Buntovnik_Bez_Razloga
Veoma poznat
- Poruka
- 11.787
Moje oči bez mene lepšu zoru vide.
-
- Popularno:
- On/a mi je hot
- Gore beli šatori ispred Skupštine...
- Stari forumaši
- 300 Vučićevih obraćanja za 200 dana:...
- Kakav je ovo parazit koji nas grize u...
- Трамп: Обратићу се Конгресу ако се...
- Угасио сам ТВ !
- Кинеске државне нафтне компаније...
- Od fotografije sa Plenkovićem do...
- Жене су те које бирају или...?
Tamna strana...
- Začetnik teme Nesi
- Datum pokretanja
U mojim očima vidiš sebe
možda se zato bojiš
imam pravo
zar ne
bojiš se
a ja želim da se bojiš
od prvog dana znam
vidiš sebe u mojim očima
ni mrtav to ne bi priznao
ali ja znam
oduvijek sam to znala
isti smo
htio ti to ili ne
isti smo
i bojiš se
čega se bojiš
bojiš se sebe
imam pravo
zar ne
priznaj
vidiš smrt u mojim očima
tu sunce ne dopire
vidiš sebe u mojim očima
toga se bojiš
bojiš se svog odraza
onoga što bi mogao doznati
"Volim onoga koji živi da bi spoznavao"
rekao je jednom Nietzsche
ti se bojiš
bojiš se spoznaje
biti ili ne biti
toga se bojiš
zar ne
ali znam
oduvijek sam znala
vidiš sebe u mojim očima
vidiš smrt
tamu
neostvarene snove
neizgovorene kletve
toga se bojiš
bojiš se spoznaje
onoga što bi mogao doznati
zašto
zašto se bojiš
vidiš sebe u mojim očima
imam pravo
zar ne
oduvijek sam znala
vidiš smrt u mojim očima
toga se bojiš
svog odraza
svega onoga što bi mogao doznati
oduvijek sam znala
toga se bojiš
u svojim očima vidiš mene...
(m.)
možda se zato bojiš
imam pravo
zar ne
bojiš se
a ja želim da se bojiš
od prvog dana znam
vidiš sebe u mojim očima
ni mrtav to ne bi priznao
ali ja znam
oduvijek sam to znala
isti smo
htio ti to ili ne
isti smo
i bojiš se
čega se bojiš
bojiš se sebe
imam pravo
zar ne
priznaj
vidiš smrt u mojim očima
tu sunce ne dopire
vidiš sebe u mojim očima
toga se bojiš
bojiš se svog odraza
onoga što bi mogao doznati
"Volim onoga koji živi da bi spoznavao"
rekao je jednom Nietzsche
ti se bojiš
bojiš se spoznaje
biti ili ne biti
toga se bojiš
zar ne
ali znam
oduvijek sam znala
vidiš sebe u mojim očima
vidiš smrt
tamu
neostvarene snove
neizgovorene kletve
toga se bojiš
bojiš se spoznaje
onoga što bi mogao doznati
zašto
zašto se bojiš
vidiš sebe u mojim očima
imam pravo
zar ne
oduvijek sam znala
vidiš smrt u mojim očima
toga se bojiš
svog odraza
svega onoga što bi mogao doznati
oduvijek sam znala
toga se bojiš
u svojim očima vidiš mene...
(m.)
Novcic_u_fontani
Aktivan član
- Poruka
- 1.468
TELEVIZIJA NECE PRENOSITI REVOLUCIJU
Nećeš moći ostati kod kuće, burazeru,
Ovoga puta nećeš biti u mogućnosti da sediš kod kuće, brate.
Neće ti se na tacni servirati priključak da se uključiš, ukopčaš i ugasiš.
Jok sada, brajko moj.
Ne ovoga puta da se isključiš, macane, spremiš sendvič na brzaka skokneš na pivo
Do ugla kod Toše Na Ćoše
Jerbo
Televizija neće prenositi Revoluciju.
Revoluciju ti neće preneti na Kseroksu
Niti na ma kom drugom štampaču
Ili faksu
U četiri nastavka sa sve Bez Reklama.
Revolucija neće da se nabacuje Niksonovim ili ma čijim drugim fotkama.
Neće ti predočiti ekskluzivne slike premijera iliti savetnika za budžet koji su skoknuli na Odrezak u prvo prihvatilište za uboge u Harlemu.
Jok, gospodine si ga moj.
Revoluciju neće prenositi na TV-u.
Revolucija neće tvojim usnama dati zavodljive oblike Bejsindžerkinih.
Neće te ratosiljati šuge i vaši, neće čak ni tvoga kera
Krpelja
I neće da se potrudi da te načini da izgledaš deset kila vitkiji jer
Televizija neće prenositi Revoluciju.
Televizija neće snimiti kako pokušavaš da ubaciš TV u boji u u
Kradena ambulantska kola.
Niti kako se kusuraš s pola tone marokanca oko maznutih tripova kupljenih po nabavnoj Ceni. Ništa od toga
Nećeš videti na ekranu:
Televizija neće prenositi Revoluciju.
NBC mreža niti vesti u 23 i 55 neće moći predvideti i proglasiti pobednika
U minut do ponoći
Ni u jednom okrugu
Države hrabrih i zemlje Slobodnih i inih Oslobođenih
Svih nedaća
Jer televizija neće prenositi Revoluciju.
Nećeš više morati brinuti o prepelici u svom krevetu
Golubu u pantalonama
Tigru u svom rezervoaru
Džinu u svom vodokotliću
Revolucija neće bolje teći s ukusom Kole.
Revolucija neće rešiti problem straobalnog zadaha iz utrobe sutradan.
Revolucija će te prikovati na mesto suvozača.
Revoluciju neće prenositi televizija.
Neće biti reprize.
Revolucija će se zbiti uživo.
Bez anestezije.
Dzil Skot Heron
Nećeš moći ostati kod kuće, burazeru,
Ovoga puta nećeš biti u mogućnosti da sediš kod kuće, brate.
Neće ti se na tacni servirati priključak da se uključiš, ukopčaš i ugasiš.
Jok sada, brajko moj.
Ne ovoga puta da se isključiš, macane, spremiš sendvič na brzaka skokneš na pivo
Do ugla kod Toše Na Ćoše
Jerbo
Televizija neće prenositi Revoluciju.
Revoluciju ti neće preneti na Kseroksu
Niti na ma kom drugom štampaču
Ili faksu
U četiri nastavka sa sve Bez Reklama.
Revolucija neće da se nabacuje Niksonovim ili ma čijim drugim fotkama.
Neće ti predočiti ekskluzivne slike premijera iliti savetnika za budžet koji su skoknuli na Odrezak u prvo prihvatilište za uboge u Harlemu.
Jok, gospodine si ga moj.
Revoluciju neće prenositi na TV-u.
Revolucija neće tvojim usnama dati zavodljive oblike Bejsindžerkinih.
Neće te ratosiljati šuge i vaši, neće čak ni tvoga kera
Krpelja
I neće da se potrudi da te načini da izgledaš deset kila vitkiji jer
Televizija neće prenositi Revoluciju.
Televizija neće snimiti kako pokušavaš da ubaciš TV u boji u u
Kradena ambulantska kola.
Niti kako se kusuraš s pola tone marokanca oko maznutih tripova kupljenih po nabavnoj Ceni. Ništa od toga
Nećeš videti na ekranu:
Televizija neće prenositi Revoluciju.
NBC mreža niti vesti u 23 i 55 neće moći predvideti i proglasiti pobednika
U minut do ponoći
Ni u jednom okrugu
Države hrabrih i zemlje Slobodnih i inih Oslobođenih
Svih nedaća
Jer televizija neće prenositi Revoluciju.
Nećeš više morati brinuti o prepelici u svom krevetu
Golubu u pantalonama
Tigru u svom rezervoaru
Džinu u svom vodokotliću
Revolucija neće bolje teći s ukusom Kole.
Revolucija neće rešiti problem straobalnog zadaha iz utrobe sutradan.
Revolucija će te prikovati na mesto suvozača.
Revoluciju neće prenositi televizija.
Neće biti reprize.
Revolucija će se zbiti uživo.
Bez anestezije.
Dzil Skot Heron
Buntovnik_Bez_Razloga
Veoma poznat
- Poruka
- 11.787
Tuga je znak da me ne vidis, ne cujes, ne osjecas.
Tuga je znak da si otisla od mene, da me gledas izdaleka,
ceznjivo i nemocno.
Porusit cu zid koji si podigla izmedju nas,
daljinu koju si prostrla medju nama ponistit cu.
Naprosto cu ugoditi sebi preko reda,
nista vise.
Tuga je znak da si otisla od mene, da me gledas izdaleka,
ceznjivo i nemocno.
Porusit cu zid koji si podigla izmedju nas,
daljinu koju si prostrla medju nama ponistit cu.
Naprosto cu ugoditi sebi preko reda,
nista vise.
Smiješak molim
U trenutku kad mu je glomazno tijelo napokon bubnulo u pod, nisam osjećala nikakvo olakšanje. Nikakvo ushićenje. Adrenalin me je držao na životu posljednjih par dana i crpio i zadnji atom snage iz mene, a sada sam se samo umirila i gledala kako liptajuča krv ispunjava pukotine između dasaka na podu podruma. Jebene daske barem više neće škripiti – bila je jedina misao koja me je zaokupila.
A cijelo to sranje je počelo…a ne znam kad je počelo.
Bilo je na neki način predodređeno. Ako ne paziš kad-tad se nađe neka budala, neki pasji skot koji si daje za pravo da…
Dakle, od mladosti sam bila svjesna sebe. Svoje ljepote. Najljepša cura u školi, zgodna visoka, pametna. Odlične ocijene, prijecjednica ovog i onog, lijep izgled i fini maniri uvijek su mi otvarali sva vrata.
I moja mama je to znala. I uskoro sam počela nositi skupe revije, pojavljivala se u reklama i magazina. Uvijek ljubazna, nasmiješena, strpljiva za svakoga. Draga i omiljena.
Toliko sam se navikla na to sa sam i spavala nasmiješena.
Nikad se nisam obazirala na sve ljubomorne cure kao ni na sve klince koji su slinili za mnom. Sa svima srdačna, sa svima ljubazna i na rastojanju.
I srednja škola je brzo prošla, hvala Bogu i fakultet, a sa njima i izbori za miss, lice godine, naslovnice i slične gluposti koje nužno popločuju karijeru.
Uvijek iste sterilne izjave, imidž krhke i čedne djevojke, uvijek izvan skandala, izvan pravih zbivanja, ali uvijek prisutna, pa makar u sexy rublju na jumbo plakatu, tek toliko da ne postanem pre dosadna i bar donekle intrigantna.
I godinama jedan te isti prijazni smiješak. Smiješak koji otvara sva vrata. Smiješak s kojim sam izvadila dizalicu iz prtljažnika tog prokletog kišnog jutra i pokušala promijeniti gumu na automobilu. Dugi umjetni nokti i ručna dizalica i nisu baš sretna kombinacija, a onda treba to i odšarafiti. A kiša pljušti ko luda u nedođiji na kraju predgrađa.
I onda glas: Izvinite gospođice mogu li vam pomoći.
Mogla sam samo podići glavu i smiješak se sam pojavio, od srca, da naravno da možete.
I debeljko je prionuo poslu. Kao da se srami pogledati me zamuckujući čučnuo je kraj kotača i počeo šarafiti, a košulja mu je izletjela iz hlača dopustivši da se nadzire debela ******.
Ali oborio je brzinski rekord u zamjeni gume.
I iskreno sam mu se zahvalila i nagradila ga smiješkom dok je pokušavao izmucati suvislu rečenicu i već krenula u auto da se što prije izgubim iz te epizode kad mu je sposobnost govora napokon proradila.
I onda se razvezo.
Da mogli bi na kavu i da se poznamo, pa sigurno ga se sjećam. Pa išli smo u istu školu, samo što je on bio Be razred, ali da su svi bili u mene zaljubljeni. I nastavio se taj vodopad riječi u čitavu ispovijed odraslog školarca koji je bio potajno zaljubljen u mene i pokušao me povući za kosu ali su onda dečki iz mog razreda ubili boga u njemu.
I glas mu je postao drhtav. I taman mi je skrenuo pažnju, ironično dopustila sam si trenutak nepažnje i njegov glas i kišu zamijenio je udarac na mojoj glavi. I bol. I crnilo…
I još prije par sati, zavezana u podrumu za prokletu cijev radijatora pomirila sam se s time da ću danas napokon umrijeti.
Dane koliko sam ovdje više ne znam pretpostaviti i ne znam koliko je prošlo od kada sam to sunce i vidjela zadnji put.
I vrištala bi i plakala, ali suze i krv su mi skorile lice i totalno sam dehidrirala, pa ne mogu niti pljuvačku napraviti a kamoli suzu pustiti.
I imam osjećaj da mi je sve već gotovo svejedno.Polu slijepa od tog mraka, briga me više što sam isprebijana, smrdljiva i popišana.
Kako izgledam ne znam. Ne osjećam više niti tijelo a kamoli rastrganu odjeću na sebi.
Znam, jednostavno predosjećam da će danas sve završiti.
Čekam da daske počnu škripati na način kako debela svinja misli da se može prišuljati. Ne znam jeli gori zvuk tih dasaka ili njegov dah na meni. Njegovo groktanje kad poludi jer mu se ne diže dok me pokušava silovati i onda paljba njegovi ruku i nogu po meni.
Od ljepotice sa ekrana i novinskih naslovnica, pamtiti će me jedino kao leš nađen u nekom podrumu.
Sirotu djevojku koju je ubio impotentni manijak.
I onda škripa. Škripa tih podrumskih dasaka. Sve je bliže sa svojim prigušenim svjetlom i odsjaj noža u njegovoj ruci.
Znam da ovo neće biti dobro. Seronja je odlučio ili napokon ostvariti svoju prljavu maštariju ili se napokon riješiti svoje sramote.
I onda njegova težina i smrdljivi znoj na meni, a nemam snage više se braniti. Ali ne ide mu. Već osjećam kako se njegov bijes gomila. I dum, njegova šaka po mom licu. I nož je u zraku.
Totalno je izvan sebe od bijesa.
Toliko bijesan da lupa u prazno. Lupa po radijatorskoj cijevi. I svakim udarcem noža iskra osvijetli prostoriju. I vidim u intervalima odsjaj njegova krmećeg lica.
I onda jedan udarac bez iskre. I moj konop popušta.
Ruke mi same lete i presreću mu nož. Osjećam ga u svojim rukama. Imam snage za samo trzaj jedan trzaj…trzaj u nešto tvrdo.
Zar sam ga fuflala, tako debelog? Što sam to pogodila?
Pritajeni krik i grgljanje spušta na zemlju. Adrenalin. Srce mi lupa ko ludo, Iskoči će.
Debeli grmalj se ustaje s mene. Tetura podrumom. Vidim kako udara u zamračenu sijalicu. Sad se i sijalica trese. Njegove debele sjene plešu po sobi u živčanom ritmu, a moje srece i dalje udara.
Da imam šta- sigurno bi sada povraćala.
Zatim pada na pod.
Kada mu je glomazno tijelo bubnulo u pod, nisam osjećala nikakvo olakšanje. Nikakvo ushićenje. Gledala sam kako mu se lice grči i pilji u mene. Svojim očima već naviklim na mrak raspoznala sam nož koji mu viri iz leđa i krv koja se slijevala, ispunjavala je pukotine između dasaka na podu podruma.
Stenjao je dok je umirao, tu predanom. A moje ga je bolno lice promatralo…i na mom licu… mislim da pojavio se ponovo, moj dragi ljubazni smiješak.
Ne znam tko nas je našao i kako je policija došla dole. U magli se sjećam pogleda i pitanja.
Ne znam niti koliko dana je prošlo do kada sam došla sebi u bolničkoj sobi.
Ne mogu odrediti trenutak kada je moje budno stanje počelo trajati više od par minuta i kada sam se počela zanimati gdje sam. Zapažati oko sebe detalje. Prozore sobe i rešetke.
Infuziju na mojoj ruci, cviječe na stolu, svakodnevni ritam vizita i pitanja kako mi je.
Kada sam došla k sebi i osjećala se malo oporavljeno počeli su posjeti. Posjeti i razgovori.
Posjeti razgovori i pitanja. Redom, malo po malo. Doktora, pa policije, pa psihologa, pa novinara. I nekako sam se trudila biti ona stara ja. Sa svima ljubazna i strpljiva. Tražila sam svoj smiješak, no nije ga bilo.
Ali odgovarala sam na pitanja i trudila se biti ljubazna, ali razgovori su bivali sve rjeđi,a lijekovi sve češći.
I koliko god sam se trudila odgovarati i biti koncentrirana ubrzo bi našla svoj smiješak. Nehotično bi okrenula glavu od sugovornika i pogledala na pod iza sebe. I vrijeme je stalo. I na ništa više nisam reagirala.
Na licu bi mi se pojavio smiješak. Vidjela bi na podu debelu svinju kako zuri u mene. Bespomoćan i mrtav.
Mrtav!
I gledala bi ga…i gledala ga tamo dolje i satima. I smiješila se.
(digitaldomina)
U trenutku kad mu je glomazno tijelo napokon bubnulo u pod, nisam osjećala nikakvo olakšanje. Nikakvo ushićenje. Adrenalin me je držao na životu posljednjih par dana i crpio i zadnji atom snage iz mene, a sada sam se samo umirila i gledala kako liptajuča krv ispunjava pukotine između dasaka na podu podruma. Jebene daske barem više neće škripiti – bila je jedina misao koja me je zaokupila.
A cijelo to sranje je počelo…a ne znam kad je počelo.
Bilo je na neki način predodređeno. Ako ne paziš kad-tad se nađe neka budala, neki pasji skot koji si daje za pravo da…
Dakle, od mladosti sam bila svjesna sebe. Svoje ljepote. Najljepša cura u školi, zgodna visoka, pametna. Odlične ocijene, prijecjednica ovog i onog, lijep izgled i fini maniri uvijek su mi otvarali sva vrata.
I moja mama je to znala. I uskoro sam počela nositi skupe revije, pojavljivala se u reklama i magazina. Uvijek ljubazna, nasmiješena, strpljiva za svakoga. Draga i omiljena.
Toliko sam se navikla na to sa sam i spavala nasmiješena.
Nikad se nisam obazirala na sve ljubomorne cure kao ni na sve klince koji su slinili za mnom. Sa svima srdačna, sa svima ljubazna i na rastojanju.
I srednja škola je brzo prošla, hvala Bogu i fakultet, a sa njima i izbori za miss, lice godine, naslovnice i slične gluposti koje nužno popločuju karijeru.
Uvijek iste sterilne izjave, imidž krhke i čedne djevojke, uvijek izvan skandala, izvan pravih zbivanja, ali uvijek prisutna, pa makar u sexy rublju na jumbo plakatu, tek toliko da ne postanem pre dosadna i bar donekle intrigantna.
I godinama jedan te isti prijazni smiješak. Smiješak koji otvara sva vrata. Smiješak s kojim sam izvadila dizalicu iz prtljažnika tog prokletog kišnog jutra i pokušala promijeniti gumu na automobilu. Dugi umjetni nokti i ručna dizalica i nisu baš sretna kombinacija, a onda treba to i odšarafiti. A kiša pljušti ko luda u nedođiji na kraju predgrađa.
I onda glas: Izvinite gospođice mogu li vam pomoći.
Mogla sam samo podići glavu i smiješak se sam pojavio, od srca, da naravno da možete.
I debeljko je prionuo poslu. Kao da se srami pogledati me zamuckujući čučnuo je kraj kotača i počeo šarafiti, a košulja mu je izletjela iz hlača dopustivši da se nadzire debela ******.
Ali oborio je brzinski rekord u zamjeni gume.
I iskreno sam mu se zahvalila i nagradila ga smiješkom dok je pokušavao izmucati suvislu rečenicu i već krenula u auto da se što prije izgubim iz te epizode kad mu je sposobnost govora napokon proradila.
I onda se razvezo.
Da mogli bi na kavu i da se poznamo, pa sigurno ga se sjećam. Pa išli smo u istu školu, samo što je on bio Be razred, ali da su svi bili u mene zaljubljeni. I nastavio se taj vodopad riječi u čitavu ispovijed odraslog školarca koji je bio potajno zaljubljen u mene i pokušao me povući za kosu ali su onda dečki iz mog razreda ubili boga u njemu.
I glas mu je postao drhtav. I taman mi je skrenuo pažnju, ironično dopustila sam si trenutak nepažnje i njegov glas i kišu zamijenio je udarac na mojoj glavi. I bol. I crnilo…
I još prije par sati, zavezana u podrumu za prokletu cijev radijatora pomirila sam se s time da ću danas napokon umrijeti.
Dane koliko sam ovdje više ne znam pretpostaviti i ne znam koliko je prošlo od kada sam to sunce i vidjela zadnji put.
I vrištala bi i plakala, ali suze i krv su mi skorile lice i totalno sam dehidrirala, pa ne mogu niti pljuvačku napraviti a kamoli suzu pustiti.
I imam osjećaj da mi je sve već gotovo svejedno.Polu slijepa od tog mraka, briga me više što sam isprebijana, smrdljiva i popišana.
Kako izgledam ne znam. Ne osjećam više niti tijelo a kamoli rastrganu odjeću na sebi.
Znam, jednostavno predosjećam da će danas sve završiti.
Čekam da daske počnu škripati na način kako debela svinja misli da se može prišuljati. Ne znam jeli gori zvuk tih dasaka ili njegov dah na meni. Njegovo groktanje kad poludi jer mu se ne diže dok me pokušava silovati i onda paljba njegovi ruku i nogu po meni.
Od ljepotice sa ekrana i novinskih naslovnica, pamtiti će me jedino kao leš nađen u nekom podrumu.
Sirotu djevojku koju je ubio impotentni manijak.
I onda škripa. Škripa tih podrumskih dasaka. Sve je bliže sa svojim prigušenim svjetlom i odsjaj noža u njegovoj ruci.
Znam da ovo neće biti dobro. Seronja je odlučio ili napokon ostvariti svoju prljavu maštariju ili se napokon riješiti svoje sramote.
I onda njegova težina i smrdljivi znoj na meni, a nemam snage više se braniti. Ali ne ide mu. Već osjećam kako se njegov bijes gomila. I dum, njegova šaka po mom licu. I nož je u zraku.
Totalno je izvan sebe od bijesa.
Toliko bijesan da lupa u prazno. Lupa po radijatorskoj cijevi. I svakim udarcem noža iskra osvijetli prostoriju. I vidim u intervalima odsjaj njegova krmećeg lica.
I onda jedan udarac bez iskre. I moj konop popušta.
Ruke mi same lete i presreću mu nož. Osjećam ga u svojim rukama. Imam snage za samo trzaj jedan trzaj…trzaj u nešto tvrdo.
Zar sam ga fuflala, tako debelog? Što sam to pogodila?
Pritajeni krik i grgljanje spušta na zemlju. Adrenalin. Srce mi lupa ko ludo, Iskoči će.
Debeli grmalj se ustaje s mene. Tetura podrumom. Vidim kako udara u zamračenu sijalicu. Sad se i sijalica trese. Njegove debele sjene plešu po sobi u živčanom ritmu, a moje srece i dalje udara.
Da imam šta- sigurno bi sada povraćala.
Zatim pada na pod.
Kada mu je glomazno tijelo bubnulo u pod, nisam osjećala nikakvo olakšanje. Nikakvo ushićenje. Gledala sam kako mu se lice grči i pilji u mene. Svojim očima već naviklim na mrak raspoznala sam nož koji mu viri iz leđa i krv koja se slijevala, ispunjavala je pukotine između dasaka na podu podruma.
Stenjao je dok je umirao, tu predanom. A moje ga je bolno lice promatralo…i na mom licu… mislim da pojavio se ponovo, moj dragi ljubazni smiješak.
Ne znam tko nas je našao i kako je policija došla dole. U magli se sjećam pogleda i pitanja.
Ne znam niti koliko dana je prošlo do kada sam došla sebi u bolničkoj sobi.
Ne mogu odrediti trenutak kada je moje budno stanje počelo trajati više od par minuta i kada sam se počela zanimati gdje sam. Zapažati oko sebe detalje. Prozore sobe i rešetke.
Infuziju na mojoj ruci, cviječe na stolu, svakodnevni ritam vizita i pitanja kako mi je.
Kada sam došla k sebi i osjećala se malo oporavljeno počeli su posjeti. Posjeti i razgovori.
Posjeti razgovori i pitanja. Redom, malo po malo. Doktora, pa policije, pa psihologa, pa novinara. I nekako sam se trudila biti ona stara ja. Sa svima ljubazna i strpljiva. Tražila sam svoj smiješak, no nije ga bilo.
Ali odgovarala sam na pitanja i trudila se biti ljubazna, ali razgovori su bivali sve rjeđi,a lijekovi sve češći.
I koliko god sam se trudila odgovarati i biti koncentrirana ubrzo bi našla svoj smiješak. Nehotično bi okrenula glavu od sugovornika i pogledala na pod iza sebe. I vrijeme je stalo. I na ništa više nisam reagirala.
Na licu bi mi se pojavio smiješak. Vidjela bi na podu debelu svinju kako zuri u mene. Bespomoćan i mrtav.
Mrtav!
I gledala bi ga…i gledala ga tamo dolje i satima. I smiješila se.
(digitaldomina)
Buntovnik_Bez_Razloga
Veoma poznat
- Poruka
- 11.787
Komadic olova…tvrdo zrno
Vrelo gvozdje sto sjece dah
Smrt se primice,zavijena u crno
U vazduhu lebdi baruta prah
Kroz svaku dlaku struji hladan strah
O kako su prazne…nocu ulice
Razlijeva se mlaka lokva krvi
Uz zvuk metala sto kosti mrvi
Na hladan beton nasljanjas lice
U mraku zvone koraci ubice
Vrelo gvozdje sto sjece dah
Smrt se primice,zavijena u crno
U vazduhu lebdi baruta prah
Kroz svaku dlaku struji hladan strah
O kako su prazne…nocu ulice
Razlijeva se mlaka lokva krvi
Uz zvuk metala sto kosti mrvi
Na hladan beton nasljanjas lice
U mraku zvone koraci ubice
gledam
što skrivaju
nasmiješena
lica..
ljude
udubljene
u predstavu..
veselo mašu
rukama
kao da je
sva ova
gluma
istina..
na stolici
ispred mene
djevojka
s kosom
dužom
od zastave
smrti...
silno se trudi
biti ljubazna
ali ne vjerujem
ni riječ
od onog
što kaže...
želim
pobjeći
na dno...
u svijet
bez laži...
među
poražene
poremećene
proklete
(s.o.c.s.)
što skrivaju
nasmiješena
lica..
ljude
udubljene
u predstavu..
veselo mašu
rukama
kao da je
sva ova
gluma
istina..
na stolici
ispred mene
djevojka
s kosom
dužom
od zastave
smrti...
silno se trudi
biti ljubazna
ali ne vjerujem
ni riječ
od onog
što kaže...
želim
pobjeći
na dno...
u svijet
bez laži...
među
poražene
poremećene
proklete
(s.o.c.s.)
AUTOSHOW
Vidjela sam tvoje oči
Šok, zbunjenost i tugu
Krv
Koja ti je sa svakim izdisajem
izlazila iz usta
čekajući onaj zadnji
vrijeme se usporilo
bol me je otupila
promatrala sam prizore oko sebe
dok mi je kiša ispirala krv sa lica
a komadići stakla
padali su mi iz kose
promatrala sam te
znala sam da umireš
kao i ja
vatrogasci su rezali ostatke tvoga auta
bolničari su se rastrčali
sa vrećicama krvi i injekcijama adrenalina
uskoro ćeš opet otići u velikoj brzini
kako si i došao
ovaj put uz plavo svijetlo i sirenu
zaboravila sam i stres od sudara,
jer bila mi je smiješna
briga bolničara oko tebe
sa 220 si naletio na mene
ustvrdio je mladi policajac
i sada se bolničari bore za tvoj život
potpuno nevažno
umireš
radi se o sekundama
mladi život u moćnom tatinom autu
a meni je samo žao
što i ja
umirem zbog budale
(digitaldomina)
Vidjela sam tvoje oči
Šok, zbunjenost i tugu
Krv
Koja ti je sa svakim izdisajem
izlazila iz usta
čekajući onaj zadnji
vrijeme se usporilo
bol me je otupila
promatrala sam prizore oko sebe
dok mi je kiša ispirala krv sa lica
a komadići stakla
padali su mi iz kose
promatrala sam te
znala sam da umireš
kao i ja
vatrogasci su rezali ostatke tvoga auta
bolničari su se rastrčali
sa vrećicama krvi i injekcijama adrenalina
uskoro ćeš opet otići u velikoj brzini
kako si i došao
ovaj put uz plavo svijetlo i sirenu
zaboravila sam i stres od sudara,
jer bila mi je smiješna
briga bolničara oko tebe
sa 220 si naletio na mene
ustvrdio je mladi policajac
i sada se bolničari bore za tvoj život
potpuno nevažno
umireš
radi se o sekundama
mladi život u moćnom tatinom autu
a meni je samo žao
što i ja
umirem zbog budale
(digitaldomina)
Nesi
Domaćin
- Poruka
- 3.767
Ne znam zasto su sva moja sanjiva putovanja tuzna. Nekako setna. I zasto uvek punim srcem iznova grlim svetla u prolazu. Pa se privijem uz sofera i brojim kilometre ali u nazad. Zelim da put bude sve duzi i duzi. Dug koliko i lepota nepoznatih noci sa nepoznatim ljudima. I skupljam zvezde u ocima pa kad padnu pogledom od stida, ja neciju zelju ispunim.
- Poruka
- 398.900
Tu sam....
Sada i ovde....
Već sutra će biti neka druga
Poput smene dana i noći
Neko ode a neko će doći
Kad me ne bude jednog dana
Potraži me među ovim redovima
Kad me ne bude jednog dana
Ja ću se sakriti u slova,
Uvući u nečije knjige
Samo da budem tamo
Gdje ćeš biti ti
Kad me ne bude jednog dana
A ti ćeš me hteti naći
Ja ću i onda živeti u pesmi
Živeti u nekoj priči
I voleću te beskrajno
Kao i ovu pesmu
Sada i ovde....
Već sutra će biti neka druga
Poput smene dana i noći
Neko ode a neko će doći
Kad me ne bude jednog dana
Potraži me među ovim redovima
Kad me ne bude jednog dana
Ja ću se sakriti u slova,
Uvući u nečije knjige
Samo da budem tamo
Gdje ćeš biti ti
Kad me ne bude jednog dana
A ti ćeš me hteti naći
Ja ću i onda živeti u pesmi
Živeti u nekoj priči
I voleću te beskrajno
Kao i ovu pesmu
NE NADAJ SE
Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju
Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš
jednom biti pogođen-
Tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati
šuma.
Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari
izvan tebe.
Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve
ravno.
Ne boj se ni strelica ni metaka-oni će te
svakako dokrajčiti-
Ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem
koje nećeš razdati za njihove grabežljive
poglede, oči gavranova.
(Slavko Mihalić)
Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju
Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš
jednom biti pogođen-
Tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati
šuma.
Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari
izvan tebe.
Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve
ravno.
Ne boj se ni strelica ni metaka-oni će te
svakako dokrajčiti-
Ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem
koje nećeš razdati za njihove grabežljive
poglede, oči gavranova.
(Slavko Mihalić)
DANI SU MOJI
Dani su moji
Stopljena sam s njima
U jednoj jedinoj kapi znoja
I jednom dimu cigarete
Stopljena i stvrdnuta sa zidovima
Moji su dani
Moje su riječi lake
Padaju na tlo i odzvanjaju dugo
Kradu usnama
Treba mi govora i vode
Treba mi riječi
Da opišem stanja
Kroz koja prolazim
Treba mi krugova
Crvenih i velikih
S tobom u njima
Treba mi praha i nadanja
Duha i isparavanja
Da ne nestanem
U svojim danima
Moji su dani
Cerimo se namješteno
Novčićima na dlanu
Posljednjem jatu ptica
Dok nadlijeće ulicu
Smijeh me oduzima
Poklanjam ga svojim danima
U pokretu
Poklanjam ga pogledu na
Prljavu cestu
Moji su dani.
Moje su riječi lake
Padaju na tlo i odzvanjaju dugo
Kradu usnama
Treba mi govora i vode
Treba mi riječi da opišem stanja
Kroz koja prolazim
Treba mi krugova
Velikih i crvenih sa tobom u njima
Treba mi praha i nadanja
Duha i isparavanja
Da ne nestanem
U svojim danima
Treba mi jedna sekunda
Pogleda u sunčano nebo
I jedna sekunda odstojanja
Od svojih dana...
Pa nastavljam...
CoPyRiGhT : bY sHaNtiii / 2006
Dani su moji
Stopljena sam s njima
U jednoj jedinoj kapi znoja
I jednom dimu cigarete
Stopljena i stvrdnuta sa zidovima
Moji su dani
Moje su riječi lake
Padaju na tlo i odzvanjaju dugo
Kradu usnama
Treba mi govora i vode
Treba mi riječi
Da opišem stanja
Kroz koja prolazim
Treba mi krugova
Crvenih i velikih
S tobom u njima
Treba mi praha i nadanja
Duha i isparavanja
Da ne nestanem
U svojim danima
Moji su dani
Cerimo se namješteno
Novčićima na dlanu
Posljednjem jatu ptica
Dok nadlijeće ulicu
Smijeh me oduzima
Poklanjam ga svojim danima
U pokretu
Poklanjam ga pogledu na
Prljavu cestu
Moji su dani.
Moje su riječi lake
Padaju na tlo i odzvanjaju dugo
Kradu usnama
Treba mi govora i vode
Treba mi riječi da opišem stanja
Kroz koja prolazim
Treba mi krugova
Velikih i crvenih sa tobom u njima
Treba mi praha i nadanja
Duha i isparavanja
Da ne nestanem
U svojim danima
Treba mi jedna sekunda
Pogleda u sunčano nebo
I jedna sekunda odstojanja
Od svojih dana...
Pa nastavljam...
CoPyRiGhT : bY sHaNtiii / 2006
Ovaj događaj se dogodio vor mehrere Monaten..
Državna institucija. Ministarstvo. Zgrada. Tu je i sud. Opštinski. Advokati, fiškali. Pored je isto zgrada. Polizei.
Mnogo institucija. Mnogo plavaca.
Eine žena.
Čistačica u prvoj, višenamjenskoj zgradi.
Ulazim u prvu Gebäude s namjerom da riješim Wehrpflicht.
Mnogo majstora...jedna čistačica. Saugen.
Obraćam se ženi, s pitanjem: "Što se to događa, da li ima nekoga gore?"
Reče Frau: "Samo ured za obranu radi..."
Rekoh ja: "Das ist gerade was ich brauche."
Ali..kultorološki šok.
Ja bijel. A žena modra. Kako to?
Onda skužim, ah, to su masnice...
Žena je bila u modricama. Ni prva ni zadnja. Natürlich.
Ali koja smijurija..što radi naša murija?
Na takvom mjestu, tako premlaćena žena, arbeitet, a mogu se kladiti, da nitko od uglednika koji prolaze kraj nje jeden Tag nikad nije pitao, "Was ist los mit dir"?
I još dolazi na posao..Mein Gott..
Ja nisam takav. Recimo, kad mi je mama u 5. razredu opalila šamarčinu nakon kojeg mi je ostalo svih 5 prstiju 5 dana, 2 dana nisam išao u školu, a 3 dana mi je stavljala make-up da se ne vidi. Možda je i to, između ostalog, razlog što ne volim našminkane žene. Prirodno i samo prirodno.
A ako si ružna? Pa goni se...
A ova jadnica bit će da ne može ni izostati s posla jer bi vjerovatno dobila još batina zu Hause...a očito nema ni dovoljno love za kvaltetan make-up.
(koschmar)
Državna institucija. Ministarstvo. Zgrada. Tu je i sud. Opštinski. Advokati, fiškali. Pored je isto zgrada. Polizei.
Mnogo institucija. Mnogo plavaca.
Eine žena.
Čistačica u prvoj, višenamjenskoj zgradi.
Ulazim u prvu Gebäude s namjerom da riješim Wehrpflicht.
Mnogo majstora...jedna čistačica. Saugen.
Obraćam se ženi, s pitanjem: "Što se to događa, da li ima nekoga gore?"
Reče Frau: "Samo ured za obranu radi..."
Rekoh ja: "Das ist gerade was ich brauche."
Ali..kultorološki šok.
Ja bijel. A žena modra. Kako to?
Onda skužim, ah, to su masnice...
Žena je bila u modricama. Ni prva ni zadnja. Natürlich.
Ali koja smijurija..što radi naša murija?
Na takvom mjestu, tako premlaćena žena, arbeitet, a mogu se kladiti, da nitko od uglednika koji prolaze kraj nje jeden Tag nikad nije pitao, "Was ist los mit dir"?
I još dolazi na posao..Mein Gott..
Ja nisam takav. Recimo, kad mi je mama u 5. razredu opalila šamarčinu nakon kojeg mi je ostalo svih 5 prstiju 5 dana, 2 dana nisam išao u školu, a 3 dana mi je stavljala make-up da se ne vidi. Možda je i to, između ostalog, razlog što ne volim našminkane žene. Prirodno i samo prirodno.
A ako si ružna? Pa goni se...
A ova jadnica bit će da ne može ni izostati s posla jer bi vjerovatno dobila još batina zu Hause...a očito nema ni dovoljno love za kvaltetan make-up.
(koschmar)
ROADMOVIE
Natjerala si tipa
Da sa čizama tvojih
Liže slinu
A poslje mu prosula mozak
I stvari su odmakle kontroli
Bila si ovisna
O adrenalinu
Mladog šminkera
Sa moćnim autom
Poševila si
zbog lajne kokaina
Poslije mu zabila nož u rebra
Radi skupog auta
Tako divno pod tobom prede
Ta mašina
I murjak na autoputu
Umjesto kazne
Naravno pristao je
Na besplatnu ševu
Kolege su ga ujutro našli
Smrskane glave
I s pendrekom
u debelom crijevu
Skupi ti je auto
spasio dupe
Pod kišom metaka
kad sletjela si s ceste
Tri mjeseca kome
kao uspomena od
granične patrole
sada tabletama te hrane
medicinske sestre
ujutro će naći
tvoje gaćice na porti
i mrtvoga stražara sa
kemijskom u vratu
a ti biti ćeš daleko
neodoljiva i slatka
i ponovo sa cijelim
svijetom u ratu
(digitaldomina)
Sa pištoljem u rukama
Natjerala si tipa
Da sa čizama tvojih
Liže slinu
A poslje mu prosula mozak
I stvari su odmakle kontroli
Bila si ovisna
O adrenalinu
Mladog šminkera
Sa moćnim autom
Poševila si
zbog lajne kokaina
Poslije mu zabila nož u rebra
Radi skupog auta
Tako divno pod tobom prede
Ta mašina
I murjak na autoputu
Umjesto kazne
Naravno pristao je
Na besplatnu ševu
Kolege su ga ujutro našli
Smrskane glave
I s pendrekom
u debelom crijevu
Skupi ti je auto
spasio dupe
Pod kišom metaka
kad sletjela si s ceste
Tri mjeseca kome
kao uspomena od
granične patrole
sada tabletama te hrane
medicinske sestre
ujutro će naći
tvoje gaćice na porti
i mrtvoga stražara sa
kemijskom u vratu
a ti biti ćeš daleko
neodoljiva i slatka
i ponovo sa cijelim
svijetom u ratu
(digitaldomina)
DAN KADA JE RICHARD III...
Kad se ubio
pricaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inace iza portala docaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pricaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pricaju
tog jutra sve radnike u kazalisnom bifeu
zadnjim picem pocastio
i sa smijeskom u podrume teatra otisao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ruzama i oruzjem
gdje je vecinu dana provodio
sto je zadnje pomislio kad se ubio
pricaju da je tog jutra
svu rekvizitu za vecernju predstavu na mjesta slozio
i sitne dugove uredno platio
i jos se
tako pricaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoocnicu pucao
kad se ubio
tog jutra ozujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kisu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se nicem radovao
kad se ubio
uvijek je sutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu zenu njegovao
s nikakvom placom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra zivot zivio
i nikog nizasto nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog nista nije molio
kad se ubio
samo je
tako pricaju
jednog jutra
glavu
topovskom salvom
Richarda III
Raznio
(Rade Serbedzija)
Kad se ubio
pricaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inace iza portala docaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pricaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pricaju
tog jutra sve radnike u kazalisnom bifeu
zadnjim picem pocastio
i sa smijeskom u podrume teatra otisao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ruzama i oruzjem
gdje je vecinu dana provodio
sto je zadnje pomislio kad se ubio
pricaju da je tog jutra
svu rekvizitu za vecernju predstavu na mjesta slozio
i sitne dugove uredno platio
i jos se
tako pricaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoocnicu pucao
kad se ubio
tog jutra ozujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kisu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se nicem radovao
kad se ubio
uvijek je sutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu zenu njegovao
s nikakvom placom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra zivot zivio
i nikog nizasto nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog nista nije molio
kad se ubio
samo je
tako pricaju
jednog jutra
glavu
topovskom salvom
Richarda III
Raznio
(Rade Serbedzija)
BALADA
Od svih si devojaka bila tisa
Zbunjena, sama, neprimetna, bleda
Ej, zasto nisi bar porasla visa,
Bar visa za pola pedlja?
Jedne je noci udarala kisa,
Tako krvnicki ko cuvari reda...
Ej, zasto nisi bar porasla visa,
Bar visa za pola pedlja,
Jer kada si se o drvo kraj vrata
Obesila jednom u svitanja seda,
Izmedju bosih nogu i blata
Bilo je razmaka samo - pola pedlja.
(Mika Antic)
:sad: :sad:
Od svih si devojaka bila tisa
Zbunjena, sama, neprimetna, bleda
Ej, zasto nisi bar porasla visa,
Bar visa za pola pedlja?
Jedne je noci udarala kisa,
Tako krvnicki ko cuvari reda...
Ej, zasto nisi bar porasla visa,
Bar visa za pola pedlja,
Jer kada si se o drvo kraj vrata
Obesila jednom u svitanja seda,
Izmedju bosih nogu i blata
Bilo je razmaka samo - pola pedlja.
(Mika Antic)
:sad: :sad:
bobba
Domaćin
- Poruka
- 3.835
...Tiha patnja...
Evo i noćas se osjećam baš kao i prazan list, sve se nekako okomilo na mene. Mojim tijelom vlada nemir, osjećaj tuge me obuzeo cijelu i polako propadam. Gubim se u tami, odlazim zauvijek....ali to je samo želja, ali ne i djelo. Ja sam kukavica za takvo nešto...Ja sam niko!! Povrijediti moju dušu je lako...povrijediti mene je još lakše. Ali zar sam ja to sve zaslužila?? Možda i jesam?...Ko zna???Opet sam sama i po ko zna koji put pomišljam na najgore...ali NE NE, ne mogu ja to...to jednostavno nisam ja...nemam ja hrabrosti za takvu slabost....Ja ipak duboko u sebi govorim da je sve ovo laž, da ovi moji osjećaji su samo fantazija, koja me obuzela zadnjih sedmica....Ali ipak to je moja stvarnost, ma kakva bila, moja je.....Ove stvari ne mogu baš nikom u lice reći, zato sve to pišem ovdje, gdje sam samo jedna više neznanka, među nepoznatim ljudima....Možda će se neki nasmijati na sve ovo i reći „MA CURA FANTAZIRA“, ali ne, ovako se baš osjećam, ovo sam ja, to je moja stvarnost.
Ne znam više šta da vam kažem...nego hvala svima koji su ovo pročitali i koji su me razumijeli....HVALA PUNO.....
I zar je teško reći,
I zar su tako teške te riječi,
I zašto čovjek gubi,
Onda kada najviše ljubi.
Idi tiho bez grijeha,
Jer za njih mjesta tu nema,
Jer vjetar pohlepno diše
I priča sa mnom tiho i tiše...
..ja ništa ti ne značim,
za tebe ne postojim
i tu je kraj..
Ne znam više šta da vam kažem...nego hvala svima koji su ovo pročitali i koji su me razumijeli....HVALA PUNO.....
I zar je teško reći,
I zar su tako teške te riječi,
I zašto čovjek gubi,
Onda kada najviše ljubi.
Idi tiho bez grijeha,
Jer za njih mjesta tu nema,
Jer vjetar pohlepno diše
I priča sa mnom tiho i tiše...
..ja ništa ti ne značim,
za tebe ne postojim
i tu je kraj..
AVION
- Taaaaataaaaa! - zaletio se prema meni kad sam ušao.
Nasmiješeno lice bacilo mi se u zagrljaj.
- Pa di si bio do sad, tata?
- Imao sam puno posla. Kako si?
- Dobro. Mama mi ne da još malo sladoleda.
- Moraš je slušati. Da se ne prehladiš.
- Dobro. Oćemo se igrati?
- Hoćemo. Kocke ili crtanje?
- Kocke.
- Što ćemo slagati?
- Avion.
- Veliki ili mali?
- Veeeeeeliki. S bombama.
- Dobro.
U susjednoj sobi žena je na telefonu.
- Doktorice, mislite da je to normalno?
- Je. Djeca čudno reagiraju. Novi osjećaji korijene puštaju polako.
- Ali, to traje već godinu dana. Njegova igra. Otkako smo sami.
- Znam. Zvuči okrutno, ali ovo je najbolje razdoblje da dijete ovakvo nešto proživi. Mislim na njegovu dob.
- To sam i sama shvatila, ali nije lako.
- Neće ni biti lakše. S tim se mora živjeti.
- Znam, ali brinem se za malog.
- Nemojte. Djeca su čvršća nego što se čine. U glavi. Riješit će to on na svoj način.
- Mislite?
- Sigurna sam. Niste vi prvi.
Žena je otvorila vrata sobe. Avion je bio gotov. Pogledala je u malog kroz mene a da nije trepnula.
- Sine, jesi se spremio?
- Di idemo, mama?
- Rekla sam ti već.
- Smijem uzet avion?
- Uzmi. Igrat ćeš se s njim dok ja čistim tatin grob.
(2tref)
:-( :-(
- Taaaaataaaaa! - zaletio se prema meni kad sam ušao.
Nasmiješeno lice bacilo mi se u zagrljaj.
- Pa di si bio do sad, tata?
- Imao sam puno posla. Kako si?
- Dobro. Mama mi ne da još malo sladoleda.
- Moraš je slušati. Da se ne prehladiš.
- Dobro. Oćemo se igrati?
- Hoćemo. Kocke ili crtanje?
- Kocke.
- Što ćemo slagati?
- Avion.
- Veliki ili mali?
- Veeeeeeliki. S bombama.
- Dobro.
U susjednoj sobi žena je na telefonu.
- Doktorice, mislite da je to normalno?
- Je. Djeca čudno reagiraju. Novi osjećaji korijene puštaju polako.
- Ali, to traje već godinu dana. Njegova igra. Otkako smo sami.
- Znam. Zvuči okrutno, ali ovo je najbolje razdoblje da dijete ovakvo nešto proživi. Mislim na njegovu dob.
- To sam i sama shvatila, ali nije lako.
- Neće ni biti lakše. S tim se mora živjeti.
- Znam, ali brinem se za malog.
- Nemojte. Djeca su čvršća nego što se čine. U glavi. Riješit će to on na svoj način.
- Mislite?
- Sigurna sam. Niste vi prvi.
Žena je otvorila vrata sobe. Avion je bio gotov. Pogledala je u malog kroz mene a da nije trepnula.
- Sine, jesi se spremio?
- Di idemo, mama?
- Rekla sam ti već.
- Smijem uzet avion?
- Uzmi. Igrat ćeš se s njim dok ja čistim tatin grob.
(2tref)
:-( :-(
kad
su ga
ono nasli
- tek treci dan -
sve je bilo nedirnuto
kao da je cekalo policiju
puska jos naslonjena na drvo
lovacki sesir visi o njenom nisanu
njegovo lice medju malenim gljivama
desnim je obrazom zgnjecio dvije-tri
jedan se list spustio na kosu, pored uha
nekoliko na polu-gole mu b ubrege i dupe
htjela kao priroda obuci sto on nije stigao
rukama je jos cvrsto, sada zauvijek cvrsto
drzao gace i hlace navucene d o pola nogu
prije nego je pao naprijed, na desni obraz
a vec se sasusila krvava mrlja na ledjima
upijena u jaknu nekako u obliku ruke
ili ptice, ovisi kako gledas
izgleda da ga je zakacilo
bas dok se dizao iz cucnja
vjetar je otad odnio papire
sa suhe hrpice podno grma
kao u krimicu, jos se ne zna
jel stvarno bio nesretan slucaj
je li netko mislio da je medvjed
ili mu je dobro znao ime i prezime
bas je
pocinjala
kisa u sumi
kad su
ga nasli
hladnog
medju
gljivama
a izmedju
lakta mu
i pazuha
taman se
promolio
cvijet cikorije
plav usred
zelene jakne
(p.)
Nesi
Domaćin
- Poruka
- 3.767
Spiram se poput letnjeg pljuska. Uhvacena u paukovu mrezu mraka hladno se cedim. Sljapkaju necije druge nozice, po barama, po nekom drugom danu, ali ne moje. Moje su stope prikovane za oblake. Grlim ih, sklupcana na tren, oblake i stope i krpim razderane. A onda uspravna gromove krotim. Hodam bremenitim oblacima. Trudnim od kise. Od necijih suza. Kaze hoce da porodi potop. U bolu da udavi tugu svoju. A ja ne dam da iznedri devet meseci. Pa stezem i cimam, pustam suzu po suzu. Lakse je kad otekne bol.
Nesi
Domaćin
- Poruka
- 3.767
Med i orasi...i taman uzivah u plodovima ljubavi kad...puce zub 
nema vala kud tamnije 
nema vala kud tamnije 
Zena s greskom
Iskusan
- Poruka
- 5.712
Zamisli zivot kao igru u kojoj zongliras sa pet kugli. Kugle predstavljaju: rad,porodicu,zdravlje,prijatelje,cestitost. Sve kugle drzis u rukama. Onda jednog dana shvatis da je rad - gumena kugla. Ako je ispustis,odskocice ti natrag. Ostale cetiri kugle - porodica, zdravlje, prijatelji i cestitost - napravljene su od stakla. Ako ispustis neku od njih, nepovratno ce se okrznuti, izgrebati, mozda cak i slomiti. Tek kada istinski proniknes u sustinu price o pet kugli, stvorices osnovu za zivotnu ravnotezu...
Dzejms Paterson
Dzejms Paterson
Zena s greskom
Iskusan
- Poruka
- 5.712
"...Nikada se nije potpuno predavao svojim osećanjima,jer je uvek jedan deo,veći,čuvao za sebe,umanjujući svaku vrednost onim retkim trenucima nežnosti.Nikada on nije preda mnom sasvim otkrio svoju dušu.Uvek kada bih pomislila da mi je pošlo za rukom da prodrem do srži njegovog bića,on bi me odgurnuo ili nekom šalom ili pokretom.I tako bi ponovo izmakao mojoj pažnji.Zaista je bio savršeno nepostojan.Služila sam mu više kao objekat za eksperimentisanje,i možda sam ga baš zato tako pokorno i predano volela..."
Rimljanka
Alberto Moravija
Rimljanka
Alberto Moravija
Zena s greskom
Iskusan
- Poruka
- 5.712
Dogodi se tako - dva se bića susretnu...
Dogodi se da ulože i vrijeme i strpljenje u međusobno pripitomljavanje. I krajičkom oka izdaleka, i jasnim pogledom oči u oči, duše se počnu prelijevati. Poteknu i bujice riječi, bogati, sadržajni razgovori o bitnim, vječnim temama. Vrijeme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnošću životnih obveza, znade - posvećeno prijateljskom blizinom - umnožiti poput ribica i hljebova u Kristovoj ruci. Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krhkih posuda, u kojima nam je čuvati neprocjenjivo blago prisnosti, i na sve koji se nađu u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bića. Riječ i govor prijateljstva rosa je što plodi suho tlo ovozemnosti...
No, kako "sve ima svoje vrijeme...", pa ima i "vrijeme govorenja i vrijeme šutnje", tako i govor među srodnima dosegne puninu. Kad srca priđu dovoljno blizu, otkrije se da i nije mnoštvo riječi i razgovora bilo ono što je prijatelje zbližilo. Slap riječi bio je samo povratak Izvoru, vraćanje u šutnju, koja je zadnji izraz svake riječi. I pravim prijateljima često više ne treba ni razgovor, ni pismo, ni blizina, ni susretanje. Duše su ima nastanjene Riječju koja govori u šutnji, Šutnjom koja nadahnjuje njihov govor, pogled, suzu, stisak ruke, treptaj duha...
Godinama pokušavam govorenjem izgladiti nesporazume - među susjedima, između znanaca, u braku, s rođenom djecom... Godinama čeznem za riječju koja će me do kraja izreći, koja će me do kraja primiti u se... a ona izmiče, izmiče... U ponekoj se riječi prepoznam, za ponekom mi poleti srce, poneka me zaboli do dna duše, ponekoj se čitav život nadam... A Riječ se smiješi... bliska a neizreciva, žuđena a nedokučiva, posve nama predana a nedostupnim svjetlom sakrivena... Svaki joj se dan može prići malo bliže... Postojano... S povjerenjem... ne žaleći vrijeme...
Posve blizu, vrijeme će dorasti do vječnosti...
Povjerenje do sigurnosti...
Čežnja do ispunjenja...
Riječ do Šutnje...
(M. Kunić, Zapisi o "Malom princu")
Dogodi se da ulože i vrijeme i strpljenje u međusobno pripitomljavanje. I krajičkom oka izdaleka, i jasnim pogledom oči u oči, duše se počnu prelijevati. Poteknu i bujice riječi, bogati, sadržajni razgovori o bitnim, vječnim temama. Vrijeme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnošću životnih obveza, znade - posvećeno prijateljskom blizinom - umnožiti poput ribica i hljebova u Kristovoj ruci. Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krhkih posuda, u kojima nam je čuvati neprocjenjivo blago prisnosti, i na sve koji se nađu u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bića. Riječ i govor prijateljstva rosa je što plodi suho tlo ovozemnosti...
No, kako "sve ima svoje vrijeme...", pa ima i "vrijeme govorenja i vrijeme šutnje", tako i govor među srodnima dosegne puninu. Kad srca priđu dovoljno blizu, otkrije se da i nije mnoštvo riječi i razgovora bilo ono što je prijatelje zbližilo. Slap riječi bio je samo povratak Izvoru, vraćanje u šutnju, koja je zadnji izraz svake riječi. I pravim prijateljima često više ne treba ni razgovor, ni pismo, ni blizina, ni susretanje. Duše su ima nastanjene Riječju koja govori u šutnji, Šutnjom koja nadahnjuje njihov govor, pogled, suzu, stisak ruke, treptaj duha...
Godinama pokušavam govorenjem izgladiti nesporazume - među susjedima, između znanaca, u braku, s rođenom djecom... Godinama čeznem za riječju koja će me do kraja izreći, koja će me do kraja primiti u se... a ona izmiče, izmiče... U ponekoj se riječi prepoznam, za ponekom mi poleti srce, poneka me zaboli do dna duše, ponekoj se čitav život nadam... A Riječ se smiješi... bliska a neizreciva, žuđena a nedokučiva, posve nama predana a nedostupnim svjetlom sakrivena... Svaki joj se dan može prići malo bliže... Postojano... S povjerenjem... ne žaleći vrijeme...
Posve blizu, vrijeme će dorasti do vječnosti...
Povjerenje do sigurnosti...
Čežnja do ispunjenja...
Riječ do Šutnje...
(M. Kunić, Zapisi o "Malom princu")
Zena s greskom
Iskusan
- Poruka
- 5.712
"Ja nisam imala nikakav oklop,zelela sam sve da osetim na svojoj kozi,da prodrem kroz lazi,obmane,izgovore,pokusavajuci da dohvatim...Sta?Ne znam.Znam jedino da upravo to znaci ziveti,da nema drugog puta.To je tesko,za to treba snage...A ja sam snazna kad osecam da me neko voli ..."
"Tragom mrtve princeze"
"Tragom mrtve princeze"