Uvođenje srpskog vukovskog jezika u službenu upotrebu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji od strane bana Khuena- Hedervaryja1892.

[Mrkalj]

Ovo je jako bitna lekcija iz srpske istorije koju u Srbiji gotovo da niko ne zna.

Uvođenje srpskog vukovskog jezika u službenu upotrebu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji
Uvođenje srpskog vukovskog jezika u službenu upotrebu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji od strane bana Károlya Khuena-Héderváryja ukazom od 20. oktobra 1892. godine predstavlja važan događaj u istoriji jezičke politike na ovim prostorima. Ovaj potez uvođenja Vukovog srpskog književnog/standardnog jezika u službenu upotrebu u autonomiju Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (unutar Ugarske unutar Austro-Ugarske) treba razumeti u širem kontekstu političkih i društvenih okolnosti krajem 19. veka u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Istorijski kontekst​

Krajem 19. veka, Austro-Ugarska Monarhija je bila multietnička država sa složenim nacionalnim odnosima. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bile su deo Kraljevine Austro-Ugarske, koji je imao posebnu autonomiju unutar Ugarskog dela monarhije. U tom periodu, nacionalne ideje i pokreti dobijali su na značaju, a jezik je igrao ključnu ulogu u identitetu i političkim pravima naroda.

Uloga bana Khuena-Héderváryja​

Karlo Khuen-Héderváry, mađarski političar, bio je ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 1883. do 1903. godine. Njegova politika bila je usmerena ka centralizaciji i kontroli nad Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, često na račun hrvatskog nacionalnog pokreta. Jedan od njegovih značajnih poteza bila je implementacija srpskog vukovskog jezika u administraciju i obrazovni sistem ukazom od 20. oktobra 1892. godine.

Uvođenje srpskog vukovskog jezika​

Vukovska jezička reforma, koju je predvodio Vuk Stefanović Karadžić, standardizovala je srpski jezik na osnovu narodnog govora, na organskoj osnovi istočnohercegovačkog srpskog dijalekta, što je rezultiralo jednostavnijim i narodnom jeziku bližim književnim jezikom. Ban Khuen-Héderváry je 1892. godine odlučio da uvede srpski vukovski jezik u službenu upotrebu u administraciji, školstvu i sudstvu na teritorijama Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ovo je uključivalo:

1. Administracija: Uvođenje srpskog jezika u zvaničnu komunikaciju i dokumentaciju unutar administrativnih institucija.
2. Obrazovanje: Integrisanje srpskog jezika u školski sistem, što je uključivalo učenje jezika, književnosti i istorije na vukovskom jeziku.
3. Pravosuđe: Korišćenje srpskog jezika u sudskim postupcima i pravnoj dokumentaciji.

Reakcije i posledice​

Ovaj potez izazvao je različite reakcije među stanovništvom:

1. Podrška srpskoj zajednici: Srpska zajednica u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji dočekala je ovu odluku sa odobravanjem jer je to značilo priznavanje i unapređenje njihovih jezičkih prava.
2. Otpor hrvatskih nacionalista: Hrvatski nacionalni pokret video je ovu meru kao deo politike mađarizacije i centralizacije, što je dovelo do dodatnih tenzija između hrvatskog i srpskog stanovništva.

Tehnička podrška

1. Pravopis Ivana Broza objavljuje se 1892. godine. [Dra Ivana Broza Hrvatski pravopis, Zagreb, 1892] sa prologom od 18. oktobra 1892.
2. Gramatika Tome Maretića objavljuje se 1899. godine. [Tomo Maretić - Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika]
3. Rečnik Ivana Broza i Franje Ivekovića objavljuje se 1901. godine [Ivan Broz, Franjo Iveković - Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb 1901] [Treće izdanje]

Dugoročne posledice​

Odluka bana Khuena-Héderváryja imala je dugoročne posledice na jezičke i nacionalne odnose u regionu. Ona je doprinela jačanju srpskog kulturnog identiteta u Hrvatskoj, ali i povećanju tenzija između Hrvata i Srba. Ove tenzije su se kasnije manifestovale kroz političke sukobe i nesuglasice tokom 20. veka, posebno u periodu raspada Jugoslavije.

Uvođenje srpskog vukovskog jezika od strane bana Khuena-Héderváryja 1892. godine predstavlja značajan primer kako jezička politika može biti korišćena kao sredstvo političke kontrole i kako može uticati na odnose među etničkim grupama u multietničkim državama.

Kao najznačajniju posledicu ukaza bana Khuena-Héderváryja imamo 130 godina kontinuiteta srpskog standardnog jezika na području Hrvatske sve do danas sa jedinim pokušajem prekida u pravopisu za vreme kvislinške genocidne tvorevine NDH - od 1941. do 1945. godine.

 

[Mrkalj]

Predgovor iz drugog izdanja Pravopisa Ivana Broza iz 1893. u kojem govori o Hedervarijevom ukazu od 20. oktobra 1892, koji je sproveden "naredbom Visoke kraljevske zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu (danas bismo rekli - ministarstva prosvete) broj 13863. od 20. oktobra 1892:

 

[Urvan Hroboatos]

Nemoj se više sramotiti ...

 

[Q. in perpetuum hibernum]

Nemoj se više sramotiti ...

Zar nije i Grčević izjavio da je to dominantno tumačenje, a njegova teza da je tu nešto veća uloga bila JAZU nego što se potcenjuje?

 

[Urvan Hroboatos]

Zar nije i Grčević izjavio da je to dominantno tumačenje, a njegova teza da je tu nešto veća uloga bila JAZU nego što se potcenjuje?

Ne postoj srpski vukovski jezik. To je filološki fantom. Radi se jedino o izmjenama u dijelu pravopisa.
Koga zanima što je bilo, ima razglobljeno ovdje:

 

[Mrkalj]

Ne postoj srpski vukovski jezik. To je filološki fantom. Radi se jedino o izmjenama u dijelu pravopisa.
Koga zanima što je bilo, ima razglobljeno ovdje:

Ne branim ti da živiš u zabludi. Mi, ostali, imamo pravo na istinu.

Tomo Maretić svjedoči da je ban zazirao od hrvatskih pravopisnih rasprava, pa čak ni samu naredbu kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade, odjela za bogoštovje i nastavu od 20. listopada 1892., br. 13.863, o oslužbenjenju Brozova pravopisa nije potpisao (samo dva dana nakon što je Broz 18. listopada potpisao uvodnu riječ, a to znači možda i prije nego što je Hrvatski pravopis bio tiskan), nego je to u njegovo ime učinio Iso Kršnjavi, kojega Tomo Maretić, uz Armina Pavića, drži najodgovornijim za arbitriranje u pravopisnim pitanjima.[9] Broz izdaje godinu kasnije (1893.) drugo izdanje svoga pravopisa te umire iste godine u 42. godini života.

 

[Q. in perpetuum hibernum]

Ne postoj srpski vukovski jezik. To je filološki fantom. Radi se jedino o izmjenama u dijelu pravopisa.
Koga zanima što je bilo, ima razglobljeno ovdje:

https://www.youtube.com/channel/UC9...unity?lb=UgkxBGZwuqWCfJlRJ_urvg9Z0En7pn2_pWxX

Mario Grčević je rekao da se ne radi samo o pravopisnim izmenama.

 

[Mrkalj]

Mario Grčević je rekao da se ne radi samo o pravopisnim izmenama.

Ivan Broz, Hrvatski pravopis, pretisak, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2014. str. 169-170:

Ozbiljan preokret u borbi [oko koncepcije hrvatskoga pravopisa] dogodio se godine 1892. Onda je bio došao za šefa prosvetnog otseka hrvatske vlade Iso Kršnjavi, koji je odmah za korektora svih školskih knjiga postavio Armina Pavića. Njih dvojica se dogovore da učine kraj pomenutoj borbi, te sastave naredbu kojom se u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji vode fonetički pravopis i novi padeži. Ali da ta naredba uzmogne stupiti na snagu[,] trebalo je da je potpiše ban (ban je tada bio grof Kuen Hedervari). Kad Kršnjavi dođe u njegov kabinet s naredbom i zamoli ga da je potpiše, ban mu reče: ʻJa nisam nikakav književnik, a još manje filolog, niti ću to ikad biti, i ja sam lično pristalica etimološkog pravopisa. Ali moje mišljenje nije tu nimalo merodavno, te ja stoga odobravam naredbu kako ste je Vi s Pavićem sastavili. Uveren sam potpuno da ni fonetika ni novi padeži nimalo neće nauditi mojoj politici: neka se dakle uvede u škole jedno i drugo.ʼ Od argumenata što ih je Kršnjavi banu naveo, predlažući mu onu naredbu na potpis, najviše je delovalo to što [je] i fonetiku i nove padeže upotrebljavala Bosna i Hercegovina i grad Dubrovnik. Ban na to reče: ʻKad našoj monarhiji nimalo ne smeta fonetika sa novim padežima u Bosni i Hercegovini i Dubrovniku, jamačno neće ni jedno ni drugo smetati ni u Hrvatskoj i Slavoniji.ʼ

 

[Urvan Hroboatos]

Mario Grčević je rekao da se ne radi samo o pravopisnim izmenama.

Grčević je često u pravu, no nekad je sklon pretjerivanju.
Ovdje je tehnički istina da se provelo izjednačavanje padeža u DLI množine, no u praksi se tako pisalo po školama i prije jer većina učenika nije znala razlikovati množinske padeže, nego su instinktivno pisali novoštokavski.

"Srpski vukovski jezik" je fantom, jer je Karadžić djelovao pola stoljeća i njegov se jezični tip mijenjao. U srpskoj je kulturnoj zajednici najviše proganjan zbog slovopisa (grafije), manje zbog pravopisa, a najviše zbog čišćenja rusizama i crkvenoslavizama, čega u Hrvata nije bilo.

Dosta je pogledati kakav tekst Zagrebačke škole iz stabilnog razdoblja, pa da se vidi da se u slučaju zahvata vukovaca radi jedino o pravopisu i o padežima. Jezik je hrvatski bio i ostao isti, što je razvidno iz bilo kog reprezentativnog teksta- npr. iz teksta Eugena Kvaternka iz 1860ih:

 

[edi54]

Ovo je jako bitna lekcija iz srpske istorije koju u Srbiji gotovo da niko ne zna.

Uvođenje srpskog vukovskog jezika u službenu upotrebu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji
Uvođenje srpskog vukovskog jezika u službenu upotrebu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji od strane bana Károlya Khuena-Héderváryja ukazom od 20. oktobra 1892. godine predstavlja važan događaj u istoriji jezičke politike na ovim prostorima. Ovaj potez uvođenja Vukovog srpskog književnog/standardnog jezika u službenu upotrebu u autonomiju Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (unutar Ugarske unutar Austro-Ugarske) treba razumeti u širem kontekstu političkih i društvenih okolnosti krajem 19. veka u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Istorijski kontekst​

Krajem 19. veka, Austro-Ugarska Monarhija je bila multietnička država sa složenim nacionalnim odnosima. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bile su deo Kraljevine Austro-Ugarske, koji je imao posebnu autonomiju unutar Ugarskog dela monarhije. U tom periodu, nacionalne ideje i pokreti dobijali su na značaju, a jezik je igrao ključnu ulogu u identitetu i političkim pravima naroda.

Uloga bana Khuena-Héderváryja​

Karlo Khuen-Héderváry, mađarski političar, bio je ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 1883. do 1903. godine. Njegova politika bila je usmerena ka centralizaciji i kontroli nad Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, često na račun hrvatskog nacionalnog pokreta. Jedan od njegovih značajnih poteza bila je implementacija srpskog vukovskog jezika u administraciju i obrazovni sistem ukazom od 20. oktobra 1892. godine.

Uvođenje srpskog vukovskog jezika​

Vukovska jezička reforma, koju je predvodio Vuk Stefanović Karadžić, standardizovala je srpski jezik na osnovu narodnog govora, na organskoj osnovi istočnohercegovačkog srpskog dijalekta, što je rezultiralo jednostavnijim i narodnom jeziku bližim književnim jezikom. Ban Khuen-Héderváry je 1892. godine odlučio da uvede srpski vukovski jezik u službenu upotrebu u administraciji, školstvu i sudstvu na teritorijama Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ovo je uključivalo:

1. Administracija: Uvođenje srpskog jezika u zvaničnu komunikaciju i dokumentaciju unutar administrativnih institucija.
2. Obrazovanje: Integrisanje srpskog jezika u školski sistem, što je uključivalo učenje jezika, književnosti i istorije na vukovskom jeziku.
3. Pravosuđe: Korišćenje srpskog jezika u sudskim postupcima i pravnoj dokumentaciji.

Reakcije i posledice​

Ovaj potez izazvao je različite reakcije među stanovništvom:

1. Podrška srpskoj zajednici: Srpska zajednica u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji dočekala je ovu odluku sa odobravanjem jer je to značilo priznavanje i unapređenje njihovih jezičkih prava.
2. Otpor hrvatskih nacionalista: Hrvatski nacionalni pokret video je ovu meru kao deo politike mađarizacije i centralizacije, što je dovelo do dodatnih tenzija između hrvatskog i srpskog stanovništva.

Tehnička podrška

1. Pravopis Ivana Broza objavljuje se 1892. godine. [Dra Ivana Broza Hrvatski pravopis, Zagreb, 1892] sa prologom od 18. oktobra 1892.
2. Gramatika Tome Maretića objavljuje se 1899. godine. [Tomo Maretić - Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika]
3. Rečnik Ivana Broza i Franje Ivekovića objavljuje se 1901. godine [Ivan Broz, Franjo Iveković - Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb 1901] [Treće izdanje]

Dugoročne posledice​

Odluka bana Khuena-Héderváryja imala je dugoročne posledice na jezičke i nacionalne odnose u regionu. Ona je doprinela jačanju srpskog kulturnog identiteta u Hrvatskoj, ali i povećanju tenzija između Hrvata i Srba. Ove tenzije su se kasnije manifestovale kroz političke sukobe i nesuglasice tokom 20. veka, posebno u periodu raspada Jugoslavije.

Uvođenje srpskog vukovskog jezika od strane bana Khuena-Héderváryja 1892. godine predstavlja značajan primer kako jezička politika može biti korišćena kao sredstvo političke kontrole i kako može uticati na odnose među etničkim grupama u multietničkim državama.

Kao najznačajniju posledicu ukaza bana Khuena-Héderváryja imamo 130 godina kontinuiteta srpskog standardnog jezika na području Hrvatske sve do danas sa jedinim pokušajem prekida u pravopisu za vreme kvislinške genocidne tvorevine NDH - od 1941. do 1945. godine.

I onda si se probudio i shvatio da je sve to samo san

 

[Q. in perpetuum hibernum]

Grčević je često u pravu, no nekad je sklon pretjerivanju.
Ovdje je tehnički istina da se provelo izjednačavanje padeža u DLI množine, no u praksi se tako pisalo po školama i prije jer većina učenika nije znala razlikovati množinske padeže, nego su instinktivno pisali novoštokavski.

"Srpski vukovski jezik" je fantom, jer je Karadžić djelovao pola stoljeća i njegov se jezični tip mijenjao. U srpskoj je kulturnoj zajednici najviše proganjan zbog slovopisa (grafije), manje zbog pravopisa, a najviše zbog čišćenja rusizama i crkvenoslavizama, čega u Hrvata nije bilo.

Dosta je pogledati kakav tekst Zagrebačke škole iz stabilnog razdoblja, pa da se vidi da se u slučaju zahvata vukovaca radi jedino o pravopisu i o padežima. Jezik je hrvatski bio i ostao isti, što je razvidno iz bilo kog reprezentativnog teksta- npr. iz teksta Eugena Kvaternka iz 1860ih:

Ovde je neka slika otpala

 

[Urvan Hroboatos]

Ovde je neka slika otpala

Može biti, pa evo usporedbe jezika Šenoe u izvorniku i onoga prerađenoga po Brozu (Ivanu, ne Josipu)

 

[Urvan Hroboatos]

Mrki i opsesija so padeži ...

 

[Casual Observer]

Može biti, pa evo usporedbe jezika Šenoe u izvorniku i onoga prerađenoga po Brozu (Ivanu, ne Josipu)

Pogledajte prilog 1552986
Pogledajte prilog 1552988

Svejedno, ban Kuen je uveo Vukov pravopis u latiničnoj verziji. Gajeva latinica se definotovno razlikuje.

 

[Casual Observer]

Može biti, pa evo usporedbe jezika Šenoe u izvorniku i onoga prerađenoga po Brozu (Ivanu, ne Josipu)

Pogledajte prilog 1552986
Pogledajte prilog 1552988

Da li tvrdiš da je ovo jezik “fundamentalno različit” od srpskog?

 

[Casual Observer]

Grčević je često u pravu, no nekad je sklon pretjerivanju.
Ovdje je tehnički istina da se provelo izjednačavanje padeža u DLI množine, no u praksi se tako pisalo po školama i prije jer većina učenika nije znala razlikovati množinske padeže, nego su instinktivno pisali novoštokavski.

"Srpski vukovski jezik" je fantom, jer je Karadžić djelovao pola stoljeća i njegov se jezični tip mijenjao. U srpskoj je kulturnoj zajednici najviše proganjan zbog slovopisa (grafije), manje zbog pravopisa, a najviše zbog čišćenja rusizama i crkvenoslavizama, čega u Hrvata nije bilo.

Dosta je pogledati kakav tekst Zagrebačke škole iz stabilnog razdoblja, pa da se vidi da se u slučaju zahvata vukovaca radi jedino o pravopisu i o padežima. Jezik je hrvatski bio i ostao isti, što je razvidno iz bilo kog reprezentativnog teksta- npr. iz teksta Eugena Kvaternka iz 1860ih:

Kako rusizama nije bilo kod Hrvata kad je masa Šulekovih bohemizama i sama nastala pravim uvozom reči na veliko - rusizama u češki jezik.

 

[Casual Observer]

Grčević je često u pravu, no nekad je sklon pretjerivanju.
Ovdje je tehnički istina da se provelo izjednačavanje padeža u DLI množine, no u praksi se tako pisalo po školama i prije jer većina učenika nije znala razlikovati množinske padeže, nego su instinktivno pisali novoštokavski.

"Srpski vukovski jezik" je fantom, jer je Karadžić djelovao pola stoljeća i njegov se jezični tip mijenjao. U srpskoj je kulturnoj zajednici najviše proganjan zbog slovopisa (grafije), manje zbog pravopisa, a najviše zbog čišćenja rusizama i crkvenoslavizama, čega u Hrvata nije bilo.

Dosta je pogledati kakav tekst Zagrebačke škole iz stabilnog razdoblja, pa da se vidi da se u slučaju zahvata vukovaca radi jedino o pravopisu i o padežima. Jezik je hrvatski bio i ostao isti, što je razvidno iz bilo kog reprezentativnog teksta- npr. iz teksta Eugena Kvaternka iz 1860ih:

Još jednom:

“ʻKad našoj monarhiji nimalo ne smeta fonetika sa novim padežima u Bosni i Hercegovini i Dubrovniku, jamačno neće ni jedno ni drugo smetati ni u Hrvatskoj i Slavoniji.”

 

[Casual Observer]

Grčević je često u pravu, no nekad je sklon pretjerivanju.
Ovdje je tehnički istina da se provelo izjednačavanje padeža u DLI množine, no u praksi se tako pisalo po školama i prije jer većina učenika nije znala razlikovati množinske padeže, nego su instinktivno pisali novoštokavski.

"Srpski vukovski jezik" je fantom, jer je Karadžić djelovao pola stoljeća i njegov se jezični tip mijenjao. U srpskoj je kulturnoj zajednici najviše proganjan zbog slovopisa (grafije), manje zbog pravopisa, a najviše zbog čišćenja rusizama i crkvenoslavizama, čega u Hrvata nije bilo.

Dosta je pogledati kakav tekst Zagrebačke škole iz stabilnog razdoblja, pa da se vidi da se u slučaju zahvata vukovaca radi jedino o pravopisu i o padežima. Jezik je hrvatski bio i ostao isti, što je razvidno iz bilo kog reprezentativnog teksta- npr. iz teksta Eugena Kvaternka iz 1860ih:

Jezik je hrvatski bio i ostao isti, što je razvidno iz bilo kog reprezentativnog teksta- npr. iz teksta Eugena Kvaternka iz 1860ih:

Da li bi smo mogli da nekako konstatujemo da je sadašnje insistiranje na različitim nazivima jezika posledica kasnije nastalih tenzija i zločina počinjenih za vreme NDH?

Šta se više međusobno razlikuje, zagrebački od beogradskog ili ipak možda ono što se govori na Novom Zelandu od onoga kako govori recimo obrazovana srednja klasa u Nju Delhiju ili ruralna Alabama? Ovo poslednje je sve poznato kao engleski jezik…

 

[Mrkalj]

Svejedno, ban Kuen je uveo Vukov pravopis u latiničnoj verziji. Gajeva latinica se definitivno razlikuje.

Nemaju slučaj ni za jezik zagrebačke škole, koji je npr. Tesla u školi učio, a koji je zamenjen Vukovim standardnim srpskim jezikom po Hedervarijevom ukazu 1892.

Ljudevit Gaj odgovara Anti Starčeviću: „Ta n. pr. sav sviet zna i priznije, da smo mi književnost ilirsku podigli; nu, nama još niti izdaleka nije naum palo ikada tvrditi, da to nije srpski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu velikomu, što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo".

Gaj je srpski jezik (štokavski idiom) učio od kolege na studijima u Beču, Srbina sa Banije, Mojsija Moje Baltića koji mu je davao da čita srpske narodne pesme. O tome i Štrosmajer svedoči, da su u njihovoj kući srpske narodne pesme u polici sa knjigama imale posebno mesto.

Nemaju slučaj sve do oca krađe srpskog jezika Bartola Kašića koji je učuio srpski jezik u Dubrovniku i Beogradu da bi po njemu standardizovao srpski jezik za potrebe prozelitizma jezitske Kongregacije.
https://forum.krstarica.com/threads/bartolomeo-kasic-otac-kradje-srpskog-jezika.860463/

 

[Casual Observer]

I onda si se probudio i shvatio da je sve to samo san

Šta te tačno sad spopalo? Stvar je proveriva.

 

[Casual Observer]

Nemaju slučaj ni za jezik zagrebačke škole, koji je npr. Tesla u školi učio, a koji je zamenjen Vukovim standardnim srpskim jezikom po Hedervarijevom ukazu 1892.

Ljudevit Gaj odgovara Anti Starčeviću: „Ta n. pr. sav sviet zna i priznije, da smo mi književnost ilirsku podigli; nu, nama još niti izdaleka nije naum palo ikada tvrditi, da to nije srpski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu velikomu, što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo".

Nemaju slučaj sve do oca krađe srpskog jezika Bartola Kašića koji je učuio srpski jezik u Dubrovniku i Beogradu da bi po njemu standardizovao srpski jezik za potrebe prozelitizma jezitske Kongregacije.
https://forum.krstarica.com/threads/bartolomeo-kasic-otac-kradje-srpskog-jezika.860463/

Potpuno jasno. Da Hrobija ne zanima kako pomeriti makar lingvističku granicu što je dalje moguće na istok ne bi se čovek ovde neprestano ovako brukao.

 

[Mrkalj]

Može biti, pa evo usporedbe jezika Šenoe u izvorniku i onoga prerađenoga po Brozu (Ivanu, ne Josipu)

Šta misliš, odakle Šenoi "proćerao" u ovoj rečenici? Dakle, iz izvornika, ne iz prepjeva gdjeno stoji protjerao.