Bodinov olovni pečat zlatnog sjaja
U skladu sa shvatanjima tradicionalističke, hegemonijske istoriografije - dukljanskoga kralja Bodina tretiraju kao srpskoga vladara, premda je iz same Bodinove titule zasvjedočene na pečatu jasno da je Srbija osvojeni, dakle pridodati entitet. Podsjetimo da je Dukljaninova vijest da je Bodin zauzeo Rašku i Bosnu, najvjerovatnije oko 1083/1084. godine, u istoriografiji gotovo bezrezervno prihvaćena.
Nedostatak dokumentarnih izvora za crnogorsku istoriju srednjega vijeka, osobito za period
Vojislavljevića, predstavlja veliki problem za našu istoriografiju. Tim prije otkriće olovnog pečata dukljanskoga kralja
Bodina, pronađenog u Istanbulu, koji je naučnoj javnosti 2008. godine predstavio francuski medijevalist
Žan-Klod Šene, predstavlja prvorazredni događaj za crnogorsku medijevalistiku, sfragistiku i istoriografiju.
Pečat je pronađen u Arheološkome muzeju u Istanbulu. Djelimično oštećeni kružni natpis na aversu i reversu pečata na grčkome jeziku: „Konstantin, protosevast i eksusijast Duklje i Srbije“ jasno je uputio na dukljanskoga kralja
Bodina. Detaljnom analizom pečata, na osnovu njegovih sigilografskih karakteristika
, Šene je njegov nastanak smjestio u sam početak
Bodinove vladavine, kad su odnosi između njega i novoga vizantijskog cara
Aleksija I Komnina (1081–1118) bili dobri. To dragocjeno
Šeneovo otkriće prati i vrijedna analiza nekoliko problema vezanih za sam pečat – od datacije i ikonografije do pitanja titula koje se javljaju na pečatu. Nakon
Šenea, problemu titula eksusijastis i dostojanstva protosevast u posebnome prilogu pažnju je posvetio
Predrag Komatina.
Bodinova osvajanja: No, i jedan i drugi autor prave istu metodološku grešku – u skladu sa shvatanjima tradicionalističke, hegemonijske istoriografije - dukljanskoga kralja
Bodina tretiraju kao srpskoga vladara, premda je iz same
Bodinove titule zasvjedočene na pečatu jasno da je Srbija osvojeni, dakle pridodati entitet. Podsjetimo da je
Dukljaninova vijest da je
Bodin zauzeo Rašku i Bosnu, najvjerovatnije oko 1083/1084. godine, u istoriografiji je gotovo bezrezervno prihvaćena. Ukoliko bi se takva datacija
Bodinove ekspanzije prema sjeveru uzela kao pouzdana, to bi značilo da je 1083/1084. godina donja granica mogućeg nastanka pečata.
Naznačiću najbitnije karakteristike pečata, donoseći u dodatku njegovu rekonstrukciju, koju je uradio
Milutin Marković.
Na aversu pečata nalazi se poprsje
Svetoga Teodora koji u desnoj ruci drži koplje, a u lijevoj štit, u čijem je središtu prikazan biser od kojega se prema rubovima štita šire zraci. S jedne i druge strane lika smješten je natpis:
ʘ|Θε|Ο – Δ|ω|ΡΟ ‘Ο, odnosno u
Šeneovoj rekonstrukciji (
ἅγιος) Θεόδωρο(ς). U prostoru koji okružuje poprsje sveca, oivičen prstenovima, nalazi se djelimično oštećen natpis:
+ ......εΙΚωΝC....ΙΝω.CεΒΑCTω, po
Šeneu:
[Κ(ύρι) ε βοήθ]ει Kωνσ[ταντ]ίνφ [(πρωτο)]σεβαστφ. Na reversu je poprsje
Svetoga Đorđa, koji drži koplje i izduženi štit. S jedne i druge strane lika nalazi se natpis:
ʘ|Γε – ω|Ρ|Γ̷ ‘O, odnosno: (
ἅγιος) Γεωργ(ιος). Oko središnje kružnice u kojoj je lik sveca smješten je natpis
: ΚΑΙεZɄCΙΑCΤ̷ ΔΙΟΚΛIΑCSCεΡR, ili u
Šeneovoj rekonstrukciji:
καὶ ἐζουσιαστ(η) Διοκλίας (καὶ) Σερβ(ίας).
O tituli eksusijastis i dvorskome dostojanstvu protosevast, opširnije su pisali
Šene i
Komatina. Pozivajući se na tzv.
Listu titula, odnosno 46. poglavlje
Knjige o ceremonijama Konstantina Porfirogeneta,
Komatina zaključuje da je titula
ἐζουσιαστῄς „predstavljala jednu od najviših vladarskih titula koje je carski dvor priznavao vladarima susjednih naroda, višu i značajniju od titule ἄρχων i ostalih iz nje izvedenih titula, koje se pobrajaju u
Listi adresa.“
Dostojanstvo
protosevasta, kao jedno od najviših u hijerarhiji dvorskih dostojanstava, uveo je upravo
Bodinov savremenik, car
Aleksije Komnin, odmah nakon stupanja na prijesto. Poznato je da je
Bodin naslijedio kraljevsku titulu od svoga oca
Mihaila, što potvrđuju i latinski izvori toga doba, no činjenica da se na novopronađenome pečatu potpisuje vizantijskom titulom, kako s pravom pretpostavlja
Komatina, svjedoči da je on, najvjerovatnije na početku svoje vladavine u vrijeme održavanja dobrih odnosa s novim carem
Aleksijem Komninom, titulu
ἐζουσιαστῄς „smatrao odgovarajućom zamijenom za svoju kraljevsku titulu prilikom obraćanja carskom dvoru, ne narušavajući carske obrasce.“
Pismo caru: Šene pretpostavlja da se pečat nalazio na nekom pismu kojim se
Bodin obraćao caru, te da je u korespondenciji s imperijalnom kancelarijom morao koristititi titulu koju mu je priznao car.
Kad je riječ o ikonografiji,
Šene konstatuje kako nije neobično što je jedan kralj ratnik za svoj pečat odabrao prikaze dva sveta ratnika. No činjenica da je riječ o kultovima raširenim na Istoku, kod ovoga autora izaziva nedoumice i pitanja na koje ne daje odgovor.
Šeneove pretpostavke da je
Bodin kult
Sv. Teodora mogao donijeti iz Antiohije, đe je bio u progonstvu kao vizantijski zatočenik, ili da je izbor
Sv. Đorđa svojevrsno odavanje počasti dinastiji
Komnin, možemo sasvim odbaciti. Po svemu sudeći,
Šene nije podrobnije upoznat s crkvenim prilikama u Duklji XI vijeka. Naime, kako je poznato iz istorijskih izvora, 10 patron katedralne crkve u Baru bio je upravo
Sv. Teodor. Ta je crkva izgorjela u požaru krajem XI vijeka i na njenim temeljima sagrađena je crkva
Sv. Đorđa, prvi put notirana u istorijskim izvorima 1125. godine. Poznato je da je
Sv. Đorđe smatran zaštitnikom Bara, prijestonoga grada Dukljansko-barske nadbiskupije, a iz perioda XI–XII vijeka s teritorije Duklje poznate su još dvije crkve posvećene tome svecu – ona u Podgorici iz XI vijeka i benediktinska opatija na ostrvcu pored Perasta koja se prvi put pominje 1166. godine.
Uostalom, i površan uvid u registar kultova rasprostranjenih u Duklji X–XII vijeka ukazaće na dominaciju upravo istočnjačkih kultova. Prikaz
Sv. Teodora na
Bodinovu pečatu odgovara njegovom ikonografskom prikazu na fresci iz XI vijeka u Zemenskome manastiru u zapadnoj Bugarskoj. Zanimljivo je da se lik
Svetog Đorđa javlja i na olovnome pečatu
Bodinova sina, kralja
Đorđa, pronađenom kod Borisovgrada u južnoj Bugarskoj i naučnoj javnosti predstavljenom 1938. godine.
Nesumnjivo da opisom novootkrivenog olovnog pečata dukljanskoga kralja
Bodina, koji je pronađen u Istanbulu, nije data završna riječ, već je, prije svega, prikazan jedan dragocjen, javnosti nepoznat, i još uvijek nedovoljno proučen dokumentarni izvor s kraja XI stoljeća.
Aleksandar RADOMAN
http://www.portalanalitika.me/drustvo/tema/93246-bodinov-olovni-peat-zlatnog-sjaja.html