Ja sve vernike koje znam svi su nešto nesrećni. Ili čudni, u najmanju ruku. Doduše, ima i tu dobrih ljudi i sjajnih osoba, ali većina je baš čudna i uvrnuta.
Citiraću Tolstoja: "nije moguće živeti bez vere". Istina, Tolstoj je mislio konkretno na religiju, ali, u suštini stvari, predmet vere može biti bilo šta. Hrišćaninu je to Bog, ateisti njegovo odsustvo. Hedonisti je to sreća, državniku ideal, ljubavniku žena. Bogatašu novac, siromašnom boljitak... Itd. Pa čak i oni koji su najviše ogrezli u ravnodušnost, vojnici apsurda poput Kamija imaju svoju veru - u apsurdu, kao i nihilisti- u ništavilu. Čovek kojem ne preostaje nijedna vera- taj ne može živeti- jer nosi teret praznine. Religija je uglavnom poslednja vera koja ostaje čoveku, jer vremenom shvati da je sve prolazno, dosade mu zadovoljstva i hirovi, velike čežnje i razna dostignuća, odjednom čovek shvati da je većina njegovih vera (u zadovoljstvo, u uspeh, u nauku) besmisleno, prolazno, bez opravdanja- i zato mu preostaje uzak izbor- ništavilo života, smrt ili religija.
Seren Kjerkegor je dao dobru podelu čovekovog života na tri etape. Naime, razlikovao je tri razdoblja: fazu estetike, fazu etike, i fazu religioznosti. Prva je vezana za užitak u životu, provod, lepotu, radovanje (lepe žene, sjajna hrana, dobro vino). Ova druga je nešto poput oscilovanja između čoveka prve faze i onog vezanog za moral, čoveka koji razlikuje dobro i zlo, koji ima osećaj duga, koji je veran partneru. Kada se sve to prevaziđe, čoveku ostane religija, i eto ga i u toj trećoj fazi. Slična razvojna linija čoveka se može opaziti i kod Tolstoja, koji je najpre živeo slobodnijim životom, zatim (poput njegovog junaka Olenjina iz dela "Kozaci") pronašao smisao života u drugima, da bi na kraju kroz religiju dobio sve odgovore. Dileme Tolstoja odlično oslikava i Levin iz romana "Ana Karenjina", koji se pomirio s životom tek nakon religiozne spoznaje.
Sve te faze ne moraju biti dostignute, pa se lako desi da čovek čitav život bude dosledan hedonizmu, ili starost provede vodeći se pozivima altruizma! Primećujem slične nijanse, ali bih podelu preformulisao i razlučio sledeća tri razdoblja: stupanj vere u sebe, stupanj vere u svet i stupanj vere u večno. Ipak, suština je manje-više ista i polazeći od ovog lako ću ti odgovoriti zašto je tvoj utisak o vernicima takav- ti veruješ u one stvari koje su oni već odbacili. Ti više veruješ u stvaran svet nego u duhovno, tebi će više prijati ukusan ručak ili zavodljivo žensko telo od spokoja hrama, od pomisli o spasenju, od mogućeg raja. Oni su tvoje ljubavi odbacili (a možda nikad nisu ni voleli), a tebi je ono što su oni prevazišli SVE! I baš zato ti deluje da su oni nesrećniji. A za njih je sreća prosto nešto drugo... Moram dodati i da je ta sreća mnogo vrednija od tvoje, pošto je i trajna. Iskreni vernik je najsrećniji čovek na svetu.