PRIPREME
Izlaskom nacionalisticke proislamske Stranke demokratske akcije na izbore 1990. godine i osvajanjem znatnog broja odbornickih i poslanickih mesta u skupstinama opstina i Republike, pocela je prikrivena, ali za ovdasnje ljude dosta prepoznatljiva borba za islamizaciju gotovo svega. To je u dobroj meri ostvarivano kroz postojece, legalne institucije vlasti, zahvaljujuci dominaciji muslimana u skupstinama opstina. Do te skoro totalne dominacije je doslo zato sto su se odmah nakon izbora odbornicima i poslanicima SDA pridruzili i oni muslimani koji su izabrani na listama raznih levih partija i stranaka jugoslovenske orijentacije. Stalnim nadglasavanjem u tim telima blokiran je rad svih opstinskih skupstina, osujeceno donosenje odluka koje nisu u skladu sa koncepcijom programa SDA, a uporedo sa tim smenjivani su Srbi sa svih znacajnijih funkcija u organima vlasti, privredi, javnim sluzbama (zdravstvenim ustanovama, skolama, kulturnim institucijama, komunalnim delatnostima, itd.), a pogotovo u organima milicije i vojske. Takva politika naterala je srpsku stranu da formira svoje, paralelne organe vlasti na onim teritorijama na kojima srpski narod cini vecinsko stanovnistvo. Tako je decembra 1991. godine i marta 1992. nastala u srebrenickoj opstini nova opstina Skelani, a u vlasenickoj - opstina Milici, cime je za srpsku stranu u dobroj meri deblokiran rad organa vlasti i osujecena diktatura Stranke demokratske akcije nad prostorimau kojima zive Srbi.
U novonastaloj situaciji, muslimanska strana je sve manje prikrivala svoje stvarne namere i sve vise pribegavala nasilnim akcijama na terenu. Poznati slucajevi su: sprecavanje vojnih organa da preuzmu vojnu dokumentaciju i evidenciju od opstinskih administracija, sprecavanje i izbegavanje odlaska muslimanske mladezi na odsluzenje vojnog roka, kradja naoruzanja i opreme iz opstinskih magacina opstenarodne odbrane i magacina rezervnog sastava milicije, za posedanje sluzbi javne bezbednostii stanica milicije, marsevi i mitinzi s verskim obelezjima i znamenjima po ulicama i trgovima, zloupotreba kulturnih i sportskih priredbi, uzurpacija sredstava masmedija: radija, televizije, stampe, i njihovo podvrgavanje politici Stranke demokratske akcije.
Uporedo s tim javnim nastupima i aktivnostima odvijale su se opsezne prikrivene pripreme za prisilno osvajanje ukupnog prostora Bosne, znaci i onih teritorija koje su se nalazile u nadleznosti legalnih srpskih vlasti. Takvo ponasanje i politiku muslimanske strane prema Srbima, u dobroj meri je olaksavala i omogucavala veoma bliska saradnja i koalicija s Hrvatima koji su svesrdno podrzavali sve sto je bilo upereno protiv srpskih interesa. Ta podudarnost programa i ciljeva ove dve strane dovela je trecu, ugrozenu stranu do izolacije i prisilila da traga za resenjima koja obezbedjuju politicki opstanak i drzavotvornost u vlastitoj drzavi i zemlji. Promene i kretanja na opstem planu dobijali su svoj konkretan oblik ipak na terenu, pre svega u opstinama. To se dogodilo i u opstinama Milici, Bratunac, Srebrenica i Skelani, koje se nalaze u veoma osetljivom podrucju ovog dela istocne Bosne.
Kako je to izgledalo, dovoljno je, a mozda i najbolje saopstiti kroz dokumenta koja su nastala u vreme neposredno pred oruzane sukobe i pocetak rata.
Sluteci stvarnu opasnost, Srbi su nastojali da odrze kakvu takvu ravnopravnost u organima vlasti i preduzecima u kojima su radili zajedno s muslimanima. Opstinski odbor Srpske demokratske stranke Srebrenice uputio je, 28.9.1991. godine, dopis vladi Bosne i Hercegovine, Ministarstvu unutrasnjih poslova (ministru Delimustaficu i zameniku ministra Zepinicu), kao i opstinskim organima vlasti, u kojem ih obavestava o teskocama u saradnji koje proisticu usled:
"... Raspodele kadrova; namernog preglasavanja u Skupstini opstine; otpustanja radnika srpske nacionalnosti iz svih struktura; nepostovanja odluka sudskih organa; postavljanja za rukovodioce samo muslimana; dodele placeva i nezakonite gradnje; suspendovanja svih odbornickih pitanja koja supostavljali odbornici Srpske demokratske stranke..."
U istom dopisu se konstatuje da politicko-bezbednosna situacija nije takva da je potrebno podizati toliki rezervni sastav milicije (i to samo muslimane) i da je sastav Stranke demokratske akcije takav da u njemu preovladjuju ekstremisti koji su bili na skolovanju u Kumrovcu. Usled toga, navedeni Odbor SDS upozorava:
" Odmah cemo kod svih srpskih sela strogo postaviti straze i necemo dozvoliti da nasa sela cuvaju straze muslimanske nacionalnosti. Pitamo se od koga svaku noc i dan oni cuvaju srpski narod."
Nekoliko meseci kasnije (17.2.1992.) isti organ Srpske demokratske stranke Srebrenice upucuje novo pismo na iste adrese, ali i Tuzlanskom korpusu JNA i Glavnom odboru SDS u Sarajevo, u kome ih obavestava i skrece paznju na stanje urudniku "Boksit" i mesnoj zajednici Podravanje, odnosno opotrebi osnivanja novog preduzeca.
" Ovo iz razloga sto Srbi i muslimani u rudniku "Boksit" u Srebrenici ne mogu vise zajedno da rade, posto rukovodstvo rudnika koje je u cjelini muslimansko sprovodi politiku nacionalne majorizacije, stiti kriminal i prisilno zapostavlja ekonomski razvoj i zaposljavanje stanovnistva Mjesne zajednice Podravanja. Radi se o smisljenom pritisku da se Srbi isele iz Podravanja, a da se na tom podrucju nasele muslimani, odnosno da se oni bogate i ekonomski jacaju na ustrb bogatstva na srpskoj zemlji...
... Muslimanski ekstremisti, predvodjeni predsednikom Izvrsnog odbora SO Srebrenica, direktorom rudnika i nacelnikom SJB Srebrenice, ne zele nikakav sporazum niti dogovor, vec polaze sa pozicija sile. Prijete nasilnim rjesavanjem ovog problema osokoljeni cinjenicom da su se dobro naoruzali, spremili za rat i da drze apsolutno svu vlast. Cak su ukrali i top pa imaju i artiljeriju."
Nakon mesec dana oglasava se i mesna zajednica Podravanje koja muslimanskoj strani, odnosno rukovodstvu DP "Rudnik boksita" iz Srebrenice, iznosi niz prigovora. Osnovu tih prigovora cine dokazi o ugrozenim ekonomskim interesima ove mesne zajednice koju naseljava srpsko stanovnistvo. Pored ostalog, u pismu sezahteva "Da DP 'Rudnik boksita' izbalansira nacionalnu strukturu zaposlenih tako da odgovara nacionalnom sastavu stanovnistva podrucja na kome obavlja djelatnost, jer su u firmi prilikom formiranja bili 80 posto radnici srpske nacionalnosti, a sada ih ima jedva 20 posto."
U vreme kada je MZ Podravanje protestvovala zbog ekonomske zloupotrebe rudnika, a Srbi vec vise od godinu dana nastojali da obezbede kakvu- takvu pravnu i drustvenu ravnopravnost u ovim opstinama, znaci dok su se oni, posle se videlo, zavaravali mirnodopskim poslovima i problemima, na drugoj strani uveliko je bilo u toku naoruzavanje njihovih komsija - muslimana. Razradjivani su planovi o blokadi srpskih sela i okolnih drumova. Ratna masinerija se zahuktavala i sirila prostorima Podrinja. Pri svim organizacijama SDA u opstinama i mesnim zajednicama vec su postojali i funkcionisali ilegalni "krizni stabovi" ciji je jedini posao bio priprema i organizacija oruzanih aktivnosti na teritorijama koje su kontrolisali. U Vlasenici, znatno pretih stabova, formirana je takozvana Patriotska liga, ilegalna muslimanska organizacija njihovih vidjenijih ljudi. Za to vreme, u oruzanim jedinicama Hrvatskog vijeca obrane i Zbora narodne garde obucavani su muslimanski bojovnici. Obuka buducih mudzahedina vrsena je i na teritorijama opstina Bratunac i Srebrenica, a instruktori, medju kojima i milicioner Naser Oric, stizali su po zadatku iz Sarajeva. O tim aktivnostima i pripremama postoje brojni dokumenti i ne malo svedoka. Navescemo nekoliko.
U poverljivom izvestaju Sluzbe drzavne sigurnosti u Tuzli o protivustavnom delovanju na njihovom podrucju, koji je podnet 9. septembra 1991. godine, daju se i sledece informacije: "...Dana 26.avgusta 1991. godine, od strane dva lica muslimanske nacionalnosti, obavesteni smo da se Sinanovic Mevludin, autoprevoznik iz Bratunca, bavi nelegalnom nabavkom i distribucijom oruzja na podrucju opstine Bratunac i Srebrenica (Prema kazivanju izvora do sada je na podrucju ove dvije opstine prodato oko 1000 pistolja duge i kratke devetke). Sinanovic je, pored navedenog, u vise navrata zajedno sa jednim brojem svojih istomisljenika zamaskiran cetnickim obiljezjima obilazio muslimanska sela na ovom podrucju kod cijih mjestana je izazivao uznemirenje, a nedavno je u kafani 'Sarajka' u Bratuncu sa jednom grupom lica pretukao Djurkovic Djordja, vozaca u OP 'Vihor' uBratuncu iz razloga, kako je sam izjavio, sto je 'Srbinazatekao u kafani'. Ovaj slucaj je Djurkovic zajedno sa Dzafic Sefketom,takodje vozacem u istom preduzecu, prijavio SJB Bratunac, te do sada nisu preduzete mjere u vezi sa tim." (Centar SS Tuzla,sektor SDS, broj 948, datum: 4.9.1991.)
U jednom pismu upicenom "licno podsekretaru i pomocniku Dautbasic Asimu" (Ministrastvo unutrasnjih poslova Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine) iznosi se, pored ostalog, i sledece: "Prema raspolozivim podacima Sluzbe dobijenim od vise izvora dosli smo do saznanja da u Mjesnoj zajednici Potocari, opstina Srebrenica,postoji organizovana grupa lica muslimanske nacionalnosti koja naoruzana poluautomatskim puskama u nocnim satima patrolira...Istovjetno uniformisani, sa beretkama na glavi, crnim kosuljama, vojnickim cizmama i pantalonama. Izvor je identifikovao dva clana patrole Hasanovic Fadila i Hamdiju, po zanimanju vozace, zaposlene u 'Srebrenica-transu'. Obavijestili su izvora da svako vece iz Potocara krecu troclane patrole... Navodno da je u Potocarima podjeljeno 150 poluautomatskih pusaka sa po 100 metaka, a lica koja su ih dobijala placala su ih po cijeni od 1000 DM. Pomenuto oruzje u Potocare nabavlja i rastura Barak Bekir, zaposlen kao sumski radnik u OP 'Drina' iz Srebrenice. Takodje nas izvor je obavijestio da je grupa iz Potocara planirala provaliti u magacine Fabrike akumulatora sa ciljem izuzimanja topa i uniformi rezervnog sastava i civilne zastite. Operativnim putem smo utvrdili da se u fabrici u magacinu nalazi i trocjevni protivavionski top kalibra 22 mm i 90 uniformi.
Ista grupa je, navodno, Abdurahmanovic Bakira, poslovodju knjizare 'Svjetlost' iz Srebrenice, osudila na smrt zbog stalnog kontakta sa milicionarom Gavric Milisavom iz SJB Srebrenice i sumnje da je 'MUP-ov spijun'. Takodje su nasi izvori obavijestili da su medju grupom lica koja su zavrsila obuku u MUP Republike Hrvatske i dva sina Bajre Mujica, vlasnika strugare u Srebrenici i Memuc Osman, sin Ibrahima, rodjen 1963. godineu Ljeskoviku, opstina Srebrenica."
Informacije o pripremama muslimana za oruzane akcije stizale su tadasnjim vlastima skoro sa svih strana, ali to su zvanicne vlasti stalno prikrivale i time omogucavale da se te prethodne radnje neometano odvijaju. I vise od toga, mnogi od njih su i sami bili organizatori ili ucesnici ilegalnih poslova usmerenih okupaciji ovih teritorija i proterivanju Srba, bez obzira na sredstva koja ce pri tome primeniti. Tako u citiranom izvestaju nailazimo i na sledece informacije:
"Nedozvoljenom nabavkom i distribucijom oruzja bave se i Muratovic Nezir, nacelnik i Kodzic Senad, zamjenik komandira SJB Bratunac, koji, istovremeno, u nocnim casovima vrse obuku u rukovanju oruzjem pojedinih lica muslimanske nacionalnosti. Obavjesteni smo da i Hadziavdic Sead, vlasnik SUR-a 'Rojal' u Drinjaci, opstina Zvornik, ilegalno prodajeoruzje licima muslimanske nacionalnosti.
... Rizvanovic Nurif (o njegovoj protivustavnoj djelatnosti smo ranije izvjestili) i dalje bavi distribucijom oruzja na podrucju opstina Bratunca i Srebrenice, kao i da je nedavno isti na jednom skupu mjestana u Bratuncu izjavio da 'Treba klati srpsku djecu, ako se Srbima ne moze nista uciniti'.
Dana 29.8.1991. godine u mjestu Dubnicki most,opstina Vlasenica, nekoliko NN lica kamenjem je gadjalo autobuse kojima su majke vojnika JNA iz Sarajeva putovale za Beograd, pri cemu je na jednom autobusu ostecena sofersajbna. Zbog navedenog incidenta, jedan broj lica muslimanske nacionalnosti iz Konjevic Polja, opstina Vlasenica, zagovara revansizam prema licima srpske nacionalnosti iz Milica, takodje opstina Vlasenica." (Detasman SDS Zvornik, br. Dz-104 'SS', 7.9.1991. godine).
Verski sluzbenik, hodza, Munib, efendija, Ahmetovic iz Vlasenice, pred organima Ministrastva za unutrasnjeposlove Bosne i Hercegovine, u ovoj opstini daje izjavu 24.4.1992. da je jos od pocetka godine angazovan u nabavci oruzja koje je delio ili prodavao muslimanima iz sela sa podrucja prvenstveno vlasenicke i milicanske, ali i drugih opstina. U vreme davanja izjave pred sluzbenim licima muslimanske i srpske strane, njegova aktivnost je trajala oko cetiri meseca. U prvoj posiljci oruzje je dostavio muslimanima iz same Vlasenice i sela Stedra, Drum, Piskavica, Durici (kalasnjikove i puske M-48 sa po 100 metaka)... Narednu kolicinu od dvanaest kalasnjikova podelili su rukovodioci Opstinskog odbora Stranke demokratske akcije u Vlasenici. Treca posiljka je stigla pocetkom marta i dostavljena je, manjim delom, u hodzino rodno selo Skugrice,a vecina u ostala muslimanska sela i grad Vlasenicu.
Nabavkom, preprodajom ili podelom oruzja, kao i pripremama za oruzane napadena Srbe, bavili su se svi koji su podrzavali politiku muslimanskog ekstremizma Alije Izetbegovica i njegovih suludih sledbenika. Tako je i Mustafa Ahmetovic, doseljenik iz Kladuse u selo Zaklopaca (op. Milici), zemljoradnik i predsednik SDA u istom selu, preprodao ili podelio mestanima znatan broj razlicitog naoruzanja (automatske puske, kalasnjikove, ruske dobosare, papovke, snajpere, i dr.). Isto su cinili i Saban Redzic i Esad Haskic iz Kamenice...
Koliko je takvih kanala i snabdevaca oruzjem bilo, nikada se, verovatno, nece saznati.
Kakvi su bili konkretni ciljevi svih tih aktivnosti, mozda ce dovoljno ubedljivo moci da posvedoce dogadjaji koji su se odigravali na ovom istom prostoru.
Krizni stab muslimanske Stranke demokratske akcije Bratunca donosi neku vrstu programa koji glasi "Zadaci za ubrzano sprovodjenje odbrane opstine Bratunac" u kojem se, pored nekih opstih stavova, daju sledece direktive: "Maksimalno raditi na tome da ostvarimo svoju drzavnost; ne odazivati se na mobilizaciju i slanje mladica u JNA; sve strogo raditi u tajnosti i ne misliti da nas nece zadesiti ono sto je zadesilo Hrvatsku; razraditi pojacano osmatranje vojnih objekata i objekata koji su znacajni; ovde bi veliku ulogu mogli da odigraju nasi ljudi koji rade u miliciji, jer oni imaju pravo zaustaviti svakog sumnjivog, izvrsiti legitimisanje, pretres i oduzimanje pronadjenog oruzja, koje bi posluzilo za naoruzavanja naseg naroda; napraviti plan unistavanja kljucnih objekata ili pak njihovog zauzimanja; detaljno razraditi blokadu cestovnih komunikacija; napraviti spisak muslimanskih izroda koje treba odmah likvidirati prije nego sto sve ovo pocne, jer oni bi nam mnogo otezali ostvarenje nasih planova..."
U istom dokumentu se kaze:
"...Svaka mjesna zajednica treba da uradi sledece: - Napraviti spisak sposobnih za borbu, - formirati jedinice, - formirati komandire tih jedinica (odelenja, vodova, ceta...) - uvidjeti koliko se ima naoruzanja i kojim sesredstvima ovog momenta raspolaze, - odrediti mjesta za uzbunu gdje se jedinica prikuplja i odakle krece na izvrsenje zadatka, - uspostaviti saradnju sa najblizom mjesnom zajednicom, - pratiti ponasanje srpskog stanovnistva, - razraditi tablicu signala i nacin komandovanja jedinicama, - razraditi plan veza i raditi na njemu, - odrediti pravce izvlacenja za ugrozene mesne zajednice koje su okruzene Srbima. Da bi se ovo ostvarilo samoinicijativa ne smije biti zastupljena, jer moze doci do provale. Osnova za sve ovo jeste jedinstvo muslimanskog naroda."
Ne zna se ko je, kako, na osnovu kojih parametara i kada utvrdio da je bas Bratunac "... Geografski centar muslimana u Jugoslaviji. "Ali i to se dogodilo i proklamovano je uoci Bajrama 1992. godine i otvorenih oruzanih napada koji su pocinjali na ovim prostorima.
Proglas po kojem se Bratunac smatra centrom muslimanske teritorije, zavredjuje nesto vise paznje. To je, u isto vreme, valjda zato sto je rec o centru muslimana, bio poziv i za "dernek" (zbor ili skup) svih muslimana iz Bosne i Hercegovine, koji je trebalo da se odrzi u jednom od susednih sela (verovatno Glogova ili Voljavica) dan uoci Bajrama. U potpisu ovog proglasa i poziva na "dernek" je Muslimansko nacionalno vijece.
To isto vijece, medjutim, ima i svoj Program koji je istovetan sa programima svih muslimanskih nacionalnih veca, pogotovo onim iz Sandzaka, kojima je, kao i ostalima u Jugoslaviji, sluzio za prepisivanje. Navescemo samo tri prva stava, koja su za konacnu spoznaju i najbitnija. Po njima je nuzno:
Stvoriti drzavu muslimana u granicama danasnje Bosne i Hercegovine Formirati oruzane snage muslimana (MOS) Preuzeti punu vlast, odgovornost za suverenost maticne drzave muslimana...
Ovim prostorima istocne Bosne, a posebno Bratunca, namenjena je uloga sredista muslimanskog duhovnog i politickog zivota i tu je trebalo da bude i sediste navedenog muslimanskog Nacionalnog vijeca.
Time se jos nije zatvarao krug priprema za nasilno podrvgavanje ovih opstina programima i interesima jedino muslimanske strane.
I Hrvati su na ovaj isti prostor polagali neka svoja, takodje velika prava. Rec je ne samo o poznatom zahtevu i ambiciji - koju su gromoglasno najavljivali na svojim skupovima po Hrvatskoj i Bosni - da ce granice njihove drzave biti na Drini. To su pratile i konkretne aktivnosti vecine hrvatskih politickih stranaka, a pogotovo Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske stranke prava, putem vojne obuke mladica sa ove teritorije, njihovog vrbovanja i angazovanja za hrvatske oruzane jedinice, uclanjenjem muslimana u ove stranke i stvaranjem raznih odbora tih stranaka u selima i opstinskim centrima. U tim aktivnostima kao da su se hrvatske politicke stranke i partije medjusobno nadmetale u vreme kada su se borile za vlast u vlastitoj Republici, ali i za vlast u Bosni.
Dobar deo toga sto se dogadjalo nije ostalo nezapazeno sa srpske strane i predstavljalo je veliko psiholosko opterecenje za sve Srbe, bez obzira na njihovo prethodno politicko opredeljenje ili socijalni status. Mnogi su bili u nedoumici sta preduzeti i kako se suprotstaviti. Na neku pomoc sa strane malo se moglo racunati. Jugoslovenska drzava je bila u raspadu, vojska u rasulu i povlacenju, a srpski narod ponovo prepusten sebi, svojoj privatnoj, porodicnoj i lokalnoj inicijativi i snalazenju. Drzava koju su stvarali njihovi preci, pa i oni sami, ponovo se, vec po drugi put rusila i ostavljala ih na milost i nemilost tekucih zbivanja. I to opet kao krivce zastvaranje i propast te iste drzave.
U isto vreme, je mesecima u muslimanskom mesecniku "Vos", koji je izlazio u Sarajevu, u nastavcima objavljivan popis Srba ratnih zlocinaca iz prethodnog rata. Na desetine ljudi iz ovog kraja, bolje reci njihovih vec razgranatih porodica, prozivani su za zlocine koji nikada nisu ucinjeni niti je neko u toku prethodnih decenija tako nesto makar spomenuo. Ta vrsta psiholoskog pritiska, makar zasnovana na izmisljotinama, trebalo je samo da pojaca tenziju i osecaj krivice i odgovornosti kod Srba za stanje koje je projektovala suprotna strana. Strucni organ, ako se tako moze nazvati, koji je navodne ratne zlocince obnarodovao, jeste izvesni Forum za zastitu individualnih i tradicijskih ljudskih prava muslimana. Na celu te institucije, kao njen tvorac i idejni vodja, nasao se muslimanski komunista i marksista, odnosno poznati komunista-musliman, doktor nauka i profesor Univerziteta u Sarajevu, intelektualac univerzalnog tipa, samoljubivi lider i komunista i muslimana, Muhamed Filipovic. Medjutim, porodice ljudi koje je on preko svog Foruma prozivao kao ratne zlocince, njihova deca, unuci i praunuci, postajali su glineni golubovi koje je, kad dodje vreme, svaki lovac muslimanske vere mogao s pravom da odstreli. To se proculo, o tome se pricalo, iako je sam casopis "Vos" bio, koliko ekstreman toliko i periferan i, objektivno, gotovo beznacajan u publicistici i izdavackoj delatnosti. Ljudi nisu na to mislili, vec su mnogi Srbi, cije su porodice ili preci prozvani, pokusavali da dokazu svoju nevinost. Ne samo oni, i ostali su dokazivali kako nikome nikada nista lose nisu ucinili, pogotovo ne svojim komsijama ili kolegama sa posla, zato sto su druge veroispovesti.
U medjuvremenu, krajem aprila i pocetkom maja, dok su Srbi dokazivali svoju nevinost, sva njihova sela, pogotovo ona manja, kao i srpski zaseoci u muslimanskim selima i mesnim zajednicama, pa i sami opstinski centri, nasli su se u blokadi. Mestani srpskih sela, kao i stanovnici srpske nacionalnosti u Bratuncu ili Srebrenici, postali su taoci svojih brojnijih i naoruzanih komsija, koji su nocu patrolirali ulicama i strazarili oko srpskih kuca. Skole vec uveliko nisu radile, jos odpre Bajrama. Poneke srpske porodice, istina malo njih, uglavnom one iz gradova sa decom predskolskog uzrasta, privremeno su se sklanjale kod rodjaka i prijatelja izvan Milica, Srebrenice,Skelana ili Bratunca. Ostali su i dalje obavljali svoje poslove, posecivali kafane, druzili se...
Svi oni su verovali da je rec o nekoj prolaznoj, iako neprijatnoj pojavi na kojoj ce se sve i okoncati. Jos je gajena iluzija da je to samo obicno politicko preterivanje i prividna pretnja bez nekih drugih namera sa muslimanske strane. Na tu vrstu arogancije Srbi su bili navikli i u dobroj meri vec oguglali i za vreme komunisticke vladavine, pa su se i sada tako ponasali.
I tu su pogresili, sto je veoma skupo placeno. Za samo nesto vise od godinu dana, izgubljeno je skoro hiljadu dragocenih zivota, od kojih nemali broj dece i mladih.
Druga strana imala je dovoljno vremena da se mirno pripremi do Bajrama 1992. i da krene sa realizacijom svog programa, skoro istovremeno, na podru cjucele Bosne i Hercegovine.
Srbima je tada jedino ostalo da se kolektivno isele i napuste svoje praiskonske prostore, sto nikada nije odgovaralo mentalitetu ovog naroda, ili da se suptrotstave. A to je znacilo da se i sami prihvate oruzja i stanu u odbranu svojih sela i svojih kuca, sto su i ucinili.