vijeka do sredine XIX vijeka i u obzir uzmemo, da su oni u malom broju kroz toliko vremena uvijek u dodiru stajali sa slovenskim življem u Bosni, onda se moramo čuditi njihovoj otpornoj etnografskoj snazi, uslijed koje su se mogli do danas etnografski održati. Karavlasi nijesu do danas skoro ni malo u etnografskom pogledu izgubili, naprotiv oni su se održali i u oblastima sjeveroistočnog dijela Bosne, kao što su na pr. Batkovići, premda su ondje najviše u dodiru stajali sa varoškim slovenskim stanovništvom«. [»Glasnik Zemaljskog muzeja« XIX, p. 340.]

»Karavlasi su svoj rumunski jezik, narodne rumunske običaje i praznovjerja o porođaju, ženidbi i smrti, o praznicima do danas sačuvali. U tom pogledu može se reći, da su Karavlasi etnografski vrlo malo izgubili, premda su imali istog sveštenika kao i ostalo pravoslavno stanovništvo dotičnih oblasti u Bosni.«

»Od većeg utjecaja je slovenski jezik bio na jezik Karavlaha osobito u najnovije vrijeme, dakle pošljednjih godina. Ovaj se utjecaj osjeća mnogo više tamo, gdje Karavlasi žive mnogo u dodiru sa varoškim stanovništvom i gdje je blizu škola... Karavlasi ovih oblasti upotrebljabaju u govoru slovenske rječi, premda imaju i rumunske izraze, jer u tome misle sebi dati viši stupanj kulture — sličan onom procesu, kad Sloveni dolaze u dodir sa zapadnom njemačkom kulturom, pa miješaju u govoru njemačke riječi.«


»Oni Karavlasi, koji stanuju po krčevinama u planinskim oblastima govore i danas najljepšim i najčistijim rumunskim jezikom, koji se govori u zapadnom dijelu Rumunije. U pogledu oblika narodnih običaja nekih praznika, na pr. o Božiću, možemo reći, da su Karavlasi primili pojedine oblike narodnih običaja od pravoslavnog naroda u Bosni. Tomu je mnogo doprinijela srpska škola i pravoslavna srpska crkva.« [Ibidem, p. 341.]

»Karavlasi su sačuvali do danas cve etnografske osobine rumunskog naroda, oni se nijesu skoro nikako s drugim narodnostima nove oblasti ukrštavali, i nijesu od cboje cjeline ništa izgubili. Nijesu se pretopili u pravoslavne Srbe, premda s njima najviše opće i istu crkvu i sveštenika imaju.«

»I za to možemo reći, da rumunski narod ima veliku otpornu cnagy u pogledu izjednačenja s drugim narodnostima, jer se oni održavaju i u novim sredinama, makar oni žibeli u malom broju i makar više stotina godina stajali u dodiru s narodima drugih etnografskih osobina.« [Ibidem, p. 42.]

Tako eto na osnovu naučnog ispitivanja govori Rumun Filipesku o svojim sunarodnicima u Bosni i Hrvatskoj, a slične karakteristične osobine zapazio je i srpski etnograf dr Tihomir R. Đorđević kod Rumuna ili Vlaha po Srbiji. [ »Kroz naše Rumune. Putopisne Beleške«, Beograd 1906. Tu ima i prilično podataka o rumunizovanju ne samo pojedinačkih srpskih porodica nego i čitavih sela u Srbiji, koja se tokom vremena, kad se u njih doseliše Rumuni, pretopiše u ove, iako su Srbi i preko polovine stanovništva sačinjavali. Za ove odnošaje vidi zanimljive podatke naročito na str. 64—68. i dr.]
Па знамо већ: једна Влајна повлаши цело село.

Ето откуд онолика Румунија (већа од Аустрије или Мађарске или Србије) усред Словенског света.
 
Потопљена Романија

На доњој мапи се налази лингвистичка (по граматици) подела романских језик: западна Романија и источна Романија. Велики део територије где се данас налазе Словени, Маћари, итд се назива потопљеном Романијом:
miR3GBH.jpg


https://www.quora.com/
 
Потопљена Романија

На доњој мапи се налази лингвистичка (по граматици) подела романских језик: западна Романија и источна Романија. Велики део територије где се данас налазе Словени, Маћари, итд се назива потопљеном Романијом:
miR3GBH.jpg


https://www.quora.com/
Теби су потпопљене сиве ћелије од рециклирања смећа с википедије.
 
Теби су потпопљене сиве ћелије од рециклирања смећа с википедије.
Славане, пошто се представљаш као поборник очувања етницитета такозваних Влаха Србије, од тебе још увек чекам списак гимназија у којим се предавају влашки као матерњи језик и историја на влашком језику.
 
Славане, пошто се представљаш као поборник очувања етницитета такозваних Влаха Србије, од тебе још увек чекам списак гимназија у којим се предавају влашки као матерњи језик и историја на влашком језику.
Прави, пошто се ти представљаш као поборник очувања етницитета Румуна Србије, а заправо си влах који је куманског порекла, нема потребе, нити имаш моралног права да се бавиш правима другог народа кога, што је још лицемерније, негираш. Сем тога, ти не живиш у Србији и држављанин си друге државе, па тамо остваруј сопствена права. Од мене немаш шта да чекаш, јер ја нисам држава Србија, али знам да по Уставу националне мањине у Србији имају права каква немају националне мањине у другим земљама Европе. За сва додатна питања можеш се обратити Националном савету Влаха и Матици Влаха, па од њих тражи списак гимназија, мада мислим да је и то етички непримерено, јер не припадаш тој заједници.
 
Потопљена Романија

На доњој мапи се налази лингвистичка (по граматици) подела романских језик: западна Романија и источна Романија. Велики део територије где се данас налазе Словени, Маћари, итд се назива потопљеном Романијом:
miR3GBH.jpg


https://www.quora.com/

Ajde! I to baš kroz granice Albanije i Crne Gore tj. Srbije i Sev. Makedonije?
 
Cela severna Albanija tu spada.
Па, не знам.

Али неважне су прецизне линије такозване Потоњене Романије. Важно да је овај појам валидан: територије на којима се једном говорило романски а на којима током средњег века су преовладали други језици.

w1THR7U.jpg


https://en.wikipedia.org/wiki/Jireček_Line
 
Па, не знам.

Али неважне су прецизне линије такозване Потоњене Романије. Важно да је овај појам валидан: територије на којима се једном говорило романски а на којима током средњег века су преовладали други језици.

w1THR7U.jpg


https://en.wikipedia.org/wiki/Jireček_Line

Bukvalno se vidi na tvoj karti da spada. XD

A ona prva prati vrlo precizno političke granice današnjeg sveta.
 
"Povratak istim putem pretvorio se u uzbudljivo otkriće. Počelo je najavom pristajanja u motelu kod Janine. Da nije to Janjina, iz knjige Dušana J. Popovića „O Cincarima“ iz 1937, jedan od njihovih najvećih gradova? Jedan Grk u motelu mi kaže da u Janini živi oko 400.000 stanovnika, da „Vlahi“, Cincari čine oko 80 procenata."

https://www.google.com/amp/s/www.b9...03&nav_category=806&nav_id=390232&version=amp
 
– У документима Латинске архиепископије Кефалоније забележено је присуство Влаха на Јонским острвима 1274. године.

– Под владавином Султана Мехмеда II (1451-1480) Власи су представљали око 40% становништва Пелопонеза.

Страна 21, фусноте:
https://books.google.ca/books?id=d5...esc=y#v=onepage&q=Valaques Cephalonie&f=false
 
Cik pogodi koje napisao sledece:


"Since most Slav toponyms allude to some aspect of nature, they obviously derive from a peasant and shepherd culture. It is not always clear whether they were brought into Greece by Slavs who settled down permanently, by tenants situated on monastic and lay estates, or by the Vlachs, Arvanito-Vlachs, and Albanians, who became thoroughly intermixed with the Slavs, particularly in the western districts.

When the controversy surrounding Fallmerayer's theory was at its height, Thomas Gordon, the Scottish philhellenist and participant in the Greek revolution of 1821 to 1829, observed that certain scholars had looked for traces of Slav settlement and influence in the Peloponnese. But he found that these really belonged to the hellenized descendants of Albanians, who were not only still living there but also still spoke their own language. Gordon, who at least knew the Peloponnese at first hand, maintained that these people were definitely not descendants of Slavs but rather of Albanians, who had come into Greece during the fourteenth and fifteenth centuries. It is now known that these new immigrants settled down in the Peloponnese and Epirus, particularly in the region of the Pindus Mountains. It is also known that many of these Illyrian Albanians spoke a Latin dialect. They were, in other words, Arvanito-Vlachs, who, besides their own Vlach language, also spoke Albanian fluently. Their subsequent impact on Greece, especially in the south, was much more lasting than that of any of the preceding Slav migrations.

The descent of the Albanians into Attica and the Peloponnese took place after 1382 during the last years of Catalan control (1311-1388). Attica had been recently devastated by a company of Navarrese soldiers of fortune, and as a step towards the repopulation of this region King Peter IV of Aragon gave official consent to Albanian colonization, which subsequently extended to the highlands of Boeotia, thence to Euboea, and, finally, during the Turkish occupation, to the islands of Salamis, Aegina, Angistri, and Andros.

Settlements were made with official concurrence in Achaia, Elis, and Arcadia, whence they spread into Messenia and Argolis.

It is likely that Arvanito-Vlachs and Vlachs were also caught up in the migratory stream of Albanians to the Peloponnese. In this regard Cousinery calls our attention to the fact that there were certain peoples in the mountainous parts of Argolis who, besides speaking Greek, spoke a language which was practically identical with that of the Macedonian Vlachs."
 
Cik pogodi koje napisao sledece:


"Since most Slav toponyms allude to some aspect of nature, they obviously derive from a peasant and shepherd culture. It is not always clear whether they were brought into Greece by Slavs who settled down permanently, by tenants situated on monastic and lay estates, or by the Vlachs, Arvanito-Vlachs, and Albanians, who became thoroughly intermixed with the Slavs, particularly in the western districts.

When the controversy surrounding Fallmerayer's theory was at its height, Thomas Gordon, the Scottish philhellenist and participant in the Greek revolution of 1821 to 1829, observed that certain scholars had looked for traces of Slav settlement and influence in the Peloponnese. But he found that these really belonged to the hellenized descendants of Albanians, who were not only still living there but also still spoke their own language. Gordon, who at least knew the Peloponnese at first hand, maintained that these people were definitely not descendants of Slavs but rather of Albanians, who had come into Greece during the fourteenth and fifteenth centuries. It is now known that these new immigrants settled down in the Peloponnese and Epirus, particularly in the region of the Pindus Mountains. It is also known that many of these Illyrian Albanians spoke a Latin dialect. They were, in other words, Arvanito-Vlachs, who, besides their own Vlach language, also spoke Albanian fluently. Their subsequent impact on Greece, especially in the south, was much more lasting than that of any of the preceding Slav migrations.

The descent of the Albanians into Attica and the Peloponnese took place after 1382 during the last years of Catalan control (1311-1388). Attica had been recently devastated by a company of Navarrese soldiers of fortune, and as a step towards the repopulation of this region King Peter IV of Aragon gave official consent to Albanian colonization, which subsequently extended to the highlands of Boeotia, thence to Euboea, and, finally, during the Turkish occupation, to the islands of Salamis, Aegina, Angistri, and Andros.

Settlements were made with official concurrence in Achaia, Elis, and Arcadia, whence they spread into Messenia and Argolis.

It is likely that Arvanito-Vlachs and Vlachs were also caught up in the migratory stream of Albanians to the Peloponnese. In this regard Cousinery calls our attention to the fact that there were certain peoples in the mountainous parts of Argolis who, besides speaking Greek, spoke a language which was practically identical with that of the Macedonian Vlachs."
Занимљив је тај израз Арванито-Власи који се помиње у различитим изворима. Међутим, углавном се не објашњава да ли се ту мисли на Влахе из Арбаније или оне који су пореклом одатле, на неку фузију два елемента и колико се они разликују од Влаха (Цинцара) и Албанаца, какав је њихов говор и колико се разликује од друга два.
 

Back
Top