U životu sam shvatila , da ništa nećeš u grob poneti osoim onoga...kakav si kao čovek bio. Koliko si voleo. Kako si se ponašao. O čemu si sanjao i čeznuo. Šta si najdivnijim mislima vajao. I dan - danas, tako mislim i neke stvari neću nikad uspeti jasno da vidim uočim. I zbog toga sam srećna. Jer sam imala privilegiju, da to čujem od ljudi koji su me voleli, da u njima ostavila sma neponovljiv trag. Kakav niko nikada neće. I zbog toga se osećam jako privilegovano. I važno. Ne sujetno, nimalo. Ali, posebno, svakako.
A, ono šta ja mislim, na ovu temu, najbolje ilustruje ovaj citat. Njime sam apsolutno rekla sve:
" "Bio je pogrešan na pravi način. Bio je Poseban. Njen. Ni svi oni sto će doći posle, neće ga zameniti. Vreme prolazi, ali Njega ne briše. I nema veze što ih sudbina nije planirala, On ostaje u njoj, zauvek. Za vek vekova. Ona se izborila za tu ljubav. Otvorila ga najdivnije, i sve da poriče, to neosporno je. Kada je bio najgori da bi se izborila za njega borila se - protiv njega. Da svi dignu ruke ikada od njega - ona opet borila bi se protiv svih. Za tu Ljubav. Toliko joj je bio bitan. Važan. Na vrhu vrha borila se i sa samom sobom. Sama sebe je uništavala i sama sebe dizala. Već je dugo bila svesna da se deo nje, u njoj samoj, nikad neće odreći tog čoveka. Bio je to osećaj s kojim je morala živeti, koji je morala prihvatiti, kao što čovek prihvata bol koja je stalno prisutna i stalno ga prati. Za tu ljubav .Okrenula je glavu. Da ne gleda. Nije mogla podneti blizinu nekih stvari, niti te sladunjave reci koje su se izgovarale. Nije mogla podneti cinjenicu da je nesto davno izgubljeno. Nesto sto, Bog je svedok.. nikad nije htela izgubiti. A ta suza, koja je klizila niz obraz bila je svedok da jeste...Jednom. "
Ja prihvatam svoju sudbinu.
