Vijesti, 19. mart 2011.
JUBILEJ ITALIJE - 150 GODINA OD UJEDINJENJA
Miodrag LEKIĆ: Od Danteovog jezika do Kavurove diplomatije
Jedan od lidera “Rizorđimenta” je tada izjavio: “Stvorili smo Italiju, sada treba da stvorimo Italijane”. Ovaj plan je izražavao i direktne aluzije na nepostojanje zajedničke nacionalne svijesti. Problem stvarne integracije juga će potrajati
Gotovo uvijek, prve impresije o Italiji ukazuju da se radi o zemlji izuzetne geografije, zapravo ljepote, stvorene prirodom, ali i talentom italijanske ruke. Ljepota, obogaćena velikom umjetnošću, jeste zapravo jedan od glavnih nacionalnih resursa. Pored visoke estetike, stranci su tradicionalno bivali impresionirani i fenomenom gioia di vivere (radost življenja), pa je Flober pisao da je na poluostrvu “sve veselo i lako”. Iako nikada nije kročio na italijansko tlo, Šekspir je tu smjestio radnje 13 svojih drama. Mladi diplomata u Rimu dvadesetih godina prošlog vijeka Ivo Andrić pisao je o fenomenu “upijanja ljepote” u Vječnom gradu. Ni relativno kasno istorijsko nastajanje države Italije nije prošlo u refleksijama istoričara bez pominjanja ljepote, po kojoj se zemlja još naziva i Il Bel paese. Tako jedan istoričar opisuje nastajanje Italije 1861. kao buđenje uspavane ljepotice nakon hiljadugodišnjeg sna, dugog perioda u kome se odvijala burna istorija na njenoj teritoriji.
Ali pored poetične strane priče, postoji ona druga, realna, ponekad traumatična, sastavljena i iz mnoštva različitih elemenata zbog kojih su i istorijska sjećanja veoma kompleksna i podijeljena sve do današnjeg dana.
Jedno od takvih pitanja se odnosi na istorijski početak Italije.
Sasvim je razumljivo da većina autora – italijanskih i stranih - koji su se upustili u pisanje italijanske istorije, njen početak vezuju za 1861. Te godine, 17. marta u Torinu je osnivana nova država pod imenom Italija. Grof Kamilo Benso Kavur, prvi italijanski predsjednik vlade, tog je dana u parlamentu svečano proklamovao novu državu. Zemlja je tada imala 22 miliona stanovnika.
Međutim, veoma je teško razumjeti nastanak italijanske države bez određenog osvrta na njene politčke i kulturne korijene i tu je potrebno odgovoriti na nekoliko važnih pitanja.
Prvo, zašto je Italija nastala istorijski kasno, posebno u svjetlu činjenice da se radilo o prethodno dugoj istoriji, na veoma kompaktnoj geografskoj teritoriji, jedne prilično homogene etničko-religijske zajednice u kojoj je književni jezik postojao još od Dantea i XIV vijeka, kojim je, istina, tada govorila samo malobrojna kulturna elita u Firenci?
Drugo, koje periode duge istorije na Apeninskom poluostrvu treba smatrati direktnim pretečama italijanske nacije i države na koje se one direktno i legitimno nadovezuju?
Odgovori su veoma različiti jer je u pitanju izuzetno dug istorijski continium čije događaje treba sagledavati u spoju više faktora.
Naime, jedni smatraju da je Italija u državnom i kulturnom smislu legitimni nastavak stare Rimske države. I činjenica da je današnji glavni grad Italije nekada, u dugom nizu vjekova bio centar Rimskog carstva, jedne od najgrandioznijih i vremenski najdužih imperija u istoriji civilizacije, govori o dalekim korijenima italijanske države. Drugi autori italijanski istorijski kontinuitet vezuju za državno-diplomatsku tradiciju srednjovjekovnih država na Apeninskom poluostrvu. Treći, potenciraju vezu sa visokim kulturno-civilizacijskim nivom italijanskih srednjovjekovnih gradova. Brojniji su oni koji nastajanje modernog italijanskog identiteta vezuju za emancipatorski duh umjetnosti u periodu renesanse. Svi navedeni periodi se mogu u najširem smislu smatrati i dijelom italijanske istorije, iako država pod imenom Italija nastaje sredinom 19. vijeka. Dakle, italijanska istorija je sastavljena od „mnogih istorija“ na Apeninskom ostrvu. Recimo, bogata istorija Venecije - „aristokratske republike“ koja je u svom jedanaestovjekovnom trajanju bila izuzetno moćna i uticajna država – čini, sasvim sigurno, dio i italijanske istorije.
Velika polemika sa potpuno suprotnih pozicija se vodi i oko uloge katoličke crkve u procesu stvaranja italijanske nacije i države. Naime, istoriografija katoličke inspiracije u duhu dugovjekovne tradicije gelfa, dakle, pristalica Vatikana - smatra da su crkva i papa odlučujuće doprinijeli formiranju italijanstva (italianità). Prema ovom gledištu, crkva je duhovnim djelovanjem omogućila formiranje i reprodukovanje originalnih nacionalnih svojstava Italijana i njihove samosvijesti, toliko ugrožavane vladavinom stranih sila i partikularnim interesima državica na poluostrvu.
Druga istoriografska škola ispirisana gibelinskom tradicijom zastupa sasvim suprotnu tezu – po kojoj su katolička crkva i politika Vatikana bili prepreka za nacionalno ujedinjenje i formiranje države Italije. Makijavelijev odgovor na ovo pitanje, uprkos diplomatskim nijansama, imao je dosta jasnu poruku. Vatikan je suviše slab da bi ujedinio Italiju, i suviše jak da bi dozvolio njeno ujedinjenje.
Strana dominacija – posebno, Španije, Francuske i Austrije u posljednjim vjekovima – imala je dvostruki uticaj. S jedne strane, vladavina stranaca je još više konzervirala partikularnu realnost italijanskog prostora, sputavajuci na razne načine ideju nacionalne integracije i ujedinjenja zemlje. Italija je samo geografski pojam, glasila je često ponavljana rečenica austrijskog državnika Meterniha. S druge strane, upravo je prisustvo stranih sila na Apeninskom poluostrvu vremenom sve više izazivalo nezadovoljstva, osjećaje inferiornosti i poniženja, što je sve uticalo na uspon patriotskih osjećanja i težnji. Posljedica takvog ambijenta jeste pojavljiva značajnih nacionalnih ličnosti u političkom i kulturnom životu – revolucionarni republikanac Mazini, predsjednik pijemontenske vlade Kavur, avanturistički general Garibaldi, pijemontenski kralj Vitorio Emanuele II, zatim pisac Manconi, muzičar Verdi, pjesnik Leopardi, istoričar Kataneo… Svi oni nastoje da politički artikulišu ideje nacionalnog pokreta koji će se nazvati „Risorđimento“ i otpočnu borbu za njegovo potpuno ostvarenje. Veliku, zapravo centralnu ulogu tokom ujedinenja zemlje je imao Pijemont, veoma sličnu onoj koju je imala Pruska prilikom osnivanja Njemačke.
Sama italijanska riječ risorgimento u prevodu znaci vaskrsenje, i odjekuje gotovo religozno, pa je tako i sam političko–kulturni pokret vremenom dobijao značenje visokog individualnog i kolektivnog ideala. Dakle, vaskrsenje, buđenje, obnova postaju dežurne riječi i politički slogan nove nacionalno–patriotske ideologije koja je okrenuta budućnosti, ali koja se legitimno poziva na vrijednosti iz zajedničke prošlosti.