O Slavonče! ti se vrlo varaš,
kojigod mi tako odgovaraš.
Vaši stari jesu knjigu znali,
srpski štili, a srpski pisali;
P.S.
Pre druge polovine XIX veka definotovno nije bilo hrvatskog nacionalnog osećaja kod katolika, ni u Slavoniji, a kamo li u Bosni. Relkovićev Satir je inače u hrvatskoj lektiri za srednje škole:
Pogledajte prilog 1776069
Pogledajte prilog 1776070
Odavno je poznato da to nema veze s hrvatskim identitetom, nego s regionalnim oprjekama u pojedinim hrvatskim krajevima. U 18. i početku 19. st. gdjegdje u Slavoniji je ezik nazivan "slavonskim", a to je štokavski,prema "horvatskom", a to je kajkavski. Zajednički je naziv bio za oba "ilirski.
To su općepoznate činjenice.
https://hrcak.srce.hr/file/305109
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
Radoslav Katičić
.....................................................
Pokazalo se tako da je naziv hrvatski za jezik i narod, kad se ne odnosi izravno na
hrvatsku političku vlast i njezinu zemlju (Hrvate, v Hrvateh), kada dakle nije pokrajin-
sko ime, samo zamjena za prvotni naziv slovenski. Do te pak zamjene dolazi češće u samoj kraljevini Hrvatskoj i u istarskim, dalmatinskim i neretvanskim predjelima u njezi-
nu neposrednu susjedstvu, a u krajevima koji su od nje udaljeni, ali ipak stoje pod utjecajem glagoljaške književne tradicije, dolazi do nje rjeđe.
Najkasnije dolazi do zamjenjivosti obaju naziva u kraljevini Slavoniji (Slovenski
orsag, Slovinje) jer je tamo slovinsko ime postalo pokrajinske), a zbog osobito tijesnih
veza s kraljevinom HrvaL<>kom našio se u neposrednoj opreci s imenom hrvatskim, koje
se stoga ondje dugo shvaćalo također samo kao pokrajinsko. Kako je ono ipak prodrlo u
O Slavonče! ti se vrlo varaš,
kojigod mi tako odgovaraš.
Vaši stari jesu knjigu znali,
srpski štili, a srpski pisali;
P.S.
Pre druge polovine XIX veka definotovno nije bilo hrvatskog nacionalnog osećaja kod katolika, ni u Slavoniji, a kamo li u Bosni. Relkovićev Satir je inače u hrvatskoj lektiri za srednje škole:
Pogledajte prilog 1776069
Pogledajte prilog 1776070
"Slavonski" je u oprjeci prema "horvatskom", a ne prema hrvatskom.
I to zbog političke povijesti, a ne nacionalne pripadnosti.
https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
Pokazalo se tako da je naziv hrvatski za jezik i narod, kad se ne odnosi izravno na
hrvatsku političku vlast i njezinu zemlju (Hrvate, v Hrvateh), kada dakle nije pokrajin-
sko ime, samo zamjena za prvotni naziv slovĕnski. Do te pak zamjene dolazi češće u samoj kraljevini Hrvatskoj i u istarskim, dalmatinskim i neretvanskim predjelima u njezi-
nu neposrednu susjedstvu, a u krajevima koji su od nje udaljeni, ali ipak stoje pod utjecajem glagoljaške književne tradicije, dolazi do nje rjeđe.
Najkasnije dolazi do zamjenjivosti obaju naziva u kraljevini Slavoniji (Slovenski
orsag, Slovinje) jer je tamo slovinsko ime postalo pokrajinske), a zbog osobito tijesnih
veza s kraljevinom Hrvatskom našlo se u neposrednoj opreci s imenom hrvatskim, koje se stoga ondje dugo shvaćalo također samo kao pokrajinsko. Kako je ono ipak prodrlo u zapadnu, kajkavsku Slavoniju, i tamo onda potpuno prevladalo, dokumentirano je prikazao naš svcčar. 53 Za istočnu, štokavsku Slavoniju, onu koja se i danas tako zove, vrijedila je pokrajinska polarizacija naziva hrvatski i slavonski (ne slovĕnski!) do polovice 19. stoljeća. U Dalmaciji, naprotiv, naziv slovinski nikada nije imao pokrajinskoga značenja, pa nije stajao u oštroj opreci s nazivom hrvatski. No i mlađi naziv jezika slavonski nije imao samo pokrajinsko značenje. Prema podatku do kojega je svojim istraživanjem došao kolega Milan Moguš, a meni ga je 7. 11. 1988. priopćio i
ljubezno stavio na raspolaganje, na čemu mu ovdje srdračno zahvaljujem, pisao je;
Brođanin Marijan Jajić u predgovoru svoje knjige: Tome od Kempah, kanonika
redovnog, Od naslidovanja Isukrstova knjige četiri, za veću korist duhovnu bogojubnih
dušah u slavonski jezik privedene. U Budimu slovima Mudroučne skupštine pritištene
godine 1833. O tom svojem prijevodu Kempenčeva djela ovo: Što se paka moga ovoga posla tiče, ispovidam da nisam ja ba.ii prvi kojino sam se privoda šlavonskoga prifatio.
Godine 1641. (dakle prije dvi stotine godihan) u Rimu je veće ovo dilce
P. P. Barthol
Kassia, misnik Družbe Isusove, Dalmatinac, pošlavončio, iz kojegano po prijatelju
dobivena ja sam ovi privod s većom stranom obrađivao.
Jajić se tu očito oslanja na naslov Kašićeva prijevoda: Tome od Kempisa, kanonika regulara od reda s. Augustina, Pismo od nasledovanja gospodina našega Jezusa duhovno i prizamjerno.
Slovinski ga upisa Bartolomeo Kašić Dalmatin, pop bogoslovac od Družbe Jezusove. U Rimu 1641. Etimološka veza između naziva slovinski i slavonski nije se dakle izgubiia ni u semantici toga drugoga, mladeg i inojezično posredovanog oblika s pretežito regionalnom konotacijom.
Glede "srnski štili" itd. u jednom Relkovićevu dvostihu, radi se o ćirilici za koju su Hrvai ponakd rabili srpsko ime, kao nešto drugotno. Tričarija davno obrađena, i nema nikakve samoidentifikacije.
U Satiru M. A. Relkovića (1732.—1798.) Slavonac se suprotstavlja
zamisli da bi djeca trebala ići u školu i ondje učiti čitati i pisati latinicu
(usp. Jer Slavonac ne da svoje dice da se idu učiti A. B. C.). Satir mu uzvraća da čitanje i pisanje nije nepotrebna novotarija jer da Slavončevi
stari »iesu knygu znali / serbsky shtili a serbski pisali« (Relkovich:
1762: 9). Relković time kroz Satira kazuje ono što su istraživanja poslije potvrdila: da je ćirilica nekoć bila proširena i u Slavoniji. Međutim, neki pojedinci još i danas (usp. ovdje podrubnicu br. 54 na str. 165.) prikazuju da je tim riječima Relković svoj jezik nazvao srpskim. Koliko je ta konstrukcija kriva, razvidno je i kad se uzme u obzir da Relković u svojoj slovnici ( 1, 1767.) upozorava na postojanje raznovrsnih naziva
za ćirilicu kazujući kako su to
»Ilirička stara slova, koja jedni bukvicom zovu poradi slova
bukve, drugi glagoljicom poradi glagolje, treći jerolimitanskima
zašto su od njega izišla, a niki srbskima slovi nazivaju, kako su
gdi od naroda iliričkih prozvana« [...]. (Vončina 1988: 97—98,
893).