Ovde nije uopšte priča o tome da li neko protestuje ili ne, već šta su činjenice. U prevodu, da li se kod Vlaha desila asimilacija ili ne.
Ili preciznije rečeno, kakvu formu akulturacije imamo kod romanske populacije istočne Srbije. Neki tvrde da je reč o čistoj integraciji, dok je po mom mišljenju evidentno prisutna i asimilacija. I tu ne mislim na etničke Vlahe koji bi napustili matičnu etničku teritoriji, te bili npr. u Beogradu bili suočeni sa uobičajenim asimilacionim trendovima, već sa razvojnim procesima na njihovoj matičnoj teritoriji. Ako me dobro sećanje služi, celi povod iza nedavnih ideja za standardizaciju vlaškog jezika u dobroj je meri imao povoda u tome što je trend pokazao njegovu potencijalnu ugroženost.
Da se razjasni, možda jesam u početku loše upotrebio reč, zato što sam zapravo nešto kolokvijalnije govorio, podrazumevajući pod asimilacijom i integraciju, iako se to u novije vreme posmatra kao na jasno različite modele akulturacije. Istočno-srbijanski Vlasi su definitivni primer integracije. Štaviše, neuspeli pokušaji Srbije i Jugoslavije da ih srbizuje od početka XIX st. pa sve do Drugog svetskog rata dosta su ukazali da su i prilično rezistentni na pokušaje asimilacije. To je i empirijski pokazalo, kao primer, empirijski dakle, da u slučaju jedinstvenr etničke oblasti koja pripada nekoj manjinskoj zajednici, treba pristupati sa stanovišta integracije, a ne asimilacije.