Ambis zatucanosti
Ipak „autorski tekst“
Aleksandra Vučića u Večernjim novostima kojim je najavio svoje planove za ovu godinu trebalo bi ozbiljno da shvatimo,
da znamo šta nam se sprema.
Najpre, 2016. treba da bude „početak našeg novog veka, u kome ćemo sopstvenim snagama, radom i
umećem preskočiti ogroman jaz koji je, zahvaljujući istoriji, nastao između visokorazvijenih zemalja i Srbije“.ž
Vučić ovaj jaz, „ambis“, kako kaže,
najpre vidi u našoj pismenosti, koja je na nivou Engleske iz 1900. godine. To mu je sasvim dovoljno da shvati kako će „brzina naših promena da zavisi od količine rada koju steknemo i uložimo“. Decu treba da učimo
veri u sebe, radu, radnoj etici, štednji, ulaganju, radu koji ne prestaje. Zato se toliko često vraća na Lutera, Vebera, protestantsku radnu etiku. „
Vreme je novac, i zato ja hoću da budemo još brži. Pogotovo u menjanju sebe i Srbije. Mnogo toga kao da je okamenjeno ovde kod nas. Navike, mentalitet, mitovi. Veliki pijuk je potreban da se sve to razbije.“
Dakle, Srbija je na
nivou pismenosti Engleske iz 1900, ali je i Vučićeva politička doktrina na nivou 1905, kad je
Maks Veber objavio delo „
Protestantska etika i duh kapitalizma“. Veći je ambis između savremenog sveta i Vučića nego što je jaz između Engleske i Srbije. Veber se obraćao
građanskoj klasi u jačanju, učio je kako da profitira bez „talasanja“, a Vučić se obrušio na nezaposleno stanovništvo, koje je po svom društvenom položaju klasična
„radnička klasa“ u nemoćnom položaju, kojoj on pridikuje, vređa je i preti teškim radom.
Oni su ta „većina“ koju on tokom tri protekle godine
proziva da „ne radi“, „da su živeli mnogo bolje od onoga što su zaslužili“, „da troše mnogo više nego što zarađuju“, „da koliko su malo radili, a koliko lagali i sebe i druge, nisu tako loše ni prošli“... Pokazaće on njima. Ko
neće da radi za dolar na sat, neradnik je i lenjivac, a takve Srbe premijer ne želi.
Pijukom će on na navike, mentalitete, mitove, „
nebesku Srbiju“, za koju je „trebalo samo da umremo, ništa više“. Obećava „da za Srbiju više niko neće morati da umre, da neće biti ratova i nestabilnosti“. Možda strada neki Mehić, ali to je drugo, to je bolja Srbija za koju se zalažu on i njegova svojta.
Pijukom će on na sve naše mane, kao i svaki protivnik nasilja. Ali i o tome ima mišljenje.
Kao što se zakačio za pismenost kao glavni dokaz na kom smo nivou - drugih nema - tako se zakačio i za našu nasilnost: „Svi koji se užasavaju nad ‘Farmom’ i ‘Parovima’ treba da pogledaju rezultate ankete koja je rađena uoči donošenja novog građanskog zakonika i da se dobro zamisle.
Samo 12% ljudi u Srbiji podržava apsolutno ukidanje fizičkog nasilja nad decom. Nasilje nam je imanentno, usađeno u samu bit, njemu učimo i decu, učimo ih da ga koriste da bi rešili svaki nesporazum i svako nerazumevanje. Bijemo ih da bi sutra umeli da se biju.“
Dve muve ubio je jednim udarcem. Ne samo što
bedni programi protiv kojih nikada nije rekao ni reč, a čije gadosti i gluposti gledaju i deca, za njega nisu pogubni nego se potpomogao i
krajnje problematičnim zakonom da bi dokazao nasilje koje nam je „usađeno u bit“. Pa kada ga grdimo što ne reaguje na
opscene rijalitije, on će nama sasuti u lice da bijemo bijemo decu.
Poruka upućena spolja još je podmuklija: promeniće on Srbe tako da im nikakve bitke više ne padnu na pamet, neka Evropa ne strahuje.
Veberovsko usavršavanje
Dok razvijene zemlje, protestantske ili ne,
shvataju dubinu svetske krize i krah svojih ekonomija, a njihova elita se sve više
okreće proučavanju Marksa i njegove analize kapitala, dotle u Srbiji jedan zatucani političar mešetari s doktrinom koja je davno odigrala svoje i sada služi kao udžbenik istorije kapitalizma. Da li danas ijedan normalan političar dozvoljava sebi da upotrebi otrcanu krilaticu „
vreme je novac“?
Pogotovo što je nju Veber preuzeo od
Bendžamina Frenklina: „Znaj da je vreme novac... Znaj da je kredit novac... Znaj da novac ima oplodnu moć i plodonosnu prirodu.“ Prema Veberu, „čovek po prirodi ne želi da zaradi što više novca, nego jednostavno hoće da živi kao što je
navikao da živi i da zarađuje koliko mu je za to potrebno“. Iz ovoga su zapravo kapitalisti i zaključili da jedino spuštanjem platnih stopa radnik biva primoran da uradi više nego do tada. „
Dakle, niske nadnice i visok profit stoje u direktnoj korelaciji“, piše Veber.
U psihološkom pogledu, protestantska askeza bila je protiv uživanja u svojini. Međutim, ona je sticanje dobara oslobodila
tradicionalističke etike i težnju za profitom ne samo ozakonila već proglasila bogu ugodnom.
Makijaveli je otvoreno pisao kakav vladar treba da bude, a Veber čime se cela buržoaska klasa lukavo služi kako bi se obogatila koristeći religiju.
Premijer Srbije veruje da je lukaviji od svih svojih prethodnika zajedno. Bez kompleksa hvali i daje komplimente
Angeli Merkel, biranim rečima se izražava o američkoj politici,
toplo se distancira od Ruske Federacije i tiho, veberovski, sprovodi Briselski sporazum. Sopstvenom narodu se obraća strogo, naredbodavno, brecajući se na svaku kritiku koju naziva „lažju i mržnjom“. Kaže da se i na tom planu „usavršava“, da mu „ide i to, polako, na jedini način na koji je to i moguće, radom“.
Poenta je, naravno, na kraju: „
I razumevanjem Srbije i njene biti, onu koju i želimo da promenimo.“
Kad bi bilo koji premijer na svetu izjavio da
želi da promeni srž svog naroda, završio bi karijeru kao nula od političara. Dok je bio radikal, Vučiću su usta bila puna tirada o kolonijalnoj prirodi Zapada,
načinima njegovog bogaćenja koje nije imalo veze ni sa štedljivošću ni s radom. Naglim dolaskom na vlast on nije doživeo kopernikanski, već „veberovski obrt“, i da sve bude još apsurdnije, on se uvlači u
zapadnjačku kožu sve besramnije, providno, tražeći doktrinu kojom će moći da pravda sve ono što se od njega traži.
Zaboravlja da je taj
„lenji i neradnički“ narod bio vredan kao mrav gradeći
protestantske Nemačku i Švedsku, a gradi je i danas. Mora da s njim i njegovim političkim sistemom nešto nije u redu ako taj isti narod nema
ni trunku motivacije da traži posao koga nema, osim ako se ne učlani u njegovu stranku. Bilo je zaista protestantski podeliti ulaznice za
Evropsko prvenstvo u vaterpolu samo svojim pristalicama, da oni drugi ne bi mogli da uđu i da mu zvižde.
Islamski kalvinisti
Beskrupulozna
eksploatacija radnika pod firmom protestantizma, kojoj Vučić teži tri godine, već je
sprovedena u centralnom delu Turske, u Anadoliji. Stanovnike grada Kajzerija već nazivaju „
islamskim kalvinistima“, a industrijska zona na obodima ovog grada doživela je ekonomski bum poslednjih godina u tekstilnoj industriji i industriji nameštaja.
„
Ora et labora“, molitva i rad, geslo su ovih
Erdoganovih konzervativnih muslimana. Za razliku od Ankare i Istanbula, u restoranima Kajzerija retko se služi piće,
oni koji nisu u braku ne mešaju se jedni s drugima, a noćni život gotovo ne postoji. Šukru Karatepe, bivši gradonačelnik Kajzerija i nastavnik sociologije, verni je čitalac
Maksa Vebera i tvorac sintagme „islamski kalvinisti“.
„Čitao sam Vebera, koji je pisao da su
kalvinisti teško radili, štedeli i ulagali u biznis. To se sada događa u Kajzeriju. Zapravo, marljivo raditi je oblik verovanja. Zarađivanje novca je znak božje milosti, što je i Veber pisao o kalvinistima“, izjavio je Karatepe.
Turska štampa besno je reagovala na
„islamske kalviniste“, nazivajući ovaj fenomen „zaverom Zapada da hristijanizuje islam“.
Međutim, Gerald Knaus, direktor Evropske inicijative za stabilnost, u svom izveštaju o Anadoliji tvrdi da su radnici
u Kajzeriju potpuno ubeđeni da ih islam uči da budu preduzetni. „Citiraju delove Kurana i
reči Muhamedove kao da su priručnik za biznismene“, piše Knaus. „Da grade fabrike i zapošljavaju ljude kažu da im nalaže religija.“
Ako se
kalemljenje protestantizma nastavi, možda i Aleksandar Vučić nađe neki deo Srbije za ovakav eksperiment. Turci nisu koristili pijuk, niti bi se iko usudio da dirne u tursku tradiciju, mentalitet i navike.
Srpski premijer je krenuo obrnutim putem: da promeni narod i njegovu svest, a onda da se baci na biznis.
Za čije zdravlje, nije teško da se pogodi
(Ljilja Jorgovanović)