hedon29:
Poznato je da je komunistima istorija uvek bila slabija strana. Hocesh reci da Nemci nisu vodili osvajachku politiku prema luzichkim Srbima, i nisu ubijali njihove prvake, pokushavali(i uspevali) asimilovati ih, i za vreme Hitlera(pre njega se stanje koliko-toliko popravilo) ponovo sprovodili antisrpsku politiku. Pa zar mislish da ce i posle holokausta davati povod da se mogu optuziti za nacizam?
Наравно да су Швабе увек и онда и сада радиле једно те исто - мрзели су Словене и то испољавали на разне начине.
Саво.В.Оровић
Lužički Srbi[1]
Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju, IV knjiga, 1964, Cetinje
Najstariji trag srpskom imenu uopšte nalazi se u Plinija i Ptolomeja, i to u sasvim čistom obliku: Serbi, Serboi, Serbvi - inače latinsko ime, po Tacitu, za njih je bilo Veneti, od toga su Njemci za Lužičke Srbe izveli Venden, Sorben, Sorbenvenden, Lauzervenden. A sva srpska plemena, kako na jugu tako i na sjeveru, sebe su oduvijek nazivala jednim opštim imenom "Srbi" ili "Sorabi". "Rab" znači čovjek, "Sorabi" znači "Subraća", "Soljudi". Ime "Sloveni" pak došlo je otud, što su mogli među sobom "sloviti" (govoriti), a Germane, s kojima se nijesu razumijevali, nazivali su "Nijemcima", jer su za njih bili nijemi ili mutavi. I po Šafariku svi su se Sloveni nazivali Srbima, a to, po Dobrovskom, potvrđuje i činjenica, da se dva najudaljenija slovenska naroda tim istim imenom zovu.
Lužički Srbi su posljednji ostatak Polapskih Slovena, koji nekada naseljavahu veći dio današnje Njemačke, i to: zapadnu Prusku, Pomeraniju, Branibor, Saksonsku, Anhalt, istočnu polovinu Hanovera, Meklenburg–Šverin, Meklenburg – Sterlic i južni dio Šlezvig–Holštajna, zatim ostrva Febrani, Rujan (Rugen), Uznojmo i Volin u Istočnom (Baltičkom) moru. Sedište Polapskih Slovena, dakle, bilo je između Češke i Baltičkog mora. Na istoku bili su im susjedi Prusi i Litvanci, a na zapadu Saksonci i Tirinžani. Oni su se dijelili na tri ogranka: Bodrići koji su živjeli u zemljama današnjeg Meklenburga i Holštajna, Ljutići u današnjem Braniboru i Pomorju, i Srbi u današnjoj Lužici i Saskoj od rijeke Bobre do rijeke Sale.
Nazad hiljadu godina u ovim krajevima nije bilo, dakle, nikakvih Njemaca, nego su svuda živjeli samo Sloveni i to je bila čisto slovenska zemlja. Latinski geograf Sekvestor, polovinom šestog vijeka, piše da "Laba dijeli Nijemce od Srba"... To svjedoče mnogobrojna imena njihovih mjesta, sela, planina, polja, rijeka i potoka, koja su sve do danas čisto slovenska, kao: Dubrava, Gorica, Jasen, Javornik, Lomnica, Laba, Branibor, Kamjenica, Nova Luka, Dobri Lug, Poreč, Ravno, Čorna Voda, Mikra itd. Pošto su Nijemci zvali Slovene: Veneti, Vendi ili Vindi, to mnoga topografska imena u Njemačkoj sa tim korijenom podsjećaju da su nekada tamo Sloveni živjeli, na primjer: Vindenhasen, Vindischgretz, Vinddorf, Vendeburg, Vindschthal, Vindesbrg, Vindeburg itd. Berlin je bio njihov "brlog", gdje su držali i hranili stoku, a Lipiska ili Lajpcig bio im je oltar gdje su pod granatom lipom slavili boga Peruna, koji nebom upravlja, onda kada su Njemci još obožavali žabu, i gdje su Sloveni dolazili na sabor obučeni u platneno odijelo, već napredni zemljoradnici, dokle su se Njemci, kao lovci, još odijevali kožom.
U istoriji Berlina (iz 1888) stoji da su do XIV vijeka njegovi stanovnici bili Srbi. Članovi mjesnog odbora govorili su na sjednicama srpskim jezikom, a zvanična upotreba njemačkog jezika uvedena je tek pri koncu XIV vijeka. Zna se da je prestonica Njemačke postala od dvaju srpskih sela: Berlina i Kolina.
Lajpcig je nekad bio centar Lužičkih Srba. Još u XVIII vijeku suđeno je u tamošnjim sudovima na lužičkosrpskom jeziku. Zato su u toku XVIII i XIX vijeka u Lajpcig rado išli na studije naši ljudi, među mnogima Dositej Obradović, Sima Milutinović – Sarajlija, pa i sam Vuk Karadžić. "Krv nije voda" i ona ih je vukla tamo. Išli su kod svoje braće, od koje su uvijek bili svojski i bratski primljeni.
Slovenski karakter Lužice očituje i slovensko porijeklo mnogih tamošnjih znamenitih Njemaca. Tako, na primjer, Lajbnic se u Torgavi (1713) obratio na ruskog cara Petra Velikoga kao Sloven na Slovena, sa riječima: "Naše je porijeklo isto – oba smo Sloveni", Lesing je bio Srbin iz Lužice, za Bizmarka su sami Njemci govorili: "Taj slovenski diplomata", za Katarinu II, koja je rođena u Štetinu u porodici Serbst, ruski istoričari su dokazivali da nije Njemica, već Srpkinja itd. A najbolje se to vidi iz priložene karte, koja pokazuje geografski položaj Polapskih Slovena i njihovu podjelu na mnogobrojna plemena. Mnogi tamošnji stanovnik već sada i ne sluti da u njegovim žilama teče čista i plemenita slovenska krv.
Od XI vijeka Polapski Sloveni biju neravni boj sa Njemcima, koji su nasilno kolonizirali njihovu otadžbinu. Pod izgovorom da šire hrišćanstvo među mnogobožačkim Slovenima njemački zavojevači išli su za tim da ih pokore i ponjemče. Sa krstom u jednoj i mačem u drugoj ruci dolazili su ti perfidni misionari kod Slovena, koji su se dugo i uporno, ali uzaludno opirali. Među pokrštena slovenska plemena Njemci su upućivali svoje sveštenike, te su tako i na sve moguće načine naturali pored nove vjere i svoj jezik i svoju kulturu. Malo pomalo nestade starih slovenskih običaja i redom svih drugih narodnih osobina.
Na cijelom istočnom i srednjem dijelu današnje Njemačke, gdje je nekada tekao bujan slovenski život, gdje se orila slovenska riječ i pjesma i gdje su slovenske ruke krčile put prodiranju istinske kulture, danas ondje živi samo uspomena na prošlost Polapskih Slovena, i maleni broj Lužičkih Srba ostao je kao živi spomenik i rječito svjedočanstvo slovenskog obilježja ovih krajeva.
Sve do Karla Velikog Polapski Sloveni su uspješno vodili borbu za svoju slobodu, a ovaj je iskoristio njihovu pocijepanost i neslogu te ih je bio sve redom pokorio. Poslije Karlove smrti oni su se opet za neko vrijeme uspješno odupirali porobljavanju, ali su Njemci onda kao i poslije bili podmukli neprijatelji. Jednom prilikom je pogranični grof Gero priredio veliku gozbu, i na nju pozvao trideset najglavnijih slovenskih knezova, kojima se pravio dobrim prijateljem. Ovi, ne sluteći ništa zlo, svi dođu. A vjerolomni Gero usred gozbe dadne znak, te oružani stražari navale na goloruke knezove i sve ih mučki pobiju. U poslednjoj borbi koju su vodili Bodrići pao je njihov knez Niklot, čiji su ponjemčeni potomci (Niklotovići) vladali u Meklenburgu sve do Prvog svjetskog rata. To obezglavljenje naroda, izdajstvo kneza Tugomira i nedostatak sloge i jedinstva dovelo je najposlije Polapske Slovene, s malim izuzetkom, do konačne propasti.
Tako su Lužički Srbi i ostali Polapski Sloveni, kroz dugi niz vjekova, bili slovenska predstraža na zapadu i tvrdi bedem svojoj braći na istoku, Poljacima i Rusima, protiv silne njemačke navale. Na obalama Sale i Labe, Spreve i Odre tekla je stolećima njihova plemenita krv. Polja Lužice i Branibora, Prusije i Pomeranije zasuta su i presuta njihovim junačkim kostima. Iz mnogobrojnih ratova sa Njemcima pominju se kao istaknuti borci za slobodu i vojskovođe: Zvjezdodrag, Bjelosav, Dervan, i "ponositi" knez srpski" Milivoj, koji je slavno pao na bojnom polju; kao i posljednji njihov vladar knez Pribislav, o kome je Jan Česla napisao (1862) epopeju "Knez Pribislav". On već skoro hiljadu godina, po narodnom vjerovanju, živi skriven u podzemnim hodnicima, negdje kod Borkova, i bdi nad Srbima, da se jednom pojavi i oslobodi Lužicu ispod njemačkog iga.
Od velikog broja Polapskih Slovena ostalo je do današnjeg dana neistrijebljeno i neponjemčeno svega oko četiri stotine hiljada Lužičkih Srba. A što je upravo tome glavni uzrok? Zakleti neprijatelj Slovena – Njemac i stari slovenski grijeh – pocijepanost i nesloga. Mjesto da su se sva ta jednokrvna plemena složila i ujedinila u jednu jaku državu, svako je od njih htjelo da živi samo za sebe, a bilo je još i neprijatelj svome susjedu. Proganjali su jedni druge i još pozivali Njemce u pomoć protiv svoje braće. Tako se najposlije i tu potvrdila i ostvarila stara narodna poslovica, koja opominje: "Ko neće brata za brata, on će tuđina za gospodara" I to je najbolja pouka svima sadašnjim slovenskim narodima, da im je spas i budućnost jedino u bratskoj slozi i čvrstom jedinstvu.
Za Lužičke Srbe pisao je njemački list "Leipziger Tagblett" oko 1880. g. ovako:
"Srpstvo, koje negda tako jako bješe rašireno u Njemačkoj, liči na kakvog dobrog starca na samrtnoj postelji njegovoj, koji već zatvara oči da umre... Oko njega se pretvorilo sve u njemačko, sama polja i rijeke, varoši i sela nosiće još draga mu imena, što im je vrijedan narod njegov davao... Korak po korak zemlje osvajali su Germani (Njemci) od njih. I sa smrću posljednjeg vendskog (srpskog) vladara Pribislava 1134, koji je hrišćanstvo bio primio, ugasi se i posljednji branilac ovog nesrećnog naroda.