Ambis zatucanosti
Ipak „autorski tekst“ 
Aleksandra Vučića u Večernjim novostima kojim je najavio svoje planove za ovu godinu trebalo bi ozbiljno da shvatimo, 
da znamo šta nam se sprema.
Najpre, 2016. treba da bude „početak našeg novog veka, u kome ćemo sopstvenim snagama, radom i 
umećem preskočiti ogroman jaz koji je, zahvaljujući istoriji, nastao između visokorazvijenih zemalja i Srbije“.ž
Vučić ovaj jaz, „ambis“, kako kaže, 
najpre vidi u našoj pismenosti,  koja je na nivou Engleske iz 1900. godine. To mu je sasvim dovoljno da  shvati kako će „brzina naših promena da zavisi od količine rada koju  steknemo i uložimo“. Decu treba da učimo 
veri u sebe, radu, radnoj etici, štednji, ulaganju, radu koji ne prestaje. Zato se toliko često vraća na Lutera, Vebera, protestantsku radnu etiku. „
Vreme je novac,  i zato ja hoću da budemo još brži. Pogotovo u menjanju sebe i Srbije.  Mnogo toga kao da je okamenjeno ovde kod nas. Navike, mentalitet,  mitovi. Veliki pijuk je potreban da se sve to razbije.“
Dakle, Srbija je na 
nivou pismenosti Engleske iz 1900, ali je i Vučićeva politička doktrina na nivou 1905, kad je 
Maks Veber objavio delo „
Protestantska etika i duh kapitalizma“. Veći je ambis između savremenog sveta i Vučića nego što je jaz između Engleske i Srbije. Veber se obraćao 
građanskoj klasi u jačanju,  učio je kako da profitira bez „talasanja“, a Vučić se obrušio na  nezaposleno stanovništvo, koje je po svom društvenom položaju klasična 
„radnička klasa“ u nemoćnom položaju, kojoj on pridikuje, vređa je i preti teškim radom.
Oni su ta „većina“ koju on tokom tri protekle godine 
proziva da „ne radi“,  „da su živeli mnogo bolje od onoga što su zaslužili“, „da troše mnogo  više nego što zarađuju“, „da koliko su malo radili, a koliko lagali i  sebe i druge, nisu tako loše ni prošli“... Pokazaće on njima. Ko 
neće da radi za dolar na sat, neradnik je i lenjivac, a takve Srbe premijer ne želi.
Pijukom će on na navike, mentalitete, mitove, „
nebesku Srbiju“,  za koju je „trebalo samo da umremo, ništa više“. Obećava „da za Srbiju  više niko neće morati da umre, da neće biti ratova i nestabilnosti“.  Možda strada neki Mehić, ali to je drugo, to je bolja Srbija za koju se  zalažu on i njegova svojta. 
Pijukom će on na sve naše mane, kao i svaki protivnik nasilja. Ali i o tome ima mišljenje.
Kao što se zakačio za pismenost kao glavni dokaz na kom smo nivou -  drugih nema - tako se zakačio i za našu nasilnost: „Svi koji se  užasavaju nad ‘Farmom’ i ‘Parovima’ treba da pogledaju rezultate ankete  koja je rađena uoči donošenja novog građanskog zakonika i da se dobro  zamisle. 
Samo 12% ljudi u Srbiji podržava apsolutno ukidanje fizičkog nasilja nad decom.  Nasilje nam je imanentno, usađeno u samu bit, njemu učimo i decu, učimo  ih da ga koriste da bi rešili svaki nesporazum i svako nerazumevanje.  Bijemo ih da bi sutra umeli da se biju.“
Dve muve ubio je jednim udarcem. Ne samo što 
bedni programi protiv kojih nikada nije rekao ni reč, a čije gadosti i gluposti gledaju i deca, za njega nisu pogubni nego se potpomogao i 
krajnje problematičnim zakonom da bi dokazao nasilje koje nam je „usađeno u bit“. Pa kada ga grdimo što ne reaguje na
 opscene rijalitije, on će nama sasuti u lice da bijemo bijemo decu.
 Poruka upućena spolja još je podmuklija: promeniće on Srbe tako da im nikakve bitke više ne padnu na pamet,  neka Evropa ne strahuje.
Veberovsko usavršavanje
Dok razvijene zemlje, protestantske ili ne, 
shvataju dubinu svetske krize i krah svojih ekonomija, a njihova elita se sve više 
okreće proučavanju Marksa  i njegove analize kapitala, dotle u Srbiji jedan zatucani političar  mešetari s doktrinom koja je davno odigrala svoje i sada služi kao  udžbenik istorije kapitalizma. Da li danas ijedan normalan političar  dozvoljava sebi da upotrebi otrcanu krilaticu „
vreme je novac“? 
Pogotovo što je nju Veber preuzeo od 
Bendžamina Frenklina:  „Znaj da je vreme novac... Znaj da je kredit novac... Znaj da novac ima  oplodnu moć i plodonosnu prirodu.“ Prema Veberu, „čovek po prirodi ne  želi da zaradi što više novca, nego jednostavno hoće da živi kao što je 
navikao da živi i da zarađuje  koliko mu je za to potrebno“. Iz ovoga su zapravo kapitalisti i  zaključili da jedino spuštanjem platnih stopa radnik biva primoran da  uradi više nego do tada. „
Dakle, niske nadnice i visok profit stoje u direktnoj korelaciji“, piše Veber.
U psihološkom pogledu, protestantska askeza bila je protiv uživanja u svojini. Međutim, ona je sticanje dobara oslobodila
 tradicionalističke etike i težnju za profitom ne samo ozakonila već proglasila bogu ugodnom. 
Makijaveli je otvoreno pisao kakav vladar treba da bude, a Veber čime se cela buržoaska klasa lukavo služi kako bi se obogatila koristeći religiju.
Premijer Srbije veruje da je lukaviji od svih svojih prethodnika zajedno. Bez kompleksa hvali i daje komplimente 
Angeli Merkel, biranim rečima se izražava o američkoj politici, 
toplo se distancira od Ruske Federacije  i tiho, veberovski, sprovodi Briselski sporazum. Sopstvenom narodu se  obraća strogo, naredbodavno, brecajući se na svaku kritiku koju naziva  „lažju i mržnjom“. Kaže da se i na tom planu „usavršava“, da mu „ide i  to, polako, na jedini način na koji je to i moguće, radom“.
Poenta je, naravno, na kraju: „
I razumevanjem Srbije i njene biti, onu koju i želimo da promenimo.“
Kad bi bilo koji premijer na svetu izjavio da 
želi da promeni srž svog naroda,  završio bi karijeru kao nula od političara. Dok je bio radikal, Vučiću  su usta bila puna tirada o kolonijalnoj prirodi Zapada, 
načinima njegovog bogaćenja  koje nije imalo veze ni sa štedljivošću ni s radom. Naglim dolaskom na  vlast on nije doživeo kopernikanski, već „veberovski obrt“, i da sve  bude još apsurdnije, on se uvlači u
 zapadnjačku kožu sve besramnije, providno, tražeći doktrinu kojom će moći da pravda sve ono što se od njega traži.
Zaboravlja da je taj 
„lenji i neradnički“ narod bio vredan kao mrav gradeći 
protestantske Nemačku i Švedsku, a gradi je i danas. Mora da s njim i njegovim političkim sistemom nešto nije u redu ako taj isti narod nema 
ni trunku motivacije da traži posao koga nema, osim ako se ne učlani u njegovu stranku. Bilo je zaista protestantski podeliti ulaznice za 
Evropsko prvenstvo u vaterpolu samo svojim pristalicama, da oni drugi ne bi mogli da uđu i da mu zvižde.  
Islamski kalvinisti
Beskrupulozna 
eksploatacija radnika pod firmom protestantizma, kojoj Vučić teži tri godine, već je 
sprovedena u centralnom delu Turske, u Anadoliji. Stanovnike grada Kajzerija već nazivaju „
islamskim kalvinistima“,  a industrijska zona na obodima ovog grada doživela je ekonomski bum  poslednjih godina u tekstilnoj industriji i industriji nameštaja.
„
Ora et labora“, molitva i rad, geslo su ovih 
Erdoganovih konzervativnih muslimana. Za razliku od Ankare i Istanbula, u restoranima Kajzerija retko se služi piće, 
oni koji nisu u braku ne mešaju se  jedni s drugima, a noćni život gotovo ne postoji. Šukru Karatepe, bivši  gradonačelnik Kajzerija i nastavnik sociologije, verni je čitalac 
Maksa Vebera i tvorac sintagme „islamski kalvinisti“.
„Čitao sam Vebera, koji je pisao da su 
kalvinisti teško radili, štedeli i ulagali u biznis.  To se sada događa u Kajzeriju. Zapravo, marljivo raditi je oblik  verovanja. Zarađivanje novca je znak božje milosti, što je i Veber pisao  o kalvinistima“, izjavio je Karatepe.
Turska štampa besno je reagovala na 
„islamske kalviniste“, nazivajući ovaj fenomen „zaverom Zapada da hristijanizuje islam“.
Međutim, Gerald Knaus, direktor Evropske inicijative za stabilnost, u svom izveštaju o Anadoliji tvrdi da su radnici 
u Kajzeriju potpuno ubeđeni da ih islam uči da budu preduzetni. „Citiraju delove Kurana i 
reči Muhamedove kao da su priručnik za biznismene“, piše Knaus. „Da grade fabrike i zapošljavaju ljude kažu da im nalaže religija.“
Ako se 
kalemljenje protestantizma nastavi, možda i  Aleksandar Vučić nađe neki deo Srbije za ovakav eksperiment. Turci nisu  koristili pijuk, niti bi se iko usudio da dirne u tursku tradiciju,  mentalitet i navike. 
Srpski premijer je krenuo obrnutim putem: da promeni narod i njegovu svest, a onda da se baci na biznis.
Za čije zdravlje, nije teško da se pogodi
(Ljilja Jorgovanović)