I logički gledano, trojstvo (sveto ili ne, kako god) je neminovnost sveta.
Zapravo, prvo se javlja dualitet, polarizovanost, razlika u potencijalima, da bi uopšte bilo procesa iz kojih nastaje um. Dakle ovo se odnosi i na samu "stvar po sebi". Zapravo, prvenstveno na nju.
Ali odakle sada trojstvo? U stvari čitava dualnost i procesi nemaju smisla bez fenomena koji je iz toga proizašao, a to je duh i/ili um.
I sada imamo procese koji su za um suštinski nesaznatljivi, ali su saznatljivi u okviru duhovne predstave pojedinca (subjekta). Tako da subjektivna predstava nisu nikakvi procesi ni talasi ni frekvencije, već šareni svet ispinjen bojama, zvukovima, dodirima... zapravo, doživljajem suštine i tih procesa.
možda trojstvo treba gledati na potpuno drugačiji način, kao prirodni zakon manifestacije.
jer da bi bilo koja manifestacija mogla da se dogodi moraju da se susretnu tri sile.
te sile su aktivna sila, pasivna sila (sila otpora) i neutralna sila.
aktivna i pasivna sila su po svojoj prirodi suprotne sile i nikada se ne bi susrele da nije neutralne sile.
dakle, manifestacija se događa u neutralnoj sili koja u novoj manifestaciji postaje aktivna sila.
zanimljivo je da se trojstvo spominje u raznim mitovima i religijama, a ne samo u hrišćanstvu.
negde su spominju kao tri norne čija su imena urd ili prošlost, verdandi ili sadašnjost i skuld ili budućnost. te tri norne, po legendi, u rukama drže pletivo od koga ispredaju sudbinu svakog čoveka na zemlji. one odrešuju čovekovu nit i od nevidljivih tkanja pletu životne tuge i radosti.
ako se zaputimo ka jugu, raspleteni konac će nas odvesti do njihovih bliskih rođaka: klote "prelje", koja započinje nit, prelepe lahesiz, „raspoređivačice“, koja je, čuvajući život, raspliće, i atrope, „neumoljive“, najmanje, ali najstrašnije, koja je preseca.
odmah u susedstvu žive nona, decima i morta, dok će na istoku svetlost svakog novog života u zoru pozdraviti zarja sestra jutarnja, razgoreti je zarja večernja, a utrnuti najmlađa, sestra ponoćna.
vurde, suđaje, rođenice, sudički, orisnice, usude i rojenice, naseljene na obodima šuma, udolinama reka i jezera, pećinama i među zvezdama, upliću i raspliću niti ljudskih života.
u samkhya filozofiji prakrti (sans. pra - pre + kri – praviti) označava pramateriju, koja leži u osnovi čitavog univerzuma. prakrti je kosmička supstanca, prvobitni uzrok fenomenološke stvarnosti, bezoblična, bezgranična, večna i sveprožimajuća. postoji u dva stanja: u „nerazvijenom“ (nemanifestovanom) - avyakta - i „razvijenom“ (manifestovanom) stanju - vyakta. čine je tri gune ili svojstva: tamas (lenjost, tama, haos), rađas (nemir, pokret, energija) i satva (ravnoteža, harmonija, vedrina). Ili u drugačijem poretku: rađas - stvaranje, satva – održavanje i tamas – uništavanje.
na suptilnom nivou, dok sve miruje u nemanifestovanom stanju, u vidu semena, gune su u ravnoteži, odnosno nisu difencirane. prvi korak stvaranja proizvodi volja apsoluta i gune izlaze iz ravnoteže i razmotavaju svoja individualna svojstva, stvarajući sve stvari, fine i grube. sve što ulazi u manifestaciju, realizuje se preko ove tri sile, sve što postoji u prirodi, predstavlja njihovu kombinaciju, dok stvaranje napreduje korak po korak, od suptilnijeg ka gušćem.