Po meni je najznacajniji deo Novog zaveta u tome sto se sa osvete za svaki dogadjaj uvodi i prastanje. Ali se to pretvaranjem u apsolut svodi na neprimenljivo i dovodi u ukupnom do slabljenja drustva.
Baš naprotiv, tamo gde nema praštanja, tu dolazi do slabljenja društva, i na kraju, do neminovne propasti, tj. samouništenja.
Ratovi kakvi god bili elementarno pokazuju neprihvatljivost apsolutizovanja takvog stava, mislim na prastanje. Neprijatelj dodje, ubija ... a ti se molis za njega i prastas ..
.
Rat je bezumlje.
Ako kažem da je praštanje metaforički osvetljavanje duše, onda bezumlje jeste posledica ne praštanja, znači sakupljanja mraka u duši.
I rat je posledica bezumlja, mržnje, mraka u duši. Zato u ratu i nebrojene žrtve, često nevine, jer ono što je bezumno to ne može da vidi, a ono što ne vidi to ne zna šta čini.
Moliti se za bezumnog isto je kao i moliti se za kamen da se sam pomeri sa mesta.
Besmisleno je.
Molitva, ako se i upućuje, po meni, ima smisla upućivati je onome ko ima makar trunku zdravog razuma.
A onaj, koji je pošao u masovni pokolj, po meni, tu nema ni trunke zdravog razuma.
Zato je i napisano u Svetom Jevanđelju; a kada vidite da drugi čine zlo, pustite ih neka čine, pogibao njihova je vrlo blizu.
I ovo je suština, ne postati i sam bezumnik u vremenu iskušenja.
Jer bezumnik svoje bezumlje ispoljava tako što uništava svet oko sebe, jer uništavanjem sveta oko sebe, uništava i svet u sebi.
Dakle, ne krenuti putem bezumlja jer je to put koji vodi u provaliju.
Mada, ima tu i druga strana medalje.
Kada vidiš da drugi ubija, Ti možeš da mrziš njega i možeš da mrziš njegovo delo.
Mržnja prema njemu neće Ti pomoći da pokažeš njemu da to što čini nije dobro, već Te samo može učiniti jednakim ili sličnim njemu. U tom smislu, kada se moliš za takvog čoveka, to prvo činiš zbog samoga sebe, da Tvoja duša ne bi otišla u mrak duše onoga zlikovca. Dakle, molitvom za drugoga, mi se ipak prvo molimo za samoga sebe, pa tek onda i za onoga. A nema ništa loše u tome da se bolesnom čoveku poželi da ozdravi. To jeste plemenito i uzvišeno i to ne može bilo koja duša tako nešto da čini, već samo plemenita duša i jak duh.
Sa druge strane pak, bedna duša i slab duh, ona će da ,mrzi, jer za mrznju ne treba snaga duha i plemenitost duše, snaga i plemenitost su karakteristike uzvišenog, nesebičnog, večnog, karakteristike Ljubavi.
Kada kažem mržnja, to je za mene osećaj ništa, dakle, nula osećaj prema kome/čemu.
Bez prastanja se na odredjenom mestu sakupi toliko zla da postane skoro nemoguce ziveti. Kada situacija postane takva dobro je razmisliti o preseljenju na drugo mesto.
Kao i ptice selice, kada postane hladno, odlete na jug, gde je toplije.
Vera bez razuma se temelji uglavnom na strahu.
Strah je oduvek bio najjače oružije zlikovaca, kojim su porobljavali, manipulisali, iskorištavali, upravljali običnim ljudima. A taj strah je opet, prvo nastao u duši zlikovca, koji ga dalje projektuje na svoje žrtve, i pomoću straha, koji oseća u svojoj duši, upravlja podanicima.
Kada bi se zlikovcu oduzeo strah, on bi izgubio svoje najjače oružije.
To baš i nije tako lako, jer postoje bliski i daleki strahovi, dakle strahovi koji su neposredni, ali i strahovi koji su duboko u čoveku, i koji se protežu duž čitavog horizonta čoveka. Upravo Ti daleki strahovi su najopasniji, jer oni se na daju sagledati lako, a vode čoveka.
Pretnja sadrzana u implicitnoj formi je data na kraju citata. Zasto bi se dokazivanje ljubavi prema Bogu i prihvatanje Boga dovodilo u okvir porodice i tu trazilo da se stvaraju sukobi ?
Cemu zurba kad vremena ima dovoljno da se pokaze sta je i zasto bolje ?
Žuri se onima, koji bi da smute na brzinu.