Ultimatumi HAZU istočnim susedima Republike Hrvatske

[Mrkalj]

Zapadna štokavština imala je 3 naglaska (specifični akut), a istočna-2.

Kada?

 

[Mrkalj]

Jedan vrlo maleni eskurs; ne znam baš mnogo o tim stvarima, a uvek me je interesovalo.

Bi li mogao, vrlo kratko, napisati jednu prosečnu rečenicu na zapadnoj štokavici i jednu na istočnoj; kratku ali relativno složenu, jednu ispod druge? I da vremenski pripadaju istom razdoblju, naravno (bez nekih arhaizama u samo jednoj, odnosno da budu međusobno udaljene više vekova). I istog narečja (na ijekavici).

Uzmi prevod Novog Zaveta od Katančića ili Kašića i uporedi sa Karadžićevim.

Tzv. "zapadnja štokavština" je hrvatski naziv za srpski jezik koji je standardizovan i korišćen u katoličkim kulturnim krugovima. To je tzv. kašićev "bosanski jezik" ili, opet, Vukovo "južno narječje" (istočnohercegovački dijalekat) 200 godina pre Vukove standardizacije.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Uzmi prevod Novog Zaveta od Katančića ili Kašića i uporedi sa Karadžićevim.

Tzv. "zapadnja štokavština" je hrvatski naziv za srpski jezik koji je standardizovan i korišćen u katoličkim kulturnim krugovima. To je tzv. kašićev "bosanski jezik" ili, opet, Vukovo "južno narječje" (istočnohercegovački dijalekat) 200 godina pre Vukove standardizacije.

A, ne; neću.

Hoću da čujem Urvana tj. iz njegovih usta (odnosno prstiju).

 

[Urvan Hroboatos]

Nema se tu što dodati. Nitko na svijetu, osim srpskih zaluđenika, ne drži da je išta iz hrvatske književnosti srpsko.

Toga nigdje u svijetu nema, i radi se o srpskoj patologiji.

Što se izraza i sličnosti tiče, lingvisti su jasno rekli za hrvatski i srpski (moderni) jezik: Percepcija bliskosti rađa deluziju istosti.

Ostala naklapanja bez ikakvih argumenata, i potekla od tlapnji srpskih propalih ideologija, ne treba ni komentirati.

Kao što sam, ne tako davno, bio napisao o spoznajnom ponoru među tim narodima:

Tko su Srbi? To je slavofoni narod koji pripada istočnomu kršćanstvu specifične, svetosavske fizionomije i koji govori zapadnojužnoslavenskim dijalektima plus, dijelom, torlačkim govorima koji tvore bugarsko-srpski jezični savez. U konstituiranju toga naroda odigrala je ključnu ulogu dinastija Nemanjića na zalazu srednjega vijeka, te mitizirana prošlost oko Kosovske bitke, Obilića itd. Dakle, kod Srba je slučaj jednostavan- balkanski pravoslavni narod koji je u gibanjima prema sjeveru i zapadu dolazio u doticaj sa zapadnom kulturom, obogatio se kroz nju -no to nije promijenilo njegovu narodnosnu fizionomiju.

Tko su Hrvati? I zašto Srbi, kad su i dobronamjerni, ne mogu ništa shvatiti oko Hrvata? Stvar je u tom što je hrvatski identitet višeslojan i za tako jednostavan kao srpski zapravo nepojmljiv. Hrvati su slavofoni narod pripadajući zapadnomu kršćanstvu koji baštini tradicije ranosrednjovjekovne hrvatske države preko institucije Sabora, te stare bosanske države, rubno, preko franjevačkoga reda. Hrvati govore zapadnojužnoslavenskim dijalektima, no njihov je identitet višeslojan. Također- Hrvati su jedini katolički slavenski narod koji ima i ćirilometodsku/crkvenoslavensku tradiciju, što ostali takvi narodi (Slovenci, Česi, Poljaci...- nemaju).

Kod Hrvata sve dolazi u tri: Trojedno kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije; tronarječna dimenzija hrvatskoga jezika: čakavski, štokavski i kajkavski; tropismena kultura: glagoljica, hrvatska ili bosanska ćirilica, latinica; trojezična povijesna kultura: latinski, starocrkvenoslavenski, hrvatski; pripadnost trima kulturnim krugovima ili civilizacijama: mediteranskoj, srednjoeuropskoj i balkansko-orijentalnoj. Upravo složenost hrvatskoga identiteta čini to da njega ne mogu pojmiti ni najdobronamjerniji Srbi budući da to nadilazi njihove kognitivne sposobnosti.

Čak ni srpski intelektualci na najvišim razinama nisu u stanju apsorbirati činjenice iz višerazinskoga korijena hrvatskoga identiteta.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Nema se tu što dodati. Nitko na svijetu, osim srpskih zaluđenika, ne drži da je išta iz hrvatske književnosti srpsko.

Toga nigdje u svijetu nema, i radi se o srpskoj patologiji.

Što se izraza i sličnosti tiče, lingvisti su jasno rekli za hrvatski i srpski (moderni) jezik: Percepcija bliskosti rađa deluziju istosti.

Ostala naklapanja bez ikakvih argumenata, i potekla od tlapnji srpskih propalih ideologija, ne treba ni komentirati.

Kao što sam, ne tako davno, bio napisao o spoznajnom ponoru među tim narodima:

Tko su Srbi? To je slavofoni narod koji pripada istočnomu kršćanstvu specifične, svetosavske fizionomije i koji govori zapadnojužnoslavenskim dijalektima plus, dijelom, torlačkim govorima koji tvore bugarsko-srpski jezični savez. U konstituiranju toga naroda odigrala je ključnu ulogu dinastija Nemanjića na zalazu srednjega vijeka, te mitizirana prošlost oko Kosovske bitke, Obilića itd. Dakle, kod Srba je slučaj jednostavan- balkanski pravoslavni narod koji je u gibanjima prema sjeveru i zapadu dolazio u doticaj sa zapadnom kulturom, obogatio se kroz nju -no to nije promijenilo njegovu narodnosnu fizionomiju.

Tko su Hrvati? I zašto Srbi, kad su i dobronamjerni, ne mogu ništa shvatiti oko Hrvata? Stvar je u tom što je hrvatski identitet višeslojan i za tako jednostavan kao srpski zapravo nepojmljiv. Hrvati su slavofoni narod pripadajući zapadnomu kršćanstvu koji baštini tradicije ranosrednjovjekovne hrvatske države preko institucije Sabora, te stare bosanske države, rubno, preko franjevačkoga reda. Hrvati govore zapadnojužnoslavenskim dijalektima, no njihov je identitet višeslojan. Također- Hrvati su jedini katolički slavenski narod koji ima i ćirilometodsku/crkvenoslavensku tradiciju, što ostali takvi narodi (Slovenci, Česi, Poljaci...- nemaju).

Kod Hrvata sve dolazi u tri: Trojedno kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije; tronarječna dimenzija hrvatskoga jezika: čakavski, štokavski i kajkavski; tropismena kultura: glagoljica, hrvatska ili bosanska ćirilica, latinica; trojezična povijesna kultura: latinski, starocrkvenoslavenski, hrvatski; pripadnost trima kulturnim krugovima ili civilizacijama: mediteranskoj, srednjoeuropskoj i balkansko-orijentalnoj. Upravo složenost hrvatskoga identiteta čini to da njega ne mogu pojmiti ni najdobronamjerniji Srbi budući da to nadilazi njihove kognitivne sposobnosti.

Čak ni srpski intelektualci na najvišim razinama nisu u stanju apsorbirati činjenice iz višerazinskoga korijena hrvatskoga identiteta.

Još uvek ne možeš da napišeš jednu rečenicu?

 

[Urvan Hroboatos]

Задња нада да Хорбију није попио национализма и задњу кап мозга, морала, логике и памети.

Или ти је чудно да 14 година пишеш на форуму народа који изгледа ништа нема заједничко за Хрватима и сви те разуму и ти никад ниси научио за то неки страни језик.

Ко је то уградио Хрватима. Па имали сличних народа од Срба од Хрвата, а да нису се одвојили пре које деценије од исте. Па једино Аустријанци/Немци, Румуни/Молдавци и Срби/Црногорци су сличнији. Па Срби су најсличнији Хрватима и то исто тако виде у западном свету, па ти живиш у илузији иди у Намачку да те људи исмејавају за те тезе.

Kosta-mozak ti nije A priroka

Što bi tek rekao na ovo pišanje po jezikolosljvu:

http://nisam-lingvist.blogspot.com/search/label/Snježana Kordić

http://nisam-lingvist.blogspot.com/search/label/dijalekti

http://nisam-lingvist.blogspot.com/search/label/Josip Silić

http://nisam-lingvist.blogspot.com/

 

[Mrkalj]

Nema se tu što dodati. Nitko na svijetu, osim srpskih zaluđenika, ne drži da je išta iz hrvatske književnosti srpsko.

Toga nigdje u svijetu nema, i radi se o srpskoj patologiji.

Što se izraza i sličnosti tiče, lingvisti su jasno rekli za hrvatski i srpski (moderni) jezik: Percepcija bliskosti rađa deluziju istosti.

Ostala naklapanja bez ikakvih argumenata, i potekla od tlapnji srpskih propalih ideologija, ne treba ni komentirati.

Ako je katolička crkva na ilirskom prostoru 1600/1620. godine uzela srpski dijalekat da bi stvorila "ilirski" standardni iliti književni jezik pa je onda nekom 400 godina kasnije, na pragu 20. veka (svehrvatski katolički kongres godine 1900. u Zagrebu), sinula ideja da sve katoličko što je štokavsko (i ono što je napisano i onog ko govori) proglasi za hrvatsko/Hrvate posledica je bolesne velikohrvatske mitomanije koja će, kao i svaka psihopatološki zasnovana ideologija, ubrzo naći svoje bolno otrežnjenje.

PS: Ako i ne "otrežnjenje", a ono svakako "bolno".

 

[cronnin]

Tko su Hrvati? I zašto Srbi, kad su i dobronamjerni, ne mogu ništa shvatiti oko Hrvata?

 

[Urvan Hroboatos]

Uzmi prevod Novog Zaveta od Katančića ili Kašića i uporedi sa Karadžićevim.

Tzv. "zapadnja štokavština" je hrvatski naziv za srpski jezik koji je standardizovan i korišćen u katoličkim kulturnim krugovima. To je tzv. kašićev "bosanski jezik" ili, opet, Vukovo "južno narječje" (istočnohercegovački dijalekat) 200 godina pre Vukove standardizacije.

Malo si ocvao:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Bartol_Kašić#Hrvatstvo_Kašićeva_jezika

Od Srba u Kašića praktički ništa, osim govorne osnovne zbilje zajedničke jednima i druguma (štokavski- khariboi):

https://www.matica.hr/media/knjige/izbor-iz-djela-780/pdf/biblija-pjesma-nad-pjesmama-izbor.pdf

 

[Pumpaj Dinstanović]

Također- Hrvati su jedini katolički slavenski narod koji ima i ćirilometodsku/crkvenoslavensku tradiciju, što ostali takvi narodi (Slovenci, Česi, Poljaci...- nemaju).

Kako nemaju? Pa Hrvati su koliko znam čak koristili i neke njihove predloške...

https://www.waterstones.com/book/th...ca-zempliniensia/martin-pukanec/9781527559523
https://www.degruyter.com/document/doi/10.1515/9783111562575-014/html

 

[Urvan Hroboatos]

Ako je katolička crkva na ilirskom prostoru 1600/1620. godine uzela srpski dijalekat da bi stvorila "ilirski" standardni iliti književni jezik pa je onda nekom 400 godina kasnije, na pragu 20. veka (svehrvatski katolički kongres godine 1900. u Zagrebu), sinula ideja da sve katoličko što je štokavsko (i ono što je napisano i onog ko govori) proglasi za hrvatsko/Hrvate posledica je bolesne velikohrvatske mitomanije koja će, kao i svaka psihopatološki zasnovana ideologija, ubrzo naći svoje bolno otrežnjenje.

PS: Ako i ne "otrežnjenje", a ono svakako "bolno".

Miješaš sve i svapšta. Kakav bi Kašić, autor "Venefride" išao ko njekim pravoslavnim čobanima da nješto nauči...

On je s njima mogao razgovarati jedino kao general Mills s poglavicom Seattlom, dakle se nekim umba-bumba.

 

[Mrkalj]

Kakav bi Kašić, autor "Venefride" išao ko njekim pravoslavnim čobanima da nješto nauči...

On je s njima mogao razgovarati jedino kao general Mills s poglavicom Seattlom, dakle se nekim umba-bumba.

Miješaš sve i svašta. Ne samo Kašić koji je u Beogradu službovao nekoliko decenija, nego i Mikalja koji je u Temišvaru učio srpski od banatskih Srba.

Kad se ne zna...

 

[Pumpaj Dinstanović]

Miješaš sve i svapšta. Kakav bi Kašić, autor "Venefride" išao ko njekim pravoslavnim čobanima da nješto nauči...

On je s njima mogao razgovarati jedino kao general Mills s poglavicom Seattlom, dakle se nekim umba-bumba.

Na ovom forumu smo ti postavljali citate i najvećih hrvatskih autoriteta, koji su se bavili proučavanjem Kašića. Zar treba opet sve ponovo? Zlatko Vince (Putovima hrvatskoga književnog jezika):

Za vrijeme svoga boravka u južnoj Ugarskoj, Slavoniji, Srijemu i Srbiji upoznao je Kašić svu širinu štokavštine, sve više i odrješitije uvjeren da je ona za jedinstveni jezik najpogodnija upravo zbog svoje proširenosti i ljepote.

Zašto su baš ovi krajevi bili toliko ključni, a ne dalmatinski?

Zašto, zapravo prema samim Kašićevim rečima lično, to što radi ne radi zbog Dubrovnika, već zbog Beograda i Temišvara?

General Mils s poglavicom Seattlom (???) ponekad stvarno ne znam da li uopšte i pročitaš šta okačiš, jerbo ne funkcioniše ni kao hiperbola.

 

[RickRoss]

Radi se o književnosti, ne o arhitekturi.

Pravoslavni narodi (Grci, Srbi, Rusi, Bugari, Rumunji,..) nemaju barok u književnosti. Pokušaji Rusa poput Čiževskog da uvedu nekakav ruski barok smiješni su jer se radi o jednom- dva pisca poput Polockog koji su bili unijati i pisali su na jeziku koji nije ruski, nego poljsko-ukrajinsko-ruska mješavina.
Spala knjiga na 1-2 slova.
https://www.jstor.org/stable/128047

A zar je neko tvrdio da su Dubrovčani bili pravoslavci? Ne znam šta želiš da kažeš.

 

[Pumpaj Dinstanović]

A zar je neko tvrdio da su Dubrovčani bili pravoslavci? Ne znam šta želiš da kažeš.

Hoće da kaže da Srbi nemaju u svojoj istoriji književnosti barok, što znači da nikako ni dubrovačka barokna književnost ne može biti barokna, jerbo bi u toj celini štrčila.

U suštini, to tumačenje je potpuno isto kao i tumačenje srpskih nacionalista da je većina Hrvata lažna; odnosno, kada su se prethodno labavo povezani Hrvati, Slavonci i Bosanci stopili po povlačenju Turaka Osmanlija u jedan novi hrvatski narod, kako to tvrdi prof. Nenad Moačanin, Srbi stereotipno kažu da su samo Hrvati iskonski, a da su ove druge grupacije lažne, tj. kroatizirane.

Urvan posmatra društvene grupe i njihov istorijat dosta zastarelo i kroz metode pozitivističke nauke; on ih tretira kao nekakve biološke celine, hermetički razdvojene jedne od drugih. Totalno nesvestan složenosti društvenih procesa i reformi, koje su nekada i korenite, kao npr. Petra Velikog u Rusiji ili još drastično značajnije Ataturka u Turskoj; do nekih manjih kao što je npr. uticaj holivudske kinematografije.

Ako pitaš Urvana, Crna svadba je dobar primer razvoja šizmatičko-grkonesjedinjenog pravca na malim ekranima (to dokazuju i ovi pravoslavni popovi i mantre koje se pojavljuju).

 

[veliki krang]

Drugari, Srbija je zlato, a Srbi su nebeski narod. Kome god to još nije jasno, samo treba da pogleda na šta liči komšiluk. Dok je kod nas fantastika rezervisana za marginalne društvene grupe, kod njih je to mejnstrim, a margine društva su poslednje utočište zdravog razuma. Budućnost Hrvatske zaista leži u turizmu, ali onom tipa safarija. Voziš se u blindiranom automobilu k'o papa i gledaš ovce, pardon, podanike kako bleje okolo...

 

[Perperius]

budući da je srpska kultura istočnokršćanska, tj. pravoslavna, u njoj nema mjesta za stilske formacije renesanse i baroka u književnosti

Postoje brojni srpski barokni pisci, religija nije bila nikakva prepreka tome.

* sve svjetske enciklopedije priznaju tu regionalnu književnost za hrvatsku i samo hrvatsku (npr. na njemačkom, engleskom, danskom, ruskom, mađarskom, francuskom,..)

Biće da je to zbog toga što je Dubrovnik danas u sastavu Hrvatske. Da je Dubrovnik opstao kao samostalna država sigurno tu književnost na Zapadu ne bi gledali kao hrvatsku.

 

[Perperius]

Govori se o književnosti i srpskim prisvajanjima hrvatske barokne književnosti.
Valjda ni Srbi nisu takvi idioti da svojataju i katoličke barokne crkve.

Srbi su gradili pravoslavne crkve u baroku u Habsburškoj monarhiji (doduše nisu mogli da biraju, u barok stilu su morali svi da grade bez obzira na kulturne razlike te multietničke monarhije, jedino je Nemcima kasnije dozvoljeno da grade u neogotici). Srbi koji su usled čestih ratova migrirali na panonska područja iz srednje Srbije su u povratku donosili barok u srednju Srbiju, pa danas tamo ima brojnih crkava u baroku, neobaroku i neoromanici. Romanika u srednjem veku je bila zastupljena skoro koliko i vizantijski stil, posebno na zapadu. Srbi na primorju gradili su u mediteranskim stilovima pod uticajem Venecije, čak i kasnije dugo nakon nestanka Venecije gradili su u neomediteranskim stilovima. Moderna Srbija nakon nezavisnosti od Turske gradila je gotovo isključivo u zapadnim stilovima (neoklasicizam, secesija itd.) i tek jednim delom u neovizantijskom stilu. Zapadna arhitektura ne da nije nepoznata Srbima, nego je dominantna.

 

[veliki krang]

Bolje se bacite na stare teme i bajke, budući da ovdje ništa nije sporno. Vaše naklapanje je jednostavno smiješno, nješto kao drveno željezo.

Pa i nije sporno da ste zakržljaliji nego inače, ukoliko je tako nešto uopšte moguće

 

[Mrkalj]

Urvan posmatra društvene grupe i njihov istorijat dosta zastarelo i kroz metode pozitivističke nauke; on ih tretira kao nekakve biološke celine, hermetički razdvojene jedne od drugih. Totalno nesvestan složenosti društvenih procesa i reformi, koje su nekada i korenite, kao npr. Petra Velikog u Rusiji ili još drastično značajnije Ataturka u Turskoj; do nekih manjih kao što je npr. uticaj holivudske kinematografije.

Ustvari - ne. Hroboatos na nacionalni identitet gleda gotovo u svim segmentima identično kao i ti. Za njega su fledmaršal Borojević, Milan Uzelac i Čedo Prica ovejani Hrvati.

Takođe ste propagandistički orijentisani - po svaku (podvučeno "svaku") cenu želite da nametnete onaj svoj stav koji smatrate značajnim.

Zatim, obojica imate antisrpsku ideološku orijentaciju, s tom razlikom što je njegova velikohrvatska, a tvoja projugoslovenska.

Tako da, na kraju dana, jedina je razlika među vama dvojicom što si ti mnogo perfidniji i zato, iz srpske perspektive, mnogo veći poštetnik.

 

[veliki krang]

Urvan posmatra društvene grupe i njihov istorijat dosta zastarelo i kroz metode pozitivističke nauke; on ih tretira kao nekakve biološke celine, hermetički razdvojene jedne od drugih. Totalno nesvestan složenosti društvenih procesa i reformi, koje su nekada i korenite, kao npr. Petra Velikog u Rusiji ili još drastično značajnije Ataturka u Turskoj; do nekih manjih kao što je npr. uticaj holivudske kinematografije.

Analizom takvih pojava pridaje im se nezasluženi značaj i daje im se zamajac da nastave sa svojim nebulozama. Svrsishodnije je zaključiti da je Kržljo glup k'o pimpek i to je to, nema potrebe za daljim širenjem priče...

 

[Bastiani]

Većina povijesnih zahtjeva HAZU je utemeljena. O granicama ne bih, jer ne znam situaciju.

Glede svojatanja dubrovačke (uglavnom nje) književnosti stvari su jasne- ona je hrvatska i samo hrvatska.

* pisana je na mješavini čakavskog i štokavskog, a kasnije, od 17. st. na zapadnoštokavskom jekavskom, koji je hrvatski (i bosansko-muslimanski tip govora, a ne srpsko-crnogorski)

* autori su taj jezik zvali slovinskim, hrvatskim, dubrovačkim....a nikada srpskim, ni jedanput. Srbi nikad svoj jezik nisu zvali slovinskim, ni jedan jedini puta, a što je ikavski oblik za slavenski (jezik)

* budući da je srpska kultura istočnokršćanska, tj. pravoslavna, u njoj nema mjesta za stilske formacije renesanse i baroka u književnosti

* sve svjetske enciklopedije priznaju tu regionalnu književnost za hrvatsku i samo hrvatsku (npr. na njemačkom, engleskom, danskom, ruskom, mađarskom, francuskom,..)

* u modernom prikazu te literature sudjelovali su jedino hrvatski stručnjaci, prvo krug oko Gaja i Sakcinskoga, a potom JAZU/HAZU, koja je priredila kanonska izdanja tih djela. Od Srba-ništa, to nije dio srpske tradicije.

* nema relevantne srpske povijesti književnosti koja bi suvislo situirala taj regionalni hrvatski književni krug, u kom je Dubrovnik dio četverokuta s Korčulom, Hvarom i Kotorom

Dakle, srpsko svojatanje je obično baljezganje, i može se odnositi jedino na srbokatoličke pisce kao što su Matija Ban, Medo Pucić i još nekoliko njih iz 19. st. i početka 20. st.

Glede Bunjevaca, ne znam koliko uopće tih ljudi ima nehrvatski regionalni identitet, no ne vidim zašto takvi ne bi, u suradnji sa srpskim stručnjacima, normirali svoj jezični tip ako hoće. No-nemaju pravo ni na što napisano na tom hrvatskom regionalnom idiomu kroz stoljeća.

Gde je to, na primer Marin Držić, nazvao svoj jezik hrvatskim?

 

[Konstantin Veliki]

Ако то стварно и тражи хрватска влада треба се жалити код европског суда и посебно да то показују јеврејском лобију, да им због Јасеновца ј*** матер.

 

[Konstantin Veliki]

Kosta-mozak ti nije A priroka

Što bi tek rekao na ovo pišanje po jezikolosljvu:

http://nisam-lingvist.blogspot.com/search/label/Snježana Kordić

http://nisam-lingvist.blogspot.com/search/label/dijalekti

http://nisam-lingvist.blogspot.com/search/label/Josip Silić

http://nisam-lingvist.blogspot.com/

И шта ти намераваш сталним спемовањем многих текстова?????

Иначе ниси у стању одговорити на Славеново питање које је врло лако, а филозофираш и мудрујеш ко да си Платон лично.

 

[buudala]

Drugari, realno, kojebe hAZU?

..... a tek SFREU......