Bartolomeo Kašić - otac krađe srpskog jezika

Srpska rimokatolička misionarsko-prozelitistička književnost 1

Bartolomeo Kašić - otac krađe srpskog jezika

iliti

Jezuitska misija jezičkog posrbljavanja Balkana



Da je današnji hrvatski jezik ustvari Vukov srpski jezik dominantno je mišljenje hrvatskih jezikoslovaca i intelektualaca, ali se ovde pokušavaju nametnuti izvesni nenaučni stavovi da štokavica nije samo srpska već postoji i nekakva hrvatska štokavica. Da vidimo, polako...

»Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskovao, kojim bismo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti naša besidenja slovinska; ne mogosmo nikakova posobita najći, s kojim bi se moglo ne samo svima rusagom, paček ni jednomu samomu ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin. Što ćemo dakle reći i odlučiti? Razborito i razložito scinim ja zaisto i mnim, da oni pisalac, koji hoće štogod upisati naški, ima nastojati, koliko najbolje može, onim govorom upisati, koga on višt u mnozih pozna, da je najopćeniji i koga može svak' lašnje razumiti i s koristju pročtiti: neka kakogodire mnozima ugodi. Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci). Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak' na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose.«

Bartol Kašić, »Ritual rimski«,Pag-Dubrovnik-Rim, predgovor, 1640
.

http://www.ihjj.hr/o-hr-bartol-kasic-Institutiones-linguae-lllyricae .htm

Zadržimo se na jezuiti Kašiću, koji je nekako bitan jer otkako pokušavaju da sahrane Vuka, hrvatski jezikoslovci upravo Kašića uzdižu na pijedestal oca tzv. "hrvatskog jezika". Međutim, Bartolomeo Kašić pionirski je predstavnik velikog talasa srpske misionarsko-prozelitističke leksikografije i gramatikografije. Možda Kašić ne bi u svojem poduhvatu uspeo da nije bio impresioniran i inspirisan jezikom bosanskog franjevca fra Matije Divkovića, zbog čega je Kašić svoj jezik nazivao "bosanskim". Istini za volju, čakavac Kašić jeste u svoju Gramatiku iz 1604. stavio neke čakavske padeške oblike, ali ih je kasnije, u svojem prevodu Biblije izbacio, pa se slobodno može reći da je Kašićev prevod Novog zaveta prvi prevod Novog zaveta na narodni srpski jezik, pogotovo imajući u vidu da se to desilo nakon što je Kašić pola svojega života proboravio u Beogradu i Dubrovniku.

VGUZ9JU.jpg

Bartolomeo Kašić
Za odgovoran posao sastavljanja srpske gramatike Bartolomeo Kašić je odabran od strane jezuitskog generala pri Kongregaciji za propagandu vere, Klaudija Akvavive. Akvaviva je prelomio da jezik jezuitskih misionara bude srpska štokavica a na osnovu izveštaja Dubrovčanina, tj. Caftaćanina Marina Temperice:
Bosina vero inter ceteras Gentes Seruianam linguam adhibentes, puriori et elegantiori loquendi forma vti solet [..] sicut a Marino Temperizza Epidaurio a Societate Jesu hanc linguam optime callente accepi. (Angelo Roccha, Bibliotheca apostolica Vaticana, Roma, 1591)

“Bosna pak među ostalim narodima koji se služe srpskim jezikom, upotrebljava čišći i elegantniji način govora."​
Vredno je pomena da je to isti čuveni jezuitski general, Klaudio Akvaviva, koji je krenuo da katoliči pravoslavnu Rusiju preko cara Dimitrija Lažnog Samozvanca, inače njegove poljske ekspoziture. Ovaj nam podatak može pomoći da shvatimo prozelitske namere Kongregacije, njenog generala i njihovih jezikoslovaca-misionara.

Lqp8B8Y.jpg

Claudio Acquaviva, peti jezuitski general;
broj jezuita za njegovog mandata porastao sa 5000 na 30000​

Kašić u predgovoru svoje Gramatike iz 1604. jasno kaže da je on kao izabrani iz družbe Isusovaca od Kongregacije za propagandu vere ("onih kojima se suprotstavljati ne priliči") prvo morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva", a sve zbog "drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka." Zbog njih je Bartolomeo Kašić "pokušao pravila ovoga jezika… skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti." Odnosno, kako Barol kaže: "neki izabrani iz naše družbe (koji se) trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik", a sve to jer je "zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere" "jasno u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar. (Citirano prema prevodu von Erdmann-Pandžić)

Kašić je, kako sam priznaje, u predgovoru svoje gramatike, morao prionuti na težak posao savladavanja srpskog jezika, jezika čiju je gramatiku imao da sastavi po naredbi jezuitskog generala Akvavive, a po preporuci Marina Temperice. Iz doba njegove pripreme za pisanje gramatike ostao je njegov rukopisni rečnik sa 3800 odrednica koji je Kašić sačinio za sopstvene potrebe.

Prema navodima profesora Petra Kolendića iz Dubrovnika, Kašić se lično poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. štampao Orbinovo "Zrcalo duhovno". "Zrcalu" je dodao i jedan svoj omanji rad – Nauk za dobro pisati slovinski i lasno čitati ovo libarce u kome, ponesen širinom i presekom štokavskog (ilirskog) govora, kaže:
Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski.​
Navodimo reči dr Miloša Kovačevića: "Prevođenje Hrvata u srpski jezik ne počinje, sa ilirskim pokretom. To je završna faza, faza prihvatanja srpskoga jezika za hrvatski. Još krajem 16. i početkom 17. vijeka „prevođenje Hrvata u srpski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vjere u Rimu. (...) U arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu čuva se memorandum o prevodu Novoga zavjeta na slovenski jezik, u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji". [Svetozar Borak. Srbi katolici, SD „Dr Jovan Rašković", Novi Sad i SD „Zora", Beograd, 1998, 86. ] Za prevod Novog zavjeta određen je Bartol Kašić, koji je najbolje znao „ilirski jezik". Kašić je 1604. godine napisao prvu „ilirsku gramatiku": Institutionum linguae Illyricae libri duo. Za tu Kašićevu gramatiku Vatroslav Jagić će 1884. godine reći: „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik." [V. Jagić, Predavanja iz 1884/85. godine: Отношение славянских наречий к церковнославянскому язику, deo: Сербский язик sa posebnom paginacijom, str. 17] Ljudevit Gaj je sa ilirskim pokretom bio, dakle, samo završna karika u realizaciji ideje rimske Kongregacije za provođenje vjere. Trebalo je uzimanjem srpskoga jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskoga jezika."

Ovaj osvrt završićemo rečima dr Milana Rešetara: Prvobitno je čakavski govoreno ne samo na celom području Stare Hrvatske (Severna Dalmacija, Hrvatsko Primorje, Zapadna Bosna, Istočna Istra sa Kvarnerskim ostrvima), već i u još nekim pograničnim predelima, koji delom tek docnije (verovatno u XI veku) dospeše pod hrvatsku vlast (Srednja Dalmacija, sliv Kupe), ili čak nikad ne dođoše pod hrvatsku vlast (Pelješac, Korčula, Lastovo, verovatno i jedan deo Zapadne Istre). Pošto se u Staroj Hrvatskoj govorilo isključivo čakavski, pošto su stanovnici Stare Hrvatske sačinjavali masu čakavaca, i što se u prvim istorijskim vekovima hrvatsko ime pojavljuje samo u čakavskim predelima i jezičnim spomenicima, to je potpuno opravdano, zajedno sa Miklošičem, uzeti, da je hrvatski istovetan sa čakavskim, i obrnuto. I pošto je, s druge strane, dokazano svim starijim jezičnim spomenicima da se u svim oblastima koje su kraće ili duže vreme bile delovi srpske države samo štokavski govorilo (Stara Srbija, Srbija, Crna Gora, Zeta, Hercegovina, Južna Dalmacija, Istočna i Južna Bosna, Srem), i da se u ovim oblastima srpsko ime upotrebljavalo za narod i za jezik, često čak i u vreme kad nije postojala državna pripadnost Srbiji – onda se opet mora dati pravo onome ko sa Miklošičem izjavljuje da su štokavski i srpski pojmovi koji se poklapaju.


Ako saberemo i oduzmemo, Bartolomeo Kašić nikada svoj jezik nije nazvao hrvatskim, dok pismo na kojem bi se njegov Nauk za dobro pisati slovinski bolje pisao naziva "našimi serbskimi slovi". Štaviše, ovaj Dalmatinac kaže da je za potrebe pisanja svoje gramatike morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva". Da je to bio dalmatinski jezik, kako je Kašić nazivao svoj jezik, Kašić ne bi morao da ga uči.

 

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
Malo proširenje:

Poslije Tridentskog koncila, o kome smo ranije govorili, u Rimu se raspravljalo o jeziku kojim se štampaju crkvene knjige i upućuju na našu obalu sa ciljem postizanja što boljih efekata crkvene propagande. Zaključeno je da niko nije pozvaniji da iznese svoje mišljenje o jeziku od učenih sveštenika porijeklom iz naših krajeva koji su imali prilike da prokrstare cijela ova područja. Već 1582. godine Dubrovčanin Marin Temperica, koji je kao trgovac obišao cijeli Balkan pa se potom zaredio kao isusovac, predao je isusovačkom generalu Klaudiju Akvavivi veoma zanimljivu spomenicu o jedinstvenom jeziku koji se govori na čitavom Balkanu. On je takođe je isticao potrebu izrade riječnika i gramatike tog jedinstvenog jezika, vjerovatno misleći na jezik južnoslovenskih naroda ovih područja. Ova gramatika i riječnik su trebali da posluže budućim misionarima.

Godine 591. god naštampa Angelo Roccha delo »Bibliotheca Apostolica Vaticana«, u kom kaže (citirano prema: Petar M. Kolendić, Srđ, III.1904. str 663.):

»A Bosanci između ostalijeh plemena, koja govore srpskijem jezikom obično upotrebljavaju čistiji i odabraniji način govora, kojem se po eleganciji i lepoti govora Srbija približava, kako sam čuo od Isusovca iz Cavtata Marina Temperice, koji taj jezik vrlo dobro zna.«

»Bosina vero inter ceteras Gentes Seruianam linguam adhibentes, puriori et elegantiori loquendi forma vti solet [ad quam elegantiam et loquedi venustatem Seruia non parum accedit], sicut a Marino Temperizza Epidaurio a Societate Jesu hanc linguam optime callente accepi.«


angelorocca.jpg

angelorocca2.jpg


Najzad 1599. godine Akvaviva izdaje nalog Bartolu Kašiću (1575-1650), isusovcu i kasnije značajnom piscu, da za potrebe pitomaca Ilirske akademije u Rimu (Accademia lingue illyricae) koja je bila neka vrsta seminara u jezuitskom kolegijumu, napiše gramatiku tog jezika, držeći se najrašerijenijeg narodnog govora. Tako je 1604. godine u Rimu nastalo djelo Kašića Instituciones linguae illyricae, kao prva štokavska gramatika, sa elementima čakavštine (jer je on rođeni čakavac sa ostrva Paga). Štokavski elementi su već u to vrijeme bili dominantni u Dubrovačkom jeziku, kao i u Boki Kotorskoj, a postali su dominantni i u cijelom daljem književnom radu samog autora ove gramatike Bartola Kašića.
 

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
Prema navodima profesora Petra Kolendića iz Dubrovnika, Kašić se lično poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. štampao Orbinovo "Zrcalo duhovno". "Zrcalu" je dodao i jedan svoj omanji rad – Nauk za dobro pisati slovinski i lasno čitati ovo libarce u kome, ponesen širinom i presekom štokavskog (ilirskog) govora, kaže:


bartol_kasic_130.jpg

Bartol Kašić:
Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski.

Kašić takođe kaže: „Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji!"

Navodimo reči dr Miloša Kovačevića:

Prevođenje Hrvata u srpski jezik ne počinje, sa ilirskim pokretom. To je završna faza, faza prihvatanja srpskoga jezika za hrvatski. Još krajem 16. i početkom 17. vijeka „prevođenje Hrvata u srpski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vjere u Rimu. (...) U arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu čuva se memorandum o prevodu Novoga zavjeta na slovenski jezik, u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji". [Svetozar Borak. Srbi katolici, SD „Dr Jovan Rašković", Novi Sad i SD „Zora", Beograd, 1998, 86. ] Za prevod Novog zavjeta određen je Bartol Kašić, koji je najbolje znao „ilirski jezik". Kašić je 1604. godine napisao prvu „ilirsku gramatiku": Institutionum linguae Illyricae libri duo. Za tu Kašićevu gramatiku Vatroslav Jagić će 1884. godine reći: „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik." [V. Jagić, Predavanja iz 1884/85. godine: Отношение славянских наречий к церковнославянскому язику, deo: Сербский язик sa posebnom paginacijom, str. 17] Ljudevit Gaj je sa ilirskim pokretom bio, dakle, samo završna karika u realizaciji ideje rimske Kongregacije za provođenje vjere. Trebalo je uzimanjem srpskoga jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskoga jezika.​

Further reading: http://kovceg.tripod.com/kasiceva_misija.htm

A kao kuriozitet, Kašić nikada (slovima N-I-K-A-D-A) jezik na kojem piše i o kojem piše nije nazvao hrvatskim, ali jednom je u Autobiografiji pomenuo hrvatski. Navodi da su mu se dok je radio kao ispovednik u Rimu, osim na ilirskom ili dalmatinskom, obraćali čak i na hrvatskom, karniolskom i bugarskom. Prema van Antwerp Fine-u (2005) pod hrvatskim je Kašić smatrao kajkavštinu! Takođe, Kašić u autobiografiji piše da su ga dok je bio na misiji u Beogradu (današnjoj srpskoj prestonici) u potpunosti razumeli i muškarci i žene (!). Ako tome dodamo ovo što reče u predavanjima Vatro Jagić za Kašićevu gramatiku, „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma". Ako dodamo i činjenicu da je preferirao srpska slova "Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi" onda Kašića mirne duše možemo nazvati pionirskim pregaocem srpskog narodnog jezika, dok bismo se morali zastideti kada bismo ga hteli nazvati ocem hrvatskog jezika. :kafa:

Takođe imam pri ruci citat (Hrvata) Šimuna Budinića (Simeon Bodineo) iz Zadra koji jako interesantno formuliše naslov dela:

books


Prevod: Šimun Budinić: Kratko uputstvo za učenje srpskih slova i ilirskog jezika - 1597.


 

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
Kao bitan ukazatelj srpskog karaktera jezuitske prozelitizmene leksiko- i gramatikografije sigurno je Srpska gramatika Jurja Križanića, (imenom: Grammatichno izkazanye ob russkom yaziku) jezuitskog misionara iz Obrha kod Ozlja i sibirskog zatočnika, u kojoj se, pored tumačenja na ruskom, beloruskom i poljskom, nalazi i tumačenje na hrvatskom jeziku, čime je ovaj jezuitski misonar jasno ukazao na to šta je kongregacija smatrala hrvatskim jezikom, a sa čim je izjednačavala ilirski jezik.

Iz Šafarikove Istorije srpske književnosti:

books
:whistling:

I tako dalje:
- Jozo Voltiđi (Istranin) pravi rečnik ilirskog i kao ilire navodi Stratimirovića & Co. :)

- Marijan Lanosović piše gramatiku ilirskog jezika po nalogu ilirske (=srpske) dvorske kancelarije :)

- Joakim Stulli piše Rečosložje ilirskog jezika po nalogu Cara i ilirske (=srpske) dvorske kancelarije :)

- Juraj Križanić ("Srbijanin") piše rečnik srpski sa osvrtom na hrvatski :)

- Reljković (Reljin potomak) piše Slavonsku i nimačku gramatiku, a njegovi stari su srpski štili i pisali :)

- Andrija Torkvat Brlić (Brođanin) piše u ilirskoj gramatici "Srbi staroslovensko e na tri načina izgovaraju, kao je, kao e i kao i" :)




I, kao vrhunska kurioznost vezana za Jurka Augustina Križanića jeste činjenica da je on rodonačelnik moderne srpske nacionalne ideologije o Srbima triju vera, budući da se kao katolik u davnom 17. veku smatrao "Srbljaninom":

Ivan Ivanić: Istorijsko-etnografska rasprava: Bunjevci i Šokci; Treće izdanje sa 30 slika. Beograd, 1899.

http://kovceg.tripod.com/1899_Ivanic/1899_Ivanic_Bunjevci_i_Sokci.htm

I čuveni slavenofil XVII. veka Juraj Križanić „Srbljanin" jeste naše gore list. On je kao ruski književnik radio na slovenskoj ideji u Rusiji i perom i reči. Iz njegova grla zahorio se poklič o slovenskoj uzajamnosti, on je bio prvi propovednik panslavizma. On se istakao i kao filolog, i kao teolog, a još više kao istorik i politik. I ako je bio katolik iz Trojednice, ponosito se nazivao „Srbljaninom." [O njemu je Dr. Mih. Vujić pisao raspravu sa natpisom „Križanićeva politika." Beograd, 1895. godine.]
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
Anastazija Horvat: Bartol Kasic, INSTITUTIONES LINGUAE ILLIRICAE libri duo, Rim 1604. (lnstitut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2002.)

'Stoga opet i opet molim one koji su u ovom jeziku vještiji da učine ono što je meni onemogućila kratkoća vremena...' (Kašić, str. 185).

A da mnogo toga što je napisao u 'Osnovama' ne provodi u svome kasnijem stvaralaštvu, pokazala je Darija Gabrić-Bagarić u jednome od poglavlja pogovora, 'Jezik književnih djela', u kojemu analizira jezik Kašićevih kasnijih radova (originala te prijevoda i preradaba) u odnosu na 'Osnove', s posebnim osvrtom na štokavsko-čakavsku opreku.

Činjenica je da i u 'Osnovama' ima mnogo primjera štokavske stilizacije (ča i što, bil i bio), a poznato je da se u nastavku svoga spisateljskoga rada Kašić potpuno opredijelio za štokavstinu, tj. 'bosanski jezik' kojim je i napisan 'Ritual rimski' (1640.).
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
http://books.google.com/books?id=eMQ5AAAAcAAJ&pg=PA78

Title Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia
Authors Šime Ljubić, Šime Ljubi℗c
Publisher Rod. Lechner, 1856
Original from the Bavarian State Library
Digitized Jan 13, 2009
Length 325 pages



CASSIO Bartolomeo di Pago si acquistò alta riputazione scrivendo in illirico, e si rese assai benemerito della lingua. Entrato ventenne nella compagnia di Gesù (1595), andò missionario in Turchia, la quale scorse per tre volte tutta, e quindi si fece amico a' Ragusei che recavansi nell' ottomano per esercitare traffichi d'ogni specie. Essi fecero stampare il più delle sue opere scritte con eleganza in slavo e perciò citate dal Dellabella. Queste sono:

— Versione del Kempis stampata a Roma nel 1642 e ristampata nel 1854 dai Battara in Zara.

— Versione dell' epistole e de' vangeli per tutte le feste dell' anno, in Roma presso il Tani nel 1641 in fog.

— Vita di Gesù Cristo e della Beata Vergine, in Roma nel 1638 coi tipi della Propaganda.

— Rituale Romano, nel 1640 a Roma coi tipi della Propaganda.

— Vite di 25 vergini, in Roma nel 1625 in 8° presso il Zanetti.

— Specchio della Confessione e della Communione, in Roma nel 1631 presso il Zanetti.

— Compendio della Dottrina Cristiana del Bellarmino, in Roma 1633,

— Traduzione in eleganti e robustissimi versi dei primi 50 salmi, in Roma 1634.

— Grammatica illirica, in Roma 1604 in 8° presso il Zanetti.

— Vita di S. Ignazio in Roma 1623.

— Vita di S. Francesco Saverio, in Roma 1638.

— Calendario al Penitenziere Apostolico.

— Storia di Loreto, presso il Zanetti nel 1617.

— Vanefrida, tragedia inedita.

— Mersio, canzoni illiriche.

— Inni sacri

— Versione della Bibia, inedita.

— Ratio meditationis et orationis mentalis.

— In età d'anni 70 scrisse la propria vita in latino, tuttora inedita.

Mori nel 1650, dopo esservi stato rettore de' Gesuiti in Ragusa e poscia penitenziere in Loreto e a S. Pietro di Roma.

books

books
 

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
books



Psalmi quinquaginta in linguam Illyricam à Bartholomaeo Cassio translati. Alegambe in Bibl. Script. S. F.

Epistolae & Evangelia per annum lingua Illyrica sive Serviana. V. Misal Hruacht ("Hruacki") sive liturgia eâdem linguâ 4°. edita. Extat in Bibliotheca Bodleiana.

Eadem Slavicè, V. Missale Romanum linguâ Sclavonicâ, charactere Illyrico jussu Urbani VIII. editum, 4°. Romae typis Sacrae Congregationis de propaganda fide 1631.

Epistolae & Evangelia per annum linguâ Illyricâ, ex versione Bartholomaei Cassii, 4°. Romae 1640.


http://books.google.com/books?id=en...&resnum=2&ved=0CDIQ6AEwAQ#v=onepage&q&f=false

Title Bibliotheca sacra in binos syllabos distincta ...
Volume 1 of Bibliotheca sacra in binos syllabos distincta, Christian Friedrich Boerner
Authors Jacques Le Long, Christian Friedrich Boerner, Louis de la Vergne de Tressan, Antoine Urbain Coustelier, Pierre-Nicolas Desmolets
Publisher apud F. Montalant, 1723
Original from Ghent University
Digitized Oct 7, 2010
Length 1222 pages
 
Poslednja izmena:

radosch

Početnik
Poruka
22
Mrkalj;bt126010:
Kao bitan ukazatelj srpskog karaktera jezuitske prozelitizmene leksiko- i gramatikografije sigurno je Srpska gramatika Jurja Križanića, (imenom: Grammatichno izkazanye ob russkom yaziku) jezuitskog misionara iz Obrha kod Ozlja i sibirskog zatočnika, u kojoj se, pored tumačenja na ruskom, běloruskom i poljskom, nalazi i tumačenje na hrvatskom jeziku, čime je ovaj jezuitski misonar jasno ukazao na to šta je kongregacija smatrala hrvatskim jezikom, a sa čim je izjednačavala ilirski jezik.

Iz Šafarikove Istorije srpske književnosti:

books
:whistling:

I tako dalje:
- Jozo Voltiđi (Istranin) pravi rečnik ilirskog i kao ilire navodi Stratimirovića & Co. :)

- Marijan Lanosović piše gramatiku ilirskog jezika po nalogu ilirske (=srpske) dvorske kancelarije :)

- Joakim Stulli piše Rěčosložje ilirskog jezika po nalogu Cara i ilirske (=srpske) dvorske kancelarije :)

- Juraj Križanić ("Srbijanin") piše rěčnik srpski sa osvrtom na hrvatski :)

- Reljković (Reljin potomak) piše Slavonsku i nimačku gramatiku, a njegovi stari su srpski štili i pisali :)

- Andrija Torkvat Brlić (Brođanin) piše u ilirskoj gramatici "Srbi staroslověnsko ě na tri načina izgovaraju, kao je, kao e i kao i" :)




I, kao vrhunska kurioznost vezana za Jurka Augustina Križanića jeste činjenica da je on rodonačelnik moderne srpske nacionalne ideologije o Srbima triju věra, budući da se kao katolik u davnom 17. věku smatrao "Srbljaninom":

Ivan Ivanić: Istorijsko-etnografska rasprava: Bunjevci i Šokci; Treće izdanje sa 30 slika. Beograd, 1899.

http://kovceg.tripod.com/1899_Ivanic/1899_Ivanic_Bunjevci_i_Sokci.htm

I čuveni slavenofil XVII. veka Juraj Križanić „Srbljanin" jeste naše gore list. On je kao ruski književnik radio na slovenskoj ideji u Rusiji i perom i reči. Iz njegova grla zahorio se poklič o slovenskoj uzajamnosti, on je bio prvi propovednik panslavizma. On se istakao i kao filolog, i kao teolog, a još više kao istorik i politik. I ako je bio katolik iz Trojednice, ponosito se nazivao „Srbljaninom." [O njemu je Dr. Mih. Vujić pisao raspravu sa natpisom „Križanićeva politika." Beograd, 1895. godine.]


da li ima negde na sajtu postavljena gramatika kasiceva?
 

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
Hrvoja Mirovladov:
Biblija Bartola Kašića na srpskom jeziku:
od narudžbe Propagande (1625.) i zabrane Svetog oficija (1634.)
do prve štampe (1999.)


Isusovac Bartol Kašić (Pag, 15. avgusta 1575. - Rim, 28. decembra 1650.), prvi srbista (Rečnik i Gramatika), velikan religijske kulture, misionar i papinski vizitator (1612.-1613. i 1618.-1619.), plodan pesnik i pisac, prevodilac Biblije i Rituala Rimskog (Rim 1640.), vrstan teolog i jedan od prvih slavista, cenzor knjiga i ispovednik u bazilici sv. Petra u Rimu.

- Budući da su potisnuti Turcima Srbi postali značajan faktor u politici Rima, godine 1599. po želji generala isusovačkog reda Klaudija Acquavive rektori su sproveli anketu: koji slovenski jezik uvesti u kolegijume? Odgovor je bio – srpski. Na temelju tog odgovora, otac general je, u dogovoru s papom Klementom VIII., potkraj 1599. u Rimskom kolegijumu osnovao Akademiju srpskog jezika (Acadaemia Illyrica).

Bartolu Kašiću naređeno je da odmah počne predavati srpski jer je on već sastavio prve srpske jezičke priručnike: Konverzacijski priručnik (1595.) i Ilirsko-italijanski rečnik (1599.). Otac general je odmah naredio Bartolu Kašiću da za potrebe Akademije srpskog jezika počne sastavljati i prvu Srpsku gramatiku. O tome piše Kašić u svojoj Autobiografiji (str. 25). Tako je započela, službeno i naučno, pre četiri stoleća srbistika, lingvistika koja proučava srpski narodni jezik. Sada želimo da prikažemo B. Kašića kao prvog prevodioca Biblije na srpski jezik.


1. Nalog za prevođenje Svetoga pisma

Da bi mogao prirediti dubrovački lekcionar, kako su ga molili tamošnji nadbiskupi 1610. i 1620., Kašić je počeo 1622. samostalno prevoditi Novi zavet. Godine 1625. dubrovački nadbiskup Vincentius Lanterius saopštio je Bartolu Kašiću da mu Kongregacija za širenje vere (Propaganda) daje mandat da službeno prevede čitavu Bibliju na srpski jezik. U Rim su, naime, stizale vesti o raznim zloupotrebama pod misom u prevođenju latinskih čitanja na srpski pa je postalo jasno da se potreba prevoda Biblije osećala u svim srpskim katoličkim krajevima. Stoga je Propaganda 1625. dala dubrovačkom nadbiskupu Lanteriusu pismeni nalog da angažira Kašića i dade mu pomoćnike, da prema odobrenoj latinskoj Vulgati što pre naprave točan srpski prevod Svetog pisma koji će se moći štampati kao službeni.

Iz svega je bilo jasno da Propaganda naručuje prevod na živom narodnom govoru, za upotrebu u liturgiji. Zato se Kašić prihvatio prevođenja, zapravo usavršavanja prevoda Novog zavjeta i usklađivanja s latinskom odobrenom Vulgatom. Nadbiskup Lanterius odredio je i »biblijsku komisiju« od šest učenih sveštenika da Kašiću pomažu u tom velikom pothvatu. To je jasno i iz talijanske spomenice koju su oni uputili njegovu nasljedniku na dubrovačkoj nadbiskupskoj stolici Tomi Cellesiusu, a on ju je priložio svome pismu Propagandi, gde je bila pročitana 23. decembra 1631.

O načinu rada Kašića i spomenute komisije iz izvora saznajmo da je Kašić pregledao i upoređivao postojeće rukopisne i štampane prevode koje nabraja u svome spisu De variis versionibus Sacrae Scripturae, naročito u osmoj tački u kojoj nabraja anonimne rukopisne prevode koje je »vidio i čitao u Dubrovniku«. Iz gotovo svih nabrojenih prevoda Kašić je izabrao »govor najopćrmitiji« i »za razumijevanje lakši od sviju spomenutih«. Članovi komisije uspoređivali su Kašićev izabrani i priređen prevod sa latinskom odobrenom Vulgatom, i to »gotovo riječ po riječ«.

Nakon četverogodišnjeg rada prevod Novog zaveta još nije bio dovršen, a posao je prekinut. Petar Bašić misli da je to »možda zbog nerešenog pitanja pisma koje je pokrenula Propaganda, ili zbog nadbiskupove smrti (1628)«.

Meni se čini da ti razlozi ne stoje. U Propagandinom upitu iz 1626/27. o izboru pisma između glagoljice i ćirilice ni Kašić ni dubrovački nadbiskup uopšte nisu bili direktno uključeni, jer je u Dubrovačkoj nadbiskupiji liturgija bila na latinskom, samo su misna čitanja bila i na srpskom. Stoga je njihov izbor latinice bio sasvim jasan. Problem je ipak nastao 1628., ali ne zbog fizičke, nego zbog »juridičke« smrti dubrovačkog nadbiskupa. Naime, Vinko Lanterius imenovan je biskupom u gradu Veroliju u Italiji, gde je preuzeo službu 19. jula 1628. godine i ostao na njoj do svoje smrti g. 1649. Biblijska komisija, koju je on imenovao, smatrala je – prema crkvenom pravu – da je prestankom njegove nadbiskupske službe u Dubrovniku i njezin mandat kao komisije prestao, pa se nije više sastajala.

Kašić je javio u Rim sekretaru Propagande Ingoliju da je rad na prevođenju zastao. Stoga je Propaganda na sednici 1. aprila 1629. godine odlučila da novi nadbiskup Toma Cellesi »nadzire (superintendat) prevodioce te se pobrine da se spomenuti prijevod što prije dovrši i onda pošalje u Rim«. Ingoli je Cellesija obavestio o tome 11. aprila 1629. godine pismom na italijanskom jeziku koje Kašić donosi u Apologiji, str. 29r. Nadbiskup je stoga Kašićeve saradnike, koji su sačinjavali »odbor za prevođenje«, ponovno okupio i potvrdio. Kad je Kašićev prevod Novog zaveta krajem g. 1630. bio dovršen, pregledali su ga i preporučili dubrovački članovi šestočlanog »odbora za prevođenje«.

Tek je krajem g. 1631. Novi zavet bio poslan u Rim i o njemu se većalo na sednici Propagande 23. decembra 1631. godine. Tada su pročitani i popratni Memorial »odbora za prevođenje« i preporuka dubrovačkog nadbiskupa Tome Cellesia od 20. jula 1631. godine koju Kašić donosi u dodatku svoje Apologije.

Nakon što je s dodeljenom komisijom dovršio naručeni prevod Novog zaveta, Kašić je g. 1631. sâm započeo veliki poduhvat celokupnog prevoda Biblije. Prihvata se najpre prevođenja Starog zaveta, i nastavlja s ponovnim prevođenjem Novog zaveta. Prevođenje čitave Biblije dovršio je g. 1636. Dao je sve od sebe da njegov prevod Biblije bude štampan, ali su u Rimu iskrsle nepredviđene teškoće. Pođimo tragom dokumenata.


2. Kašićev prevod Novoga zaveta konačno u Rimu


Propaganda je tražila da Kašić lično donese prevod, ali je tadašnji general isusovačkoga reda odgovorio da mu je Kašić još potreban u Dubrovniku. Stoga je Propaganda zamolila 8. augusta 1631. godine dubrovačkog nadbiskupa da potakne Kašića da pošalje sada samo prevod, a posle će lakše skloniti oca generala da pusti i Kašića, kad to bude nužno.

Uz Ingolijeva požurivanja Kašićev prevod Novog zaveta bio je napokon dovršen i od šestočlane komisije pregledan do 20. jula 1631. Toga je dana i nadbiskup Cellesi napisao svoje odobrenje. Prevod s preporukom komisije i nadbiskupa doneo je iz Dubrovnika u Rim 12. novembra 1631. krfski nadbiskup Benedictus Bragadin i predao ga sekretaru Ingoliju. Ovaj je želeo i nastojao da se Kašićev prevod Novog zaveta što pre štampa, i o tome govore sačuvani dokumenti.

Propaganda je već 23. decembra 1631. godine većala o prijevodu. Na sednici Kašićev prevod ipak nije bio odmah prihvaćen za štampu. Odlučeno je da se u Rimu formiraju dvije komisije da pregledaju prevod: ligvistička i teološko-biblijska, kako je to Ingoli javio u Dubrovnik zahvaljujući za primljeni prevod, a Kašić je i to pismo priložio svojoj Apologiji.

Lingvističku komisiju je imao sazvati novoimenovani naslovni bosanski biskup (1631-1635) Tonko Mrnavić (1580-1637), a članovi su bili: franjevac Rafael Levaković, jezuita Antun Ranzi (Rantius), koji je od 1628. do 1634. bio srpski ispovednik u Bazilici sv. Petra i cenzor srpskih knjiga, i Dubrovčanin Antun Deodat, koji je od 1626. bio nadsveštenik bratovštine i crkve sv. Jeronima u Rimu. Deodata je kao eventualnog recenzenta predložio i dubrovački »odbor za prevođenje«.


3. Prva zabrana rimske jezične komisije


Problem je nastao u toj lingvističkoj komisiji. Njeni članovi kao »persone perite della Lingua« trebali su provjeriti ima li u Kašićevom prevodu nešto protiv vere i morala. Ranzi i Deodat i u Kašićevom prevodu nisu našli ništa protiv vere i morala, i bili su za savremeni jezik i latinicu. Ali Ivan Tomko Mrnavić bio je za glagoljicu, smatrao se čak stručnjakom za nju, i pripisivao ju je sv. Jeronimu. Fra Rafael Levaković pripisivao je ćirilicu sv. Ćirilu, i bio je pod uticajem rutenskih bazilijanaca, pa je s njima provodio rusifikaciju glagoljaških tekstova. Stoga postoji opravdana sumnja da su zapravo Mrnavić i Levaković naveli protiv Kašićeva prevoda da je »promašen, jer nije napisan pismom ni sv. Jeronima ni sv. Ćirila«. Svoj neopravdan negativan stav ta dvojica su nametnula kao zaključak komisije da se Novi zavet ne štampa, jer nije pisan ni pismom sv. Jeronima ni sv. Ćirila.

 

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
4. Borba protiv zabrane štampe Kašićevog prevoda


U Arhivu Propagande postoji nekoliko zanimljivih dokumenata koji jasno dokazuju koliko su se dubrovački nadbiskup Cellesi i sekretar Propagande Ingoli borili protiv tog negativnog zaključka, i koliko su se zalagali da se Kašićev prevod Novog zaveta štampa, i to što pre. Proučimo najpre dve instancije nadbiskupa Cellesija i Ingolijev govor.

a) Prva instancija nadbiskupa Cellesija za štampanje Kašićevog prevoda Novoga zaveta

Kad je u mesecu novembru 1632. dubrovački nadbiskup Toma Cellesi došao u Rim »ad limina«, doznao je za razloge zabrane štampe Kašićevog prevoda Novog zaveta. Stoga je uložio instanciju u kojoj je pobio prigovore i zatražio da se prevod što pre pečati. Dnevni red za 169. sednicu Propagande, koja je bila najavljena za 22. novembra 1632., već je bio napravljen, pa je Kašićev prevod ostao za 170. sednicu u decembru, i Ingoli je već tako napisao na akt.

Dolazak nadbiskupa Cellesija i njegova instancija potakli su Ingolija da požuri s Novim zavetom da dođe što pre na sednicu. Stoga je on prepravio već napisani broj sednice 170 u 169., a promenio je i decembarski datum u 22. novembar.

U svojoj instanciji nadbiskup Cellesi naglasio je tradicionalno pravo da se i pod latinskom misom poslanica i evanđelje pročitaju na srpskom. Budući da nisu svi sveštenici znali dovoljno latinski, bilo je i skandaloznih prevođenja, pa je Nadbiskup to zabranio javnim ediktom, i o tome je obavestio Propagandu. Ona mu je naredila da ponovno organizuje prekinuti rad na prevođenju Novog zaveta. Šest teologa i kanonista tokom tri godine ponovo je neprestano radilo na tome, i kad su dovršili, po nalogu Propagande Novi je zavet poslan u Rim. Ali neki kojima je bila poverena revizija rečenog dela da vide ima li što protiv vere i morala, rekoše da je to promašeno delo jer nije ni pismo sv. Jeronima ni sv. Ćirila, pa je stoga bilo stavljeno na stranu. Ali kad je spomenuti nadbiskup došao ad limina, pokazao je da je taj jezik opšti jezik na celom Orijentu i Levantu, posebno u krajevima pod Turcima, i uložio je zahtev da se prevod opet uzme u razmatranje, pregleda i pečati. Inače će nastati velika šteta za hrišćane koji će slušati heretičke prevode. Nadbiskup je morao dopustiti nekim dobro poučenim popovima da sami prevode, ali privremeno i pismeno, samo da smiri javnost.

Instanciju nadbiskupa Cellezija i tajnik Ingoli je na sednici podržao svojim govorom. Zanimljivo je uočiti da Ingolijev govor ima dva naslova. Prvi je na [27v]: Govor sekretara Ingolija o štampanju Novog zaveta na srpskom jeziku. Drugi je naslov znatno sustegnutiji, ali u biti on je retoričko pitanje [20r]: Treba li štampati Novi zavet na srpskom jeziku?

Ingoli odgovara da je Sveta kongregacija za širenje vere već nekoliko godina o tome pitanju raspravljala, i napokon ga rešila pozitivno zbog tri glavna razloga:

1. Da se uklone teške pogreške koje čine sveštenici tih krajeva Ilirika gde se misa drži latinski, pa se sveta evanđelja tumače bez pripreme i tom se prilikom izgovaraju takve teške hereze da je dubrovački nadbiskup bio prisiljen zabraniti tim sveštenicima da narodu tumače čitanja.

2. Da se uklone biblije koje su na srpskom jeziku štampali Luther i Melanchton...

3. (...) misa se već služi na istom srpskom jeziku po dopuštenju pape Ivana VIII. i stoga nije neprikladno dati im također Novi zavet na takvom jeziku.

Kad je 22. novembra 1632. godine na 169. sednici Propagande pod 4. tačkom kardinal Spada referirao o »instanciji« dubrovačkog nadbiskupa Cellesija da se štampa srpski prevod Novog zaveta, Ingoli je dodao još tri glavna razloga za štampanje Novog zavjeta, o kojima je Propaganda nekoliko godina raspravljala i već donela pozitivnu odluku. Stoga su obojica očekivala uspeh svojih intervencija. Međutim, suprotno očekivanju, Sveta Kongregacija je smatrala da taj predmet mora predati Svetom oficiju da on raspravi o tome, je li korisno i prikladno da se spomenuti Novi zavet u tome jeziku štampa.

b) Druga instancija nadbiskupa Cellesija

Očito je da se neko umešao, i slutio sam da su to opet oni isti »našijenci«. Napokon sam u Arhivu Propagande našao dokaz za to u tekstu koji je istoga dana, 22. novembra 1632. godine, odmah posle održane spomenute sednice, napisao dubrovački nadbiskup Cellesi i predao Propagandi kao svoju novu instanciju. Iz nje doznajemo da su se danas na sednici našli neki domaći protivnici koji su usmeno, a verovatno i pismeno Svetoj Stolici, protestovali protiv Kašićevog prevoda. Sada više nisu kao razlog naveli to što prevod nije pisan ni slovima sv. Jeronima (glagoljicom) ni sv. Ćirila (ćirilicom). Pravi razlog zapravo nisu bila slova nego jezik: Kašić je dao prevod u suvremenom jeziku, a oni su bili za stari jezik koji će popravljati! Tu ih konačno možemo identificirati. Radi se o »našijencima«: Mrnavić i Levaković s rutenima. Da su bili za tradicionalni jezik starosrpske redakcije, manje bismo im zamerili. Ali umesto Kašićevog živog jezika, ili bar glagoljaškog tradicionalno iliriziranog, oni hoće »popravljati«, tj. rutenizirati ili rusificirati, zapravo kvariti glagoljaški liturgijski jezik, što je Levaković učinio s Misalom (1631.) i Brevijarom (1648.) koji su posve razočarali glagoljaše. Premda ta konačnica Propagandi nije bila odmah jasna – to će shvatiti tek kad glagoljaši ne budu hteli da kupuju te nove knjige – jasno joj je bilo da je smisao protesta protiv Kašićeve latinice, zapravo protiv njegova novog jezika. Na to upućuje i činjenica da je – zbog spomenutog protesta - na sednici 22. novembra 1632. prepustila kardinalskom Zboru Svetog oficija odluku o Kašićevom jeziku: »an expediat et conveniat Testamentum praefatum in ea lingua imprimere«- tj. je li prikladno i zgodno spomenuti Novi zavet štampati u tom jeziku.

Nadbiskup Cellesi podnio je tada Propagandi drugu instanciju u kojoj piše: »Prevod Novog zaveta na srpski jezik, za koji je danas u izveeštaju nekih rečeno da je promašen trošak i napor, priredile su osobe koje dobro znaju jezike tih pokrajina, i koje su rođene onde, i to je pravi slavenski jezik koji se ne govori samo u Dubrovniku i u primorskoj Dalmaciji, nego ga u svim pokrajinama Levanta razumeju i govore, kao i u krajevima Srbije, Bosne, Srijema, Bugarske i uopšte. Onaj drugi stari jezik koji nameravaju ispravljati, neće se razumeti, osim u nekim selima Dalmacije i Hrvatske, i susednih pokrajina. Stoga molim Svetu kongregaciju da prihvati ovo delo; i budući da je potrebna prisutnost patra Kašića poslat ću ga da dođe, a da Sveta Kongregacija ne oseti trošak njegova puta.«


5. Konačna zabrana Kašićevog prevoda zbog jezika



Bartol Kašić je došao u Rim posle Uskrsa 1633. Shvativši teške okolnosti u pogledu svoga prevoda Novog zaveta, napisao je Memorijal papi Urbanu VIII. Pravno je izvojevao pobedu dobivši dopuštenje da se štampa Novi zavet. No tada su »našijenci« zloupotrebili ime senjskog biskupa Agatija, i napisali molbu da se Novi zavet ne štampa. To je opet zaustavilo štampanje, i prevod usmerio prema Svetom oficiju. Kašić je upotrebio sve svoje teološko i patrološko, pastoralno i lingvističko znanje, i vešto ga pokazao u svojim spisima u obranu srpske Biblije, ali ipak nije uspeo. Najčudnije je to što je prevod naručila Propaganda, a zabranio ga Sveti oficij. Između tih dveju ustanova upleli su se čudni stavovi i kobni utecaji nekih pojedinaca. Zapravo, neki »našijenci, narodni štetočine/zlotvori«, pod krinkom čuvanja autoriteta sv. Jeronima i sv. Ćirila, prekim su okom gledali na novi srpski katolički književni i liturgijski jezik, pisan latinicom, pa su na opštu štetu sprečili štampanje Kašićevog prevoda Novog zaveta. Isposlovali su da čitav slučaj bude predan Svetom oficiju, pa je tamo zabranjen i netragom nestao Kašićev autograf Novog zaveta. Posle je Sveti oficij izdao defenitivnu zabranu »Non est expediens ut imprimatur versio Sacrae Scripturae facta lingua illyrica vernacula, seu nova, characteribus latinis.« Prevod glasi: »Nije korisno da se štampa prevod Svetog Pisma priređen u srpskom narodnom iliti novom govoru, i štampan latinicom.«



Zaključak

Doista je paradoksalna sudbina Kašićevog prevoda Biblije. Propaganda ga je od Kašića naručila 1625. preko dubrovačkog nadbiskupa koji je odredio i pomoćnu komisiju. Kad je 1631. prevod Novog zaveta stigao u Rim, javila se opozicija da se ne može štampati jer da ne poštuje tradiciju: stari jezik te glagoljicu ili ćirilicu. Pitanje je napokon prepušteno Svetom oficiju. On je 1634. zabranio Kašićev Novi zavjet, a posle i čitavu Bibliju tekstom »Non est expediens ut imprimatur versio Sacrae Scripturae facta lingua illyrica vernacula, seu nova, characteribus latinis.« Sveti oficij je uvažio razne navedene tobožnje razloge koje je Kašić sve opovrgnuo. To je ipak bilo prekasno - njegov prevod tada nije bio štampan pa je Kašić izgubio tu bitku.

Prema sačuvanim rukopisima Kašićev prevod Biblije pripremao se za objavljivanje tek proteklih godina, pa je do prvog štampanja došlo u Kašićevoj godini - 1999.



 

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
Mrkalj;bt204874:
Bibliotheca scriptorum Societatis Jesu, Nathaniel Southwell, 1676, str. 105

"Bartolomaeus Cassiius, natione Dalmata"

books


http://books.google.rs/books?id=Dt0_AAAAcAAJ&pg=PA105
Godine 1595. tiskan je u Veneciji rječnik Fausta Vrančića čiji naziv u prijevodu glasi: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika - latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i mađarskoga.

1660077818017.png


1660077844598.png




Ovo je razlog zbog kojeg sam dalmatinski, pretpostavio svim drugim idiomima slovenskoga jezika (koji širi svoje grane pružajući se nadaleko po celoj Evropi, od Jadranskoga mora u Aziju, sve do nepoznatih severnih obala): najčišći je od svih ostalih, kao i toskanski među italijanskima. Dalmaciju pak ne ograničavam na one vrlo uske granice, koje su joj danas postavile nepovoljne prilike, nego na one kojima je nekoć bila omeđena. Imala je naime s juga Jadransko more, sa severa reke Dravu i Dunav, sa zapada Nemce i Italijane, a s istoka Makedonce i Tračane. Sada se deli na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu, Slavoniju, Srbiju i Bugarsku. Onu čistotu svojega jezika, koju sada imaju, Poljaci i Česi primili su iz ovih krajeva zajedno sa svojim prvim vođama, Lehom i Čehom. Odavde vuče svoje poreklo i Sveti Jeronim, koji je Latinima i ljudima svojega naroda protumačio i novim pismom zapisao svete knjige. Odavde je i onaj Ćiril, koji je kasnije to isto iskazao drugim pismom, kojim se danas posvuda služe ne samo Dalmatinci, koji ispovedaju grčku veru, nego i Ruteni ili Moskovite i Vlasi.
 
Poslednja izmena:

radosch

Početnik
Poruka
22
Padre;bt233783:
Evo, ako neko zeli da nabavi Krasicevu Bibliju... I ako ima para...
http://www.schoeningh.de/katalog/titel/978-3-506-71679-8.html

cini mi se da je bas tesko po knjizarama u zagrebu naci ovu gramatiku u prevodu zvonka pandzica??ne mislim na bibliju, vec na dvojezicnu gramatiku (hrvatski i latinski) bartola kasica u prevodu zvonka pandzica.....izgleda je u zagrebu tesko ili nemoguce nabaviti je po knjizarama i antikvarnicama.....
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
Trebalo bi dva dana da se odgovori na nebuloze koje ovde razmnožava Hroboatos, no držim dovoljnim napomenuti samo reči Bartola Kašića, kojega danas u Hrvatskoj slave kao "oca hrvatskog jezika":

xkasicod0.jpg.pagespeed.ic.8gbf1Yz_8t.jpg

Bartolomeo Kašić
Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski.

(Preveo bih ovako na savremni jezik: Dobro znam da se ovaj Nauk bolje piše našim srpskim slovima i da sam ga sastavio ne bez velikog razloga, a taj je da naš jezik ima potrebu za većim brojem slova nego latinski ili italijanski.)
 

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
1.BARTOL KAŠIĆ (Pag, 15.08.1575 – Rim, 28.12.1650)

Kašić je stara paška plemićka obitelj iz koje je potekao i Bartol Kašić. Bili su pretežno zemljoposjednici, posjedovali su solane što im je donosilo relativno dobar novčani prihod, također su bili i bilježnici. Od 1290 bilježe se članovi ovoga roda u Pagu. Kašićeva majka Ivanica Deodata ili Bogdančić kćerka je paškog plemića Dišinje. Majka Bartola Kašića doživjela je duboku starost i umrla je 10.04.1637. na Veliki petak, u onaj sat "kad je Gospodin naš izdahnuo na križu" – opisuje sam Bartol. Njenom smrću utrnuo je i rod Deodato na Pagu. Bartol Kašić imao je brata Ivana-Božidara po kojem je loza produžena i sestru Viktoriju koja je bila koludrica u samostanu sv.Margarite u Pagu.



Bartol Kašić rođen na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ili Veloj Gospi 15.08.1575. od oca Ivana Petra i majke Ivanice Deodato uz brata Ivana Božidara i sestru Viktoriju, za rana ostao bez oca, pa se za njih brinuo ujak svećenik Luka Deodato-Bogdančić.
Bartol svoje školovanje započinje u rodnom Pagu u latinskoj školi, pa u Zadar. Od 1590 nastavio je školovanje u Ilirskom (što je značilo hrvatskom) kolegiju u Loreto, kamo ga je doveo ujak Luka Deodato-Bogdančić. Godine 1539 poglavari sjemeništa šalju ga u Rimsko sjemenište. U Rimu je poslano dvanaest najbiljih sjemeništaraca, među kojima je bio i Bartol. Bartol Kašić se u svim djelima potpisuje kao Bartholomaeus Cassius, kako bi se odagnala sumnja, vjerovati je da su ga sugrađani i bliža rodbina nazivali kao i svih tog imena u Pagu, Bartul. Premda prevladava mišljenje da bi ga trebalo nazivati imenom kako se hrvatski potpisivao, Bartolomej.

14. kolovoza 1595. ulazi u isusovački novicijat, gdje je sa sobom donio i svoj mali konverzacijski priručnik "Un libretto di frasi". Za dvogodišnjeg novicijata i zatim kroz studije, na temelju Petojezičnog rječnika Fausta Vrančića, do 1599. izrdaio je "Hrvatsko-talijanski rječnik". Te 1599. godine, na temelju ankete provedene po europskim isusovačkim kolegijima, u Rimskom kolegiju osniva se Akademija ilirskog (hrvatskog) jezika. Kašić počinje odmah predavati hrvatski, a za potrebe novoosnovane Akademije Kašić počinje sastavljati gramatiku hrvatskog jezika "INSTITUTIONES LINGUAE ILLYRICAE", koja je objavljena u Rimu 1604.

Svećeničko ređenje primio je 11. ožujka 1606. i sutradan je odslužio svečanu prvu misu u bazilici "Il Gesu". Položivši na kraju studija teologije potrebne ispite za ispovjedanje, Kašić je odmah imenovan hrvatskim ispovjedanikom u bazilici sv.Petra, što je znak velikog povjerenja. Ujedno je 1606. bio cenzor i redaktor djela Aleksandra Komulovića "Zrcalo od ispoviesti", koje je objavljeno u Rimu 1606, pa opet u Veneciji 1634.

Od 1609. do 1612. Kašić djeluje u Dubrovniku, u maloj isusovačkoj zajednici, kojoj je bio poglavar. Propovijedao je i ispovijedao te poučavao mladež u školi.



Od 1612. do 1613. Kašić je na svom prvom misijskom putovanju obilazeći, kao papinski vizitator, naše kršćane pod Turcima. Na to opasno putovanje, kako navodi u Autobiografiji, uputio se na konja iz Dubrovnika do Beograda s karavanom dubrovačkih trgovaca, odjeven i naoružan kao i oni. Kršćane je poslije obilazio u pratnji kojeg subrata ili vjernika.

Od 1614. do 1618. Kašić je u Loretu, poznatom marijanskom svetištu, ispovjedanik za hodočasnike iz raznih hrvatskih krajeva. Tu je preveo i 1617. u Rimu objavio "Istoriju Loretanu" i Bellarminov "Nauk Krstjanski Kratak", kao i pjesnički prijevod prvih pedest psalama "Pjesni Duhovne".



Od 1620. do 1633. boravi i djeluje opet u Dubrovniku. Uz brojne obveze superiora i upravitelja isusovačke škole te propovjednika i ispovjedanika, nalazi vremena za pisanje. Tu je pripremio "Život sv.Ignacia (Rim, 1623.)", i "Perivoj od Djevstva (Rim, 1625, i Venecija, 1628.)", "Zrcalo Nauka Krstjanskog" napisano 1626., a tiskano u Rimu 1631. 1627. dovršio je duhovnu tragediju u stihovima "Sveta Venefrida".



Godine 1622. Kašić je počeo prevoditi "HRVATSKU BIBLIJU" sam, najprije Novi zavjet, i to po dubrovačku. Poslije Uskrasa 1633. Kašić je napustio Dubrovnik i došao u Rim, gdje je boravio i djelovao do kraja svojeg života. Najizdavanije Kašićevo djelo je pak »Ritual rimski« (1640.), koji je u raznim izdanjima do 19. stoljeća bio u upotrebi u svim hrvatskim biskupijama i nadbiskupijama osim u Zagrebačkoj, a otada i u njoj ostavši službenom liturgijskom knjigom sve do 1929. Taj prvi prijevod obrednika na jedan živi jezik snažno je pridonio afirmaciji hrvatskoga književnoga jezika.



Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatska provincija Družbe Isusosve 1996. u crkvi sv.Ignacija u Rimu, podiže spomen ploču na kojoj piše: "U ovoj je crkvi sahranjen o.Bartol Kašić, rođen u Pagu u Hrvatskoj 15.VIII 1575., umro u Rimu 28. XII 1650. Teolog i pisac koji je sastavio prvu Gramatiku i Hrvatsko-talijanski rječnik. Preveo je na hrvatski Bibliju i Rimski Obrednik. Ispovjednik u Bazilici sv.Petra i gorljivi apostolski misionar."
 

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939


Pažani su se odužili svojem ocu Bartolu 340. godina nakon njegove smrti, organizirajući znanstveni skup od 18 – 21 travnja 1991. i tom prigodom izdali opsežan Zbornik radova.
20. travnja 1991. skup je održan pod visokim pokroviteljstvom i uz nazočnost predsjednika Republike Hrvatske dr. Franja Tuđmana, koji je tom prigodom na glavnom gradskom Trgu otkrio bistu Bartolu Kašiću, rad domaćeg sina, akademskog kipara Ivana Mirkovića.

cMTn14B.jpg


14. travnja 2004. u Pagu je Družba "Braća Hrvatskog Zmaja" organizirala znastveni skup 400. obljetnica prve hrvatske gramatike Bartola Kašića, a povodom 100. obljetnice Družbe i 15. obljetnice Zmajskog Stola u Zadru. Tom prigodom je izdan iZbornik radova.

PA74MUn.jpg


U novijoj hrvatskoj povijesti nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, Bartol Kašić je dobio svoje zasluženo mjesto, pa se i neke institucije, društva, ulice, pa čak i brod naziva njegovim imenom.

GX58Dru.jpg



Slobodan Prosperov Novak
BARTOL KAŠIĆ PREVODILAC BIBLIJE I PISAC PRVE HRVATSKE GRAMATIKE

GnbgsyY.jpg


Pažanin Bartul Kašić, pisac najstarije hrvatske gramatike i prevodilac Starog i Novog zavjeta bio je čovjek velike poduzetnosti, okretan i hrabar, učen i upućen u filologiju i književnost ali nažalost ne uvijek i uspješan da svoje, inače ispravne i dalekovidne sudove o jeziku Hrvata i jezicima Južnih Slavena postavi kao osnovu propagandnoj akciji. Nakon brojnih misija i inicijativa, nakon napornih putovanja i mučnih gubljenja živaca i rasipanja energije, nakon dugih godina učenja i teških dijalektoloških ekspedicija po balkanskim pustarama i planinama odlučio je pisac zaokružiti svoje književno djelo. Najprije on je nakon brojnih terenskih ali i knjižnih uvida odlučio odbaciti naziv dalmatinski za hrvatski jezik i nazvati ga najprije ilirskim a onda slovinskim što je kasnije sve više postalo praksom kako u birokratskim spisima Vatikana tako u knjigama domaćih pisaca. Rođeni čakavac, Kašić je izabrao štokavski idiom i koristio ga u svojim djelima i u crkvenim knjigama koje je prevodio. Jedan dio života proveo je u Dubrovniku i to upravo u vrijeme kad su ondje stvarani opusi Ivana Gundulića i Junija Palmotića. Kad je postupno stizao do štokavske stilizacije u svojim tekstovima i kad je izabrao štokavsku osnovu, bio je Kašić posve svjestan činjenice da upravo taj dijalekt prevladava među Južnim Slavenima i da mu brojčano pripada budućnost. Njegove namjere s jezikom bile su čiste i iskrene, utemeljene na iskustvu i znanstvenoj provjeri, ali i na vatikanskoj motivaciji da sve južnoslavenske narode pod Turcima opskrbi jedinstvenim i svima razumljivim liturgijskim knjigama. Bio je prvi Južni Slaven koji je postavio teoretske temelje budućoj štokavskoj supermaciji. Njegovo životno djelo pored gramatike koja je bila tiskana 1604. jest prijevod cjelokupnog Svetog pisma koji je, zbog nesporazuma s crkvenim vlastima, ostao netiskanim. Posao je započeo 1622. a dovršio ga deset godina kasnije. Tiskanje Kašićeve Vulgate između ostalog su spriječili iz zavisti i neki njegovi sunarodnjaci koji su o njegovom prijevodu napisali anoniman i vrlo negativan memorandum. Svoju gramatiku Kašić je pisao još dok je bio student u Rimu ali kad je za vrijeme svojih balkanskih misija posjetio unutrašnjost Balkana shvatio je da bi bilo dobro čakavsku osnovu njegovog posla što više otvoriti štokavskim oblicima jer su oni brojčano nadmoćni. Tako je u Beogradu čitao papinsku bulu izjavivši da je onamo došao učvrstiti katoličku vjeru i kako je na ušće Save u Dunav došao da u krilo papinske crkve pozove katolike koji su prihvatili grčku herezu. Usred Beograda govorio je na svom rodnom idiomu. Na kraju života napisao je autobiografiju s naslovom Vita u trećem licu koju je smrt prekinula doslovno u pola rečenice. U tom autobiografskom spisu staračkom blagoglagoljivošću pripovjeda svoj život od rođenja do 1625. Čini se da je autobiografiju nekom diktirao pa ju je smrt prekinula u pola rečenice. U Dubrovniku je Kašić napisao i dramu Sveta Venefrida koja je prvim primjerom originalne jezuitske tragedije na hrvatskom jeziku i koja je bila izvedena1627. Kašić stoji stameno na početku štokavske standardizacije kod Hrvata i svjedoči kako nije bilo potrebno vjerovati da su Hrvati standardizaciji prišli tek u XIX. stoljeću. Hrvati su oduvijek bili narod koji je posjedovao više tipova pisma a svoju književnost realizirao u tri dijalekta. Posebno veliku popularnost imao je Kašićev prijevod Rituala rimskog tiskan 1640. a kasnije često pretiskavan po kojem su se stoljećima sve do 1929. vršili blagoslovi, po kojemu se krstilo, vjenčavalo i pokapalo u svim obredima za hrvatski puk kako u Dalmaciji a tako i bosanskom zaleđu. Ta je knjiga presudno djelovala na izgrađivanje narodnih jezičnih navika i književne osjetljivosti.
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
https://books.google.rs/books?id=13...ges&cad=2#v=onepage&q=Zarcalo dvhovno&f=false

Evo malo friško digitalizovanog Vartolomeja Kašića Bogdaničića, da razgali srpsku dušu.

content

content

content

content




TitleZarçalo dvhovno od pocetka, i sfarhe xivota coviecanskoga Razdieglieno, i razreyeno u Petnaes Razgovora, à ù stoo, i pedeset dubbia, alliti Sumgna poglavitieh. Vcignenieh meyu Mesctrom, i gnegoviem Vcenijkom
AuthorMauro Orbini
Published1614
Original fromNational Library of the Czech Republic
Digitized25 Apr 2016


Uzmnožitomu i plemenitomu gospodinu Radi Sladojeviću,
Pridrago pozdravljenje.

Kada primih gospos. tvoju knjigu, videći tvoju volju, i želju veliku od pomoći, i koristi svega našega naroda slovinskoga, veoma sam se obeselio. Jere mi se ono jest zgodilo, što sam od vele vrjemena želio; je da bi Gosp. Bog nadahnuo kogagod plemenita, i moguća krstjanina za duhovnu pomoć od mnozijeh duša, koje ginu, ne imajući ni Svetoga pisma za svoje utišenje (utehu, prim. Mrkalj), ni od druge koje vrste pismo ispisano od koga godire razumna naučitelja bogoslovca.

Istom se nahode mnoge knjige od svjetovnijeh popivkinja (pesama, prim. Mrkalj), pjesni ispraznijeh, komedija bludnijeh, i libara malo vrijednijeh od ljubavi telesne, i zemaljske. A od ljubavi duhovne Božje, i nebeske jedva u našemu jeziku nahodimo libro, koje nas pismom svojijem užeže u srcu, da se obratimo k našemu Stvoritelju Bogu, neka ga, poznavši njegovo prislavno, prilipo, i pridobro veličanstvo od ljubavi, njega požudimo voljom, obljubimo dušom, a srcem zagrlimo, kako smo držani.

Kojimi dakle riječma mogu ja Gosp. tvo: zahvaliti na ovomu veselju momu, koje mi se jest uzmnožilo pridragom tvojom knjigom, budući mi se zajedno s njom očitovalo pričisto ovo Zrcalo duhovno, koje će biti mnozijem dušam bogoljubnijem veoma korisno? Ako bih ja sam zahvalio, bila bi moja odveć malena hvala; bolje će biti, da, zahvalivši Bogu darovniku od dobra svakoga, Tvomu Gosp. tolikrat zahvale, kolikrat pročtivši ga, u srcu svomu duhovno naslađenje oćute, od svete vjere prosvetljenje, pokripljenje od ufanja, i od Božje ljubavi uzmnoženje.

Koliko paka za ugoditi molbam tvojijem, da ga činim na svjetlost dati, nastojati ću, kako i nastojim s velicim trudom, imajući brime priveliko na mojijeh plećijeh od posala druzijeh; ništar ne manje usilovati ću se na slavu Božju, i za razgovor od mnozijeh, koji će razgledati u ovomu Zrcalu sami sebe, i pobolšati, videći gnjusobe kojegodire na obrazu od duše svoje.

Naredio sam da se utišti po onomu Nauku, kojim se ima, naški naredno pisati, i čtiti; jere mi je mučno vazda bilo, da svi plemeniti narodi od Europe naredno, od svoga jezika razgovore, i pisma po Nauku pišu; a našinci nehajući se od Nauka, ali ženskim načinom pišući pogrđuju slavni slovinski jezik, ali svak sebi izmišlja slova, nauk, i pismo: i tako se nahodi, toliko načina od pisanja, koliko se nahodi libara, i knjiga napisanijeh. Neka svak znade, kako ima naški slovinski pisati, i neka svak može lasno po nauku pročtiti, što druzi budu upisali, naredio sam, da se na svrhi od ovoga libarca priloži, i stavi u kratko pokupljeni Nauk, koji sam ja nikoliko godišta prije bio naredio u mojoj Gramatici. Ako ne bude ugodan ovi Nauk komugodir aristarku, on će moći slobodno ali iznova napisati drugi, ali će se bezredno u pismu smetati, ali će čovjek po načinu žanskomu s malom časti, naredno pismo svoje pogrditi.

Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi srpskimi slovi, i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom; imajući naš jezik potrebu od veće slova, neg latinski, ali italijanski. Jošter vidio sam ja slova Ebreja, grčka, španjulska, i ina, tako sam u njih zamirio, i upamtio, što jest bilo potrebno našemu jeziku. Scinim, da će biti korisno pismo ovako, i lasno za čtiti se.

A ono, što me u početku hvališ od otvorenoga stijega, ne pristoji se toliko meni ona hvala, koliko mnogo poštovanomu gospodinu Dum Šimunu Ivana Matkovića, koji jest slavno uzvišio suprot poluvjenikom pravu vjeru krstjansku. Ne ostaje mi drugo za sada, nego moliti Gosp. tvo: da mi zapoviješ, ako sam vrijedan poslužiti tebi, i tvojijem u komugod drugomu poslu tvomu. Nastoj zdravo, veselo i u milosti Božjoj živiti.

Iz Rima na. 20. novembra 1613.
T: G. V. sluga u Isukrstu

Bartolomeo Kašić Bogdaničić
od Reda Družbe Jesusove.

Transliterisao Mrkalj :hvala:

 

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
Kao bitan ukazatelj srpskog karaktera jezuitske prozelitizmene leksiko- i gramatikografije sigurno je Srpska gramatika Jurja Križanića, (imenom: Grammatichno izkazanye ob russkom yaziku) jezuitskog misionara iz Obrha kod Ozlja i sibirskog zatočnika, u kojoj se, pored tumačenja na ruskom, beloruskom i poljskom, nalazi i tumačenje na hrvatskom jeziku, čime je ovaj jezuitski misonar jasno ukazao na to šta je kongregacija smatrala hrvatskim jezikom, a sa čim je izjednačavala ilirski jezik.


- Juraj Križanić ("Srbijanin") piše rečnik srpski sa osvrtom na hrvatski :)
content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content
content

content
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
28.939
Ime jezika

Meni je jedan naš istaknuti jezikoslov u liku forumskog diskutanta postavio pitanje zašto srpski jezik ne bi mogao biti - i hrvatski, aludirajući pritom i na opravdanost srpskohrvatskog naziva za srpski jezik.

Ne može biti - "i hrvatski" jer je književna upotreba srpskog jezika od strane nosilaca hrvatskog imena bila isključivo u cilju misionarsko-prozelitističke aktivnosti rimokatoličkog klera. Ovaj jezik nije koristio hrvatski narod, već rimokatolički kler. Ne samo srpski jezik, već i srpsko pismo (ćirilica; vidi Matija Divković - Nauk krstjanski) kao i nemali broj srpskih rečnika upotrebljavani su sa ciljem preobraćanja srpskog parvoslavnog naroda u rimokatolike koji su kasnije uopšteni kao "hrvatski narod" (Svehrvatski katolički kongres 1900.) sa posledičnom tendencijom preimenovanja srpskog jezika u hrvatski. Eto, zato naziv "hrvatski", makar se našao i u kovanici "srpskohrvatski" nije istorijsko-faktički opravdan.

Irci koriste engleski jezik, govore i pišu engleskim jezikom, razvijaju njegovu književnost i jezik uopšte, ali Irci kao emancipovan, istorijski i identitetski utemeljen narod poštuju poreklo jezika koji upotrebljavaju, a nečija eventualna želja da engleski jezik nazove "engleskoirskim" ili "irskim jezikom" nikada ne bi naišla na opravdanje.

http://forum.krstarica.com/showthrea...1#post24204987

Slično je i slučaju kod Norvežana, koji su standardni jezik usvojili od Danaca ali ga, za razliku od kleroimperijalističke velikohrvatske ideologije, ne krste pogrešnim imenom:

Bokmål ([ˈbuːkmɔːl], lit. "book language") is one of two official Norwegian written standard languages, the other being Nynorsk. Bokmål is used by 85–90%[SUP][1][/SUP] of the population in Norway, and is the standard most commonly taught to foreign students of the Norwegian language.

Bokmål is regulated by the governmental Norwegian Language Council. A more conservative orthographic standard, commonly known as Riksmål, is regulated by the non-governmental Norwegian Academy for Language and Literature.

The first Bokmål orthography was officially adopted in 1907 under the name Riksmål after being under development since 1879.[SUP][2][/SUP] The architects behind the reform were Marius Nygaard and Jonathan Aars (no).[SUP][3][/SUP] It was an adaptation of written Danish, which was commonly used since the past union with Denmark, to the Dano-Norwegian koiné spoken by the Norwegian urban elite, especially in the capital. When the large conservative newspaper Aftenposten adopted the 1907 orthography in 1923, Danish writing was practically out of use in Norway. The name Bokmål was officially adopted in 1929 after a proposition to call the written language Dano-Norwegian lost by a single vote in the Lagting (a chamber in the Norwegian parliament).[SUP][2][/SUP]

http://en.wikipedia.org/wiki/Bokmål

Urdu /ˈʊərduː/ (اُردُو [ˈʊrd̪u] ), or more precisely Standard Urdu, is a standardized register of the Hindustani language (Hindi-Urdu). It is the national language and lingua franca of Pakistan. It is also widely spoken in India, where it is one of the 22 scheduled languages and an official language of five Indian states.

Based on the Khariboli dialect of Delhi, Urdu developed under the influence of Persian, Arabic, and Turkic languages over the course of almost 900 years.[SUP][5][/SUP] It began to take shape in the region of Uttar Pradesh in the Indian subcontinent during the Delhi Sultanate (1206–1527), and continued to develop under the Mughal Empire (1526–1858). Urdu is mutually intelligible with Standard Hindi spoken in India. Both languages share the same Indo-Aryan base, and are so similar in basic structure, grammar and to a large extent vocabulary and phonology, that they appear to be one language.[SUP][6][/SUP] The combined population of Urdu and Standard Hindi speakers is the fourth largest in the world.[SUP][7][/SUP]

http://en.wikipedia.org/wiki/Urdu
Koliko je hrvatomanija uzela maha vidimo po prisustvu radikalno-šovinističke struje hrvatskih jezikoslovaca od Murvara preko Kačića do Grčevića koja, suštinski priznajući gorerečeno, pokušava da dokaže kako su Srbi Hrvatima preko Vuka Karadžića ukrali jezik jer "srbi su do tada govorili rusko-srpskim", a da je "ovaj današnji jezik nastao na hrvatskoj književnosti". Ovaj smešni diskurs odbacuju iole pismeniji lingvisti (Katičić, Babić, Brozović) i istoričari književnosti (...), pa se autistično drže kursa da su u pitanju dva (brojem "2") slična jezika, ali ne jedan jezik. Treći priznaju da je u pitanju jedan standardni jezik i ne ulazeći u njegov istorijat autistično tvrde da dva naroda mogu imati isti jezik.

eBc03cV.jpg


zFDfpye.jpg
VMhYCaQ.jpg

HRVATI (I)JEKAVCI NE POSTOJE
 
Poslednja izmena:
Da biste mogli da kreirate nove teme, trajno koristite svoje ime i ne pogađate stalno slike - kliknite ovde da se registrujete.

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.