Z. Meter: Ruski ultimatum SAD-u i američki odgovor!
Svega tjedan dana nakon 7. prosinca održanog prvog virtualnog summita između američkog i ruskog predsjednika Joe Bidena i Vladimira Putina, na kojem je potonji „na dnevni red“ kao po Rusiju glavno pitanje postavio ono o nužnosti osiguranja ruske strateške sigurnosti s dobivenim čvrstim pravnim jamstvima kao preduvjetom postizanja sporazuma o globalnoj strateškoj stabilnosti, u Moskvu je 15. prosinca stigla zamjenica američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja Karen Donfried. Primio ju je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov i tom joj prigodom uručio službeni ruski prijedlog sporazuma o zajedničkoj strateškoj sigurnosti kojeg je ona odnijela u Washington.
Prekjučer, 16. prosinca, u Washingtonu se održao zatvoreni sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost, za pretpostaviti upravo zbog navedenog ruskog dokumenta, a jučer je na njega stigao i američki službeni odgovor.
Obznanila ga je glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki na medijskoj konferenciji, kazavši kako je američka administracija dobila prijedloge Rusije za sigurnosna jamstva i da o njima raspravlja sa saveznicima u NATO-u.
Prema njenim riječima, Moskva i Washington sposobni su postići pozitivne rezultate u strateškim sigurnosnim pregovorima.
“Desetljećima smo bili u mogućnosti komunicirati s Rusijom o strateškim pitanjima. Desetljećima su postojali presedani za to, rasprave u raznim formatima na vrhuncu hladnog rata i u post-hladnoratovskom razdoblju. Nema razloga zašto to ne možemo učiniti u budućnosti kako bismo smanjili nestabilnost, ali ćemo to učiniti u partnerstvu i koordinaciji s našim europskim saveznicima i partnerima”, kazala je Psaki, dodavši kako „bez naših europskih saveznika i partnera neće biti pregovora o europskoj sigurnosti“.
“Nećemo napraviti kompromis s ključnim načelima na kojima se temelji europska sigurnost, uključujući i činjenicu da sve zemlje imaju pravo samostalno određivati svoju budućnost i vanjsku politiku bez vanjskog uplitanja”, naglasila je Psaki.
U nastavku donosimo najvažnije dijelove dokumenta kojeg je Moskva dostavila Washingtonu i o kojem želi razgovarati javno, kako je to 15. prosinca kazao pomoćnik ruskog predsjednika Jurij Ušakov. Zbog toga je taj dokument, uostalom, javno i objavljen. Pri tom sam, pročitavši ga, slobodan ukazati kako u sebi, između ostalog, sadrži i klasične elemente ultimatuma, tim više što je spomenuti Sergej Rjabkov javno kazao kako se u ovom dokumentu ne radi o „meniju“ iz kojeg će SAD izabrati ono što mu odgovara, već o jedinstvenom paketu po načelu „uzmi ili ostavi“, pri čemu je Moskva zadala i konačni rok za postizanje sporazuma – 14. siječnja iduće godine.
Dokument, zapravo nacrt sastavljen od 9 točaka (članaka), naslovljen je kao Sporazum o mjerama za osiguranje sigurnosti Ruskog Federacije i država članica organizacije sjevernoatlantskog ugovora, a može ga se pronaći na službenim stranicama ruskog MVP.
„Ruska Federacija i države članice Sjevernoatlantskog saveza (NATO), u daljnjem tekstu stranke,
potvrđujući svoju težnju za poboljšanjem odnosa i produbljivanjem međusobnog razumijevanja, …
odlučni su spriječiti opasnu vojnu aktivnost i time smanjiti mogućnost incidenata između svojih oružanih snaga, …
dogovorile su kako slijedi:
Članak 1
Stranke će se u svojim odnosima rukovoditi načelima suradnje, jednake i nedjeljive sigurnosti. Oni neće jačati svoju sigurnost pojedinačno, unutar međunarodnih organizacija, vojnih saveza ili koalicija nauštrb sigurnosti drugih stranaka. …
Članak 2
U cilju rješavanja pitanja i rješavanja problema, stranke će koristiti mehanizme hitnih bilateralnih ili multilateralnih konzultacija, uključujući Vijeće NATO-Rusija. …
Uspostavit će se vruće telefonske linije za održavanje kontakata u hitnim slučajevima između stranaka.
Članak 3
Stranke ponovno potvrđuju da jedna drugu ne smatraju protivnicima.
Stranke će održavati dijalog i interakciju o poboljšanju mehanizama za sprječavanje incidenata na i iznad otvorenog mora (prvenstveno u regiji Baltika i Crnog mora).
Članak 4
Ruska Federacija i sve stranke koje su bile države članice Sjevernoatlantskog pakta do 27. svibnja 1997., neće raspoređivati vojne snage i oružje na teritoriju bilo koje druge države u Europi osim snaga stacioniranih na taj teritorij do 27. svibnja 1997. …
Članak 5
Stranke neće raspoređivati kopnene rakete srednjeg i kratkog dometa u područjima koja im omogućuju da dođu do teritorija drugih stranaka.
Članak 6
Sve države članice Sjevernoatlantskog saveza obvezuju se suzdržati se od svakog daljnjeg proširenja NATO-a, uključujući pristupanje Ukrajine, kao i drugih država.
Članak 7
Stranke koje su države članice Sjevernoatlantskog saveza neće provoditi nikakve vojne aktivnosti na teritoriju Ukrajine, kao ni drugih država u istočnoj Europi, na južnom Kavkazu i u središnjoj Aziji.
Kako bi se isključili incidenti, Ruska Federacija i stranke koje su države članice Sjevernoatlantskog saveza neće izvoditi vojne vježbe ili druge vojne aktivnosti iznad razine brigade u zoni dogovorene širine i konfiguracije sa svake strane granične linije Ruska Federacija i države u vojnom savezu s njom, kao i stranke koje su članice Sjevernoatlantskog saveza.
Članak 8
Ovaj Sporazum ne utječe i neće se tumačiti tako da utječe na primarnu odgovornost Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, …“
Zaključak:
Niti Washington niti Moskva nikada ne pristaju na ultimativne zahtjeve druge strane. Zato bi i ovaj ruski dokument, iako naizgled ultimativnog karaktera, trebalo shvatiti isključivo kao platformu za pregovore kako ih vidi Moskva, što ne znači da će na kraju upravo ova forma biti i konačni temelj za pregovore. O tome svjedoči i jučerašnja objava američke strane kako će svoj prijedlog za održavanje pregovora Moskvi dostaviti idući tjedan (vjerojatno nakon konzultacija s europskim saveznicima).
Ono u čemu leži najveća opasnost je ta, da s ruske strane, s najvišeg vrha vlasti, stižu najave kako oko njihovih prijedloga ne može biti kompromisa i da će Moskva svoju stratešku sigurnost, ako se dogovor ne postigne, osigurati sama – bez Washingtona (riječi osobno Vladimira Putina). To prilično zbunjuje s obzirom da je temelj pregovaranja kompromis – tj. popuštanje u određenim elementima s obiju strana, pri čemu je druga stvar tko će morati popustiti više a tko manje. Uostalom, kada bi se ovdje stvarno radilo o načelu „uzmi ili ostavi“ pregovori ne bi bili niti potrebni jer su u igri samo te dvije varijante.
U svakom slučaju Moskva je ljestvicu podigla vrlo visoko, ali još uvijek ne na način da se Washington iz toga ne može izvući „neokaljanog obraza“. Je li on sada kupuje vrijeme tj. fingira odgovor kroz savjetovanje s članicama NATO saveza (gdje je on „prva violina“ tj. ima prvu i zadnju riječ) nakon čega će ići na kompromis s Moskvom (tada bi to formalno bila „zajednička“ odluka zapadnih saveznika tj. Washington „pere ruke“ jer se tu kao primarno radi o europskoj sigurnosti i ako europski saveznici tako žele tko je on da se tome protivi), ili će se opet „zajednički“ usuglasiti nastavak konfrontirajuće politike Zapada prema Rusiji što bi u ovom slučaju imalo krajnje nepredvidljive i opasne posljedice – teško je sa sigurnošću reći.
Pa iako američki i europski mediji i nakon objavljenog ruskog prijedloga Washingtonu nastavljaju oštru proturusku retoriku i većinom traže odbacivanje pregovora i uvođenje krajnje strogih sankcija protiv Moskve, to se može različito tumačiti: ili kako namjerni pritisak na Moskvu da „olabavi“ u svojim zahtjevima, ili kako pritisak prije svega na Bidenovu administraciju da odustane od pregovora s Putinom (ako to nije interes američke duboke države).
Osobno mislim kako je riječ o onom prvom, kao što mislim da prije svega u Pentagonu (za razliku od Kongresa gdje se diletanti, koji ne rade ništa drugo osim lobiranja za nečije interese međusobno nadjačavaju riječima tko će prije od njih biti za bacanje atomske bombe na Rusiju, pri čemu je Kongres sveden na primitivizam kojemu nije ravan niti onaj u hrvatskom Saboru) sjede vrhunski profesionalci koji znaju stvarno stanje stvari kao i to da one vrlo lako mogu izmaknuti kontroli. Uostalom Moskva traži prije svega jamstva da se NATO ne širi dalje na istok tj. na prostor ex SSSR-a i povlačenje njegove infrastrukture s njenih zapadnih granica, a sve je ostalo manje bitno. Teško mi je vjerovati da bi zbog takvih zahtjeva, koje nije toliko teško ispuniti (Ukrajina i Gruzija izgubile bi pravo ulaska u NATO što ne znači i prekid njihove političke i gospodarske suradnje s EU i SAD-om i to Moskva ne traži) SAD radije išle u frontalni sukob s Rusijom, u rat na „njenom teritoriju“.
Vrijeme će u svakom slučaju vrlo brzo pokazati u kojem se smjeru kreću stvari po ovom pitanju. Američki prijedlog u Moskvu stiže već idući tjedan. Washington navodno traži da se oko toga razgovara u tišini tj. „ispod stola“, a ne javno kako to želi Moskva.
Osim toga, 14. siječnja, kao zadani ruski krajnji rok za postizanje sporazuma nije daleko.
