SVE PRAVE LJUBAVI SU TUŽNE

Olovno nebo kisu tuge sprema,
Nemirne ruke, sjene su bez sna,
Za ovim stolom tebe vise nema,
A casu nismo ispili do dna

Cvjece u vazi, miris tvoga tijela,
Kud god da krenem,
osjecam ga ja,
Uzalud ceka postelja me bijela,
Kad tebe nema, nema mirnog sna

Nasoj ljubavi je kraj,
jer te drugi meni sad ukrade,
Nasoj ljubavi je kraj,
ovo srce vise nema nade

Oliver Dragojević
 
Noćas mi je u san doletjela jedna Vesna
Bila je lijepa a bogme i šesna
Ona je dugo, dugo spavala
Nije se budila
Ta me Vesna izludila
U jednom trenutku disperzije moga uma
Vesna je nestala
Ali moja suluda čežnja za tom Vesnom
Još nije prestala

0118432.jpg
 
"Da imam foto aparat", rekao sam, "slikao bih te svakoga dana. Tako bih zapamtio kako si izgledala svakoga dana svoga zivota."
"Izgledam isto."
"Ne, ne izgledaš. Sve vreme se menjaš. Svakog dana pomalo. Da mogu, sacuvao bih sve to."
"Ako si toliko pametan, kako sam se danas promenila?"
"Postala si malo srecnija i takode, malo tuznija."
"Kako znaš?"
"Razmisli malo. Nije to tako kod svakoga, znaš. Neki ljudi, kao na primer tvoja sestra, postaju samo srecniji i srecniji svakoga dana. A neki ljudi, kao Bejla Aš, postaju samo tuzniji i tuzniji. A neki ljudi, kao ti, postaju oboje."
"A šta je sa tobom? Da li si ti najsrecniji i najtuzniji sada nego što si ikada bio?"
"Naravno da jesam."
"Zašto?"
"Jer me ništa ne cini srecnijim i ništa me ne cini tuznijim više nego ti."

Istorija ljubavi -Nikol Kraus


http://4.***************/-TwqXv5SxVUs/TckQHJAPZmI/AAAAAAAAA3A/9cXIEutILwA/s1600/jpeg-4a.jpg
 
GREJEM GRIN: Kraj jedne ljubavne priče

-Ja sam ljubomoran čovek. Ljubomoran sam na ovu čarapu.
-Zašto?
-Zato što ona može ono što ja ne mogu. Da ti ljubi celu nogu. I ljubomoran sam na ovo dugme.
-Jadno, nevino dugme.
-Nije nevino nimalo. Sa tobom je celog dana. Ja nisam.
-Pretpostavljam da si ljubomoran i na moje cipele. Zašto?
-Zato što će te odvesti od mene...

bei056.gif
 
160094.jpg

....Ljubav, Marija!
Ljubav!
Ljubav!
Zašto putuju brodovi?
Zašto se u nebo nebo dižu balkoni?
Kuda to hukte zmijski vozovi?
I za koga cvetaju beladonije?
O, Marija! Šta briše sve naše podlosti,
Prevazilazeći i agonije?

Veliki moj druže!
Samo su na ovom svetu božanski putevi ljubavi
I zbog toga toplo sanjam život kao na zvezdama.
Samo zbog toga sam gotov da se udavim u svačijoj suzi
I nikad da ne budem ništa,
Da isčeznem o pepelu njenog opraštanja.

Rade Drainac -Ljubav Marija /deo/
 
Jedino još rade telepatske veze
Jedino još stižu pisma bez adrese
Jedino je nisam učio da pati
Jedino joj moje mane nedostaju

Njeno lice je snimak njenog srca
Njen ukus sam zauvek otrovao
Njeno srce drži sveću dok ja pišem
U mene uviru stene kao vode

Moj grob je avion srušen u prašumi
Jači sam od nje jer sam mrtav
Čemu me ona uči videće se
Ako se ponovo jednog dana rodim

Moje srce je njen mikrofon
Neka zver trune i svetli u visini
Posle nje dišem kao posle kiše
I izdvajam nešto drugo iz vazduha

Ja sam slao u školu njene uši
Ja sam joj davao časove iz očaja
Ja živim da bih objasnio našu vezu
Ako ona postoji nemam šta da kažem
Ona je lepa kao umiveni rudar
Ona sa mnom vara svoje ljubavnike
Zbog nje su radnici subotom u novim odelima

Više od svega čist vazduh joj liči
Ona kaže mojoj zvezdi: blago tebi
Izrezujem njene oči iz ničega
Ona misli da je varam kada dišem

Trovao sam se njenim mesom kao bakrom
Ona spava kao da ume da se budi
I najgušće šume čita kao vodu
O visoka ptico gde doseže moja misao
Šta li sam crtao majci u utrobi

Kako se skuplja pod noktima zima
I jezik smeta da kažem šta hoću
Povraćam kamenje i pijem mastilo
I padam pod svojim srcem posle svega
Grom se u vodu odronjava, gospodjice
Pripalite mi na čelu cigaru
Vesti su u dubokoj vodi zakasnile
Zvezda se u sluhu topi kao sapun
Neko bilje me na telefon zove
Otkad nosim grumen soli mesto srca

O ptico najdalja tačko u potiljku
Tom čudu od deteta sa srcem od slame
Ne sećam se više šta sam obećao
Da ću stvoriti od trideset slova

Moje uši davno u svemir odoše
Sad se lepe za njih kao za promrzlo gvožđe
Ptice što se vole i traže u jeziku

Grafički radnici složite moju dušu kao svoju
Pripitajte vrapce o našoj ljubavi
Poezija čeka da nestane od mastila
Pa da se javi neometana i slobodna
Sunce je jedini živi svedok svih vremena
Nečista dušo sa sobom u neslozi
Stradale su i malo veće ptice
Dok je vreme ovu školu izučilo

Ona me sada crta po sećanju
Ona čeka pismo koje su ukrali
Ona nema pojma od čega se živi
Kad odem pod zemlju sve ću joj priznati

Kad ona reč uzme biće i kraj sveta
Namesto snega padaće pepeo
Rasejan ću ući u istoriju
Zaboravljajući i dobar dan da kažem.

Matija Beckovic

photo-by-antifama-flickr.jpg
 
...."Celim bićem upijala sam noć kao da se neće dogoditi nijedna druga noć
Udisala sam dah noći koji se probija između rebara zvezda
I na tvojoj koži napisala sam pesmu koju nikada niko neće umeti da pročita
I kada se sretnemo kroz hiljadu godinu prepoznaću te po toj pesmi"....


http://1.***************/-n8CJbqah72o/Twm7-I4l-7I/AAAAAAAAD_k/8VHyO9aaJSo/s1600/lovers_embrace_.jpg
 
Put bez trnja i nije put,već utabana,bezlična i dosadna staza....Čovek kada padne,ustane jači...Put osvetljen mesečevom senkom je sigurniji...Previše Sunca može da sprži...Koraci u svetlosti tame...šunjajući i lagani valjaju kotrljajuće kamenje života. Meša S.
223091_139296266154125_138150472935371_264409_1939804_n.jpg
 
2985063294_7fa5284fa4_z.jpg

Posadila sam ruže u tvoje čizme,
Iz tvoga šešira raste mi šeboj.
Dok te čekam, u svojoj jedinoj
I večitoj noći, po meni veju dani
Kao komadići pocepanog pisma.
Sastavljam ih i sričem slovo po slovo
Tvoje ljubavne reči.
Ali, pročitati malo šta mogu, jer
Ponekad se pojavi nepoznati rukopis,
I uz tvoje pismo zapadne komadić -
Nekog drugog pisma,
Umeša se u moju noć neki tudji dan,
I tudje slovo.
Čekam kada ćeš doći i kada pisma i dani
Više neće biti potrebni.
I pitam se:
Da li će mi i tada pisati onaj drugi,
Ili će biti i dalje noć?

Milorad Pavic -Hazarski recnik
 

Back
Top