Moja sveki ima 86.g. već dve godine boluje od leukemije, neka čudna boljka, svakog Utorka je vodim na transfuziju, dobije dve jedinice krvi pa je posle četiri - pet dana ko nova snajka, a onda dan-dva je nikakva, pa opet dođe Utorak i tako u krug. Svi u bolnici se čude koliko baba može da izdrži, kažu da obično ta vrsta leukemije u njenim godinama ne potraje duže od šest sedam meseci, kad eto...
Što se mene tiče, može da živi i milion godina, ali što me nervira, to se rečima opisati baš ne da. Na primer, pre pet meseci su mi konstatovali rak grlića materice u poodmakloj fazi, dobro se osećam, ali ne ličim ni na šta. Nosim periku jer mi je kosa drastično opala pa sam se obrijala i ovako mi lakše i nekako normalnije. Kupila sam periku koja neverovatno podseća na moju staru frizuru, a i boja je baš moja, ali, baba sve kapira pa tako i ovo. Trajalo je neko vreme dok mi nije rekla svoje mišljenje, kao: zašto nosiš periku, svakako si ružna, bolje idi ćelava da ljudi konačno vide na šta ličiš.
Pitam ja nju, a šta bi bilo da ja sledećeg Utorka ne upalim svog "fiću" i ne dođem po vas da vas vodim na transfuziju?, kaže, doći će neko iz hitne, rekoh, a ako ja ne zovem hitnu, šta će onda biti, kad ona krene da kuka i zapomaže, ma da vrišti, ja stojim i gledam je, od njene cike komšinica odlepila i ujuri u kuću, šta se to dešava, ko babu maltretira, rekoh, ja, pa ko bi drugi, a ona plače i kaže: "ova moja nazovi snajka kaže da me više neće voditi u bolnicu na transfuziju", komšinica odmah zove mog muža, ovaj nema pojma o čemu se radi, zove mene, ja se smejem, skoro sam se upiškila od smeha, rekoh, ne brini matori, samo se malko zajebavam sa tvojom majkom, dosadno mi ebiga, moram malo da se zabavim.
Sutradan mi bilo baš loše, terapija me ubila u pojam, a ono Utorak, zovem starijeg sina da babu odvede u bolnicu, on naravno došao, odveo je, posle došao po nju, a ona kaže: "zar ona veštica stvarno misli da će me ubiti ako me lično ne vodi u bolnicu?" Sin mi kaže da od sada pa nadalje na njega ne računam kad je baba u pitanju, mlađi već odavno ne želi ni da čuje za nju, rekoh mužu da odsad on mora da se angažuje ako meni nije dobro, kaže: važi, ako baš niko drugi ne bude mogao, uhhh.
Sad nešto razmišljam, prekosutra je ponovo Utorak, a ja se osećam prilično usrano već danas, šta da radim, dal' da babu ubijem, pa posle i sebe ili šta???