Taman ljudi pomisliše egzorcizam dade ploda i nestade onaj demon trabunjanjanja, kad eto ti Nastie i nehotice ga evocira
Još par rječi o Merkuru kad ga već tematiziraš i njegovom neizostavnom oponentu Jupiteru.
U Homerovoj “Himne Bogovima” je Merkur dječak vičan lopovluku, lukavluku i trgovini. Uvjek je prikazivan kao golobradi mladić, dok je Jupiter uvijek izgledao kao zreli, očinski muškarac naboranog čela i bujne brade (iz koje je uostalom rođena Minerva). Među astrolozima i šire ne postoje dvojbe o značenju planete Merkur - mediji i komunikacija, jezik, pismo, zvuk, znak, signal, ali i transport, promet, novac, trgovina, pošta, misionarstvo, kurirstvo, glasništvo, vjesništvo, diplomatska služba, divinacija itd. drugim rječima svi alati razmjene, sve ono transportnog ili medijalnog karaktera, zbog čega mu je i domicil u medijalnom Zraku. Rekosmo gore da između planeta i domicilnih elemenata postoji afinitet srodnosti. Znači Merkur posreduje, povezuje, uspostavlja vezu i time udaljenim ili dalekim stvarima donosi blizinu, neposrednim kontaktom stvara posredni kontakt udaljenog. Kad su u pitanju dvije zaraćene strane, onda je Merkur svojim posredništvom i mirotvorac. Valja onda primjetiti da mirotvorne planete Merkur i Venera imaju svoje domicile u mirotvornom elementu Zrak. Zrak-Gas je, shodno fenomenologiji agregatnih stanja, stanje blagosti, balansa, amortizacije, niveliranja, suprotnost elementu Vatra u kojem se volje apsolutiziraju, veze kidaju i sve se destabilizira. Imaginirajmo Merkura kao ratnog kurira -
frz. courrier = skoroteča ili skortrča, izvedeno iz starofrancuskog
courir i italijanskog
correre što znači trčati, žuriti - koji od komandne centrale sa vješću hita ka frontu, spretno se provlači kroz neprijateljske obruče, malen, brz, okretan, lukav, zna vješto zavarati, šunjati se neprimjetno kao zrak. Bog Hermes je uvijek važio kao kurir, povezna karika Bogova i ljudi, nosio je kapu putnika sa krilcima na njoj ili cipelice s istim, u ruci kaducej ili hermesov štap. Još u ranoj antici su vaze bile dekorirane Hermesom sa štapom u ruci koji je na kraju imao krug sa polumjesecom na njemu, što je do danas ostalo nepromijenjeno na simbolu Merkura. Krug i polumjesec su označavali Sunce i Mjesec, a Merkur po svemu sudeći neutralizaciju tih opozita, Bog s one strane spolnosti. Kasnije je štap dekoriran sa dvije uvijene zmije, koje su dobile i svoju legendu: Hermes ih je zatekao u borbi i izmirio olivinom grančicom, nakon čega su mu ove iz zahvalnosti dekorirale štap u pozama okrenutosti jedna drugoj u ljubavi. Tako je kaduceju, kao čarobnom štapu i simbolu trgovine i prometa, pridodano i značenje mirotvorstva. Kaducej je bio prikazivan i uz boginju Iris koja je u Homerovoj Ilijadi (u Odiseji samo Hermes) isto tako glasnik s Olimpa. Između ostalog je ona i personifikacija duge koja samo svojim lukom sugerira premošćenost daljine. Kaducej su nosili i Herlaldi, stvarni poštari i diplomate starog vijeka, i služio im je kao znak prepoznatljivosti njihova imuniteta. Ovaj imunitet u smislu neopredjeljenosti se može tumačiti kao gorepomenuta (spolna) neutralnost ili “androginost”, ali nudi se povoljnije kao
sloboda od opredjeljenosti, nevezanost (da bi mogao povezati), “otkačenost”, ne biti subsumiran, obuhvaćen, dio velikog, ostati sam za sebe, solo izvođač bez tima. Ovdje se usput lagano proziru i zračni aspekti Saturna - autarkija, ovanjšćenost, ex-centričnost.
Da apstrahiramo: Merkur je isto kao i medijalni element “gas” planet onog između, planet koji
povezuje, preovladava daljinu i simulira blizinu prostorno dalekog ili udaljenog, omogućava indirektno prisustvo neprisutnog. Time što je daleko osobno upoznao izbliza, on neutralizira daljinu i servira blizinu. Dođoh, primih, odoh. Ali Merkur riješava probleme prostorne distance simulacijom blizine zato što je on primarno
planet blizine (kao što je gas svakom blizu), štoviše on je i planet
perspektive blizine,
zoom-iranja i time i
svjet malog.
Ako je Merkur malecki onda je Jupiter ogromni,
najveći! -
Iuppiter Optimus Maximus - kako je često označavan (IOM u spisima). Jupiter je uostalom i čisto fizički najveći i Merkur najmanji planet sunčeva sustava. Ako je Merkur mali, nestašni dječak onda je Jupiter veliki, veleuvaženi otac, ono dakle što je sadržano u njegovu prvobitnom imenu
Diēspiter, sastavljeno iz imena
dieis=dan i
pater=otac, nebeski otac (
Dyaus pitar, nebeski otac
Rgveda). Jupiter je dakle
optimus maximus,
veliko i
veličanstveno, nebeski otac, često prikazivan sa jastrebom na ruci, povoljno da ga se uzme kao biće
visine i
daljine. Odozgo ili izdaleka se nudi široka panorama i u njoj se ocrtava nadređeni smisao, cjelina mozaika. Time je Jupiter i planet
velikog, najprije u smislu voluminozno sumirano, sveobuhvatno, sadžajno bogato, prvotno.
Spoznajnoteoretski je to teleperspektiva i glomazni materijal uma, kategorije, generalije, načela, principi, aksiomi. Sve što se nudi izvana i iz distance, daljine, iz meta- ili panoramske perspektive. Ne samo visinsko pozicioniranom, “nebeskom” pogledu sa oservation-towera, nego je to opet metaforički pozicionirano
gore. Općosti su
gore, konkretnosti
dolje. Pojam ruža je
sub-ordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje
odozgo na dolje (veliko definira malo), dok je induktivni sud izvođenje
odozdo na gore (malo definira veliko) i označava ih Merkur. Konkretizacija je
spuštanje, fakti
prizemljuju. U "Predškoli estetike" Gustava Fechnera, poglavlje "Estetika odozdo i odozgo", je ovaj svoju "
prizemnu" i otrežnjujuću estetiku nazvao "
odozdo na gore", da bi se oštro ograničio od Hegelove “nebeske”, idealističke estetike. Filozofi, posebice meta-fizičari operiraju sa najvoluminoznijim pojmovima i majstori su zauzimanja
meta perspektiva.
Meta je starogrčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", što je u stvari pozicija koja
subsumira ono čemu je nataknut taj prefiks. I sama refleksija, kod filozofa jedan napeti refleks, je zauzimanje perpektive
izvana ili van kompaktne struje svijesti, i ujedno svakim aktom širenje horizonata. Ista krasi drugog
vanjskog planeta Saturna, ne znam dali sam to ovdje već tematizirao.
Isto kao što se Jupiter, kao nekakav nezgrapni intelektualni troll, koristi samo grubom aparaturom intelekta, ostavlja detalje van fokusa i opeira samo sa grubim gradivnim materijalom - visoke apstrakcije, kategorije, generalije, aksiome itd. - tako je predisponiran i za voluminozni društveni materijal, za društvene “aksiome”, kao netko tko postulira istinu i društvenom ustroju daje totalitet. Jupiter je nastanjen kako u statutima, ustavima, preambulama, tako i u dostojanstvenicima društva. Znamo da su Jupiterovci tradicionalno vlastodršci, sudci, monarsi, dekani, upravo zato što operiraju sa sveopćim i univerzalnim, i što su reprezentatni istog, subsumirani pod veće i više, utjelovljuju institucije, nose teret
nad-ljudske odgovornosti, imaju težište u super-egu (
über-Ich) itd. - dakle, kao i kod misaonog instrumentarija - sve ono gore pozicionirano. Dok su Merkurovci oni koji nisu u sprezi sa odgovornošču, djeca, lopovi, trgovci, ljudi medija, praktični izvršitelji, dakle ljudi u dimenzijama malog, sami za sebe, bez reprezentativnog garda, bez supstance, neobavezne individue, bez ikakvog tereta (odgovornosti) i zato laki kao perce.
Ptolomej opisuje Jupitera u "Tetrabiblosu" kao ljudsku
veličinu ili kao nekog
velikodušnog ili sa
velikim srcem, dok je Merkura opisao više kongitivno, ali i kao okretan, elastičan karakter (možda je zavrijedilo pažnje i da je u fiziognomskom odjeljku Jupiteru pripisao
velike oči, Merkuru
male). Jupiter je očigledno
veliko i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska
veličina,
velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore
malog (npr.
sitnodušnost Djevice).
Veličina karaktera je i
visina karaktera. Jupiter je čisto dostojanstvo, i dostojanstvo je
gore: biti na
visini,
uzvišen, sa srcem u
višim sferama ili “
uzdigunta srca”, imati
nivo ili ne biti ispod svog
nivoa, sa jasnim limitom na dolje, nepotkupljiv, ne cima ga komerc, radije crkne nego se pogne, po uzoru na plamen, sve do donkihotovske rigidnosti i odsustva takta. Jupiteroliki čovjek je samo tjelesnim gardom nategnuto uspravan, ispršen, dignutog nosa, na gore stremeći kao plamen, kao da sugerira: nikad
pod-lijeći ili
pod-činiti se ili savinuti se (na dolje), ili ne biti mlohav nego erigiran kao falus, pogotovo kad je u vatrenom kontekstu. Društveni “dostojanstvenici” su nosioci vanjskog dostojanstva, naime onog službe, i oni i njihove službe su isto tako
gore pozicionirane, njihove znamenite javne profesije ih automatski opasaju dostojanstvom. Zbog te vertikale je i religija ovdje komforna, ima kišu lufta na gore, osim što nudi i sveobuhvatnu viziju svijeta. Jupiterovska visina i šturost nije povoljna za uspjeh i ostvarenja. Vrijednosti kojima je ovaj odan su često kamen spoticaja ali zato budi respekt svojom službom vrijednostima i skuplja tako vrijedno oko sebe. Ali ako je pravi zabole ga, savršeno je autark i ako izvana posrne, važno da nije iznutra posrnuo, njeguje dakle sopstvo kao kakvu ikebanu i ako je tu sve zeleno onda je sve super.
Suprotno ovom je merkurovski pragmatičar, u najširem smislu. Za pragmatičara je istina = korisnost. Korisnost je potpuno van fokusa
velike duše. I ovdje se isto tako srećemo sa metaforama volumena, naime sa
sitnom dušom,
gnjidom, čovjekom bez karaktera, naspram jupiterovskog majestetskog viteštva i heroizma. Neko reče “
lik koji sitnim prevarama usitnjava svoju dušu”. Znači muljator iz koristi. Ali i
sitničav i pretjerano uredan čovjek, koji visi na sitnicama. “
Svakim je jutrom sve urednija. Sitna duša. Manja i kompaktnija” reče netko drugi. Za sitnu dušu se kaže opet u mjerama volumena da je
uska,
uskogrudan čovjek, onaj koji slijedi samo svoje sitne interese, dok ne postane i prodana duša koja je za interes prodala i svoja uvjerenja. Uskorgrudnost nije samo etičkog karaktera, nego je i
skučenost u pogledima, kad netko nije spreman reflektirati svoju ograničenu perspektivu.
Široku dušu ima
širokogrudan čovjek, onaj sa komforom u grudima i za druge, reklo bi se augmentativno
ljudina. Ali da sad ne ispadne da je Merkur isključivo dark side života, valja naglastiti da on stoji i za umjetnost življenja ili vještinu surfanja na valovima života, vještina improvizacije, šarm, gracija, sprezzatura. Isto tako nepotkupljiv, slobodarska duša koju ideologije ne mogu zavesti, koja se ravna samo na mjerilima života ili faktičnosti. A ni pragmatična maxima kojoj su vodilja praktične konzekvence nije baš za obezvrijediti. Odsustvo viših sfera i trijezna “prizemnost” (
žablja perspektiva naspram panorame jastreba kojeg Jupiter drži u ruci) se mogu uzeti i za cjenjene vrline posebno svijetu nauke i vremenima ideološkog ludila. Cijela zapadna civilizacija počiva na vrlinama trgovca. Filozofija pragmatizma ima dobre razloge da savija istinu preko koristi, odbacuje nepromjenjive principe i život vodi prema situativnim datostima.
Jupiter je u uskoj vezi ne samo sa karakternim nego i sa estetskim fenomenom
uzvišenosti, kao protupolom lijepom, posebice šarmantnom, ljupkom i komičnom koje u retorici i poetologiji važe kao estetika
malog. Estetska uzvišenost je doživljaj koji nas podsjeća na vlastitu kreaturnost, doživljaj majestetičnosti, čemu je korjen riječi latinska
maiestas, što znači
veliko. Za Imanuela Kanta je uzvišeno "naprosto sve veliko". Još od starog Rima je važilo estetsko razlikovanje
dignitas (dostojanstvenog ili iznutra lijepog) i
venustas (izvana lijepo-privlačnog). Obrati pažnju na korijen riječi
venus-tas. Dostojanstvo u estestskom smislu se odnosi na
uzvišene fenomene, što opet znači metaforično i doslovno velike, veličanstvene, majestetske, grandiozne fenomene.
Na engleskom jeziku se za put od
nadređenog, općeg, od apstrakcije prema
podređenom, specijalnom, pojedinačnom koristi metafora
top-down, dok je obrnuto imenovano sa
bottom-up. Za demokratiju se kaže da je
bottom-up vlast, konstituirana od demosa, dakle
odozdo prema
gore itd. Ta dva izraza
top-down i
bottom-up se u ovom duhu primjenjuju osim toga u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. Jupiter je dakle
veliko kao prvotno i malo kao izvedenice, što se inače zove "
downward causation"; dok je Merkur
malo kao prvotno i veliko samo kao derivat malog, što se naziva "
upward causation".
Sve ono što
veliko uzima kao konstituirano iz
malog, kao empirizam, utilitarizam, demokracija i sl., koji inače povijesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje
višeg slobodnom igrom
nižeg, je Merkurovo. Sve ono što
malo vidi mozaički pripadajuće
velikom kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga ideologije, despotizam, etatizam i sl. je Jupiterovsko. Jupiterovsko je također i
subsumiranje sebe samog pod
veliko i sveobuhvatno, čemu je ime idealizam. Iz ovoga bi moralo biti jasno da prvi označavaju fazu zrelosti i drugi adolescencije, što se opet fino uklapa u nadređenu razvojnu strukturu čovjekovog života u kojoj je Jarac starost i Mjesec dob dojenčeta. Usput, zanimljivo je da je, astronomski uzeto, Jupiter najveći i Merkur najmanji planet sunčevog sustava. Ako ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je nemoguće previdjeti zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Ta holistička snaga Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitička Merkura na Zrak i Zemlju! Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnosno sa svim relacijama planeta i elemenata - planete imaju elementarnu prirodu, ali onda svaki samo po dva.