Ćaos ženske, nije me bilo duže...
Elem drage mame, znate i same da od kad sam se porodila Maja, koja će sad skoro 9 meseci, je bila u 90% vremena sa mnom. Samo ponekad, retko, sa mojom majkom i u biti joj je sa bakom super i vole se. Starija ćerka je puno više bila sa bakom i dedom, za nju to nije bio problem niti sam se brinula. Pre 2 nedelje sam morala na operaciju, trebala je da bude 1 operacija (otišla sam u bolnicu 11.1.) i da posle max. 6 dana budem kući ali avaj napravio se hematom, koji je pukao 5 dana posle prve operacije, pa sam dobila sepsu, sva krv otišla u stomak, pa opet pod nož, pa 7 dana intenzivne i šok sobe, drenaža, bolova i ludila... ma haos

Tako da decu nisam videla svo vreme jer nisu nikoga puštali a i bolnica u kojoj sam ležala je bila 350km daleko od Beča, bukvalno 3h autom

. Vratila sam se kući u sredu (potpisala da preveremeno izađem, sa sve rupom i drenom još jednim u stomaku o kojem sad sama brinem!), ali deca moraju da ostanu kod mojih i dalje, jer ne smem ni teško da dižem, itd. Kad sam došla Marta zaplakala i grlila me samo, a beba me prvo 5sek gledala, ipak me nije videla 2 nedelje, pa je onda došao osmeh i euforija. Ali čim je provalila da je ne dižem, nego se samo mazimo žalila se i htela kod svih drugih ali joj ja nisam bila zanimljiva više... dala mi par poljubaca i smejala se mom zasmejavanju i eto... Hoće da ih povedu i u Srbiju tokom raspusta koji uskoro počinje, tj. od 3. do 12.2.2017 sad. A ja samo plačem i brinem se da li će me beba zaboraviti, da posle toga neće više hteti kod mene itd... jel sam luda ili je neko prošao nešto slično?! Ovo me stvarno muči...

Hvala!