Fundamentalno je pitanje- na stranu politički odpori: zašto je vukovski tip jezika
usvojen među Srbima ? Zašto nije ne sdlavenoserbski, nego neki tip koji je bolje "držao vezu" s cksl. nasljeđem i pravoslavnom Rusijom ?
Odgovor je, mislim, jednostavan.
Od 1804. (1. srp. ustanak) do 1868. (skidanje zabrane Karadžićeva jezika u Srbiji), "narodna" škola nije dala nikakvih zamjetnih djela koja bi kodificirala jezik. Istina, Vidaković (slavesnoserbski) napisa njeku slabu gramatiku, no ne znam da je iz krugova Njegoša, Popovića Sterije, Milutinovića,,... izašao iole relevantan korpus filoloških djela.
U tom dobu- osim implicitne kodifikacije u etnografskim djelima i zbirkama- Karadžić objelodanjuje dva puta rječnik, zatim polemički tekst o pravopisu; Đuro Daničić osim radova na rječniku (1852.), polemičko djelo o pravopisu (Rat za srpski jezik ,...), zatim gramatike, sintakse, studije o morfologiji (oblici),..
Protivna struja je imala protiv sebe i ostvaraj u prijevodu Biblije, i filološke tekstove (rječnike, gramatike, ..) protiv kojih nije dala na svijet- ništa.
Zato je i pobjeda VK-a u Srbiji bila i logička. Konkurenti nisu imali što ponuditi.
