Teen problemi (Obavezno pročitati uvodni post)

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
pa dobro ja ne trebam nista nauciti, ja sam naucio xD.
Nego u pravu si ti u sustini, vecina ljudi ne igra tako, uvek ce pokusati nesto da sprovedu.. Al msm ima nacina da se to sasece u korenu, ali to zahteva odredjena stanja svesti radije nego konkretne upute.
Sto se tice math-a ne znam vise ni sta je njegov problem iskreno, deluje mi samo da nije zainteresovan za devojke. sto je ok naravno, ne osudjujem.

Super, sad cemo se jos hvaliti - ja sam naucio, ja nisam naucio :D
Ja sam uvek u pravu :)
On samo ne zna kad treba da odustane. Bice ih jos, nije doziveo duboku starost i zivot mu ne visi o koncu. Sto pre to shvati time bolje i brze ce se oporaviti. To je samo jos jedna igrica.
 
Super, sad cemo se jos hvaliti - ja sam naucio, ja nisam naucio :D
Ja sam uvek u pravu :)
On samo ne zna kad treba da odustane. Bice ih jos, nije doziveo duboku starost i zivot mu ne visi o koncu. Sto pre to shvati time bolje i brze ce se oporaviti. To je samo jos jedna igrica.

kako za koga... kako za koga... Za neke ce biti stotine za neke par, a za neke nece biti.
 
Math meni nije jasno kako neko ko voli igrarije ne moze da prihvati jednu ovakvu kao sto je ljubav? :)

Stvar je vrlo prosta- život shvatam kao partiju šaha... Imam slobodu da pomeram figure (donosim odluke), postoje pravila koja mi ne daju da ih postavljam onako kako bih ja hteo (principi života koji su iznad moje volje), a tu su i okviri izvan kojih ne mogu izaći (opseg kvaliteta i broj slabosti), koje određuju da li sam dobar igrač ili ne. Stalno ti prete šahom (gomila problema koji nailaze), znaš da te lako mogu matirati (svestan sam da ne mogu da prevaziđem baš svaki), želiš da savladaš protivnika (uspeš u onom do čega ti je stalo), a sat te ograničava kod svakog poteza (imaš samo određeno vreme, mahom nedovoljno da presabereš sve misli). A tu je svest da se partija mora završiti i da će na kraju biti sasvim svejedno da li sam pobedio ili ne i kakvi su mi bili potezi- suština je u tome da je partiji došao kraj (ovo zadnje već ide u prilog tog mog nihilizma).

Sve u svemu, naučio sam da život projektujem na šahovsku tablu. I sa takvom filozofijom, igra ima smisla... Ali...

Ljubav je već nešto drugo. Rival za šahovskom tablom ti više nije rival, to nije osoba koju želiš da pobediš, ne možeš da je doživiš kao protivnika, jer je ona predmet ljubavi... Razumeš? Ti se čak pomišljaš da igraš protiv sebe, ne znaš da li treba da pobediš ili izgubiš, hoće li ona pobedu ili samo dobru partiju, bez obzira na ishod... Tada me više ne zanima šah, tih 64 polja i dosadne figure, tada je ona cilj. I to vodi do problema. Što ona postaje mojom kraljicom, i ja tad zaboravim na onu koju imam među figurama.
 
sta je tu srecno ne razumem...
To je samo spirala nesrece, nikakve srece tu nema
ur wrong.
Stvar je vrlo prosta- život shvatam kao partiju šaha... Imam slobodu da pomeram figure (donosim odluke), postoje pravila koja mi ne daju da ih postavljam onako kako bih ja hteo (principi života koji su iznad moje volje), a tu su i okviri izvan kojih ne mogu izaći (opseg kvaliteta i broj slabosti), koje određuju da li sam dobar igrač ili ne. Stalno ti prete šahom (gomila problema koji nailaze), znaš da te lako mogu matirati (svestan sam da ne mogu da prevaziđem baš svaki), želiš da savladaš protivnika (uspeš u onom do čega ti je stalo), a sat te ograničava kod svakog poteza (imaš samo određeno vreme, mahom nedovoljno da presabereš sve misli). A tu je svest da se partija mora završiti i da će na kraju biti sasvim svejedno da li sam pobedio ili ne i kakvi su mi bili potezi- suština je u tome da je partiji došao kraj (ovo zadnje već ide u prilog tog mog nihilizma).

Sve u svemu, naučio sam da život projektujem na šahovsku tablu. I sa takvom filozofijom, igra ima smisla... Ali...

Ljubav je već nešto drugo. Rival za šahovskom tablom ti više nije rival, to nije osoba koju želiš da pobediš, ne možeš da je doživiš kao protivnika, jer je ona predmet ljubavi... Razumeš? Ti se čak pomišljaš da igraš protiv sebe, ne znaš da li treba da pobediš ili izgubiš, hoće li ona pobedu ili samo dobru partiju, bez obzira na ishod... Tada me više ne zanima šah, tih 64 polja i dosadne figure, tada je ona cilj. I to vodi do problema. Što ona postaje mojom kraljicom, i ja tad zaboravim na onu koju imam među figurama.
Ona hoce drugog lika,ti hoces nju. Ti si nepotreban u toj prici,mozda se smuvala da bi tog lika napravila ljubomornim.
I ti si tupav sto si odmah ulete u semu.
I sad aj vise ne pokusavaj da mozgas sta ona misli i zasto ej to uradila i da od sebe pravis mega veliku zrtvu i kreni dalje.
 
Stvar je vrlo prosta- život shvatam kao partiju šaha... Imam slobodu da pomeram figure (donosim odluke), postoje pravila koja mi ne daju da ih postavljam onako kako bih ja hteo (principi života koji su iznad moje volje), a tu su i okviri izvan kojih ne mogu izaći (opseg kvaliteta i broj slabosti), koje određuju da li sam dobar igrač ili ne. Stalno ti prete šahom (gomila problema koji nailaze), znaš da te lako mogu matirati (svestan sam da ne mogu da prevaziđem baš svaki), želiš da savladaš protivnika (uspeš u onom do čega ti je stalo), a sat te ograničava kod svakog poteza (imaš samo određeno vreme, mahom nedovoljno da presabereš sve misli). A tu je svest da se partija mora završiti i da će na kraju biti sasvim svejedno da li sam pobedio ili ne i kakvi su mi bili potezi- suština je u tome da je partiji došao kraj (ovo zadnje već ide u prilog tog mog nihilizma).

Sve u svemu, naučio sam da život projektujem na šahovsku tablu. I sa takvom filozofijom, igra ima smisla... Ali...

Ljubav je već nešto drugo. Rival za šahovskom tablom ti više nije rival, to nije osoba koju želiš da pobediš, ne možeš da je doživiš kao protivnika, jer je ona predmet ljubavi... Razumeš? Ti se čak pomišljaš da igraš protiv sebe, ne znaš da li treba da pobediš ili izgubiš, hoće li ona pobedu ili samo dobru partiju, bez obzira na ishod... Tada me više ne zanima šah, tih 64 polja i dosadne figure, tada je ona cilj. I to vodi do problema. Što ona postaje mojom kraljicom, i ja tad zaboravim na onu koju imam među figurama.

Vrlo dobro znam kako ti shvatas zivot.
Sto se ljubavi tice tu ti sah ni ne trebas ds igras. Vec trebas da uzmes kraljicu, ostavis tablu i odvedes je da se ljubite u sumarku. To je osoba sa kojom sah nikada neces igrati. Svaka kojoj je "sah" drazi od, nemam pojma sad, ljubljenja sa tobom i nije dama oko koje treba da se trudis. Jer ce to za nju uglavnom uvek biti sah. Nije ni bitno...
 
Stvar je vrlo prosta- život shvatam kao partiju šaha... Imam slobodu da pomeram figure (donosim odluke), postoje pravila koja mi ne daju da ih postavljam onako kako bih ja hteo (principi života koji su iznad moje volje), a tu su i okviri izvan kojih ne mogu izaći (opseg kvaliteta i broj slabosti), koje određuju da li sam dobar igrač ili ne. Stalno ti prete šahom (gomila problema koji nailaze), znaš da te lako mogu matirati (svestan sam da ne mogu da prevaziđem baš svaki), želiš da savladaš protivnika (uspeš u onom do čega ti je stalo), a sat te ograničava kod svakog poteza (imaš samo određeno vreme, mahom nedovoljno da presabereš sve misli). A tu je svest da se partija mora završiti i da će na kraju biti sasvim svejedno da li sam pobedio ili ne i kakvi su mi bili potezi- suština je u tome da je partiji došao kraj (ovo zadnje već ide u prilog tog mog nihilizma).

Sve u svemu, naučio sam da život projektujem na šahovsku tablu. I sa takvom filozofijom, igra ima smisla... Ali...

Ljubav je već nešto drugo. Rival za šahovskom tablom ti više nije rival, to nije osoba koju želiš da pobediš, ne možeš da je doživiš kao protivnika, jer je ona predmet ljubavi... Razumeš? Ti se čak pomišljaš da igraš protiv sebe, ne znaš da li treba da pobediš ili izgubiš, hoće li ona pobedu ili samo dobru partiju, bez obzira na ishod... Tada me više ne zanima šah, tih 64 polja i dosadne figure, tada je ona cilj. I to vodi do problema. Što ona postaje mojom kraljicom, i ja tad zaboravim na onu koju imam među figurama.

Ali nije li u neku ruku moguće posmatrati i ljubav kao šah, ili barem deo u kom dobijaš njenu naklonost? U smislu, moraš pažljivo da vodiš računa o potezima i rečima, zvučati "zagonetno i misteriozno" u cilju da je privučeš, jer žene su istinski radoznala stvorenja, pa ih ovo privlači(pored toga si u jako nesigurne, a takav nastup muškarca često "zagolica" i ovu njihovu osobinu).. Opet, treba voditi računa da suviše ne otvoriš kralja, tj da ne serviraš glavni razlog zbog koga ih, jelte, osvajaš, tj svoja osećanja :lol: Bar ne dok ih ne "zbariš", što naš narod kaže. Mislim, treba postupati u skladu sa onim što one istinski žele(a to se nekad ne mora nužno poklapati sa njihovim spoljašnjim stavom), i uz to im davati malecne doze činjenice da im se dopadaš, često ni da ne shvate u tom trenutku, jer, bar po mom mišljenju i iskustvu, to može izazvati isto osećanje i kod njih posle određenog vremena... Opet, kad budu zbarene, onda treba promeniti malo taktiku, tj ispoljavati svoja osećanja slobodnije i kombinovati ih sa nekim gestovima. Mada dosta žena uglavnom pristaje na vezu i bez puno razmišljanja, pa sve ovo tada pada u vodu :lol:


Dobro, ako ti kazes.

:lol:
 
ona taktizira, ne valja, ne valja

ja ne znam, zašto mladi ne uživaju u toj ljubavi... SVI, ali SVI rade ovo gore navedeno, ne znam zašto
nema lepše stvari, nego biti nekome nešto i biti voljen
jednom kad ostariš, pa kad te sve prođe, onda taktiziraj...

mada generalno to ne volim, ali očigledno ljudi imaju potrebu za tim...

Svinjkssss, da se u'vatimo pod ruke da gledamo zalaske sunce zajedno <3
 
Bezuslovna ljubav je retkost u danasnje vreme. 99% brakova se sklapaju iz neke vrste koristi, bilo da je u pitanju socijalni status, novac, fizicki izgled, itd.
Ocekivati nesto drugacije u 21. veku je previse naivno. Zene kao zene, muskarci kao muskarci, i jedna i druga strana pricaju baljezgarije o tome kako neke stvari nisu bitne; naprotiv, te stvari koje napominju kao nebitne su upravo najbitnije. U sustini, sve je to previse jednostavno a vi komplikujete stvari.

P.S. Summary za Tiorija samo (:lol:): social status, money, confidence, looks...yes, they all are extremely important. Peace and love :lol:
 
Bezuslovna ljubav je retkost u danasnje vreme. 99% brakova se sklapaju iz neke vrste koristi, bilo da je u pitanju socijalni status, novac, fizicki izgled, itd.
Ocekivati nesto drugacije u 21. veku je previse naivno. Zene kao zene, muskarci kao muskarci, i jedna i druga strana pricaju baljezgarije o tome kako neke stvari nisu bitne; naprotiv, te stvari koje napominju kao nebitne su upravo najbitnije. U sustini, sve je to previse jednostavno a vi komplikujete stvari.

P.S. Summary za Tiorija samo (:lol:): social status, money, confidence, looks...yes, they all are extremely important. Peace and love :lol:

A šta kao u 15. vijeku su se vjenčavali iz ljubavi? Haha, kako da ne :lol:
Sad se makar više nego ikad vjenčavaju iz ljubavi.

Je l' ti misliš da ja ne razumijem to što ti pišeš na engleskom pa namjerno meni posvećuješ te rečenice na engleskom? :lol:
Your wrong, mine brother
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top