Poverljiva dostava Prvoslava Vasiljevića Milovanu Đilasu protiv Vladimira Nazora i njegovog jezika i đilasova poruka Aleksandru Rankoviću“
27. septembra 1944.
Dragi druže Đido,
Danas me je pozvao drug Nazor na razgovor. Kada sam otišao tamo, rekao mi je on da hoće da govori sa mnom kao predsednik Federalne Države Hrvatske o nekim pitanjima, koja njega kao takvog interesuju.
Kako je pred sobom držao bilten inostrane štampe koji mi izdajemo, s nekim podvučenim mestima shvatio sam odmah o čemu će se voditi razgovor…
Pitao me je zatim ko uređuje Bilten, ko vrši izbor materijala itd. Rekao sam mu da to činimo ja i Vuk Dragović koji je na putu. Zatim me je pitao ko sve radi u Presbirou. Zapisujući imena osoblja interesovao se i za nacionalnu pripadnost. Kad je završio sa tim opštim pitanjima, počeo je da govori:
– Ja sam te pozvao da razgovaramo o jednom veoma važnom pitanju, preko koga ja kao Hrvat i predsednik hrvatske države ne mogu da pređem ćutke. Vi ste u Biltenu zaveli jezik beogradske čaršije, vi ga namećete i pored toga što se nalazite na teritoriji Hrvatske države. Nas Hrvate to vređa i mi nećemo jezik beogradske čaršije. Dok ste ovde na našoj teritorioji imate da pišete hrvatski, a kad odete u Srbiju pišite i govorite kako god hoćete, mene se to ništa ne tiče.
– Zatim je govorio dugo o hrvatskom i srpskom jeziku, o Vuku Karadžiću itd. i napomenuo da mi njima Hrvatima samo pravimo smetnje i političke poteškoće ovakvim svojim radom.
Za čitavo vreme njegova govora, koji je puno puta imao povišen ton, ostao sam pristojno smiren…
Na to je on rekao odlučno:
– Ne može tako više da bude. Dok ste ovde na teritoriji Hrvatske imate da pišete hrvatski. Sve što iz Hrvatske izlazi i u nju ulazi ima da bude na hrvatskom jeziku. Ko ne zna hrvatski, ne može ni da radi kod vas…
Pitao me je zatim kojim se jezikom piše radio-bilten. Rekao sam mu da to zavisi od emisija, one emisije koje se daju na hrvatskom mi ih tako i beležimo, a one na srpskom dajemo isto tako na srpskom. Mislimo da ako bismo drugačije postupali, da te emisije ne bismo verno prenosili, već bi ih falsifikovali. On je odgovorio da ni to ne može više tako da bude i da i taj bilten ima da se daje samo na hrvatskom. Pitao me je koje radio-stanice slušamo. Rekao sam mu da slušamo uglavnom Slobodnu Jugoslaviju, Moskvu i London. Na to je on uzbuđeno uzviknuo:
– Pa tamo su svi spikeri Srbi. Po svom starom običaju Srbi su se i tamo ušunjali, kao što već umeju da se ušunjaju svugde. Ja ću da protestujem protiv toga. Nećemo mi više da trpimo da nam vi namećete ono što hoćete…
Prvoslav Vasiljević (Vidi: Vladimir Dedijer, Novi prilozi za bografiju Josipa Broza Tita, Knj. 2, Rijeka-Zagreb, 1981, str. 842-3).
Na kraju, u ovom kontekstu ne može se izbeći ni zaobići između ostalih ni Gustav Krklec (1899-1977). Krklec je bio urednik hrvatskog ustaškog lista „Graničar“, koji je publikovan u Zemunu za vreme tz. Nezavisne Države Hrvatske .
Ono što je bitno, ovde donosimo, bez komentara jedan članak o Gustavu Krklecu, koji je objavljen pod naslovom „Nagrada zločincu“ u kojem doslovno stoji: