Tradicionalna astrologija

Upravo napisah da Mars i Voda nisu kontradiktornosti nego podudarnosti. Kontradiktornosti su samo ako ih se definira kao suho-toplo i vlažno-hladno. Iz čega valja zaključiti da su aristotelove haptičke kvalitete potpuno pogrešan koncept, posebno u astrologiji. Aristotel je Elemente gradio na Empedoklu, ali njegov koncept nepromjenjivih korijena stvarnosti nije od njega preuzeo doslovno nego modificirao za svoju (meta)fiziku u smislu njihove prelaznosti jedno u drugo, zbog čega je trebao "primarne kvalitete".
 
Poslednja izmena:
Mislim, ok, penis je odlična ilustracija, ali opet vuče previše na Vatru. Vodeni aspekt bi bio destrukturiranje, uništenje strukture i forme, izazivanje nestabilnosti i na koncu pokreta, znači oslobođenje okovane energije. U tom smislu bi apstraktna suština bila aktivnost, koja opet implicira koliziju, što je u ličnom izdanju jedna mogućnost intenzivnog sažimanja.
 
Meni je taj sistem savrseno logican(a nisam dogmaticar, svaki mogu da uzduz i popreko osmotrim) tako da se ovo svodi samo na...ne znam ustvari koja je tvoja poenta, promice mi zakljucak.
Ajde bolje ovako, da se manemo tih penetrativnih metafora
Mars je susa npr. i to savrseno oslikava njegov vruc i suv kvalitet.

O egzaltacijima se vec da polemisati, ko zna kako su nastale teorijski kapira da tacke egzaltacije i njihove suprotne tacke pada su ciste fantazije.
 
Sasvim je izvjesno da proste taktilne kvalitete "suho i hladno" nemaju neku iskaznu snagu za opis simbolike jednog planeta, posebno u svijetlu činjnice da je i jedan drugi planet okrarakteriziran istim kvalitetama. Moguće je da je Ptolomeus ubacio te primarne kvalitete silom Aristotelovog autoriteta i svojim vlastitim autoritetom od loše nakalemljenog uradio dogmu. Da taj sustav "primarnih kvaliteta" ne sadrži unutarnju nužnost ili je, kako ti reče, "savršeno logičan", ukazuje i činjenica da je planetama korz istoriju različito pripisivan. Explicitno sam naveo što je poanta: "primarne kvalitete" i ono što sam nazvao "babilonski" dualizam planteta (Saturn vs Jupiter, Sunce vs Mjesec itd.) su višak, smetnja, treba ih otkačiti kao što je pokušala moderna astrologija. Polarnost zodijačkog kruga po elementima je nedvojbeno "stoička", polarnost elemenata po Aristotelu ili "primarnim kvalitetama" se kosi s tim. "Stoička" polarnost elemenata u kojoj postoje dva para elemenata, od kojih je svaki u sebi polaran, u kombincaiji sa domicilnim redom 7 planeta je perfektno zaokružen. A egzaltacije su, da prostiš, smeće na kvadrat. Ne može se reći da je sasvim bez logike, ali ta logika ne ide bez intepretatorkog silovanja, koje je i kod Ptolomeja očigledno. Očigledno je u pitanju jedan zvjezdoznanski "atavizam" koji je opet dogmatskom snagom integriran u ostalo.
 
Da demonstriram Merkurovu srodnost sa elementima Zrak i Zemlja na primjeru tržišta. Već u prvim pisanim dokumentima okcidentalne kulture, u homerovoj “Himne Bogovima”, važi da je Hermes odnosno Mercurius pokrovitelj tržišta. Pa veli, odmah po rođenju je direktno iz kolijevke krenuo u vagabundiranje, usput razvalio kornjaču i od nje sastavio liru, odmah bez ikakve poduke virtuozno ovladao tim muzičkim instrumentom onako još u pelenama, zatim pokrao stoku bogu Apolonu, i nakon što je bio raskrinkan od istoga, pokajnički mu zapimplao po liri tako očaravajući da je - i ovo je sad najvažnije - plijen odmah bio iskupljen lirom - interesi su bili uštimani i postulirano je slobodno tržište aktom robne zamjene. Hermes je Bog razmjene, ne samo informacija kao božiji kurir ili vjesnik sa krilcima na nogama ili šljemu i mediator, nego i posjeda ili robe. Samo ime Merkura potječe od latinske riječi merx što znači roba.

Što se može reći o srži Merkura? Kad se sagledaju značenja Merkura, kao što su mediji, transport, divinacija, komunikacija, jezik, promet, trgovina, onda se doima kao da je ovaj u svojoj suštini posrednik koji stupa u kontakt sa stranama koje hoće biti posredovane - dakle medijalni planet povezivanja, dodira, zbližavanja. Utoliko bi ova neopredjeljenost Merkura ukazivala na njegovu neutralnost koja važi za sekte ili pomenutu “babilonsku” organizaciju planeta (ali opet djeluje iskonstruirano). Ali Merkur nije samo planet posredništva nego i zbliženosti i time boravka u malom. Merkur je, ako opet izuzmemo luminare, najmanji i najbliži planet. Blizina (ne i bliskost) Merkura se uzima i u jednom dubljem smislu - biti blizu pozicioniran ili fokusiran samo na blizinu. Otprilike kao objektiv sa kratkim depth of field koji fokusira samo blizinu, dok je daljina eliminirana kroz blurriness i umanjenost. Zato je Merkur uvijek “nisko-letač” u svijetu malog, nikad se ne udaljava i nikad ne zaroni jer s dubinom raste gustoća a on treba slobodu pokreta. S domicilom u Zraku (Blizanci) je to "žablja perspektiva", prizemnost, neposredno bivstvo među stvarima, u mnoštvu malog, konkretnog, praktičnog, svakodnevnog, posred struje života, via activa umjesto via contemplativa; dok je Merkur sa domicilom u Zemlji (Djevica) ono što navodi trivijalna astrologija kad opisuje Djevicu - jasnoća i diferenciranost iz perspektive blizine, shodno tome odvojenost, izoliranost pojedinačnog, "zrnatost" koja postoji kod fenomenologije krutog (Zemlja), prizemno-faktično, konkretno i praktično. Merkurov opozit Jupiter je suprotno tomu “teleobjektiv” koji ima dugi fokus, podešen samo za daljinske objekte, za sveobuhvatno veliko, dok je blizinsko defokusirano. To je perspektiva giganta, pozicioniranost iznad ili daleko od predmeta, pogled iz daljine, visine, panoramska perspektiva kojoj se sve pokazuje sumirano u okrilju veličine i koja iščitava smislove iz sveobuhvatnosti. Merkur je onda planet usitnjenosti, minijaturnosti, dječačke malenkosti (lukavo novorođenče), dok je oponirajući Jupiter planet daljine, veličine, majesteta, grandioznosti, imperatorske gigantomanije. Zato je Jupiter sa domicilom u Vatri (Strijelac) - otjelovljena ideja u čovjeku ili svjetonazorna centriranost, a vodeni (Ribe) difuzionira pojedinačno u viši smisao, malo konvertira u veliko rastakajućim silama. Zanimljivo je i da je Merkur najmanji i Jupiter najveći planet našeg planetarnog sustava.

Tu elementarnu dvojakost Merkura - zračna i zemljana - možemo najbolje ilustrirati samim tržištem, odnosno društvom koje se načelno ravna prema tržištu - liberalno društvo. Tržište je s jedne strane mjesto miroljubivog naštimavanja interesa ljudi (Zrak) - to smo već gore konstatirali - ali tržište je i mjesto hladnog, nekooperativnog, konkurentskog odnosa (Zemlja), koji je negativ solidarnom. Liberalizam je u svojoj ranoj fazi imao integrativni efekt, pozitivna etička i društvena djestva, moralno uzdizanje, humanizaciju, u najmanju ruku u viđenjima njegovih zagovornika, ali onda pretežno u duhu protestantskog tj. kasno-kalvinističkog božijeg plana, gdje je uspjeh u konkurentskoj borbi važio kao izvjesnost da je netko božiji izabranik. Kad je religiozni žar splasnuo i tržište postalo gola, anonimna mašinerija, princip konkurentske borbe je počeo uništavati koherentnost društva. Sad slijediti samo osobni interes ne može niti individualno oplemeniti niti društveno integrirati. Egoista koji akomulira kapital samo u svom interesu nije više heroj općeg dobra; niti kupo-prodaja, koja u utilitarističkoj viziji diže nivo općeg blagostanja, nije više moralno superiorna činu poklanjanja. Znači ovdje su na snazi izolirajuće i dezintegrirajuće sile, koje osiguravaju privatnost pojedinca, čine ga okorjelim, dakle iste one koje važe za kruto agregatno stanje - za razliku društava koja podruštvljavaju svojinu, apeliraju na osjećanja solidarnosti, ali su privredno jalova. I ovdje se već ocrtava hladnoća i distanca kako tržišta, tako i Merkura, sa njegovog zemaljskog aspekta. Da bi smo taj njegov aspekt zaključno utvrdili, potrebno je prizvati u sjećanje da je “totalitarizam” tržišta nastao u uvjetima buđenja prosvjetiteljstva odnosno instrumentalnog razuma, što je rezultiralo idealom bešćutnog homo oeconomicus-a. Charles Dunoyer je svoju brahial-liberalnu školu ekonomije zvao “Škola tvrde ekonomije bez srca” (“école dure de l'économie sans entrailles”). Ayn Rand je sve ono što je bilo na kritičkoj oštrici marxovih analiza neljudskosti kapitalizma pokušavala prevrednovati u plemeniti ideal. Liberalizam je suprotnost od komunitarističke solidarnosti i ideje zajedništva, potiče egoističku tvrdokornost i socijalnu hladnoću. Zato se fino podudara i da je najstrastvenija kritika liberalizma postojala upravo u vrijeme "vodenastih" iracionalizama, kao npr. kod neoromantičarskih “konzervativnih revolucionara” koji su liberalizam diskreditirali u okviru sheme organsko-mehaničko (princip krutog i tekućeg agregatnog stanja) i držali ga za degeneraciju društva njegovom pogubnom mehanizacijom. Netko od kritičara kojem sam zaboravio ime je napisao da je kapitalističko društvo kao neka centrifuga koja individue vrca dalje jedne od drugih, što se usput fino uklapa i u predstavu Zraka kao raspršavajućeg i Zemlje kao dezintegrirajućeg elementa. Za Adorna je opći princip kapitalizma izolacija, osama. Tržište je često trpano u darvinistički koncept survivel of the fittest, nazivano molohom, monstrumom, infernalnom mašinom; pripisivani mu atributi despotizma, barbarizma, totalitarizma, hladnoće i anonimnosti koja podriva nacije, tradicije, kulture i svaku ljudskost, koja od individua pravi “drhteće atome u hladnoći tržišta”, što bi rekli komunitaristi.
Merkur je osim toga planet koji uvijek gradi odozdo na gore, svaku općost vidi kao sastavljenu, kao što je bottom-up formirana demokratsko-liberalna vlast, kao utilitarizam koji zbraja opću korist ili kao empirizam koji u umu ne vidi ništa drugo nego pojedinačno. Dok Jupiter suprotno tomu diktira samo odozgo na dolje, vidi generalije kao prvotno i dijelove kao gole sudionike cjeline.
Summa summarum, merkurijansko društvo je demontirano na sastavne čestice (atomizam), gdje svaka ima elastično polje odbijanja oko sebe. Svatko protiv svakoga, ali ne kolizijom nego elasticitetom, kao kod igre. Naglasak na konkurentskom nadjačavanju i zakukuljivanje u privatnost je tipični gard krutog agregatnog stanja - Zemlje. Tako dođosmo do elementarne ambivalentnosti Merkura koja se sastoji i u zračnoj i u zemaljskoj repulziji.
 
Poslednja izmena:
Jarac ne odgovora Mc, ocekivala bi da covek tvoje literature je to vec otkrio.
Zimski solisticij je IC, ako prebacimo kretanje Sunca na zodijacki krug.
Sunce se krece u pravcu kazaljke na satu kroz zodijacke kuce. Kad Sunce izadje na istocnom horizontu ono ponire u 12.kucu a ne u drugu.

Izlazak-Ac Ovan (prolece)
Podne- Mc Rak (letnji solisticij sto odgovara podnevu)
Zalazak- Dc Vaga
Ponoc- Ic Jarac (zimski solisticij)

Jarac je uvek Jug od pravaca, ne Sever.
 
Dali je Jarac ili Rak MC apsolutno me ne interesira (gdje to napisah?). U modernoj astrologiji se broj kuće i broj znaka dovode u vezu i tu je Jarac 10. kuća. A i viđenja kuća tradicionalnih astrologa su očigledno srodna sa zodijačkim znakovima kako ih vide modernjaci (ali nebi priznali da ih vodiš na lomaču). Inače astronomski središte neba (medium coeli) nema veze sa fiksnom pozicijom na Zodijaku.
 
Poslednja izmena:
Morao sam ti pratiti tragove da bi skapirao što si mislila. Potpuno griješiš kad vežeš Jarca uz IC kao neko dno i obrnuto Raka uz MC kao neki vrh, to je fatalan kiks, ne može gori. Da te nije prof. Karalić-Koprivica indoktirinirala? Stvar je obrnuta i nema nikakve veze sa MC i IC-om. Već samo simboli Raka i Jarca upućuju da je prvi stanovnik rupa i drugi planisnkih vrhova, i oba su duboko simbolički vezani za brdo i kotlinu. Rak, kuća Mjeseca, je kako znamo "ženska kotlina", grotlo, vulva i uterus, i uz to život po uzoru na uteralni život (Mjesec = Mjesečnica), mračan, somambul, polusvjestan, vegetativan, u potrazi za kompenzacijom uterusa, rod-nice, traženje s-rod-nog, pri-rod-nog, na-rod-nog, rod-ne grude, po-rod-ice itd. Ali i ako zanemarimo vizuelnu simboliku, koja faktički često nema smisla, onda i po aristotelovoj sferologiji postoji prunuda da se Jarac kao Saturnov domicil uzme kao najviše gore, s obzirom da je najviša sfera ptolomejovo-aristotelovog sphera mundi, osim toga kao rubno, vanjsko, periferno, granično (kao i njegov brat po planetu Vodenjak), zatim tvrdo, hladno i suho (ups! primarni kvalitetei), okorjelo jer je prema vani okrenuto, i pazi sad osvijetljeno! Jarac je vrhunac lucidnosti (lucidan od lux = svijetlo) i Rak vrhunac snovolikosti, dremljivosti, ili pod-svjesnosti. Kaže se na-polju i u-nutra, svjetlo je unutra odustno, napolju se kupamo u njemu. Kuća Mjeseca je u vezi sa sferološki naj-donjim planetom, Lunom, koja je okrenuta prema unutra i zato Rak označava okrenutost prema unutra, intro-vert, i sve je ovdje nutrina, unutrašnjost, ono što njemci zovu Innerlichkeit (pisati samo o unutra, bez interesa za socijalnim ili političkim), i sve mora postati unutrašnje. To je prinuda da se iz vanjskog učini unutrašnje, kao što je kod Jarca na snazi prinuda svekolikog ovanjščenja. Sam svjesnost je ovanjščenost ili opredmećenost i Rak je tu da taj zemaljski dualitet demontira. I astromedicinski je Jarac rožnato epitelno tkivo, dakle najvanjskije kao koža, kandže, rogovi, dok je Rak najunutarnjije kao sluzokoža itd. Domicilno viđeno, ako je Mjesec prema-unutra, onda bi i Sunce, koje mu u domicilnom redu pravi društvo, moralo biti nekako unutra. Pa i jeste, samo što je sunčano unutra centar ili srž ili srce, jedno otovoreno, zračeće unutra - znači Mjesec kao mračna praznina i Sunce kao središnja punoća.
 
Poslednja izmena:
I još nešto. Što to Zodijak u stvari pita? To be, or not to be, that is the question! Sve se bitke vode oko jastva, pro et contra. Ali onda na dva različita načina i to u mudrom stoičkom duhu: Vatra vs Zrak se pitaju takoreći sociološki, inflacija ili deflacija ega, ega ne u smislu svijesti, nego u smislu volje, suverenosti, utjecaja, dominacije, kooperacije. Voda vs Zemlja se pitaju takoreći psihološki ili u duhu filozofije duha, i ovdje je Ja cogito, dakle u smislu rascjep ili jedinstvo, budnost ili ekstaza. To je jedina tema Zodijaka, sve ostale su samo derivati. I u ovome planete i elementi zajedno plešu u savršenoj graciji.
 
Poslednja izmena:
Ne, citala sam tvoj blog koji mi je onako interesantan, potkovan si knjiski a vidis i dalje od knjiga, sto bi trebalo da je dobitna kombinacija, zato hocu da debatujem s tobom konstruktivno.
Upala mi je oko ilustracija na tvom blogu(ne secam se tacno u kom tekstu) gde je slika na kojoj Mc analogan zimskom solisticiju a IC letnjem, na to sam se osvrnula.
Po meni to nije tacno, i ovo je bas fatalan kiks.
Objasnila sam gore zasto.
Nema to veze sa znakovima Jarcem i Rakom, znak planeta i kuca nisu isto.
ali stvarno zimski solisticij ni po jednom zakonu logike ne odgovara da bude u vreme kad je Sunce u podne odnosno na Mc-u, nego ponoci odnosno IC-u.
Zimski solisticij je kad je dan najkraci, ali postaje sve duzi u toj tacki.
Zimski solisticij/ 0* Jarca je prapocetak uvek, kao neka praznina koja ima obecanje da postane kompletna jednog dana, kao sto i dan malo po malo postaje sve duzi pocev od zimskog solisticija, znaci on ide ka tome, ali nije nikakav maksimum sam po sebi, vec klica, potencijal za maksimum.
U Raku je zapravo sve dostiglo svoj maksimum.
To sto Jarac reljefno vlada planinom, stenama itd. ne znaci da je on neki vrh.
Ovan iako je prvi znak, Jarac je ustvari pre toga, jer prolece ne bi ni moglo da se desi da dan do te tacke nije postajao malo po malo sve duzi, pocev od Jarca, koji je klica pocetka pre Ovna, ali jos uvek prazna, nista u kosmickom smislu. Ako je Ovan veliki prasak, Jarac je bilo ono nista pre toga, iz cega vremenom nastade nesto do tog letnjeg solisticija, gde dolazimo do Raka kao asc Theme Mundi kao maksimuma necega, stvaranja sveta.
To gore sto si opisao su psiholoske karakteristike znakova, to sto je Rak stidljiv a Jarca boli uvo zargonski receno ne znaci da zbog toga jedan ne moze da vlada tackom maksimuma, to je logicka greska, u kojoj se mesa neka psihologija znakova(ne nuzno utemeljena)
Ne moze se otpozadi ici pa tako dokazivati svoja ili bilo koja teorija, prvo se opazi ono malobrojno sto se moze opaziti u okviru ove nenauke(Sunce se krece primarnom direkcijom od asc, pa kroz 12, 11, do mc u pravcu kazaljke na satu) pa se iz toga derivira neka psihologija i ostale teze, a ne obrnuto(Jarac tezi vrhu=on je vrh). Kao sto rekoh to je pogresno izvedena premisa.
Toliko ima malo stvari u astrologiji koje su empirijski ocigledne, i bez malo tih istih stvari nema ni astrologije.
Rak jeste znak umnozavanja, najlakse je to posmatrati u fiziognomskom smislu, asc Rak je neretko krupan, nabujao na neki nacin, otecen.
 
Teško da sam nešto sa IC i MC-om stavljao na blog. Kad bi kardinalne točke horoskopa imale veze sa Zodijakom, onda bi sigurno bilo uvjerljivije slijediti redne brojeve nego analogizirati “senzitivne točke” dana sa onima godine. U toj priči u kojoj je 8. kuća proljetna, 12. kuća bikova i 2. kuća riblja itd. si koliko znam prilično usamljena. Moderni astrolozi sinhroniziraju redne brojeve kuća i znakova, ali isto tako i tradicionalni, samo što ovi potonji to rade nehotice, dok hotimično drže modernjake za maloumnike ili sataniste zato što to rade. Na jednoj anketi koju su uradili udruženi tradicionalisti, na temu “kako sažeti kuće jednom rječju”, su pokazali da su kuće u njihovom viđenju, polarno i apstraktno uzete, u vezi sa zodijačkim znakovima. Tako su 4. i 10. kuća stojim - dostizem i dno - vrh; 1. i 7. kuća su jesam - nisam, ja - oni ili nezavisnost - zavisnost. Dakle u prvom redu uglovi. Zatim 3. i 9. kuća znače krecem se - uvidjam, detalj - cjelina, partikularno - univerzalno, blizu - daleko. I još 2. i 8. kuća imam - nemam, sticanje - oduzimanje, nagomilavanje, rast - trosenje, propadanje i simbolika smrti i propadanja. Iako su tradicionalisti vrlo često samo tehničari koji parafraziraju stare majstore i ne znaju prodirati u suštine simbola, može se reći da su ova poopćenja oštroumno izvedena. Netko bi mogao reći da su modernjački zodijački znaci ionako izvedenice iz kuća pa onda ne čudi da postoje ova podudaranja, međutim, iako se distorzija zodijačkih znakova mundanim kućama kod modernista vidi iz aviona, uvjek je to u trivijalnoj literaturi i uvjek samo na perifernim djelovima značenja znakova, kad se npr. Vodenjaka uzima za istinskog drugara zato što je 11. kuća između ostalog i kuća prijatelja. Dakle, nitko nije prenosio sumirano značenje kuća na fundament znakova, nego je samo ugurao neke pojedninačne karakteristike među karakteristike trećeg reda.
Ono što je ovdje zanimljivo je i da kuće sa najprominentnijim planetarnim radovanjima kao 5. i 11. i 6. i 12., njaupadljivije izmiču mogucnosti vezivanja uz znakove. Erik van Slooten, najeksponiraniji tradicionalni astrolog Njemačke, ne ukazuje na besmislenost formule kuća ⇔ znak navođenjem jaza između ugaonih kuća i odgovarajućih znakova, nego baš 5. i 12. kuće i njihovih pandama Lava i Ribe. Uz te, planetama obilježene kuće, idu i dramsko-patetična imena, dok su one planetama nedirnute pretežno suhoparno-faktički imenovane. Znači, kuća ⇔ znak bi moglo važiti eventualno samo tamo gdje netko nije uguravao planete. Neki tradicionalni autoriteti kao npr. Frawley tvrde da su ovdje spandžana dva različita sustava, da su radovanja zajedno sa egzaltacijama jedna odudarajuća tradicija kojoj su korjeni nepoznati i koja je naknadno nakalemljena na glavno stablo. Nije da želim glumiti Indiana Jonesa ako zaključim da su radovanja jedan kasniji premaz, u svakom slučaju, može se reći da se tamo gdje su radovanja zaobišla kuće naziru znakovi. Što se tiče Boga i Boginje, izgleda da je premaz bio previše tanak da bi pokrio znakove (Blizanci i Strijelac).
Ali i pored ove zanimljivosti, zodijački znaci nemaju nikakve veze sa okretanjem zemlje oko svoje osi, još radikalnije! nemaju nikakve veze ni sa solarnim ciklusom, dakle ni sa klimatskim ni astronomskim, genaralno ni sa kakvom dinamikom Zodijaka. Sadržaj zodijačkih znakova se bazira isključivo na statičnom konstruktu, na projekciji kaldejskog reda planeta na Zodijak, konkretno na njegove elementarne zone. Čak i modaliteti koji se isto tako baziraju na markantnim astronomskim pozicijama Sunca ne igraju nikakvu ulogu.

ali stvarno zimski solisticij ni po jednom zakonu logike ne odgovara da bude u vreme kad je Sunce u podne odnosno na Mc-u, nego ponoci odnosno IC-u.

Čekaj malo, odgovaralo bi sistemu koji upravo prezentiram: Rak je podrum (psihe), Jarac je (pr)osvijetljeni (=osviješćeni) tavan. Ali uzmimo to jednostavno kao slučaj.

Zimski solisticij je kad je dan najkraci, ali postaje sve duzi u toj tacki.
Zimski solisticij/ 0* Jarca je prapocetak uvek, kao neka praznina koja ima obecanje da postane kompletna jednog dana, kao sto i dan malo po malo postaje sve duzi pocev od zimskog solisticija, znaci on ide ka tome, ali nije nikakav maksimum sam po sebi, vec klica, potencijal za maksimum.

Kao što rekoh, zodijački znakovi nisu vezani uz nikakve cikluse, ali ideja Jarca kao sjemena pogađa stvar. Sjeme je "točkasto", maksimalno ekonomične forme i škrtog ospoljenja bivstva, "apstraktno", kozmopolitsko bez doma, kao neki anorganski objekt koji i nevremena i probave nadživi, što jest Jarac. Podudara se u izvjesnom smislu i da je “u Raku je zapravo sve dostiglo svoj maksimum”, ali onda jedan drugi maksimum, ne onaj koji ti misliš. Sve se to fino podudara sa Jarcom kao “ledeni, surovi, kamenito goli, životu nemili vrhovi planina, do kojih ne doseže ni najžilaviji korov”, i Rakova kotlinska idila plodnosti, bujni biljni rast.

To sto Jarac reljefno vlada planinom, stenama itd. ne znaci da je on neki vrh.

Jarac je na vrhu ne zato što je tu kao neko ispunjenje, ostvarenje i sl., nego u prvom redu zato što je vrh maksimalna izloženost otvorenosti, kao što je i njegov domicilni vladar Saturn u ptolomejovoj sphera mundi, zadnjoj sferi, izložen otvorenom, okrenut prema vani, prema hladnim bespućima - i etoga, čovijek-jarac na vrhu brda.

Ovan iako je prvi znak, Jarac je ustvari pre toga, jer prolece ne bi ni moglo da se desi da dan do te tacke nije postajao malo po malo sve duzi, pocev od Jarca, koji je klica pocetka pre Ovna, ali jos uvek prazna, nista u kosmickom smislu. Ako je Ovan veliki prasak, Jarac je bilo ono nista pre toga, iz cega vremenom nastade nesto do tog letnjeg solisticija, gde dolazimo do Raka kao asc Theme Mundi kao maksimuma necega, stvaranja sveta.

Ali onda maksimum nebi bio stvaranje, jer maksimum neminovno implicira nešto prije. Pred stvaranjem mora (ne)biti ništa.

Nego, sigurno se pitaš kako to zodijački znaci nemaju veze sa ciklusom godine? Da kao prvo napomenem da ovaj koncept upravo tom emancipacijom od godišenjeg ciklusa ne haje za zemljine polutke, odbacivanjem korespodenci znakova i godišnjeg ciklusa prirode dobijamo univerzalnost Zodijaka koji važi za obe zemljine hemisfere.
I da demonstriram glupost solarno-cikličkog viđenja na najprominentnijoj izvedbi formule solarni ciklus to zodijački znakovi, autoritetom Guide Bonatija od strane gorepomenute gospoje - čime je usput demonstirano i u kojoj mjeri dogme mogu zapušiti kritički um (gospoja sigurno nije glupa). Dakle ovako:
Ovan je kad prividna solarna snaga postaje direktna i primetna kao i sama zivotinja Ovan. A kako je BIK veca i snaznija zivotinja od ovna asocijacija u vezi sa snagom Sunca je prilicno direktna. Ulaskom u Bliznace toplota je duplirana u odnosu na pocetni prolecni znak Ovna. A kako Rak ide napred nazad, odnosno, levo desno, ova solarna prekretnica podseca na kretanje ove zivotinje. Vaga startuje sa drugom uravnilovkom izmedju dana i noci pa je kolicina svetlosti i tame u ravnotezi kao i odnos izmedju vlage i suvoce, odnosno, hladnoce i toplote. Sa Skorpijom vlaga i hladnoca su povecani, kao i tama noci pa maglovite i vlazne obdanice lice na skrivenost i povucenost skorpije i njen otrov. U vreme Strelca vreme znacajno postaje hladnije, pocinju prvi snegovi, hladni vetrovi koji bodu kao strela iz slikovne predstave znaka. Pocetak zime se dovodi u vezu sa kozom, zivotinjom koja prirodno obitava u predelima koji svojom oskudnoscu i tezinom lice na ovo godisnje doba. U krajevima umerenih geografskih sirina na kojima je astrologija i nastala tada pocinju prve zimske kise, a Vodolija je znak vazdusnog tripliciteta, odnosno, znak velikog vodenog ciklusa simbolickog prociscenja voda iz nizih u vise kroz ciklus vodenog kruzenja u prirodi (prociscena se vraca na zemlju u vidu kise). Ribe su poslednji znak kojima se solarna godina okoncava, promenljiv jer vreme pocinje da se menja i mesa i voden jer je kolicina kisnih padavina tada najveca za region umerenih sirina.
Astrologija sva vrvi od jeftinih, lakomislenih simboličkih korespodenci, i ove im se glatko pridružuju. Pa kaže, solarna snaga postaje direktna u Ovnu kao što je on sam. Ako se pod direktna misli kao, došla vedrija vremena pa svjetlo više ne stiže disperzirano oblacima, onda znam bar pregršt djelova godine gdje je solarna snaga direktnija. Faza godine koja je neposredno nakon zime uslijedila, znatno bolje paše u shemu Vage nego Ovna, bar u onim klimatskim zonama gdje je nastala astrologija. To je dakle vrijeme prvih lahorastih vjetrova koji samo blago pirkaju, dirkaju i milkaju umjesto kolidiraju; i vrijeme nježnog svjetla i diskretne topline. Ovdje je sve oštro otupilo, sve teško olakšalo, sve stiskajuće popustilo. To je generalno vrijeme popuštanja tenzije, nema više skupljanja i stiskanja, prije golicavo glađenje, pore se otvaraju. Čovjek je dakle rasterećen, euforično pozitivan, ne živi na fronti u rovovima, čizme i teški kaputi se svlače, otvara se, miri i uspostavlja balans sa svojim prirodnim miljeom, nije više odbijen nego privučen. Dalje, solarna snaga poslije 30° Ovna je snažnija, pa onda slijedi i snažniji zodion, naime Bik - whata ****? Pa onda nakon 30° Bika slijedi znak deve, slona ili šta? Potpuno pogrešno, toplota je u Blizancima duplirana, pa su Blizanci dupli znak - aha. Pa onda slijedi Rak koji je astronomska obratnica, što bi ga značilo tamo-vamo kao kretanje odgovarajuće životinje. Sunce se popelo na vrh i sad ne zna oće li bočno lijevo ili desno odrolati, kao kakva pijandura, “oj ulico alal si pijana”. Zašto bi osvit ljeta bio vezan uz životinju koja se kloni osvjetljenih i otvorenih prostora i radije se skriva po rupama. Zašto ovo nije vezano uz neko biće koje je svjetlom iskovano? Vaga je veli balanser zato što je znak ravnodnevnice..kako je onda Ovan, koji je isto tako znak ravnodnevnice, upravo suprotno od balansera - beskompormisni rušitelj ravnoteža? Pa kaže dalje: maglovite i vlažne obdanice liče na skrivenost i povučenost Škorpije i njen otrov - madre mia, kakve baljezgarije. Čekaj ima još: u vreme Strelca vreme značajno postaje hladnije, počinju prvi snegovi, hladni vetrovi koji bodu kao strela iz slikovne predstave znaka - ovo je sad probilo dno i pada još niže.
Zodijački znakovi se ne mogu opisivati procesualno! kao dio jedne vremenske dinamike gdje je svaki znak "razvijen" iz prethodnog. Oni nisu odslici ponašanja prirode (ili nebeske mehanike) tokom godine niti korespondiraju s ovim, makar i postoje dodiri sa epizodama godine, kod npr. Vage, znaka jesenjeg ekvinocija, kojoj se simbol podudara sa imenom ekvinocij (lat. aequus = isto i nox = noć), kao i ravnodnevnica; ili Lava i Raka, dvoje ljetnih znakova, kojima su domicili nebeska tjela koja korespondiraju sa toplinom (za tradicionaliste je doduše Mjesec hladan), dok je njihov hladni oponent Saturn udomaćen u zimskim znakovima. Napisane su kiše tekstova u kojima opis znaka počinje sa odgovarajućim godišnjim ciklusom vegetacije, Ovan kao proboj pupoljka kroz koru grane ili klice kroz koru zemlje, Bik je vezan uz rast i bubrenje, Blizanci uz cvjetanje itd. Problem je da se fenološki (fenologija = nauka o stadijima životnih ciklusa biljaka) i astronomski kalendar ne podudaraju: ne samo da za one koji se sistematski bave uzgajanjem bilja postoji 10 umjesto 4 godišnjia doba, nego i tih 10 nisu astronomski fiksirani nego variraju u ovisnosti o promjenjivim stadijima razvoja biljaka, kao i o regionima gdje rastu. Prvih 5 fenoloških godišnjih doba su markirani vremenima cvjetanja mjerodavnih biljaka, i te faze cvjetanja imaju raspon od sječnja (Lijeska) do kraja rujna (Divlji pelin) a između toga masa različitih termina cvjetajućeg bilja. U svjetlu ovog očigledno nema puno smisla spajati znak Blizanci sa fazom cvjetanja, kao i sve ostalo. Te korespodence su očigledne konstrukcije. Potrebno je samo okom krznut svo astrološko štivo na ovu temu da bi se stekla izvjesnost da se ovdje stvari razvlače kao žvake dok sve ne sjedne. Ali ni ne sjedne sve kako je zamišljeno. Nitko od pristalica tog modela nije uspio konzekventno izgurati stvar. Kad se stigne do 100 i par dana biljnog "zimskog sna", gdje se ništa ne događa, počinje muljaža: ili se negdje drugo traže korespodence ili se jednostavno preskoči tema.
 
Poslednja izmena:
Kad smo već kod Raka i Jarca, da obradim još jednu staru i pogrešnu priču. Za stare astrologe ili zagovornike stare astrologije je Mjesec planet vagabundstva, nestalnosti ili "vječitih promjena" zato što zbog svojih mijena nema stabilni oblik. Kao prvo, mjesečeve mijene nisu hirovitosti nego jasno predvidljivi ciklusi. Ne "vječita promjena" nego vječito ponavljanje istog. Drugo, Mjesec je u prvom redu, da i ja prepišem iz jedne antikvarne knjige, "stomak i uterus prirode" (Dorneus): kako je Mjesec planet onog unutra par excellence, kotlina, gudura, rupa, znači i ženskog grotla uterusa, koji je i mjesto menstrualnih ciklusa žene skoro egzaktno sinkroniziranih sa mjesečevim mijenama (zbog čega se menstruacija zove mjesečnica), tako je i misija mjesečeva čovjeka ili Raka tražiti i nalaziti ultimativnu rupu kao kućište, znači suprotno od vagabundstva: ne bježati od uvriježenog, pointimljenog nego sasvim suprotno - producirati intimu. Život ovog čovjeka mu dođe kao kompenziranje štete nanešene izgonom iz uteralnog raja - ustoličenje, udomaćenje, ugnježđenje - koje se opet bilda ponavljanjem, ciklusima rituala (rītuālis=ponavljanje) i običaja (ob-vičaj=vyčьnъ=navika) i koje usput ukazuje i na pasivnu prirodu Mjeseca. Ta životna tema izgona iz "rajskog vrta" ga ne navodi samo da traži dom nego i da ga permanentno stvara. Rak je naime tako konstituiran da refleksno "vari" svoju blisku okolinu, mekša, rastače je (Element Voda i u tom smislu "vječita promjena") i internalizira sa association by contiguity (koja opet podrazumijeva ponavljanja), čime vanjsko čini unutarnjim, ali i hladno toplim, tvrdo mekim (kao probavni organi) itd. po mogućnosti do one dremljive mjere gdje je svjesnost (svjetlost) svedena na minimum i ostaje samo nesvjesni ili polusvjesni flow (Voda). Znači, mjesečeve mijene ne stoje u vezi sa vagabundstvom, nego su to mijene uterusa i ciklusi plodnih kotlina sa njihovom zemljoradničkom ritualistikom obrade (po dogmi tradicionalista je Saturn zadužen za zemljoradnju), kao i mnogočim što je uslovljeno ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu mjesecom izazvanim ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mijenama (npr. Rakovi) su u duhu Mjeseca, nego u izvjesnom smislu i sama Zemlja odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po ciklusima sunca), i koja u sebi čuva relikte, ruine, potonule civilizacije.
Iz svega ovog proishodi i da je Rak (Mjesec) sušti početak života i Jarac (Saturn) njegov kraj (opet okrenutost prema unutra i prema vani), ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnijezdu, njedrima, na sisi; dok je Jarac ne samo smrt, nego i njena uvertira, pocetak kraja, uvenulo, dehidrirano, žilavo, okorjelo, ukrućeno (Element Zemlja) starosti. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli nalaze na istom mjestu: Jarac označava klaustrofobični tik izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, znači i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce, ali ovdje na početku postnatalnog i kraja uteralnog života - napuštanje zatamljenog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, jasni, osvjetljeni svjet koji iziskuje grč svjesnosti (Saturna valja gledati i kao planeta autarkije ili emancipacije, u opoziciji na Mjesec kao rođenje, u opoziciji na Sunce lat. ematipacio=napuštanje očeve kuće). Uz to ide ne samo ontogenetski nego i filogenetski početak i kraj, i isto tako početak i kraj jedne kulture, njeni "meki" mitski početci i na kraju njena okoštalost u vidu izracionalizirane civilizacije sa vitalnom nesklonim metropolama (Spengler). Kako vidimo, Mjesec i Saturn su kako bukvalno, odnosno astronomski (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. i uz ovo ide još jedna interesantna činjenica: vanjsko je svjetlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, zasjenjeno - zemaljski aspekt Saturna je svjētlo i prosvjetiteljsko, nikakva mrčina (ili zemljoradnja). Saturn je dakle za razliku od Mjeseca, planet vanjskog, ruba, kraja, krajnje granice ili krajnje periferije, i u ovom vodeno-zemljanom sustavu je svjetlo gore i vani (dok su u zračno-vaternom svjetlo i grijanje zajedno), glava, tavan ili još bolje terasa, vrh izložen svjetlu. Kod Vodenjaka Saturn određuje njegovu perifernost ili poziciju ex-centra (suprotno centralizma kuće Sunca), na rubu ili još bolje izvan centralnog sistema; dok je kod klaustrofobičnog Jarca ta završnica goli planinski vrh, kao ultimativna pozicija ospoljenosti ili biti-napolju i onda ospoljiti gdje god stigne, opredmetiti, objektivirati, otuđiti, sve učiniti vanjskim i dalekim. Sunce i Mjesec su rekosmo nasuprot perifernom, vanjskom Saturnu dva planeta unurašnjosti, s time što je sunčevo unutra svjetlonosna centralnost, dok je Mjesec mračna nutrina. Kako vidimo Rak je neka vrsta reprimitiviziranja i gašenja svjesti u svrhu oživljavanja!, jer svjest je nešto kao kao trn u životu - i to je taj Rakov maksimum.
 
Poslednja izmena:
U jbt ako ovako zvuče moderni astrolozi onda sam definitivno sa tradicionalistima.
Čitajući tvoje postove doživljavam fatamorgane iznova i izvnova...u lošem smislu...
Svakako poštujem tvoje vreme i želju prirode da se iskaže ovim putem. Šteta što nemam vremena za jedno razmazivanje akvarelom :D
Neće me leteći mravi zaustaviti... I'm going for the throne!
 
Sto se tice Merkura, odlican opis jer Merkur u kombinaciji sa Marsom daje lopove, kriminalce, falsifikatore, lazljivce, prevrtljivce...uz istaknutog Saturna, pogotovo na uglovima, takav ce biti utamnicen i zbacen, nece izbeci kaznu ili robiju.

Draculea, treba mi vremena da sve iscitam ali osvezenje si na astrologiji. Pozdravljam te. 🙂
 
Taman ljudi pomisliše egzorcizam dade ploda i nestade onaj demon trabunjanjanja, kad eto ti Nastie i nehotice ga evocira :)

Još par rječi o Merkuru kad ga već tematiziraš i njegovom neizostavnom oponentu Jupiteru.

U Homerovoj “Himne Bogovima” je Merkur dječak vičan lopovluku, lukavluku i trgovini. Uvjek je prikazivan kao golobradi mladić, dok je Jupiter uvijek izgledao kao zreli, očinski muškarac naboranog čela i bujne brade (iz koje je uostalom rođena Minerva). Među astrolozima i šire ne postoje dvojbe o značenju planete Merkur - mediji i komunikacija, jezik, pismo, zvuk, znak, signal, ali i transport, promet, novac, trgovina, pošta, misionarstvo, kurirstvo, glasništvo, vjesništvo, diplomatska služba, divinacija itd. drugim rječima svi alati razmjene, sve ono transportnog ili medijalnog karaktera, zbog čega mu je i domicil u medijalnom Zraku. Rekosmo gore da između planeta i domicilnih elemenata postoji afinitet srodnosti. Znači Merkur posreduje, povezuje, uspostavlja vezu i time udaljenim ili dalekim stvarima donosi blizinu, neposrednim kontaktom stvara posredni kontakt udaljenog. Kad su u pitanju dvije zaraćene strane, onda je Merkur svojim posredništvom i mirotvorac. Valja onda primjetiti da mirotvorne planete Merkur i Venera imaju svoje domicile u mirotvornom elementu Zrak. Zrak-Gas je, shodno fenomenologiji agregatnih stanja, stanje blagosti, balansa, amortizacije, niveliranja, suprotnost elementu Vatra u kojem se volje apsolutiziraju, veze kidaju i sve se destabilizira. Imaginirajmo Merkura kao ratnog kurira - frz. courrier = skoroteča ili skortrča, izvedeno iz starofrancuskog courir i italijanskog correre što znači trčati, žuriti - koji od komandne centrale sa vješću hita ka frontu, spretno se provlači kroz neprijateljske obruče, malen, brz, okretan, lukav, zna vješto zavarati, šunjati se neprimjetno kao zrak. Bog Hermes je uvijek važio kao kurir, povezna karika Bogova i ljudi, nosio je kapu putnika sa krilcima na njoj ili cipelice s istim, u ruci kaducej ili hermesov štap. Još u ranoj antici su vaze bile dekorirane Hermesom sa štapom u ruci koji je na kraju imao krug sa polumjesecom na njemu, što je do danas ostalo nepromijenjeno na simbolu Merkura. Krug i polumjesec su označavali Sunce i Mjesec, a Merkur po svemu sudeći neutralizaciju tih opozita, Bog s one strane spolnosti. Kasnije je štap dekoriran sa dvije uvijene zmije, koje su dobile i svoju legendu: Hermes ih je zatekao u borbi i izmirio olivinom grančicom, nakon čega su mu ove iz zahvalnosti dekorirale štap u pozama okrenutosti jedna drugoj u ljubavi. Tako je kaduceju, kao čarobnom štapu i simbolu trgovine i prometa, pridodano i značenje mirotvorstva. Kaducej je bio prikazivan i uz boginju Iris koja je u Homerovoj Ilijadi (u Odiseji samo Hermes) isto tako glasnik s Olimpa. Između ostalog je ona i personifikacija duge koja samo svojim lukom sugerira premošćenost daljine. Kaducej su nosili i Herlaldi, stvarni poštari i diplomate starog vijeka, i služio im je kao znak prepoznatljivosti njihova imuniteta. Ovaj imunitet u smislu neopredjeljenosti se može tumačiti kao gorepomenuta (spolna) neutralnost ili “androginost”, ali nudi se povoljnije kao sloboda od opredjeljenosti, nevezanost (da bi mogao povezati), “otkačenost”, ne biti subsumiran, obuhvaćen, dio velikog, ostati sam za sebe, solo izvođač bez tima. Ovdje se usput lagano proziru i zračni aspekti Saturna - autarkija, ovanjšćenost, ex-centričnost.

Da apstrahiramo: Merkur je isto kao i medijalni element “gas” planet onog između, planet koji povezuje, preovladava daljinu i simulira blizinu prostorno dalekog ili udaljenog, omogućava indirektno prisustvo neprisutnog. Time što je daleko osobno upoznao izbliza, on neutralizira daljinu i servira blizinu. Dođoh, primih, odoh. Ali Merkur riješava probleme prostorne distance simulacijom blizine zato što je on primarno planet blizine (kao što je gas svakom blizu), štoviše on je i planet perspektive blizine, zoom-iranja i time i svjet malog.

JupiterundMerkur.jpg


Ako je Merkur malecki onda je Jupiter ogromni, najveći! - Iuppiter Optimus Maximus - kako je često označavan (IOM u spisima). Jupiter je uostalom i čisto fizički najveći i Merkur najmanji planet sunčeva sustava. Ako je Merkur mali, nestašni dječak onda je Jupiter veliki, veleuvaženi otac, ono dakle što je sadržano u njegovu prvobitnom imenu Diēspiter, sastavljeno iz imena dieis=dan i pater=otac, nebeski otac (Dyaus pitar, nebeski otac Rgveda). Jupiter je dakle optimus maximus, veliko i veličanstveno, nebeski otac, često prikazivan sa jastrebom na ruci, povoljno da ga se uzme kao biće visine i daljine. Odozgo ili izdaleka se nudi široka panorama i u njoj se ocrtava nadređeni smisao, cjelina mozaika. Time je Jupiter i planet velikog, najprije u smislu voluminozno sumirano, sveobuhvatno, sadžajno bogato, prvotno.
Spoznajnoteoretski je to teleperspektiva i glomazni materijal uma, kategorije, generalije, načela, principi, aksiomi. Sve što se nudi izvana i iz distance, daljine, iz meta- ili panoramske perspektive. Ne samo visinsko pozicioniranom, “nebeskom” pogledu sa oservation-towera, nego je to opet metaforički pozicionirano gore. Općosti su gore, konkretnosti dolje. Pojam ruža je sub-ordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje odozgo na dolje (veliko definira malo), dok je induktivni sud izvođenje odozdo na gore (malo definira veliko) i označava ih Merkur. Konkretizacija je spuštanje, fakti prizemljuju. U "Predškoli estetike" Gustava Fechnera, poglavlje "Estetika odozdo i odozgo", je ovaj svoju "prizemnu" i otrežnjujuću estetiku nazvao "odozdo na gore", da bi se oštro ograničio od Hegelove “nebeske”, idealističke estetike. Filozofi, posebice meta-fizičari operiraju sa najvoluminoznijim pojmovima i majstori su zauzimanja meta perspektiva. Meta je starogrčka riječ za "iza", "izvan", "s one strane", što je u stvari pozicija koja subsumira ono čemu je nataknut taj prefiks. I sama refleksija, kod filozofa jedan napeti refleks, je zauzimanje perpektive izvana ili van kompaktne struje svijesti, i ujedno svakim aktom širenje horizonata. Ista krasi drugog vanjskog planeta Saturna, ne znam dali sam to ovdje već tematizirao.
Isto kao što se Jupiter, kao nekakav nezgrapni intelektualni troll, koristi samo grubom aparaturom intelekta, ostavlja detalje van fokusa i opeira samo sa grubim gradivnim materijalom - visoke apstrakcije, kategorije, generalije, aksiome itd. - tako je predisponiran i za voluminozni društveni materijal, za društvene “aksiome”, kao netko tko postulira istinu i društvenom ustroju daje totalitet. Jupiter je nastanjen kako u statutima, ustavima, preambulama, tako i u dostojanstvenicima društva. Znamo da su Jupiterovci tradicionalno vlastodršci, sudci, monarsi, dekani, upravo zato što operiraju sa sveopćim i univerzalnim, i što su reprezentatni istog, subsumirani pod veće i više, utjelovljuju institucije, nose teret nad-ljudske odgovornosti, imaju težište u super-egu (über-Ich) itd. - dakle, kao i kod misaonog instrumentarija - sve ono gore pozicionirano. Dok su Merkurovci oni koji nisu u sprezi sa odgovornošču, djeca, lopovi, trgovci, ljudi medija, praktični izvršitelji, dakle ljudi u dimenzijama malog, sami za sebe, bez reprezentativnog garda, bez supstance, neobavezne individue, bez ikakvog tereta (odgovornosti) i zato laki kao perce.
Ptolomej opisuje Jupitera u "Tetrabiblosu" kao ljudsku veličinu ili kao nekog velikodušnog ili sa velikim srcem, dok je Merkura opisao više kongitivno, ali i kao okretan, elastičan karakter (možda je zavrijedilo pažnje i da je u fiziognomskom odjeljku Jupiteru pripisao velike oči, Merkuru male). Jupiter je očigledno veliko i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska veličina, velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore malog (npr. sitnodušnost Djevice). Veličina karaktera je i visina karaktera. Jupiter je čisto dostojanstvo, i dostojanstvo je gore: biti na visini, uzvišen, sa srcem u višim sferama ili “uzdigunta srca”, imati nivo ili ne biti ispod svog nivoa, sa jasnim limitom na dolje, nepotkupljiv, ne cima ga komerc, radije crkne nego se pogne, po uzoru na plamen, sve do donkihotovske rigidnosti i odsustva takta. Jupiteroliki čovjek je samo tjelesnim gardom nategnuto uspravan, ispršen, dignutog nosa, na gore stremeći kao plamen, kao da sugerira: nikad pod-lijeći ili pod-činiti se ili savinuti se (na dolje), ili ne biti mlohav nego erigiran kao falus, pogotovo kad je u vatrenom kontekstu. Društveni “dostojanstvenici” su nosioci vanjskog dostojanstva, naime onog službe, i oni i njihove službe su isto tako gore pozicionirane, njihove znamenite javne profesije ih automatski opasaju dostojanstvom. Zbog te vertikale je i religija ovdje komforna, ima kišu lufta na gore, osim što nudi i sveobuhvatnu viziju svijeta. Jupiterovska visina i šturost nije povoljna za uspjeh i ostvarenja. Vrijednosti kojima je ovaj odan su često kamen spoticaja ali zato budi respekt svojom službom vrijednostima i skuplja tako vrijedno oko sebe. Ali ako je pravi zabole ga, savršeno je autark i ako izvana posrne, važno da nije iznutra posrnuo, njeguje dakle sopstvo kao kakvu ikebanu i ako je tu sve zeleno onda je sve super.
Suprotno ovom je merkurovski pragmatičar, u najširem smislu. Za pragmatičara je istina = korisnost. Korisnost je potpuno van fokusa velike duše. I ovdje se isto tako srećemo sa metaforama volumena, naime sa sitnom dušom, gnjidom, čovjekom bez karaktera, naspram jupiterovskog majestetskog viteštva i heroizma. Neko reče “lik koji sitnim prevarama usitnjava svoju dušu”. Znači muljator iz koristi. Ali i sitničav i pretjerano uredan čovjek, koji visi na sitnicama. “Svakim je jutrom sve urednija. Sitna duša. Manja i kompaktnija” reče netko drugi. Za sitnu dušu se kaže opet u mjerama volumena da je uska, uskogrudan čovjek, onaj koji slijedi samo svoje sitne interese, dok ne postane i prodana duša koja je za interes prodala i svoja uvjerenja. Uskorgrudnost nije samo etičkog karaktera, nego je i skučenost u pogledima, kad netko nije spreman reflektirati svoju ograničenu perspektivu. Široku dušu ima širokogrudan čovjek, onaj sa komforom u grudima i za druge, reklo bi se augmentativno ljudina. Ali da sad ne ispadne da je Merkur isključivo dark side života, valja naglastiti da on stoji i za umjetnost življenja ili vještinu surfanja na valovima života, vještina improvizacije, šarm, gracija, sprezzatura. Isto tako nepotkupljiv, slobodarska duša koju ideologije ne mogu zavesti, koja se ravna samo na mjerilima života ili faktičnosti. A ni pragmatična maxima kojoj su vodilja praktične konzekvence nije baš za obezvrijediti. Odsustvo viših sfera i trijezna “prizemnost” (žablja perspektiva naspram panorame jastreba kojeg Jupiter drži u ruci) se mogu uzeti i za cjenjene vrline posebno svijetu nauke i vremenima ideološkog ludila. Cijela zapadna civilizacija počiva na vrlinama trgovca. Filozofija pragmatizma ima dobre razloge da savija istinu preko koristi, odbacuje nepromjenjive principe i život vodi prema situativnim datostima.
Jupiter je u uskoj vezi ne samo sa karakternim nego i sa estetskim fenomenom uzvišenosti, kao protupolom lijepom, posebice šarmantnom, ljupkom i komičnom koje u retorici i poetologiji važe kao estetika malog. Estetska uzvišenost je doživljaj koji nas podsjeća na vlastitu kreaturnost, doživljaj majestetičnosti, čemu je korjen riječi latinska maiestas, što znači veliko. Za Imanuela Kanta je uzvišeno "naprosto sve veliko". Još od starog Rima je važilo estetsko razlikovanje dignitas (dostojanstvenog ili iznutra lijepog) i venustas (izvana lijepo-privlačnog). Obrati pažnju na korijen riječi venus-tas. Dostojanstvo u estestskom smislu se odnosi na uzvišene fenomene, što opet znači metaforično i doslovno velike, veličanstvene, majestetske, grandiozne fenomene.

Na engleskom jeziku se za put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom koristi metafora top-down, dok je obrnuto imenovano sa bottom-up. Za demokratiju se kaže da je bottom-up vlast, konstituirana od demosa, dakle odozdo prema gore itd. Ta dva izraza top-down i bottom-up se u ovom duhu primjenjuju osim toga u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. Jupiter je dakle veliko kao prvotno i malo kao izvedenice, što se inače zove "downward causation"; dok je Merkur malo kao prvotno i veliko samo kao derivat malog, što se naziva "upward causation". Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokracija i sl., koji inače povijesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što malo vidi mozaički pripadajuće velikom kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga ideologije, despotizam, etatizam i sl. je Jupiterovsko. Jupiterovsko je također i subsumiranje sebe samog pod veliko i sveobuhvatno, čemu je ime idealizam. Iz ovoga bi moralo biti jasno da prvi označavaju fazu zrelosti i drugi adolescencije, što se opet fino uklapa u nadređenu razvojnu strukturu čovjekovog života u kojoj je Jarac starost i Mjesec dob dojenčeta. Usput, zanimljivo je da je, astronomski uzeto, Jupiter najveći i Merkur najmanji planet sunčevog sustava. Ako ova dva principa - Jupitera i Merkura - sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je nemoguće previdjeti zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Ta holistička snaga Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitička Merkura na Zrak i Zemlju! Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnosno sa svim relacijama planeta i elemenata - planete imaju elementarnu prirodu, ali onda svaki samo po dva.
 
Poslednja izmena:

Back
Top