Onda dođe na isto: sudbina je "htela" da ne postoji mogućnost da se zaustavim zbog okolnosti na koje ne mogu da utičem.
Ali, za svaki postupak treba se vratiti korak unazad i tražiti uzrok u onome što je prethodilo.
Npr, zašto vozim toliko brzo da ne mogu da ukočim na vreme?
Posledice mogu biti:
a) u nastojanju da ne pregazim životinju, oštro sam skrenula, zakucala se u drvo, ili survala niz provaliju itd ... i poginula;
b) zgazila sam životinju
c) izbegla sam i jedno i drugo
U slučaju pod a) - sama sam kriva jer nisam vozila adekvatnom brzinom. Moja "sudbina" je splet loše odluke i okolnosti. Razum i volja su došli u koliziju i zatajili zbog loše procenjenih prethodnih koraka. No, pitanje je da li je takav kraj rezultat mog mentalnog sklopa, odluka koje sam napravila u dotadašnjem životu, ili spleta okolnosti. Ali to više nije ni važno jer sam mrtva.
b) opet sam sama kriva, ali će događaj biti duboko utisnut u moje pamćenje, pa ću, možda, imati noćne more, posttraumatični stres, grižu savesti ... i možda više nikada neću uzeti volan u ruke, što će unekoliko promeniti ono što sam planirala u životu i dovesti u pitanje kako moju psihičku stabilnost, tako i sve ostalo čega se latim; ali, ako imam razum i volju da prevaziđem traumu, to ću i učiniti.
c) opet sam sama kriva, ali ću - ako imam razum i volju - izvući pouku, što, dalje, može rezultirati pomacima koje jesam ili nisam planirala i očekivala.
Svaki trenutak je ujedno i trenutak promene. Zato mislim da se ta promenljivost nikako ne može dovesti u vezu sa unapred zacrtanim, statičnim pojmom "sudbine".