Astral-Blade
Aktivan član
- Poruka
- 1.684
Sigurno ste imali prilike da u medijima čujete izraz „bankarski proizvod“, ali niste znali šta to znači i verovatno ste se pitali kako to banka može nešto da proizvodi. Iako na prvi pogled deluje kao jeftin marketinški trik, sa ciljem da stvori iluziju kako banke stvaraju nekakvu novu vrednost (nema veze što uopšte ne plaćaju PDV kao druge firme), ovaj termin nehotice otkriva pravo stanje stvari. Banke zaista nešto proizvode, a to nešto je novac i to ne bilo koji, već tzv. žiralni, knjiški ili bezgotovinski za koji većina ljudi ni ne zna da postoji, a kamoli kako nastaje. Svaki kredit koji podrazumeva bezgotovinski transfer novca, recimo stambeni kredit, krediti za kola, potrošački krediti ili oni za „podršku“ budžetu, znajte da privatne banke same stvaraju doslovno iz vazduha. Da stvar bude gora, takav privatno emitovan novac trenutno čini skoro 2/3 likvidne dinarske mase. Bezgotovinski novac banka kreira i prilikom odobravanja gotovinskih (keš) kredita, ukoliko je gotovina koju zajmi prethodno položena na neki tekući ili sličan prolazni račun, što ću pojasniti malo kasnije.
Novac koji banke same stvaraju „potezom pera“ ili u moderno doba tipkanjem po tastaturi, je specifičan po tome što nije fizički prenosiv i ne možete ga staviti u džep, novčanik ili koferče, jer nema supstancu (predstavlja puku evidenciju ili svedočanstvo o dugu na bankovnom računu), ali je zato jednako likvidan i tražen kao da se radi o novčanicama i kovanom novcu, jer ljudi naivno veruju da sredstva koja imaju na tekućem računu predstavljaju drugi naziv za gotovinu (njen ekvivalent ili ogledalo). Međutim, ništa nije dalje od istine. U realnosti, gotovina i tekući računi predstavljaju zasebne, različite vrste novca, koje stoje rame uz rame čineći zajedno M1 agregat – likvidnu novčanu, tj. dinarsku masu. Ovaj agregat je jedini bitan, ostali imaju samo statistički značaj, ali bankari više od svega vole ovakve trikove i terminološke pometnje da bi mogli neometano nastaviti sa svojim „biznisom“, ostavljajući laike i nesigurne u ubeđenju kako su bankarstvo i ekonomija nešto mnogo komplikovano.
Da bi kreirale ovu posebnu vrstu (bezgotovinskog) novca, potpuno nepoznatu široj javnosti, komercijalnim bankama nisu potrebne nikakve štamparske prese, već samo pravo na vođenje tekućih i drugih prolaznih računa pravnim i fizičkim licima, čijom zloupotrebom postižu isti efekat – kreiraju svež, dodatni novac u vidu kredita (duga), koji, da čitava stvar bude gora, obično završava u rukama krajnjih potrošača. Prolazni računi su oni računi sa kojih se vrše tekuća plaćanja, tj. uplate i isplate u svakodnevnim transakcijama. Upravo su oni ključ za razumevanje čitave podvale, one koja bankarima omogućava da koristeći svoje diskreciono „pravo“, sami stvaraju novac iz vazduha svaki put kada zajme pare. Za bankare, stvaranje novca i davanje kredita su jedna te ista operacija, što ću detaljno objasniti u nastavku.
Postoje dve osnovne „tehnike“ kojima se banke služe kako bi kreirale (praktično krivotvorile) svež novac. Prva se zove monetizacija aktive. Sama reč aktiva ukazuje na neku imovinu ili potraživanje, ali ono što banke tretiraju kao svoju aktivu je puki ugovor o kreditu (vaš dug, tj. potpis da ćete pare vratiti u budućnosti), dok monetizacija označava ništa drugo do štampanje ili elektronsko emitovanje novca (kredita) iz vazduha. Klijent sav srećan dobije robu, dok pare obično ni ne vidi jer one „legnu“ na račun prodavca, a ni na kraj pameti mu nije da je upravo njegov potpis kreirao do tad nepostojeći novac koji se svakodnevno i mimo znanja javnosti pušta u opticaj kroz potrošnju što konstantno generiše inflaciju.
Ono što banke rade je suštinski identično štampanju novca od strane Centralne banke, samo što umesto državnih obveznica koje tada potpisuje Vlada (kao svedočanstvo o dugu), komercijalne banke kao „pokriće“ uzimaju ugovor o kreditu zaključen između nje i klijenta i što Centralna banka može emitovati novčanice i kovani novac, dok obične banke stvaraju isključivo bezgotovinski novac na tekućim i drugim prolaznim računima. U oba slučaja ceh ove gigantske prevare plaćaju privreda i stanovništvo. U slučaju kada državu zadužuje korumpirana Vlada kao agent bankara, račun se ispostavi i utera kroz poreze. Kada kredite uzimaju direktno fizička i pravna lica, reket se ubira kroz kamate na privatno emitovan, krivotvoren novac.
Drugi način je tzv. multiplikacija depozita koja se često poistovećuje sa frakcionim bankarstvom.Međutim, frakciono bankarstvo kao termin jednostavno znači da je privatnim bankama dopušteno da same stvaraju bezgotovinski novac i da su u obavezi da drže izvesnu minimalnu rezervu u vidu novčanica i kovanog novca u odnosu na onaj koji same kreiraju, tj. krivotvore na bankovnim računima. Ovo je bitno, jer javnost i posledično klijenti banke misle da su to jedine vrste novca u opticaju, te kada dođu na šalter logično očekuju da budu isplaćeni ovakvim opipljivim novcem – kešom. Po uzoru na ono što su nekada radili zlatari krivotvoreći banknote, današnje banke iskustveno znaju koliko novčanica i kovanog novca moraju imati u rezervi da bi pred klijentima održale iluziju o likvidnosti. Ovo varira od zemlje do zemlje, zavisno od toga koliko se u jednom društvu koristi gotovina. Ako omanu u proceni, onda se međusobno ispomažu, pa jedna drugoj zajme gotovinu, što ne biste očekivali od onih koji su (kobajage) konkurenti. Ako ni to nije dovoljno, u pomoć može da im priskoči Centralna banka kao neka vrsta „poslednjeg utočišta“, jer samo ona ima mogućnost da štampa keš novac.
Kako u praksi funkcioniše ova „multiplikacija depozita“? Bilo kakva gotovinska uplata na vaš tekući račun ima za rezultat da banka sada poseduje fizičku gotovinu, plus u isto vreme se stanje na računu povećalo za recimo 1000 dinara kolika je bila uplata. E sad, iako te pare nisu oročene, banka uzima sebi za pravo da ih zajmi nekom drugom klijentu, ali pritom „zaboravi“ da izbriše stanje na vašem tekućem računu. Ne samo što je otuđila pare koje nije smela, ona u isto vreme radi nešto mnogo gore, efektivno kreira dupli ili dodatni novac zavisno od visine rezerve koju primenjuje. Da bi prikrila jedno kriminalno delo i prevaru, ona poseže za drugim. Ako je rezerva npr. 10%, banka zajmi 900 dinara u kešu, plus ostavlja nepromenjeno, tj. lažno stanje na tekućem računu za koji je ta gotovina inicijalno bila vezana. Znači, čim takne takvu gotovinu (bez obzira na iznos), banka automatski krivotvori i stvara žiralni novac, što proizilazi iz same prirode tekućih i drugih prolaznih računa.
Kod oročenih računa gde su sredstva imobilisana, takoreći umrtvljena i van opticaja, tako nešto nije moguće, pa ni ovi računi nisu toliko interesantni bankarima, jer ne dozvoljavaju takve vrste zloupotreba. Dakle, kao i u slučaju monetizacije aktive i ovde banka kreira svež bezgotovinski novac „iz ničega“, s tom razlikom što sada pretvara gotovinsku uplatu svog klijenta u bezgotovinska sredstva plaćanja, tako što njegov keš zajmi nekom drugom klijentu, a stanje na tekućem računu ostavlja nepromenjenim. Kada takva gotovina posle uđe u opticaj i promeni ko zna koliko ruku, pa opet završi u toj ili nekoj drugoj banci, ceo postupak se ponavlja, a novčana masa u opticaju raste. Za banku je samo bitno da ima dovoljno keša da isplati tekuće klijente, tj. one koji trenutno imaju potrebu za gotovinom, što banke iskustveno znaju, tj. procenjuju. Sve druge klijente, kada bi istovremeno nagrnuli na šaltere zahtevajući keš novac, banka ne bi mogla isplatiti sve i da hoće. Ali to se krije od javnosti, te se zato i kaže da se bankarski sistem bazira „na poverenju“.
Pošto se sa njih vrše bezgotovinska plaćanja, bankarski tekući računi se u praksi ponašaju isto kao i opipljivi novac, tj. keš. Nikakve razlike sa aspekta likvidnosti tu nema. I jedno i drugo predstavlja medijum razmene, nešto oko čega se svi drugi „kolju“ i bore da bi razmenili svoju robu i usluge, dok bankari za to vreme krivotvore pare i sve mirno posmatraju, gledajući kako se reka novca u vidu kamate sliva svakog časa. Ili ako se ne sliva, jer su ti isti bankari sve živo zadužili, pa zatim obustavili ili pooštrili uslove kreditiranja namerno izazivajući nelikvidnost u društvu, onda banka ima pravo da vam zapleni imovinu. Pošteno, jel da? Na sajtu tzv. Narodne banke, u odeljku novčani agregati, možete videti da ovakav žiralni (privatno emitovan ili krivotvoren) novac čini glavninu likvidne dinarske mase, oko 65%. Da bi malo zamazali oči neupućenoj javnosti, bankari koriste izraz transferabilni depoziti, što je samo drugi naziv za prolazne račune.
Inače, postoji čitav niz termina koji bankari koriste kao paravan za njihove kriminalne aktivnosti. Kreiranje „depozita“ je jedan od njih. Depozit se ne kreira, to je oksimoron. Depozit može samo da se položi u banku od strane njenih klijenata. Ono što banka kreira je bezgotovinski novac na način kako je u tekstu opisano i koji se koristi kao svojevrsno oružje za porobljavanje bilo kog društva koje to dozvoli. Obzirom na količinu nesvesti, „zdravo za gotovo“ pristupa, neverovatne korupcije u medijima i obrazovnom sistemu, nije ni čudo što tako nešto prolazi već decenijama, a ponegde i vekovima. Metod je toliko efikasan i izrabljivački, da nijedna okupaciona vojska ne može ni da mu „primiriše“. Nadajmo se da će upotreba interneta i širenje informacija promeniti ovakvo stanje i osvestiti ljude. Najvažnije je dijagnostikovati problem, jer kako se boriti, ako ne znaš prvo ko ti je neprijatelj i kakvim prljavim trikovima i lažima se služi?
Novac koji banke same stvaraju „potezom pera“ ili u moderno doba tipkanjem po tastaturi, je specifičan po tome što nije fizički prenosiv i ne možete ga staviti u džep, novčanik ili koferče, jer nema supstancu (predstavlja puku evidenciju ili svedočanstvo o dugu na bankovnom računu), ali je zato jednako likvidan i tražen kao da se radi o novčanicama i kovanom novcu, jer ljudi naivno veruju da sredstva koja imaju na tekućem računu predstavljaju drugi naziv za gotovinu (njen ekvivalent ili ogledalo). Međutim, ništa nije dalje od istine. U realnosti, gotovina i tekući računi predstavljaju zasebne, različite vrste novca, koje stoje rame uz rame čineći zajedno M1 agregat – likvidnu novčanu, tj. dinarsku masu. Ovaj agregat je jedini bitan, ostali imaju samo statistički značaj, ali bankari više od svega vole ovakve trikove i terminološke pometnje da bi mogli neometano nastaviti sa svojim „biznisom“, ostavljajući laike i nesigurne u ubeđenju kako su bankarstvo i ekonomija nešto mnogo komplikovano.
Da bi kreirale ovu posebnu vrstu (bezgotovinskog) novca, potpuno nepoznatu široj javnosti, komercijalnim bankama nisu potrebne nikakve štamparske prese, već samo pravo na vođenje tekućih i drugih prolaznih računa pravnim i fizičkim licima, čijom zloupotrebom postižu isti efekat – kreiraju svež, dodatni novac u vidu kredita (duga), koji, da čitava stvar bude gora, obično završava u rukama krajnjih potrošača. Prolazni računi su oni računi sa kojih se vrše tekuća plaćanja, tj. uplate i isplate u svakodnevnim transakcijama. Upravo su oni ključ za razumevanje čitave podvale, one koja bankarima omogućava da koristeći svoje diskreciono „pravo“, sami stvaraju novac iz vazduha svaki put kada zajme pare. Za bankare, stvaranje novca i davanje kredita su jedna te ista operacija, što ću detaljno objasniti u nastavku.
Postoje dve osnovne „tehnike“ kojima se banke služe kako bi kreirale (praktično krivotvorile) svež novac. Prva se zove monetizacija aktive. Sama reč aktiva ukazuje na neku imovinu ili potraživanje, ali ono što banke tretiraju kao svoju aktivu je puki ugovor o kreditu (vaš dug, tj. potpis da ćete pare vratiti u budućnosti), dok monetizacija označava ništa drugo do štampanje ili elektronsko emitovanje novca (kredita) iz vazduha. Klijent sav srećan dobije robu, dok pare obično ni ne vidi jer one „legnu“ na račun prodavca, a ni na kraj pameti mu nije da je upravo njegov potpis kreirao do tad nepostojeći novac koji se svakodnevno i mimo znanja javnosti pušta u opticaj kroz potrošnju što konstantno generiše inflaciju.
Ono što banke rade je suštinski identično štampanju novca od strane Centralne banke, samo što umesto državnih obveznica koje tada potpisuje Vlada (kao svedočanstvo o dugu), komercijalne banke kao „pokriće“ uzimaju ugovor o kreditu zaključen između nje i klijenta i što Centralna banka može emitovati novčanice i kovani novac, dok obične banke stvaraju isključivo bezgotovinski novac na tekućim i drugim prolaznim računima. U oba slučaja ceh ove gigantske prevare plaćaju privreda i stanovništvo. U slučaju kada državu zadužuje korumpirana Vlada kao agent bankara, račun se ispostavi i utera kroz poreze. Kada kredite uzimaju direktno fizička i pravna lica, reket se ubira kroz kamate na privatno emitovan, krivotvoren novac.
Drugi način je tzv. multiplikacija depozita koja se često poistovećuje sa frakcionim bankarstvom.Međutim, frakciono bankarstvo kao termin jednostavno znači da je privatnim bankama dopušteno da same stvaraju bezgotovinski novac i da su u obavezi da drže izvesnu minimalnu rezervu u vidu novčanica i kovanog novca u odnosu na onaj koji same kreiraju, tj. krivotvore na bankovnim računima. Ovo je bitno, jer javnost i posledično klijenti banke misle da su to jedine vrste novca u opticaju, te kada dođu na šalter logično očekuju da budu isplaćeni ovakvim opipljivim novcem – kešom. Po uzoru na ono što su nekada radili zlatari krivotvoreći banknote, današnje banke iskustveno znaju koliko novčanica i kovanog novca moraju imati u rezervi da bi pred klijentima održale iluziju o likvidnosti. Ovo varira od zemlje do zemlje, zavisno od toga koliko se u jednom društvu koristi gotovina. Ako omanu u proceni, onda se međusobno ispomažu, pa jedna drugoj zajme gotovinu, što ne biste očekivali od onih koji su (kobajage) konkurenti. Ako ni to nije dovoljno, u pomoć može da im priskoči Centralna banka kao neka vrsta „poslednjeg utočišta“, jer samo ona ima mogućnost da štampa keš novac.
Kako u praksi funkcioniše ova „multiplikacija depozita“? Bilo kakva gotovinska uplata na vaš tekući račun ima za rezultat da banka sada poseduje fizičku gotovinu, plus u isto vreme se stanje na računu povećalo za recimo 1000 dinara kolika je bila uplata. E sad, iako te pare nisu oročene, banka uzima sebi za pravo da ih zajmi nekom drugom klijentu, ali pritom „zaboravi“ da izbriše stanje na vašem tekućem računu. Ne samo što je otuđila pare koje nije smela, ona u isto vreme radi nešto mnogo gore, efektivno kreira dupli ili dodatni novac zavisno od visine rezerve koju primenjuje. Da bi prikrila jedno kriminalno delo i prevaru, ona poseže za drugim. Ako je rezerva npr. 10%, banka zajmi 900 dinara u kešu, plus ostavlja nepromenjeno, tj. lažno stanje na tekućem računu za koji je ta gotovina inicijalno bila vezana. Znači, čim takne takvu gotovinu (bez obzira na iznos), banka automatski krivotvori i stvara žiralni novac, što proizilazi iz same prirode tekućih i drugih prolaznih računa.
Kod oročenih računa gde su sredstva imobilisana, takoreći umrtvljena i van opticaja, tako nešto nije moguće, pa ni ovi računi nisu toliko interesantni bankarima, jer ne dozvoljavaju takve vrste zloupotreba. Dakle, kao i u slučaju monetizacije aktive i ovde banka kreira svež bezgotovinski novac „iz ničega“, s tom razlikom što sada pretvara gotovinsku uplatu svog klijenta u bezgotovinska sredstva plaćanja, tako što njegov keš zajmi nekom drugom klijentu, a stanje na tekućem računu ostavlja nepromenjenim. Kada takva gotovina posle uđe u opticaj i promeni ko zna koliko ruku, pa opet završi u toj ili nekoj drugoj banci, ceo postupak se ponavlja, a novčana masa u opticaju raste. Za banku je samo bitno da ima dovoljno keša da isplati tekuće klijente, tj. one koji trenutno imaju potrebu za gotovinom, što banke iskustveno znaju, tj. procenjuju. Sve druge klijente, kada bi istovremeno nagrnuli na šaltere zahtevajući keš novac, banka ne bi mogla isplatiti sve i da hoće. Ali to se krije od javnosti, te se zato i kaže da se bankarski sistem bazira „na poverenju“.
Pošto se sa njih vrše bezgotovinska plaćanja, bankarski tekući računi se u praksi ponašaju isto kao i opipljivi novac, tj. keš. Nikakve razlike sa aspekta likvidnosti tu nema. I jedno i drugo predstavlja medijum razmene, nešto oko čega se svi drugi „kolju“ i bore da bi razmenili svoju robu i usluge, dok bankari za to vreme krivotvore pare i sve mirno posmatraju, gledajući kako se reka novca u vidu kamate sliva svakog časa. Ili ako se ne sliva, jer su ti isti bankari sve živo zadužili, pa zatim obustavili ili pooštrili uslove kreditiranja namerno izazivajući nelikvidnost u društvu, onda banka ima pravo da vam zapleni imovinu. Pošteno, jel da? Na sajtu tzv. Narodne banke, u odeljku novčani agregati, možete videti da ovakav žiralni (privatno emitovan ili krivotvoren) novac čini glavninu likvidne dinarske mase, oko 65%. Da bi malo zamazali oči neupućenoj javnosti, bankari koriste izraz transferabilni depoziti, što je samo drugi naziv za prolazne račune.
Inače, postoji čitav niz termina koji bankari koriste kao paravan za njihove kriminalne aktivnosti. Kreiranje „depozita“ je jedan od njih. Depozit se ne kreira, to je oksimoron. Depozit može samo da se položi u banku od strane njenih klijenata. Ono što banka kreira je bezgotovinski novac na način kako je u tekstu opisano i koji se koristi kao svojevrsno oružje za porobljavanje bilo kog društva koje to dozvoli. Obzirom na količinu nesvesti, „zdravo za gotovo“ pristupa, neverovatne korupcije u medijima i obrazovnom sistemu, nije ni čudo što tako nešto prolazi već decenijama, a ponegde i vekovima. Metod je toliko efikasan i izrabljivački, da nijedna okupaciona vojska ne može ni da mu „primiriše“. Nadajmo se da će upotreba interneta i širenje informacija promeniti ovakvo stanje i osvestiti ljude. Najvažnije je dijagnostikovati problem, jer kako se boriti, ako ne znaš prvo ko ti je neprijatelj i kakvim prljavim trikovima i lažima se služi?