Plavuša, prirodna. Međutim, počela sam da sedim negde s 25 (genetika), i to sam mrzela (onda), pa sam počela da se farbam. U početku, najpribližnije moguće mojoj boji, ali s vremenom sam postala razmažena i budala i htela da se igram. Pa sam tako bila i crvena i koješta. Onda, pre neke dve godine, shvatim da sam egzibicijama uništila kosu, pa se odlučim za kanu (nemojte, osim ako niste prirodne crnke). I dalje sam mrzela svoje sede, pa sam odabrala crnu kanu, kao nešto što će mi (navodno) najmanje oštetit kosu, a može prikrit sede. Do prošle godine išlo je i nekako, mada se nikad nisam privikla, i svaki put kad bih se pogledala u ogledalo uplašila bih se. Razumete, ceo sam svoj vek plava, i crna kosa mi je delovala skroz neprirodno, ko da sam tuđu glavu stavila. Onda se odlučim da je dosta (letos), odsečem svu kosu (bila je do dup.eta), i obzirom da je crnu kanu faktički nemoguće ukloniti, izložim se blajhanju i ostalim strahotama, mesecima, da mi izblede kosu, ali čak ni to nije skroz pomoglo - od blajhanja mi je crna kana samo postala crvena. Mesecima sam hodala s tim čudom na glavi, ošišana skroz kratko, a celog života imam dugu kosu, dok najzad nije izraslo. Još uvek imam vrlo malo tragova na vrhovima, međutim, prestala sam sa svim: nit se više farbam, nit uopšte idem kod frizera. Puštam svoju kosu takvu kakva je, i volim je, jer sam naučila da je cenim.