Kad se vec povela prica o pravim problemima, evo jedne situacije koja me navela da mislim kako su moji problemi, bez obzira koliko meni teski, neresivi i mucni bili, potpuno bezaleni. Verujte, u mom zivotu zaista ne cvetaju ruze. Vecina ljudi koje znam imala je srecniji i ispunjeniji zivot, a i dalje ga ima. Vecina ljudi ima mnogo vise mogucnosti i podrske... a neki nemaju bas nista...
Devojci je umrla majka kad je imala 16 godina, sad vec ima 29, zavrsila je faks, "dobro" se udala za momka koga je volela, ima dete. Kako je zivela, cega se odricala, vise nije ni bitno, jer je sada konacno nasla oslonac, ljubav, podrsku. Jos uvek nije pocela da zaradjuje, ali nije imala ni vremena, ni mogucnosti da se zaposli. Njena sestra je na drugoj godini fakulteta, ambiciozna i pametna devojka. Ono sto je MNOGO lose, je da sada umire i njihov otac. Zamislite devojku, na fakultetu bez ikoga i icega da joj pruzi utociste i podrsku, ljubav i novac da ne pominjem. Nema familiju niti bilo kakve izvore prihoda. Ima samo sebe, u zemlji Srbiji, gde si bez bogatih i uticajnih prijatelja niko i nista, gde si bez doma i porodice na ulici. Kako? Sta? Brinem, i zao mi je mnogo... Vidim da ljudi (i ja sam samo jedna od njih) imaju prevelike probleme: klima i vrucina, sandale i sminka, posao i nezgodna sefica... kad bi samo shvatili kako je zivot prolazan... i kako je samo jedan...