Koji mitovi,koje legende....ti isti četnici -antifašisti su surađivali sa Nijemcima,Talijanima i na koncu sa ustašama.Po vojnoj organizaciji hrpa bradatih razbojnika bez discipline i morala. Bili su malo na strani komunista, uglavnom na strani fašista, malo i u ilegali. Vojsku bez i jedne poštene bitke i čiji je najveći podvig kojim se ponosi, "spašavanje" pilota jedne zaraćene strane. Bojali ih se jedino civili.
Od 29. VIII. do 4. IX. 1942. grupa od oko 1.000 istocnohercegovackih četnika je za vrijeme talijanske vojne operacije “Albia” protiv partizana na Biokovu izvrsila masovnu pljačku, palež i zločine nad tamošnjim civilnim hrvatskim pucanstvom. Tako je samo na području velike zupe Cetina (u mjestima Rascani, Zupa biokovska, Kozica i Dragljani) zaklano, strijeljano i spaljeno oko 160 Hrvata, medju kojima i tri svecenika i to: Ivan Condić, Josip Braenović, kojemu su odsjekli glavu, i Ladislav Ivanković.
Bacovic je 5. IX. 1942. o toj “kaznenoj ekspediciji” izvijestio D. Mihailovića da su četnici pobili preko “1.000 ustaša”, a da sami nisu imali “ni jednog mrtvog i ranjenog”, da su na tome putu od Ljubuškog do Vrgorca “oderali živa tri katolička svestenika”, ubijali “sve muškarce od 15 godina na vise”, te da “17 sela je potpuno spaljeno” nakon čega su južno od Makarske s pjesmom i srpskom zastavom “došli na obalu našeg Jadrana gde su na obali poboli nasu zastavu”.
Zatim su Djujicevi četnici 21. X. 1942. u Biteliću, kod Sinja, u režiji Talijana ubili 29, a u Otišicu 6 Hrvata, zapalivši pritom 220 hrvatskih kuca. Prema izvjescu talijanskog generala Berardija iz Knina “svaki katolik je mucen i zaklan, a poslije je vecina lesina izmrcvarena na najgroznije način”, ali nije reagirao. Djujic je brzojavom izvijestio D. Mihailovića: “Moji su klali sreda!”
Nema ja nikakvih predrasuda prema "великосрбима". Imam predrasuda prema veličanju četnika. Moja porodica za vrijeme WW2 rata osjetila taj poznati četnički antifašizam. U kraju gdje su ljudi velikom većinom bili u partizanskom pokretu. ..............tko im je kriv što nisu bili piloti........
Četnici u Ljubuškom!!! Šta napisa i osta živ.
To možeš nekome drugom ko ne poznaje Ljubuški i Ljubušake.
Za one koji ne znaju... Ljubuški je gradić u zapadnoj Hercegovini. Smešten je u dolini reke Trebižet ispod srednjevekovnog grada i tvrđave Herceg Stefana, koga Hrvati nazivaju Stjepan, mada u životu nije podigao ni jedan samostan, a digao je masu manastira po celoj BiH. Grad je dobio naziv po njegovoj ćerci Ljubuši.
U tom gradu, kao i njegovoj okolini je za vreme A-U monarhije izvršeno pokatoličavanje stanovništva, a kasnije i pohrvaćivanje u procentima 100%, kao nigde drugde.
Za vreme WW2 iz celog ljubuškog atara je bilo samo dve partizanske porodice i to Galići i Primorci (moja rodbina sa ženske strane). Primorci iz sela Bijača kod Ljubuškog su dali i dva Narodna heroja Marijana i Ružu Primorac. Svo drugo stanovništvo je bilo u ustašama, ali svo vojnosposobno stanovništvo, tako da se tamo nije ni mogla sprovesti mobilizacija u domobranske jedinice, jer su svi već bili u uniformi (ustaškoj, uglavnom crnoj).
Imaju Ljubušaci i svoje ustaške prvake, kao npr. Andrija Artuković iz sela Radišići kod Ljubuškog (lično sam mu brata znao). Ima tu i drugih, cela galerija monstruma, da ih sad ne spominjem, seme im se zatrlo.
Četnici nisu imali otkuda da dođu do Ljubuškog, a još manje da se upute put Vrgorca, odakle bi im je jedini put za more bio Napoleonova cesta prema Metkoviću.
Dalje, simbol hrvatstva i katoličanstva u Ljubuškom je franjevački samostan sv. Ante na Humcu. Čisto sumnjam da su četnici došli u Ljubuški da bi se zaustavili na tri sveštenika, već bi sigurno opustošili taj samostan prepun dragocenosti i pobili sve fratre koji su bili ideološki stožer ustaštva u tom kraju, onda kao i u zadnjem ratu.
Ali, u jednom si u pravu. Zločina nad nedužnima je bilo u tom gradu, ali zločina nad Srbima. Ljubušaci koji su većinom bili u Francetićevoj crnoj legiji su išli u pohode na srpska sela u okolini Čapljine, pa u Čitluk, pored njihovog instant svetilišta Međugorja, zatim u Žitomislić gde se nalazi i istoimeni manastir, zadužbina Stefana Nemanje, gde su ubili sve monahe i zapalili manastir, a u zadnjem ratu ga minirali i mnoga druga mesta u okolini naseljena Srbima.
Ti Srbi su ostali odsečeni od svojih sunarodnika i države stvaranjem NDH. Pošto su bili okruženi Hrvatima nisu se usudili organizovati u vojne pokrete.
To nije sprečilo njihove komšije Ljubušake da ih napadnu. Iz tih "junačkih" pohoda su u Ljubuški dovodili taj narod, muškarce, žene, decu, bebe, starce. Tamo su ih klali i bacali u jame. Jedna od tih jama nalazi se na već pomenutom Humcu oko 300 metara od franjevačkog samostana.
Danima su se iz jame čuli jauci nedoklanih ljudi. Posle rata ustaše preobraćene u komuniste su tu jamu, a verujem i druge, zalili betonom, a da prethodno nisu povađeni posmrtni ostaci tih jadnih ljudi i propisno sahranjeni. Podignuta je neka spomen ploča koja je ubrzo zarasla u draču i jami se više nije moglo prići.
Sećam se da kad me je deda vodio da mi pokaže to mesto, da je nosio kosijer (alatka za sečenje drače) kako bismo se probili do tamo.
Nikada nikome nije palo na pamet od komunističkog gradskog rukovodstva da na neki datum bar organizuje polaganje venaca, a da ne pričam da škole nisu đake vodile na to mesto, što je u SFRJ bio običaj u drugim krajevima. Nisu hteli da deci pokazuju gde su njihovi očevi i dedovi izvršili nezapamćen zločin u tim krajevima, kakav se nije desio ni u vreme Turaka.
Inače tačno je da su i četnici, kao i ostali, pa i partizani vršili zločine, samo niko tako organizovano i masovno kao ustaše. To je bila državna politika NDH.
Moja baba, partizanski oficir, mi je pričala kako su njena dva saborca, komunistički aktivisti, iz osvete dvojici zarobljenih ustaša testerom odsekli glave. Niko im ništa nije smeo. Mogli su samo da okrenu glave. Da ne spominjem koliko hiljada Beograđana je ubijeno za samo 48 sati nakon što su Rusi predali grad partizanima.
Za Dražu Mihajlovića ne postoji ni jedan konkretan dokaz da je naređivao izvršenje takvih zločina. Ne sme se zanemariti činjenica da je njegov pokret bio slabo komandno organizovan, sem u Srbiji, te da su lokalni komandanti vedrili i oblačili bez straha od vojnog suda.
Inače, zasluge u borbi protiv nacista su nesporne.
Bitku kod El Alamejna, prekretnicu WW2, u severnoj Africi, Nemci pod komandom feldmaršala Romela su izgubili zbog nedostatka goriva. Stali im tenkovi u pustinji.
Nemcima nije stiglo preko potrebno gorivo, koje se transportovalo željeznicom preko Srbije do Soluna, a odatle brodovima do Tripolija, jer su četnici po celoj Srbiji te kompozicije dizali u vazduh. Napominjem da u Srbiji u to vreme nije bilo partizana. Sve partizanske jedinice su se povukle u Bosnu nakon sloma Užičke republike.
A, vi spominjete pilote. Šta bi bilo da su u Africi pobedili Nemci, a ne Englezi? Kakav bi onda ishod rata bio i koliko bi rat trajao?
Draža je osuđen i ubijen u jednom iskonstruisanom procesu, zbog čega De Gol nikada nije hteo da dođe u posetu Titu, niti da ga primi u Francuskoj.