oziman
Veoma poznat
- Poruka
- 11.984
U drevnim i tradicionalnim drustvina kod drevnih naroda, postojao je jak kult vernosti, vladaru, otadzbini, bracne vernosti, itd. Cuveni italijanski mislilac Julius Evola tvrdi da je to bila vernost do kraja, do smrti. On to naziva karakteristikom solarnih civilizacija, gde postoji kult sunca. E u takvim drustvima je vernost, pre svega, vladaru, bila toliko jaka da je bila cak sakralizovana, smatrana je svetom duznoscu, jer se vladar poistovecivao sa bozanstvom, sa samim suncem.
Kao pravi primer toga, Evola navodi Japan kao drzavu gde su postojali poslednji odblesci drevnog, tradicionalnog drustva. Ta ,,velika civilizacija sunca" kako je naziva Evola, razvila je toliko jak kult vernosti, vernosti koja je fanaticna, koja ide do kraja. Ona je sadrzana u drevnoj misli da podanici treba svuda prate vladara. I navodi primer, japanskog generala Nogija, pobednika iz Port Artura koji se, zajedno sa svojom zenom, ubio kad je cuo da je japanski car mrtav, da bi ga pratio ,,sa one strane smrti". Takodje, kamikaze su jos jedan dokaz koliko daleko ide to sve i koliko je kult vernosti bio jak u Japanu.
Kada govori o bracnoj vernosti, Evola spominje i primer slovenskih zena koje su, kada bi im muz umro, skakale u vatru za njima. I pokazuje da slovenski obicaj dolazi iz stare arijevske Indije te je to dakle opsteindoevropski obicaj. A indoevropska civilizacija je takodje solarna.
Dakle, kako vi komentarisete to shvatanje vernosti, taj kult vernosti koji je sakralizovao vernost koji je postojao u tradicionalnim drustvima? Da li se slazete sa tim ili ne?
У прошлим временима када су људи били необразовани и религијски затуцани то је могло да прође. Наиме, владар се није тада посматрао као човек већ као буквално божанство:
citat:
"Božansko pravo kraljeva politička je i religijska doktrina kraljevskog i političkog legitimiteta. Ona pretpostavlja da monarh nije subjekt nikakva zemaljskog autoriteta, već svoje pravo na vlast izvodi izravno iz Božje volje. Kralj stoga nije subjekt volje svojega naroda, aristokracije ili bilo kojeg drugog staleža uključujući ovdje (prema nekim stajalištima posebice u protestantskim zemljama) i Crkvu. Prema ovoj doktrini, budući da samo Bog može suditi nepravednom kralju, kralj ne može činiti krivo. Doktrina implicira da svaki pokušaj svrgavanja kralja ili sputavanja njegovih moći protivi se Božjoj volji i može tvoriti svetogrdan čin.
Због тога су се религијски затуцани примитивци вековима жртвовали за свог владара. Не због свог "просвећеног" ума, већ због слеђења слепог недотупавог, утувљеног религијског веровања.
Ту се радо о фанатицима религијом испраног мозга. И то објашњава зашто су владари вековим толико чували религију, јер им је она давала оправадање власти над сужњима.
Међутим, са слабљењем религије, код просвећенијих народа "божанско право владара" је шутнуто тамо где му је место.
Док код оних примитивних и заосталих то је важило до недавно.
И ти се још дивиш томе. Фанатизму Јапанца у другом светском рату. То није за дивљење него за подсмех.



