Na neki nacin me zabrine sigurnost sa kojom ateista kaze :,,Bog ne postoji!". Zabrinem se za svoju moc spoznaje, jer on mora da ima nacina da zna i bude siguran da boga nema, kad to tvrdi.
Makar i ne bio u mogucnosti da izvede javno dokaz, u sebi je morao izvesti niz zakljucaka koji su ga doveli do saznanja?
Da vidimo, cemu nas uci logika: izvori saznjanja su razum, iskustvo, intuicija. Koji od ovih izvora je ateistu doveo do saznjanja koje meni ostaje skriveno?
Ili je logika napredovala od vremena kad sam je ja ucila u gimnaziji, pa sada ima jos nacina da nesto saznamo...
Volela bih da neko moze da objasni, razumno, zasto zna da bog ne postoji.
Sa vernicima u tom smislu nemam problem, jer oni valjda
veruju , a vera kao iracionalna kategorija ne trazi dokaze i opravdanja. Mislim, mogla bih i njih za pitam zasto veruju. To bih mogla.
A za sve one koji ne verujuju, ali ne zele ni da se bave tvrdnjama da bog ne postoji, jer im neko mozda moze traziti dokaze za te tvrdnje, koje oni nemaju, savetujem im da razmisle o preorijentaciji sa ateizma na agnosticizam.
Meni je to najrazumniji pristup ovom problemu.