Umješanost Vatikana u tragediju srpskog naroda koja ga je zadesila u toku drugog svjetskog rata , ali ne samo tada, može se vidjeti i iz redovnih posjeta i savjetovanja sa papom od strane zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i drugih vjerskih starješina. Lični kontakti pape i Stepinca služili su za ujednačavanje i jačanje akcija oko “povratnika”, ili “sjedinjenja nesjedinjenih” kako su oni svojom terminologijom nazivali Srbe-pravoslavne i njihovo katoličenje i ubijanje u NDH.
Stepinac je boravio kod pape sredinom maja 1942.godine i poslije obavljenih razgovora bio je vrlo zadovoljan čak “borbeno raspoložen”. To je bio dokaz da mu je papa potpuno odobrio rad na katoličenju pravoslavnih, odnosno da nije ničim doveo u pitanje masovno ubijanje Srba u NDH. O svemu tome ustaški predstavnik u Vatikanu, Rušinović piše Lorkoviću:
“Stepinac je podnio izvještaj Svetom ocu na 9. kucanih stranica strojem. On mi je uglavnom pokazao taj izvještaj, pa te mogu osigurati da je sa naše strane i sa našeg stanovišta apsolutno pozitivan. Napadajući na Srbe četnike i komuniste kao začetnike svega zla što se zbilo u Hrvatskoj, našao je materijala za koji ni ja nisam znao. Neću ti nabrajati pojedina zlodjela, koja je on naveo, ali znaj da je to bilo upravo dragocjeni prilog svemu onome što sam ja do sada radio.
Položaj u zemlji on ocjenjuje povoljno i hvali rad i nastojanja vlade o Poglavnikovim naporima i brizi da se čim prije uspostavi red, te o njihovom vjerskom raspoloženju i postupku prema crkvi govori najljepšim riječima. Kaže da je sigurniji nego ikada prije za sudbinu hrvatskog naroda i države, jer je vođstvo i sam narod pokazao volju i smisla da očuva ono što smo dobili...”
Iz ovog Rušinovićevog izvještaja se vidi nekoliko važnih stvari. Prvo da i katolička crkva i ustaška “država” u Hrvatskoj sva zla koja su se zbila u Hrvatskoj pripisuju Srbima, četnicima koji su za sve krivi.
Drugo, da se i Stepinac i episkopat bavi istim falsifikovanjem istorije, prikuplja lažne podatke kako bi prikazao da su Srbi kao četnici ili komunisti izvršili zločine genocida nad hrvatskim narodom, mada je obrnuto: izvršen je zločin - nad srpskim narodom od strane kleroustaša i ustaške “države”. Stepinac je, prema izvještaju, pripremio takve falsifikate za koje čak ni ustaša Rušinović nije znao, što je, kaže, “dragocjeni prilog svemu onome što sam ja do sada radio.”
Treće, Stepinac ocjenjuje položaj u zemlji kao povoljan i hvali rad i nastojanje ustaške vlade i poglavnikove napore i brigu da se što prije uspostavi red. Znači poslije nekoliko stotina hiljada ubijenih Srba u NDH i Stepinac i Pavelić ocjenjuju stanje u zemlji povoljnim, i posle takvih gnusnih zločina treba da se što prije uspostavi ustaški red – koji u stvari predstavlja nered i anarhiju najgore vrste.
Najzad, četvrto, Stepinac je zadovoljniji i sigurniji “nego ikada prije” za sudbinu hrvatskog naroda i države, vjerovatno zbog uspjeha u masovnom istrebljenju Srba u NDH i zbog toga što je tada fašističkim silama na frontovima još išlo dobro i još je izgledalo da će one dobiti rat – a one su glavna uzdanica i papi i Stepincu u njihovim namjerama da ostvare plan istrebljenja srpskog naroda.
Rušinovićevo pismo Lorkoviću od 28. Maja 1942. ( Tajni dokumenti str. 72 )
