Već smo vidjeli kako je Mihailović u Divcima, odbijajući da popusti njemačkom zahtjevu za bezuvjetnom predajom, izazvao Nijemce do te mjere da su odlučili ukloniti ga s puta. Prvo je trebalo svršiti s partizanima u zapadnoj Srbiji, i to operacijom Užice; učinivši to, Nijemci su počeli operaciju Mihailović sa ciljem da zarobe Mihailovića i četnički štab na Ravnoj Gori, te da rasprše četničke odrede. Operacija Mihailović izvedena je 6. i 7. decembra.6 Mihailović je 6. decembra bio u kući majora Aleksandra Mišića u Struganiku, s grupom svojih ljudi. . Dva njegova suradnika, majori Mišić i Fregl, bili su uhvaćeni i kasnije strijeljani.
Mihailović se najprije skrivao na području Ravne Gore, zatim je pobjegao istočno, a kasnije produžio u jugozapadnom smjeru, prema Sandžaku koji je bio pod talijanskom okupacijom.7
Njemačke komande u Srbiji nisu se slagale u tome koliko je operacija Mihailović zapravo uspjela: izvještaj 342. pješadijske divizije, koji sumira operacije, smatra da grupa oko Mihailovića nije likvidirana, ali da je razbijanje njenog
komandnog mjesta bio ozbiljan udarac; Bader, glavni komandant Srbije, uvjereniji u uspjeh, mislio je da je »Mihailovićeva grupa« razbijena, ali je ipak raspisao ucjenu od 200.000 dinara na Mihailovića nadajući se da će ga uhvatiti.8
6 Mikrofilm, br. T-501, rola 256, snimak 1149. Petog decembra su Aćimovič, tada ministar unutrašnjih poslova u Nedičevoj vladi, i pukovnik Kosta Mušicki iz Srpskog dobrovoljačkog korpusa, došli u dodir s Mihailovičem, možda jer su znali (iako nema dokaza) nešto o skorim njemačkim operacijama i htjeli upozoriti Mihailovića. Taj kontakt nije
izbjegao Nijemcima i to je dovelo Nedića u težak položaj, ali mu je uspjelo uvjeriti Nijemce da za to nije znao i da je u stvari izričito zabranio Aćimoviću da ima bilo što s »Mihailovićevim pitanjem«, kako je on to zvao. Aćimovič je zadržao svoje mjesto u vladi još godinu dana i nastavio je kontaktirati s Mihailovićevom organizacijom za vrijeme cijelog
rata. Vidi The Trial of Draya Mihailović, str. 393-394. Pukovnik Mušicki bio je zatvoren, ali je na Nedićevu intervenciju oslobođen i kasnije postavljen za komandanta Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Kad su Nijemci u oktobru 1944. istjerani iz Srbije, a ostaci četnika pobjegli u Bosnu, Aćimovič je postao Mihailovićeva glavna veza s poslanikom Hermannom Neubacherom u Beču.
7 Naređenje za operaciju Mihailović, vidi u mikrofilmu br. T-501, rola 250, snimci 442-443; za izvještaj o izvršenju zadataka njemačke 342. pješadijske divizije vidi ibid , rola 246, kadrovi 732- 773. Nijemci u toj operaciji nisu imali gubitaka; ubijen je jedan četnički oficir i 11 ljudi, a zarobljeno je 7 oficira (uključujući Mišića i Fregla), 475 četnika i 2 žene.Pored toga, Nijemci su došli do veće količine ratnog plijena. Ibid, snimak
Mihailović se skrivao nekoliko mjeseci, ali do marta 1942. je Nedićeva vlada saznala gdje je, pa je s njemačkim znanjem i dopuštenjem došlo do sastanka između njega i Aćimovića. General Bader je 26. marta obaviješten da je Mihailović obnovio ponudu srpskoj vladi »da joj se stavi na raspolaganje za borbu protiv komunista«. Budući da je Mihailović sada bio ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva u izbjegličkoj vladi, njegova je nova ponuda imala sasvim drugi značaj, iako je u biti bila jednaka onoj iz Divaca u novembru. Bader je ipak odbio ponudu i naredio da se ta odluka saopći Nediću, s napomenom da je Nedić slobodan to objaviti.9
U proljeće 1942. središte četničke organizacije i djelovanja prebačeno je u Crnu Goru i u Bosnu i Hercegovinu. Kad je Mihailović u junu došao u Crnu Goru da tamo smjesti svoj glavni štab, lokalni četnički komandanti već su bili sklopili nekoliko sporazuma o kolaboraciji s Talijanima. Mihailović sa sobom nije doveo nikakve jedinice, ali za njim su uskoro došli majori Ostojić i Lalatović, još neki oficiri i britanski oficir za vezu, kapetan Hudson, koji su doputovali kamionom prerušeni u nedićevce.10 Kasnije su i neki članovi četničkog političkog štaba, medu njima Dragiša Vasić i Stevan Moljević, također došli u Crnu Goru.
8 Ibid, snimci 736, 750. Za kopiju plakata s ucjenom vidi ibid , rola 256, snimak 1155.
9 Ibid, rola 247, snimak 920; rola 257, snimak 1232.
10 The Trial oj Draja Mihailović, str. 138-139. Po dolasku u Crnu Goru Hudson je Mihailoviću napisao 11. juna pismo kojim mu nudi svoje usluge u promicanju četničke stvari. Ibid, str. 122.
Tako je u Srbiji ostalo oko dvadeset legaliziranih odreda koji su služili Nediću. Legalizacija tih odreda bila je u stvari jedini način na koji je Mihailović mogao sačuvati svoje snage i, tako dugo dok su bile hranjene i održavane kao jedinice koje će vjerojatno biti spremne da se svakog časa okrenu protiv Osovine, to se je slagalo s njegovom strategijom. U međuvremenu su ti odredi pomagali Nijemcima u očuvanju reda i mira u Srbiji, pod izlikom da tako smanjuju gubitak srpskih života; napokon, taj ga je potez trebao dovesti u bolji vojni i politički položaj za borbu protiv partizana u Srbiji. Poslije operacije Mihailović, mnogi su ilegalni četnički odredi raspušteni i poslani kućama. Ipak, neki su
četnički oficiri još uvijek bili u Srbiji, s naređenjem da stvore podzemnu četničku organizaciju prema načelima koje predviđa Vrhovna komanda, a u brdima je također bilo nekoliko jako smanjenih odreda. Bilo je također i mnogo četničkih vođa koji su prikriveno djelovali.11
11 Usporedi izvještaj (iz septembra 1942) zapovjednika bugarskog okupacionog korpusa, generala Nikolova, njemačkom komandujučem generalu u Srbiji, u kojem kaže da »na području korpusa postoje dobro zakamuflirane organizacije (štabovi) nacionalnog pokreta Draže Mihailoviča, ali da zasad nema u brdima nikakvih formacija ili borbenih odreda.Članovi tog pokreta skrivaju se iza službenih položaja i ovlasti. Nalaze se među rukovodstvom vladinih četnika, medu oficirima Srpske državne straže, među svećenicima, učiteljima, državnim službenicima.« Slijedi lista od 194 takve osobe koje treba uhapsiti i 18 osoba čije oružje treba zaplijeniti. Mikrofilm br. T-501, rola 257, snimci 1174-1181.
Legalizirani Mihailovićevi četnički odredi postali su dio Nedićevih pomoćnih trupa, sa statusom sličnim onom četničkih odreda Koste Pećanca, koji su se krajem augusta 1941. pridružili snagama Nedićeve vlade. Jednom naredbom generala Badera, datiranom 10. aprila 1942, svi odredi dobrovoljaca i svi Pećančevi i legalizirani Mihailovićevi četnici stavljeni su pod komandu njemačkih posadnih divizija na raznim područjima. Dani su im specijalni brojevi (D-l do D-19 dobrovoljačkim jedinicama, C-20 do C-38 »samostalnim četnicima«, tj. legaliziranim Mihailovićevim četnicima i C-39 do C-101 četničkim odredima Koste Pećanca)[
...toliko o tome...
