VERA...ŠTA JE TO...

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Moja sestra je veeeeliki vernik, posti sredom i petkom (:roll:), čita isključivo duhovnu literaturu (:roll:), ispoveda se i prićešćuje "redovno" (:roll:), ide u crkvu, opet redovno (:roll:)... poštuje velike postove, praznike (:roll:)... ako je ovo merilo, veliki je vernik. :roll:
To svakako nije merilo.
Po tvojim postovima nikada ne bih rekao da imas sestru vernika. :lol: Ko bi rekao!? :think: ;)
Na stranu što je sklona da kritikuje tuđe postupke, nedostatak morala i ispravnosti. Ni ja ne volim sa njom da "diskutujem" o tome, ali ona prosto insistira, bez da sam i pitala za mišljenje. Uglavnom izbegavam ovakve razgovore, jer se svode na moralisanje, osim toga, smatram da se nema šta reći na temu ličnog rel. opredeljenja... ebo te, živi kako najbolje znaš, ali pusti i druge da žive. To je ono što mi smeta, taj nedostatak tolerancije, koji po pravilu ne može da shvati neko ko u tuđem oku vidi trn, a u svom mu ni balvan ne smeta.
Jesam rekla da je volim?
E, pa nadam se da nisi toliko daleko otisla da je ne volis. :roll: ipak je sestra, sestra! :cool:
 
Kako neki tvrde Bog je ljubav a i ateista bi voleo zakone koji bi proistekli iz ljubavi i koji bi odredjivali svet kao celinu, pa bi voleci takve zakone indirektno voleo i njihovog tvorca, nezavisno od toga da li veruje da je tako nastao svet ...

Sta ljudi veruju? Da li je ovaj svet zasnovan na ljubavi kao osnovnom,i vodecem principu. Da li pored ljubavi postoje i drugi principi koji odredjuju svet od kojih su neki i direktno suprotstavljeni ljubavi ?

:think:

U pravu si. Ja kao ateista bih voleo da vlada ljubav među ljudima, ali, nažalost, realnost je drugačija i zato ja i ne razmišljam niti o Bogu niti o Bogu-ljubavi jer su to očigledno fikcije svih onih koji veruju, ali bi isto kao i ja voleli da prevlada ljubav. Jedino ohrabrenje je, kada se pogleda istorija, što se kod ljudi javlja neko otrežnjenje i sve više se čuje glas o toleranciji i saradnji (bar tako se meni čini).
Lično ne mislim da je svet zasnovan na ljubavi jer da jeste ljubav bi i preovladavala. Ono što je jasno to je da ka ljubavi svi moramo da težimo, bez obzira da li je ona Bog, kako misle neki venrici, ili ne, kako misle neki vernici i svi ateisti.
 
Moja sestra je veeeeliki vernik, posti sredom i petkom (:roll:), čita isključivo duhovnu literaturu (:roll:), ispoveda se i prićešćuje "redovno" (:roll:), ide u crkvu, opet redovno (:roll:)... poštuje velike postove, praznike (:roll:)... ako je ovo merilo, veliki je vernik. :roll:
Na stranu što je sklona da kritikuje tuđe postupke, nedostatak morala i ispravnosti. Ni ja ne volim sa njom da "diskutujem" o tome, ali ona prosto insistira, bez da sam i pitala za mišljenje. Uglavnom izbegavam ovakve razgovore, jer se svode na moralisanje, osim toga, smatram da se nema šta reći na temu ličnog rel. opredeljenja... ebo te, živi kako najbolje znaš, ali pusti i druge da žive. To je ono što mi smeta, taj nedostatak tolerancije, koji po pravilu ne može da shvati neko ko u tuđem oku vidi trn, a u svom mu ni balvan ne smeta.
Jesam rekla da je volim?

Što bi rekao naš narod "uzela si mi reči iz usta". Samo ja nisam toliko fin kao ti, pa bih stavio i ono "j":D.
 
U pravu si. Ja kao ateista bih voleo da vlada ljubav među ljudima, ali, nažalost, realnost je drugačija i zato ja i ne razmišljam niti o Bogu niti o Bogu-ljubavi jer su to očigledno fikcije svih onih koji veruju, ali bi isto kao i ja voleli da prevlada ljubav. Jedino ohrabrenje je, kada se pogleda istorija, što se kod ljudi javlja neko otrežnjenje i sve više se čuje glas o toleranciji i saradnji (bar tako se meni čini).
Lično ne mislim da je svet zasnovan na ljubavi jer da jeste ljubav bi i preovladavala. Ono što je jasno to je da ka ljubavi svi moramo da težimo, bez obzira da li je ona Bog, kako misle neki venrici, ili ne, kako misle neki vernici i svi ateisti.

Ako kazem samo da se u vecini slazem sa napisanim, to bi stvorilo bar malo pozitivne energije.

Ako bih rekao samo da se ne slazem sa tim da su svi ateisti idealni, pa da bi poslednja recenica bila prihvatljiva samo ako se izbaci rec svi (svi ateisti) onda zavisno od tog sa kim razmenjujem misli to moze dovesti i do pozitivne ali i do negativne energije.

E sad kazem vaze i prvi i drugi napisani pasus.

:bye:
 
Ako kazem samo da se u vecini slazem sa napisanim, to bi stvorilo bar malo pozitivne energije.

Ako bih rekao samo da se ne slazem sa tim da su svi ateisti idealni, pa da bi poslednja recenica bila prihvatljiva samo ako se izbaci rec svi (svi ateisti) onda zavisno od tog sa kim razmenjujem misli to moze dovesti i do pozitivne ali i do negativne energije.

E sad kazem vaze i prvi i drugi napisani pasus.

:bye:

Pa ja sam siguran da može da se kaže "svi ateisti", jer je u osnovi ateizma negiranje objektivnog postojanja Boga, pa tako i Boga-ljubavi. Svaki ateista bi, po mom mišljenju, ljubav kao divno emotivno stanje, trebao da traži u nekim procesima u mozgu. Vernik pak, taj proces u mozgu pozvezuje sa drugim procesom u mozgu koji se dešavaju u istoj (desnoj) hemisveri, a to je jedno veoma jako emotivno stanje koje se naziva Bog. Otuda veza Bog-ljubav i pored činjenice, da je neki tamo starozavetni Bog poprilično surov, bar prema biblijskom opisu.
 
Ala smo fini. Prihvatam izvinjenje, iako je propraćeno smehom.

Licno smatram da se za nesto sto nije jako ozbiljno ne treba ni izvinjavati, osim ako zelimo biti mnogo finio, a u sustini da bih u potpunosti objasnio morao sam upotrebiti bar jos toliko reci koliko ih ima u tom postu.

Ne uzimaj previse ozbiljno bas sve sto napisem pa makar bili i smajlovi. Malo tolerancije, nije ovo bas toliko ozbiljna rasprava.

Uglavnom pisem ono sto mislim ali nekad se i salim,...

PS : Smajli sa smehom je tu jer smo bili previse ljubazni, ili samo ljubazni. Kakvih netolerantnih pa i ratobornih postova ima ...
 
Ako kazem samo da se u vecini slazem sa napisanim, to bi stvorilo bar malo pozitivne energije.

Ako bih rekao samo da se ne slazem sa tim da su svi ateisti idealni, pa da bi poslednja recenica bila prihvatljiva samo ako se izbaci rec svi (svi ateisti) onda zavisno od tog sa kim razmenjujem misli to moze dovesti i do pozitivne ali i do negativne energije.

E sad kazem vaze i prvi i drugi napisani pasus.

:bye:

Naknadnim čitanjem sam uočio da si napisao "da su svi ateisti idealni". To nisam rekao i daleko od toga da je to istina. Svi ateisti ne misle da je Bog-ljubav, već ljubav svrstavaju u emociju, pored ostalih emocija, za koje je "zadužena" desna moždana hemisfera.
 
Licno smatram da se za nesto sto nije jako ozbiljno ne treba ni izvinjavati, osim ako zelimo biti mnogo finio, a u sustini da bih u potpunosti objasnio morao sam upotrebiti bar jos toliko reci koliko ih ima u tom postu.

Ne uzimaj previse ozbiljno bas sve sto napisem pa makar bili i smajlovi. Malo tolerancije, nije ovo bas toliko ozbiljna rasprava.

Uglavnom pisem ono sto mislim ali nekad se i salim,...

PS : Smajli sa smehom je tu jer smo bili previse ljubazni, ili samo ljubazni. Kakvih netolerantnih pa i ratobornih postova ima ...

Sve je u redu pa evo i ja malo: :hahaha1:
 
O preduslovima za odlazak u život večni Isus kaže ovako...

Luka 10:25-28...

''I gle, ustade jedan zakonik i kušajući Ga reče: Učitelju! Šta ću činiti da dobijem život večni? A On mu reče: Šta je napisano u zakonu? Kako čitaš? A on odgovarajući reče: Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svom misli svojom, i bližnjeg svog kao samog sebe.''

Ovo je jednostavno, lepo zvuči i solidno primamljivo.

Luka 18:18-22...

''I zapita Ga jedan knez govoreći: Učitelju blagi! Šta da učinim da nasledim život večni? A Isus reče mu: Što me zoveš blagim? Niko nije blag osim jednog Boga. Zapovesti znaš: ne čini preljube; ne ubij; ne ukradi; ne svedoči lažno; poštuj oca i mater svoju. A on reče: Sve sam ovo sačuvao od mladosti svoje. A kad to ču Isus reče mu: Još ti jedno nedostaje: prodaj sve što imaš i razdaj siromasima; i imaćeš blago na nebu; i hajde za mnom.''

Ovde se stvar malkice komplikuje. Isus lepo kaže...prodaj sve što imaš...A to valjda znači da se za prodato uzme neki novac i da se obavezno razdeli siromašnima. No bilo kako bilo...sve se mora prodati i tačka. A ovde mi malkice nije jasno kome bi to prodali ako bi i mogući kupci želeli u večni raj...A i oni siromašni kada dobiju neku lovu morali bi odmah da je poklone nekom drugom ako bi i oni preferirali večni život ...

A dalje se stvar poprilično komplikuje jer Isus kaže ovako...

Luka 14:26...

''Ako ko dođe k meni, a ne mrzi na svog oca, i na mater, i na ženu, i na decu, i na braću, i na sestre i na samu dušu svoju, ne može biti moj učenik.''

Isus jasno kaže da se mora mrzeti na oca i na mater, zaboravljajući da je malo ranije rekao da je obavezno poštovati oca i mater...

A koliko je Isusu bitno da se čovek mora odreći svega što ima jasno se vidi u kazanom...

Luka 14:33...

''Tako dakle svaki od vas koji se ne odreče svega što ima ne može biti moj učenik.''

Kako sam ja neupućen u biblijsku materiju, verovatno zbog toga nisam u stanju da razumem kako je moguće u isto vreme i poštovati oca i mater i mrzeti ih.:dash:
 
Ne bih rekao da je tako. Ima stvari koje čovek neučini iako je odlučio da učini, imao želju da to učini ali ga u tome spreči nešta, kao recimo strah u datom trenutku.:think:

Misliš sprečila ga viša sila da učini ono što je želeo da učini?

E pa, ne bih sada da raščlanjujem učinjeno na pokušaje i propuštene prilike.
Kada govorim o učinjenom, mislim da ono za šta je čovek imao volju, pa je to i učinio, nebitno iz koliko pokušaja(neko će da pogodi metu iz jednog pokušaja, neko iz deset).
A ako je čovek za nešto imao volju da učini, pa je zatim se desilo da je volju izgubio, pa kako nije imao volju da to učini, nije to ni učinio, onda je to za mene ono učinjeno da nije učinjeno, tj. propuštena je volja da se ono učini. Zašto je propustio volju da nešto učini? Pa učinio je nešto, rođena je neka nova volja, koja je učinila da se ona prvobitna volja poništi.

Kada kažem učiniti nešto, ne mislim na ispunjenje nekog zacrtanog imaginarnog cilja, već mislim na prepuštanje volji svojoj da se učini ono što je volja. Početi ispunjavati volju. A da li će se doći do tog nekog imaginarnog zacrtanog vilja, ili neće, to je relativan pojam, i taj cilj se stalno može pomerati levo ili desno, napred ili nazad, i zato ga nazivam imaginaran.
Dakle, učiniti nešto, za mene je isto što i početi ispunjavati svoju volju za nečim.
 
Obično je strah ono što blokira... Najgore što u takvim slučajevima nema popravnog.

Da, strah je najčešće u pozadini onoga što nije učinjeno.
A često može da bude jednostavno nemanje potencijala da se nešto učini.
A to opet znači da si učinio da osećaš strah, ili si učinio da nemaš potencijala, pa time si i učinio da nisi učinio.

Misliš, nema popravnog kod onoga, koji nije učinio da pobedi strah?
 
Da, strah je najčešće u pozadini onoga što nije učinjeno.
A često može da bude jednostavno nemanje potencijala da se nešto učini.
A to opet znači da si učinio da osećaš strah, ili si učinio da nemaš potencijala, pa time si i učinio da nisi učinio.

Misliš, nema popravnog kod onoga, koji nije učinio da pobedi strah?

Šta ovo napisa čoveče...Da li to ti onako po datoj potrebi datog trenutka jednostavno učiniš da osečaš ili neosečaš strah...Izgleda da je strah za tebe ona kategorija koju ti jednostavno ''trebuješ'' kada poželiš da njim ispunjen budeš...:think:
 
Šta ovo napisa čoveče...Da li to ti onako po datoj potrebi datog trenutka jednostavno učiniš da osečaš ili neosečaš strah...Izgleda da je strah za tebe ona kategorija koju ti jednostavno ''trebuješ'' kada poželiš da njim ispunjen budeš...:think:

Naravno, strah je u direktnoj proporciji sa voljom u čoveka.
Neko to radi svesno, a neko nesvesno.
 
Poslednja izmena:
Naravno, strah je u direktnoj proporciji sa voljom u čoveka.
Neko to radi svesno, a neko nesvesno.

Razmišljaš li ti kada pišeš. Da li si uopšte svestan onog šta si napisao ...O kakvoj proporciji straha i volje čovekove pričaš...A tvoje kazivanje da se neko nečeg uplaši svesno a neko nesvenso je krajnje apsurdno. Strah je osećaj koji neprouzokuje nikakva volja čovekova. Strah nastaje kao odbrandbeni mehanizam u neposrednoj opsanosti. U tim trenutcima čovek ne odredjuje svojom voljom da li će se uplašiti ili ne. U tim trenutcima čovek neke stvari čini instiktivno baš onako kako to učini i životinja. :think:
 
Razmišljaš li ti kada pišeš. Da li si uopšte svestan onog šta si napisao ...O kakvoj proporciji straha i volje čovekove pričaš...

Pa gle, kada bi poznavao suštinu svakog straha, onda bi poznavao i znao o čemu pričam.
Dakle, suština svakog straha jeste bol. Sve ono, čega se čovek boji, i prema čemu oseća strah, u krajnjem ishodu proizvodi bol(da sada ne nabrajamo vrste bolova) i čovek, koji oseća bilo kakav strah, on u suštini oseća bol.

Dalje, čovek, kada oseća bol, ono što je između tog bola i čovečije duše jeste volja čovekova.
Da li da se bol trpi ili da se pak protiv bola čovek bori.
Da li da se bol prihvati kao činjenica, ili da čovek bol ne prihvati i da laže samoga sebe da bol ne postoji(može i to, ako čovek svojom voljom skrene svoju pažnju sa tog nekog bola na nešto drugo, pa onda na taj način ublaži taj bol). Sećam se jednom, kada mi je neki klinac kamenom razbio rokadu iznad oka, i bio sam sav krvav i uplakan, mama mi je donela šaku klikera i u momentu sam prestao da osećam bol jer sam bio radostan zbog klikera.

Dakle, suština je da je bol u direktnoj proporciji sa voljom u čoveka, a to znači da je strah u direktnoj proporciji sa voljom u čoveka.

A tvoje kazivanje da se neko nečeg uplaši svesno a neko nesvenso je krajnje apsurdno. Strah je osećaj koji neprouzokuje nikakva volja čovekova. Strah nastaje kao odbrandbeni mehanizam u neposrednoj opsanosti.

Zavisi. Neko šeta mrakom i ne oseća ikakav strah, jer je svojom voljom ispunio svoju dušu osećanjima, koja eliminišu svaki strah. Sa druge strane pak, neko šeta mrakom i svojom voljom ispuni dušu svoju osećanjima koja dovedu osećaj straha u čovečiju dušu. Ovo je veoma jasan primer, straha koji je svesno kontrolisan čovekovom voljom.
Ako pak, volja u čoveka izvire iz njega nesvesnom onda takva volja može prouzrokovati nesvesno uklanjanje ili nesvesno dovođenje straha u čočiju dušu.

U tim trenutcima čovek ne odredjuje svojom voljom da li će se uplašiti ili ne. U tim trenutcima čovek neke stvari čini instiktivno baš onako kako to učini i životinja. :think:

Instinkt u čoveka je, po meni, čovekova nesvesna volja.
 
Pa gle, kada bi poznavao suštinu svakog straha, onda bi poznavao i znao o čemu pričam.
Upravo zbog toga, što o strahu kao osećanju znam malo više nego što ti misliš da znam, napisah ti ono što sam napisao.

Dakle, suština svakog straha jeste bol. Sve ono, čega se čovek boji, i prema čemu oseća strah, u krajnjem ishodu proizvodi bol(da sada ne nabrajamo vrste bolova) i čovek, koji oseća bilo kakav strah, on u suštini oseća bol.

Pričaš gluposti. Suština straha je neka opasnost da li stvarna ili fiktivna.

Dalje, čovek, kada oseća bol, ono što je između tog bola i čovečije duše jeste volja čovekova.

Nebuloza do bola. O kakvom bolu uopšte pričaš...

Da li da se bol trpi ili da se pak protiv bola čovek bori.
Da li da se bol prihvati kao činjenica, ili da čovek bol ne prihvati i da laže samoga sebe da bol ne postoji(može i to, ako čovek svojom voljom skrene svoju pažnju sa tog nekog bola na nešto drugo, pa onda na taj način ublaži taj bol). Sećam se jednom, kada mi je neki klinac kamenom razbio rokadu iznad oka, i bio sam sav krvav i uplakan, mama mi je donela šaku klikera i u momentu sam prestao da osećam bol jer sam bio radostan zbog klikera.

Kakve ovo ima veze sa strahom...:dash:

Dakle, suština je da je bol u direktnoj proporciji sa voljom u čoveka, a to znači da je strah u direktnoj proporciji sa voljom u čoveka.

Ajojjjjjj....šta ovo napisa. Po ovom proizilazi da čovek svojom voljom odlučuje da li će da ga nešta boli ili pak neće.:dash: I shodno tome čovek voljom odlučuje hoće li osetiti strah ili neće...:dash:


Zavisi. Neko šeta mrakom i ne oseća ikakav strah, jer je svojom voljom ispunio svoju dušu osećanjima, koja eliminišu svaki strah.

Glupost. A šta bi bilo kada bi u tom slučaju u tom mraku taj čovek naišao na nekog manijaka sa nožem u ruci koji bi da ga recimo siluje...Ne bi se taj šetač uplašio jer je voljom odlučio da ga ništa ne boli...

Sa druge strane pak, neko šeta mrakom i svojom voljom ispuni dušu svoju osećanjima koja dovedu osećaj straha u čovečiju dušu. Ovo je veoma jasan primer, straha koji je svesno kontrolisan čovekovom voljom.

Pa da, uplaši se bez ikakvog razloga, bez ikakve opasnosti...jer mu se tako prohte...:dash:

Ako pak, volja u čoveka izvire iz njega nesvesnom onda takva volja može prouzrokovati nesvesno uklanjanje ili nesvesno dovođenje straha u čočiju dušu.

Više gluposti na jednom mestu odavno nisam pročitao. Volja izvire iz nesvesnog...
Ovo je toliko nebulozno da nemam volje da komentarišem.


Instinkt u čoveka je, po meni, čovekova nesvesna volja.

:dash::dash::dash::dash::dash::dash:
:bye:
 
Pričaš gluposti. Suština straha je neka opasnost da li stvarna ili fiktivna.

Da, a svaka opasnost, kao krajnji negativan ishod, ima bol. I upravo je to onaj deo, elemenat, opasnosti, straha, što čini njegovu suštinu, dakle, bol.
Jer, čovek se ikada ne boji onoga što kao krajnji ishod može da ima bol. Čovek se, u suštini, plaši bola.
Čovek, koji poznaje bol, kojem ide u susret, i koji može da predvidi intenzitet i širinu tog bola, Taj može i da kontroliše svoj strah. A ako je svestan koliko bola može da podnese, tj. koja je njegova mera bola, onda može i da ide bolu u susret, i takav čovek ne oseća strah, jer se ne plaši bola koji očekuje.

Nebuloza do bola. O kakvom bolu uopšte pričaš...

O svakom bolu, pričam o telesnom ili o duševnom. Sve je to, u svojoj suštini, bol.
Telo i duša su prožeti.

Kakve ovo ima veze sa strahom...

Pa ima, jer rekoh, krajnji negativni ishod straha jeste bol.
A ako shvatiš krajnji ishod, ako shvatiš mogući bol, koji bi mogao dd osetiš, i ako znaš da li bi taj bol Ti mogao podneti, da li ide preko Tvoje mere, ili je u granicama Tvoej mere, onda bi mogao da kontrolišeš svoj strah.
U ovom slučaju, moja bol se projektovala na moju majku u vidu straha, straha za mene, a strah dalej opet u njoj se transformisao u bol, a ona da bi pobedila bol u sebi, morala je da sakupi snagu da pobedi strah u sebi, pa se setila da volim klikere i da ću biti radostan, i da će ona,u krajnjem ishodu biti radosna kada mene vidi radosnog, što je i bilo, i na taj način, ona je u suštini, pomažući samoj sebi, da otkloni svoju bol i svoj strah, pomogla i meni i pobedila i moju bol.

Sa druge strane pak, ja tada kao klinac, kada sam bio sakriven u nekom zaklonu, dok su me neki mangupi gađali kamenicama, nisam bio svestan kakav bol mogu te kamenice da izazovu ako te pogode, pa zato niti sam osećao strah, pa sam i bio opušten i otkrio se previše, pa me zato i pogodio kamen.
Strah je čoveku zaštita od bola. Ako hoćeš da kontrolišeš svoj strah, upoznaj se sa potencijalnim bolom, pogledaj mu u oči, i vidi da li si spreman da podneseš taj bol.


Ajojjjjjj....šta ovo napisa. Po ovom proizilazi da čovek svojom voljom odlučuje da li će da ga nešta boli ili pak neće. I shodno tome čovek voljom odlučuje hoće li osetiti strah ili neće...

Naravno. Čovek, kada razumom ili srcem pobedi u sebi strah, to znači da je spreman da podnese određenu bol, koja je bila sakrivena iza tog straha. Npr. čovek, koji svojom voljom pobedi strah od vožnje rolerima, spreman je da prihvati bol u slučaju da tresne o asfalt. I što više uspe da pobedi strah u sebi, što brže sebi dozvoli da rolera, to znači da je prihvatio potencijalnu bol, koji je taj strah, dok je u njemu bio, mogao da izazove, i koji je bio zid između njega i njegove boli.

Glupost. A šta bi bilo kada bi u tom slučaju u tom mraku taj čovek naišao na nekog manijaka sa nožem u ruci koji bi da ga recimo siluje...Ne bi se taj šetač uplašio jer je voljom odlučio da ga ništa ne boli...

Ti govoriš o iznenadnoj pojavi, i čovek u takvim okolnostima reaguje instinktivno, tj nesvesnom voljom. Jer, rekoh ranije, instinkt u čoveka je čovekova nesvesna volja.

Pa da, uplaši se bez ikakvog razloga, bez ikakve opasnosti...jer mu se tako prohte...

Pa naravno. Neko se uplaši od samog mraka, npr kada se nađe sam u mračnoj šumi, prestravi se, iako, npr. oko njega nema ama baš ikakve opasnosti. Dakle, svojom voljom je u sebi proizveo strah, tj, stvorio zid, a time i neku vrstu zaštite, jer će takav čovek, npr. početi da u strahu doziva u pomoć, ili će se sakriti u neki zaklon i slično.

Više gluposti na jednom mestu odavno nisam pročitao. Volja izvire iz nesvesnog...
Ovo je toliko nebulozno da nemam volje da komentarišem.

Pa naravno. I virus ima svoju volju, a moje mišljenje je da virus uopšte nije svestan onoga što čini.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top