"Verovao sam i danas pomalo verujem da je moglo drugačije... Nije bilo drugačije nego što jeste... Nekad previše saznanja zasmeta zdravom razmišljanju... Kažu ne postoji previše ljubavi, a ja se opet ne slažem... Sve u granicama kažu ne škodi, a opet, ko je stručan da ih postavi...Previše smo se voleli... Ne bi to svakako na dobro otišlo... Kao što i nije...
Najvise mi je trebala, a eto, bas njoj sam najvise bola donosio. Nisam mogao da prihvatim cinjenicu da volim, pa sam je terao od sebe... Stalno joj se vracao, a u stvari bezao od nje. U jednom trenutku pokazao bih joj da mi je stalo, a u sledecem dokazao da sam djubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je ...bila tu. A sada... - A sta sada? Preboleo si je? - Ma kakvi. Ima trenutaka kada je zaboravim na tren, ono kad alkoholom ubijem zadnji komad mene. - Zasto joj sada ne odes, i kazes sve? - Eh, vidis, uspeo sam sta sam hteo. Otisla je od mene. Sad kad se vratim, vise je nema. Kazu da voli drugog... Znam da to nije istina. - Idi do nje onda. - Ne mogu. - Zasto? - Ukljucila je razum. Shvatila je da sam ipak preveliko djubre, i da je ne mogu voleti nikad. Voleti onako, klasicno. Ne mogu biti tu za nju, a uvek cu ocekivati da ona bude tu za mene. Ne mogu, kad joj bude najteze, doci i zagrliti je... Mada znam da ona mene bi. - Tebe je nemoguce shvatiti! - Eh, prijatelju, znam... To cujem cesto. Samo jedna osoba mi je rekla da me razume. - Ko? - Pa ona, druze..."
