Te terorističke akcije je organizovao HNO sa Luburićem,a psole njegove smrti je to vodio Bruno Bušić lik u kojem je Tuđman video nadahnuće.
U fazi izmirenja ustaša i nacionalkomunista u Zagrebu početkom 1979. Klaus Kinkel je bio predsednik nemačke Savezne obaveštajne službe. Dok je specijalan štab koji je Kinkel formirao u slučaju Pekinga i Moskve dugo razmišljao ko će u tamošnjim ambasadama preuzeti teške zadatke jednog tajnog opunomoćenika obaveštajne službe koji deluje u drugoj, zapadnoj državi, u tamošnjim ambasadama, izbor za Zagreb nije bio težak. Dr Jozef Dengler se već dokazao kao dobar akter za takve funkcije na Balkanu koji rado preuzima rizike i nije već duže vreme bio nepoznat svojim obaveštajnim protivnicima u Beogradu. Tako je upravo njemu i povereno vodjstvo sedišta tajnih opunomoćenih obaveštajnih službi koje deluju u ovom području sa „referatom 12″ u Bulahu. Sedište se nalazilo u Beču.
U Denglerove ljude za najviše kontakte već se ubrajao Bruno Busić, koji je za hrvatsku stvar i stvaranje velike Hrvatske već izradio manifest: izmirenje svih hrvatskih snaga bez obzira na njihovu političku boju i prošlost sve dok se bore za nezavisnu Hrvatsku. Busić je još u detinjstvu održavao kontakte sa tajnim ustaškim organizacijama u Imotskom, zatim je, zbog čega je i izbačen iz škole, ali je slične kontakte nastavio i kasnije kada je prešao na studije ekonomskih nauka u Zagrebu. Kao poznati secesionista njega je doduše povremeno proganjala Udba, koja je pratila njegovu aktivnost, ali su ga mnoge hrvatske instance uzimale kao nacionalno svesnog Hrvata u zaštitu. On je krstario uzduž i popreko Evropom i uspostavljao operativne veze sa ustaškim emigrantima i udruženjima. U Zagrebu je pokretao listove i organizovao nastupe jer je i on bio zainteresovan za cepanje SFRJ i stvaranje nove hrvatske države. Veran svojoj ideji Busić je u uspotavljanju obaveštajnih veza izmedju istočnih i zapadnih agenata medju hrvatskim emigrantima sa nacionalkomunistima bio uspešan. Njegovu operativnu aktivnost uskladjivao je Ernest Bauer, nekadašnji oficir UNS, tajne službe fašističke Hrvatske u Drugom svetskom ratu, koji je u medjuvremenu postao čovek za vezu nemačke Savezne obaveštajne službe za Balkan, kao i sa ustaškom veličinom u Nemačkoj Brankom Jelićem koji je istovremeno radio i za KGB.U jednom dokumentu SID-a SMIP iz 1986. godine o ustaškim teroristima, koji je radjen na engleskom jeziku, za Ernesta Bauera piše da je bio “ agent Gestapoa“ i “ saradnik nemačke obaveštajne službe“, „ima pasoš Savezne Republike Nemačke“.
Pošto je u Hrvatskoj nedostajala jedna takva energična i delotvorna u javnosti figura kakav je bio Busić, Krajačić je sredio njegov povratak u Jugoslaviju. Zajedno sa kasnijim veličinama secesionističkog pokreta iz 1990. Ivanom Zvonimirom Čičkom, Draženom Budišom i Ante Paradžikom, Busić je organizovao otvorene studentske pobune. Sa Brunom Busićem agent dr Dengler je imao od sredine 70-tih godina tesne veze. Jedan novinar engleske televizije predstavio je Busića kao šefa odeljenja za obuku terorističke grupe u blizini Šarbrikena i šest meseci kasnije 1979. Busić je ubijen u Parizu. Dengler i njegov predsednik Klaus Kinkel procenjivali su ga kao jednog od glavnih budućih vodja u Hrvatskoj i žalili su zbog njegovog gubitka. Svi su tipovali na Udbu kao izvršioca.
Smrću Bruna Busića bio je otvoren put Franji Tudjmanu za preuzimanje vodjstva u hrvatskoj stvari. U to vreme Josip Broz Tito je politički reagovao na sve jače izražene separatističke težnje u SFRJ. Medjutim, pokazalo se da nije bio dobro obavešten, jer je, kako tvrdi BND, Tito informacije o tome šta se zapravo valjalo u Hrvatskoj dobio je tek iz druge ruke. Savim slučajno saznao je za vreme posete Rumuniji da rukovodstvo hrvatske komunističke partije održava kontakte sa Brankom Jelićem, poznatim i traženim ustaškim emigrantskim vodjom koji je živeo u Berlinu. On je od Rumuna čuo takodje da je hrvatsko rukovodstvo istovremeno obigravalo u istočnoevropskim zemljama kao što su Čehoslovačka, Madjarska i Rumunija, da se preko Sovjetskog Saveza založe za slučaj da uspe planirano otcepljenje od Jugoslavije. Po Titovom povratku usledila je „burna“ sednica rukovodećeg štaba u poljoprivrednom dobru Karadjordjevo, na kojoj je doneta odluka o korenitom čišćenju hrvatskog partijskog i političkog rukovodstva kao i kadrova u armiji. Medjutim, i ovo čišćenje imalo je svoje granice. Još je bilo instanci koje su uživale Titovo poverenje a koje su se pobrinule zato da mnoge glave Maspoka ili ne odlete, ili dobiju samo simbolične kazne zbog pobune. Krajačić se pre svega zalagao za svoje stare kadrove ukoliko se nisu preterano javno eksponirali. Tako je mogao da spase svog najbližeg prijatelja i saradnika tadašnjeg predsednika hrvatskog parlamenta Josipa Manolića tako što ga je poslao u penziju, dok Franju Tudjmana koji je već bio veoma poznat po svojim spisima nije mogao spasiti zatvorske kazne.
Posle toga Stevo Krajačić je na svoju ruku, mimo Tita krenuo u akciju odvajanja Hrvatske i njene tajne policije od Beograda. Specijalno Krajačićevo odeljenje u SDB Hrvatske je krajem 70-tih pripremilo 150 jugoslovenskih pasoša. Kratko vreme posle toga u Bonu u prisustvu zagrebačkog predstavnika Udbe, jednog predstavnika nemačke Savezne obaveštajne službe i uticajnog ustaškog lidera koji je živeo u Berlinu Branka Jelića odlučeno je koji članovi fašističke emigracije treba da dobiju ove pasoše. Neki od ovih pasoša dospeli su čak do Australije gde postoji jaka ustaška organizacija. Ova akcija omogućila je da se nesmetano u Hrvatsku vrate čak i ratni zločinci i kriminalci za kojima je raspisana poternica i uspostave kontakte sa krugovima oko Krajačića u Zagrebu. Nemačka tajna služba je aktivirala svoje postaje na Balkanu posebno u Zagrebu, Ljubljani i u Beogradu. Kao legalni stanovnik, iako obaveštajac BND-a dr Johan Jozef Dengler je imao pristupa SSUP-u u Beogradu i tamo mogao da – iako veoma ograničeno – razmenjuje informacije sa političkim organima i organima bezbednosti Jugoslavije. U samom Bulahu centralnu ulogu u saradnji sa Udbom igrao je Stamberger koga je Kinkel postavio na čelo referata za specijalne operacije. Ti „partnerski obaveštajni odnosi“ nisu medjutim smetali Saveznoj obaveštajnoj službi Nemačke da nastupa agresivnije u Jugoslaviji. Stare veze su reaktivirane, a tamo gde je bilo potrebno stariji saradnici su zamenjeni mladjima. Prema saznanjima jugoslovenske kontraobaveštajne službe, Savezna obaveštajna služba Nemačke je 70-tih i 80-tih godina imala sastav od oko stotinu agenata u Jugoslaviji i njihov identitet i vodja za vezu sa SDB bio je poznat.
U to vreme partnerstvo hrvatskih secesionista sa BND-om dobijalo je sve čvršće forme. Od trenutka neposredno pred Titovu smrt, 1979. godine u Zagrebu su sve odluke u strateškim i personalnim pitanjima donošene samo u dogovoru sa centrom oko Krajačića sa nadležnim instancama BND i ustaškim predstavnicima. Nemačka tajna služba je tako postala aktivan činilac u oblikovanju balkanske politike. Godinu dana posle Titove smrti, medjutim, Tudjman je 1981. ponovo bio u zatvoru. Ovoga puta zbog „neprijateljske propagande protiv SFRJ“. Tudjman je u drugoj instanci osudjen na dve godine zatvora. U okviru delegacije Nemačkog crvenog krsta dr Derne je posetio Tudjmana u zatvoru Gradiška. U SR Nemačkoj jedan Hrvat, agent BND je pomogao da se organizuje medijska kampanja u korist Tudjmana. Publicisti poput Hansa Petera Rulmana, Karl Gustav Sterm, Viktor Majer, kao Rajsmiler, urednik i sam list „Frankfurter Algemajne cajtung“ zalagali su se iz petnih žila za Franju Tudjmana.
Savezna obaveštajna sluzba nije u Hrvatskoj održavala dobre odnose samo sa Krajačićevim krugom. Ona je raspolagala tradicionalnim mrežama agenata koje je prema potrebi uključivala, podmladjivala i širila. Agente BND-a u Zagrebu od završetka Drugog svetskog rata vodi čovek čije je šifrovano ime Vlado. Pod ovim imenom pojavljuje se i čovek za vezu u Zagrebu koji uskladjuje operativne snage u Zagrebu. To je bio skoro 80-godišnjak Milivoj Huber. On je bio novinar šef privrednog „Vjesnika“ a BND ga je angažovala kao „stručnjaka za procenu“. To znači da je pored sirovih podataka dostavljao i podatke i materijale o izvesnim problematičnim situacijama ili odredjenim ličnostima. Kao novinar on je imao uticaja na javno mnjenje a mogao je po želji nalagodavca da učestvuje u oblikovanju javnog mnjenja. Ovaj agent je takodje vrbovao nove saradnike za nemačku obaveštajnu službu. Tako je na primer zavrbovao Vladu koji je vodjen pod šifrovanim imenom Ali. U stvari, radilo se o tadašnjem tehničkom direktoru zagrebačkog dnevnog lista „Kurir“ Anti Živkoviću koji je posle dolaska Tudjmana na vlast napravio karijeru. Osamdesetih godina zavrbovan je preko Vlade i tadašnji direktor „Privrednog vjesnika“ Ante Gavranović. On je 1991. postao predsednik Saveza novinara Hrvatske. Njega su na vezi držali dr Dengler i dr Bauer. Johan Jozef dr Dengler je bio agilan diplomata i obaveštajac. Službovao je u Zagrebu, Budimpešti i Helsinkiju kao konzul, odnosno ambasador Austrije i u administraciji KEBS-a. Tokom rata bio je poručnik Vermahta, odakle je i angažovan za BND. Bio je veliki prijatelj pape Vojtile, koji ga je odlikovao za pomoć Vatikanu. Dengler je koristio Jugoslaviju kao tranzitnu zemlju da bi putovao u Rumuniju, Bugarsku i Tursku. U njegove brojne obaveštajne naloge spada i potraga za Karlosom tada najtraženijim teroristom u svetu. Pod radnim imenom Karl Smit, dr Dengler je često putovao u Rim.
Sledi nastavak