Umrli...

  • Začetnik teme Začetnik teme Lexa
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
rak na nekoliko godina, smrt u 51oj
tokom 60ih, jetra
70ih, pad, lezanje u bolnici, smrt, u bolnici
teen, motor
stariji teen, motor
stariji teen, auto
40te, auto
21, razlog nepoznat, vratili ga kuci uz komentar da se prepio i da od toga osjeca mucninu i bolove
one koje ne poznajem, ili poznajem samo po imenu/licu ne racunam

mozda sam navikla, na kraju krajeva, u mjestu stalno neko umire otkad znam za sebe, a buduci da su porodice isprepletane, dosta njih je u vezi na neki nacin sa mojom
tj ovom polovinom koju poznajem

vise zavisi od nacina, filozofije doticne osobe, nego od stepena vezanosti za njih, ako je to odgovaralo njima, nije vazno odgovara li i meni
boli manje ili vise ili nimalo, ali to nije vazno, jer njima nije vazno
 
Moj otac je kao mlad imao jednu mnogo dobru drugaricu--pozitivnu,vedru,jedna od osoba na kojoj tacno vidite da zaista voli zivot,al bas bas....bila je pravi drug....

U 30-toj god.je dobila rak kostiju.U bolovima sebi cupala kosu,neprestano bila na morfijumu.:sad2: Njen brat je kum mog tate,i kad ga vidim danas, ne mogu da shvatim kako je skupio snage da nastavi dalje,kako je podneo toliku bol.:( Kako se covek pomiri sa takvim stvarima,***?!


I onda mi tata kaze "Sve je to zivot"....:sad2:
:dash:
 
Majka mi je dugo bila bolesnaKad sam dolazila iz skole i zaticala je scucurenu na kaucu, pitala sam se u cega se moj zivot pretvorio. i onda je postala nepokretna.4 g. je provela u kolicima. svaki trenutak od svog zivota sam otimala i od svoje dece da bi bila uz nju. I nikad se nisam pomirila sa tim gubitkom. Danima sam s posla isla na grob a ne kuci deci. I onda mi je jedna komsinica ,koja je videla koliko patim,rekla da se moja majka davi tamo u mojim suzama i da je ja tako i dalje mucim. I naterala sam sebe da vise ne placem. Ali i danas kad mi je tesko odem na grob da se ispricam. I pomogne mi. Otac mi je umro iznenada. Mozdani udar. nije se ni probudio. Bilo mi je tesko. 7 godina je ziveo posle majke,ali i danas mi majka vise nedostaje.
Mislim da se od nikoga ne mozemo oprostiti i ako znamo da je kraj. Ja sam znala da majka umire , ali nikad nisam nista mogla reci, nagovestiti, mislim da je to nehumano.
 
Mislim da se od nikoga ne mozemo oprostiti i ako znamo da je kraj. Ja sam znala da majka umire , ali nikad nisam nista mogla reci, nagovestiti, mislim da je to nehumano.

A uvek nam za sve fali jos malo vremena! Eh da sam imala jos dan,sat, godinu....a u stvari nemocan je covek i kad ima vremena! Jer kako se oprostiti sa nekim ako je ziv i poceti se ponasati drugacije a da ta osoba ne shvata da se mi od nje oprastamo?!
I mi zelimo da verujemo do kraja, a i u takvim situacijama ja sam naprosto nema!
 
Dve meni posle majke najbitnije osobe u zivotu su umrle iznenada, samoubistvo i los nacin zivota (prikrivena bolest), sad mi otac umire od raka. Tetku nikad nisam upoznala jer je umrla nepaznjom lekara par meseci pre nego sto sam rodjena.
Sve mi se cini iznenada, sok i posle deset godina nije prosao. S vremena na vreme sama se isplacem i bude mi koliko toliko lakse...
 
Saznali smo da ima taj virus sedam dana pre nego sto je umrla. Majka mi je bila u komi tri dana pre nego sto se to desilo...Najgore je iscekivanje... Kad razmisljam o tome ne mirim se da je vise nema...tesko se s tim mirim.
Deda mi je umro tri meseca posle toga, verovatno i pod uticajem prethodne smrti.

Tesko je reci nesto sto ce pomoci onima koji se sada suocavaju sa time ili tek treba da se suoce. Cini mi se da svi racionalizujemo te dogadjaje da bismo nekako ostali psihicki citavi...
 
izvini, a sta to tebe briga?
ako nemas svoju patnju, ti bi malo da se nasladjujes tudjom? mislim nije tema za cakanje..u fazonu sta mislite o tome...malo ti je morbidno ispitivanje...

ili je opet strategic marketing pitanje?
 
izvini, a sta to tebe briga?
ako nemas svoju patnju, ti bi malo da se nasladjujes tudjom? mislim nije tema za cakanje..u fazonu sta mislite o tome...malo ti je morbidno ispitivanje...

ili je opet strategic marketing pitanje?


Ne znam na koga se ovo odnosi, ali ako se odnosi na onog ko je otvorio temu mislim da je tema dobra...
 
Poslednja izmena:
Bolje iznenada.....mnogo bolje. Verujte nekom ko zna...
A sto s etice samog umiranja i nauke....neke studije (genetske) tvrde da je svako od nas tacno programiran kada ce umreti - genetski. I da cetiri godine pred smrt organizam pocinje da se priprema za istu. I onda jednostavno - umre kad dodje to vreme - telo nadje nacin (kazemo - nesrecni slucaj, naso se na pogresnom mestu u pogresno vreme itd....izglkeda d anije ako je verovati nauci.....).
 
Tema je stvarno teska...pre par dan smo "dali " tri godine mom mladjem bratu...rak pluca..
Pomisao da ga nikada vise necu videti i cuti boli ...uh...i da sam mogla ,dala bih oba roditelja za njega..mozda je grubo,ali je tako...nedostaje mi u svakoj lepoj ,ruznoj,obicnoj,neobicnoj
situaciji....zivim dalje svoj zivot,ali utehe nema...:(
 
Meni je deka 1998.godine umro.....Jako sam ga volela, posle 5 godina na isti dan i baka.....
Deku sam bas volela.Stalno sam sama, peske isla na njegov grob,donosila ubrano cvece, jer nisam imala para da kupim pravo....bila sam ipak mala.....cistila kod groba da mu bude cisto.........i tako....
Decko mi je poginuo u saobracajnoj prosle godine bas na dan moje slave -Sv.Nikolu.....strasno....Novu Godinu sam provela kod njegovih........Ne bih o tome....
Eto....zivot je pred svega-lep :)
 
Otac mi je umro pre dve godine i ni dan danas ne mogu da prihvatim to....otisao je sasvim normalno na posao u trecu smenu,gde nije ni stigao!!!! Ne znam da li se mucio,koliko je trajalo sve to...ko ga je nasao i da li je iko prisao da mu pomogne ili je samo pomislio jos jedna pijana lutalica....ne znam kako da prezivim to.......
 
Uf, toliko toga mi se vrti u glavi kada je ova tema u pitanju.
Moj deda kada je umro, mamina koleginica joj je rekla da ako smrt može da bude lepa onda je on imao lepu smrt (jer je iznenada umro). Mama koja je bila jako vezana za svog oca tada je tu rečenicu zamerila, a danas posle toliko godina i iskustva je i sama izgovara i shvata pravo značenje tih reci.
Kada sam ja doživela svoju ličnu tragediju mislila sam da to neću podneti. Sve se tako iznenada desilo da mi se čini da ni danas ne prihvatam realnost. Bila je subota kada mi je dečko rekao da je dobio posao u inostranstvu i da pakujemo kofere, a već u sredu ga nije bilo.
I baš pre neki dan me drugarica pita kako sam uspela da se opet smejem?! Htela ja to ili ne, dužna sam njemu da idem dalje, dužna sam svojoj porodici koja je bila uz mene, a dužna sam i sebi jer svi mi zaslužujemo život koji nam je dat. Dugo sam sebe mučila maštarijama da u slučaju da je ostao živ na aparatima, ljubav svih nas koji ga volimo bi ga vratila u normalne tokove. Znala sam satima da zamišljam tu situaciju, šta bih mu sve pričala... imala sam čitavu strategiju njegovog oporavka u svojoj glavi. A kada sam shvatila da njemu ta vrsta druge šanse nije bila data trebalo je da naučim da pustim bol iz sebe i da se oslobodim mržnje koja me je gušila. Učila sam da preguram dan bez njega i njegovog glasa i da naučim da živim bez utehe. A najteže je bilo naučiti da se izborim sa svojim uspesima jer svaki moj uspeh je značio korak napred u realni život u kojem njega nema. U tom trenutku nisam bila tačno sigurna da li želim život bez njega ili ga ne želim.
Tata mi je u jednom dobronamernom razgovoru rekao da je sreća u nesreci da se kojim slučajem nismo nešto sporečkali... upravu je kad bolje razmislim. Verovatno bih se teško izborila sa tim pitanjima koja bi me mučila... ovako sam spokojna jer iako rastavljeni u trenutku najveće ljubavi, nisam mu ostala dužna poljubce, zagrljaje, nežnosti, prijateljstva... znao je on koliko ga volim i želim da verujem da je on tu negde oko mene samo u nekom drugom obliku... smeška mi se i podržava u mom oporavku, a ni dve godine nisu prošle... ima još mnogo od života da se pregura.
Nisam i niti ću ga preboleti, ali se smejem i to je najbitnije :) :) :)

Smrt sama po sebi je strašna, ali se ja nje više ne bojim.

Hm, čini mi se da se ova tema odnosila i na one koji ostaju posle onih kojih više nema. Mnogo godina pre svega što se desilo sam u nekom razgovoru o sopstvenoj smrti rekla da se najviše plašim za ljude koji ostaju posle mene, a da se izbore sa tim da mene više nema. Više nemam ni taj strah jer se svi mi borimo na svoj način.... ja sam sada ponosna što sam uopšte bila deo njegovog života i strašna mi je pomisao da sam mogla i da ga ne sretnem !!!
 
Moj otac je kao mlad imao jednu mnogo dobru drugaricu--pozitivnu,vedru,jedna od osoba na kojoj tacno vidite da zaista voli zivot,al bas bas....bila je pravi drug....

U 30-toj god.je dobila rak kostiju.U bolovima sebi cupala kosu,neprestano bila na morfijumu.:sad2: Njen brat je kum mog tate,i kad ga vidim danas, ne mogu da shvatim kako je skupio snage da nastavi dalje,kako je podneo toliku bol.:( Kako se covek pomiri sa takvim stvarima,***?!


I onda mi tata kaze "Sve je to zivot"....:sad2:
:dash:

Covek posle takvih stvari postaje na neki nacin skamenjen. Meni su umrli tata pre tri godine u 55 i muz pre godinu i po u 31 i to od posledica operacije do koje je doslo usled pogresne dijagnoze a uz to je bio bez ikakvih tegoba. To je za mene bio neverovatan shok. Od tih desavanja na ovamo, jos nista nije uspelo da me potrese, a suocavala sam se sa tuznim desavanjima. Jednostavno dopiru do mene kao najobicnije novinske vesti. O babama i dedama da i ne govorimo... kad je jedna baba u cekaonici kod lekara pocela da mi se zali kako jadna ceka pola sata a dedi nije podgrejala rucak, a on ostao sam kod kuce, doslo mi je da je shutnem u glavu i tada sam shvatila da nikad ne treba da se jadam jer ne znam koliki je bol u onome ko me slusha. Taj bol moze preci u jak revolt prema slabicima od ljudi.
 
Poslednja izmena:
Covek posle takvih stvari postaje na neki nacin skamenjen. Meni su umrli tata pre tri godine u 55 i muz pre godinu i po u 31 i to od posledica operacije do koje je doslo usled pogresne dijagnoze a uz to je bio bez ikakvih tegoba. To je za mene bio neverovatan shok. Od tih desavanja na ovamo, jos nista nije uspelo da me potrese, a suocavala sam se sa tuznim desavanjima. Jednostavno dopiru do mene kao najobicnije novinske vesti. O babama i dedama da i ne govorimo... kad je jedna baba u cekaonici kod lekara pocela da mi se zali kako jadna ceka pola sata a dedi nije podgrejala rucak, a on ostao sam kod kuce, doslo mi je da je shutnem u glavu i tada sam shvatila da nikad ne treba da se jadam jer ne znam koliki je bol u onome ko me slusha. Taj bol moze preci u jak revolt prema slabicima od ljudi.
Ово се мени десило. С тим што имам велику одбојност према онима који се жале, а немају неки крупан разлог.

Истина, разлози и подношење се разликују од особе до особе, али с обзиром да знам какве судбине постоје , неки разлози ми не делују као довољно добри.

За мене је крупан разлог само губитак члана породице.

Али и у том случају не разумем препуштање депресији после неког, предвиђеног, времена.

Човек мора да се бори са животом. Да подноси ударце, да научи да рационалише, да схвати да живот увек шиба и не пита да ли сме. Да устане после ударца, да настави борбу-живот. Јер живот пре или касније приреди опет неку радост.

Пре извесног времена сам се силно закачила са најбољом другарицом.
Рекла је једну небулозу: ''Сваком је његов проблем најтежи''.
Јесте, ако си себичњак, егоиста, ако си ограничени кретен па не видиш даље од свог носа.

Рече неко ко не подноси слабиће.:lol: Градација постоји у мом животу за све и сваког.
 
aaaa.....ćale je umro pre 2 godine. iako sam i ja sama u godinama, odlazak tate s ovog sveta mi je užasno teško pao....tek sad, posle više od 2 godine mogu, bez knedle u grlu, da kažem ''moj pokojni otac''.
zašto? pa, eto tako...bio je super - nenametljiv, svetski tip, mnogo životnog iskustva, pun nežnosti za decu i unuke....
njegov odlazak nije bio iznenadan, pa smo stigli da pričamo o nekim stvarima, jer smo bili svi svesni da neće dugo...ti trenuci su mi posebno dragoceni, kad više u priči nije bilo nikakvih ograda i kočnica, nego samo dve ljudske duše koje se gledaju ovozemaljskim očima poslednji put.
 
Neko moj,mnogo drag i voljen je umro.Ne postoji nacin da se opise tuga,bol i nemoc kad gledas kako neko tvoj nestaje a ne mozes nista da uradis i jos ga tjesis da ce sve biti dobro,da su sve njegove boli samo put ka ozdravljenju.Vrijeme stane i posvetis se samo tome da mu ispunis svaku zelju i svaki trenutak provedes s njim.

Poslije svega lijecis svoje rane i ako ima utjeha onda je nadjes u tom da si dao sve od sebe ali da je ipak sve u bozijim rukama..
 
Verujem da nas vide...odnekud
Neko vece sam u kafani narucila omiljenu pesmu moga oca i plakala kao kisa pred zbunjenim svircima

I dalje ne mogu da izustimo ono pok....


Za sve one koji nam fale... samo da znaju da ih se svaki dan secamo
 
Недавно ми је погинуо један другар, у саобраћајној несрећи, и ја сам отад доста променила поглед на свет. Имао је 27 година. Тек тако - нема га више. Не зна човек шта га може стрефити већ данас...

Један друг ми је умро од рака. Имао је непуних 18 година.
 
Na srecu jos niko do koga mi je tako stalo ....ali pre nekoliko dana dobila sam poziv bila sam u shoping centru da moj deka u Srbiji je veoma bolestan i da je u bolnici ali sam takodje razumela da nece uspeti. I odjednom u tom shoping centru dobila sam uzasan napad panike i vazduh je postajao sve redji i onda sam pocela da panicim jer ne mogu da disem..i plakala sam u isto vreme i jednostavno me je toliko uznemirilo da sam se sva tresla. I jednostavno da se nisam setila lekcije iz medicine da u ovakvim okolnostima dajem sebi sansu da ostanem bez svesti , nastavila bih da histerisem i onesvestila se. Znam da taj dan jednom mora da dodje ali ne znam kako mogu da se suocim sa tim....ne znam kako da dodjem u Srbiju iz koje sam otisla i u kojoj znam zive moji baka i deka i kao da se vratim tamo da odem na groblje i da se vratim u njihovu kucu kako da se pomirim sa tim da ih necu tamo videti vec su pod nekom hladnom zemljom u tamnoj noci .....aaaaahhh
 
Mama mi je umrla pre sedam godina,tata pre dva meseca.Volela sam i majku ali za oca sam bila patoloski vezana.mislim sve vreme da je na putu i da ce doci.Ali kada ga sanjam i probudim se i shvatim da je umro(jos uvek tu rec izgovaram kao da ne pricam o tati)namogu da opisem svoju tugu ,uzas sto ga nema.Mislim da mi je svakim danom teze.A kada je mama umrla dva meseca nisam izlazila iz kuce ,samo sam plakala i nekako vremenom taj bol bude drugaciji,a sada sam totalno odlepila.Pravim se kao nista a idem ulicom i suze idu same...nemogu da se zaustave.
 

Back
Top