Ima toga, ali je uglavnom laž. Jer, ako prizna da živi možda i gore nego u rodnom mestu, nije uspeo, nije dostigao cilj.
Inače, ja sam rodjena beogradjanka. I moji roditelji, i njihovi roditelji, generacijama unazad. Pa šta? Zašto bi to bilo kome smetalo? Zašto to smeta mom svekru, koji, evo, već treću godinu mog braka sa njegovim sinom, ne može da svari da mu je snaja beogradjanka. Zakazan datum venčanja, pozvani ljudi, sve sredjeno, a on i dalje , ko švaba tra-la-la - nemoj, sine, beogradjanku, ne valja ti to, nećeš sa njom lepo živeti, nećeš se sa njom 'leba najesti, loše su to žene, pokvarene...I što je još gore, da mu je unuka rodjena u Beogradu. Ne znam, jednostavno ne znam.
Udala sam se, napustila Beograd, došla u manji grad, samo da živim sa čovekom koga volim. Mogla sam da insistiram da živimo u Beogradu, i uspela bih u tome, ali čemu? Svekar mi je invalid, zaova mi je invalid. Nisam mogla da odvojim jedino zdravo muško u kući od njih, onda ne bi imao ko da ih pogleda, da im pruži ruku kad zatreba. NI sina ni snaje ne bi bilo tu, a ovako smo tu. I opet ne valjam. Zašto? Gluposti, pa beogradjanka sam!
Nije bitno što sam im uvek tu, kao ćerka a ne snaja, nije bitno što sam dobra domaćica ( a jesam ), nije bitno što je njegov sin srećan sa mnom, nije bitno što živimo kao golubovi i što gledamo jedno drugo kao malo vode na dlanu, nije bitno što imamo zdravo i napredno dete.... ne! Bitno je da je njemu beogradjanka ušla u kuću, a on to nije želeo! Čast izuzetku u vidu moje svekrve, koja je jednom rečju sjajna žena. Ali svekar bi više voleo da mu je sin oženio devojku iz okruženja, makar se već do sada i razveo, samo da nije beogradjanka...
Eto... Beogradjani ništa ne valjaju...
Toliko o mentalitetu, kulturi i svemu ostalom.