Sudbina

Ne verujem u sudbinu. Mislim da je to izgovor koji koristie ljudi da se opravdaju kad su nemocni da promene nesto sto su zeleli.
I mislim da kad nesto zacrtamo u glavi, da je nesto sudjeno, izazivamo podsvesno odredjene situacije koje vode ka tome sto smo sami odredili kao "sudbinu", opet podsvesno.
 
Sasvim je logično, ali kao i obično, izokrećeš logiku.

Bog koji je Svemoguć, odredio je određeni plan za čovječanstvo i planetu zemlju, no nije odredio tko će biti na njegovoj strani, a tko ne.

Tu odluku je prepustio svakom pojedincu.

Taj plan se ne može pošemeriti, jer je Bog dovoljno moćan da može nadzirati svoju provedbu.
Da, problem jeste u logici, ali ne mojoj.

Ako Bog nije odredio ko će u budućnosti biti na Njegovoj strani, a ko ne, to znači da Bog ne zna ko će šta u budućnosti raditi, a samim tim i šta će se u budućnosti desiti.
Drugim rečima, verovanje u Biblijska (ili bilo koja druga) proročanstva je verovanje u sudbinu, a neverovanje u sudbinu nikako ne ide zajedno sa verovanjem u proročanstva.
Jer, ako se ne zna ko će šta u budućnosti raditi, ne može se znati ni šta će se dogoditi.

Naprimjer :

Ako pustiš vodu niz brdo, ona će teći, bez obzira ako naiđe na neku zapreku. Može naići na kamen, i nešto malo će promijeniti smjer, ali će i dalje ići niz brijeg. Ako postaviš mnoštvo kamenja, voda će ih prolaziti, bez obzira što će mijenjati povremeno pravocrtnu liniju. Brana se neće moći postaviti, jer taj plan radi netko tko je toliko moćan da onemogući to djelo. Prema tome, voda će na kraju ipak doći do kraja, a to na kakve će zapreke nailaziti, nije bitno.
A šta ako dođe do velikog tektosnkog poremećaja, pa se Dunav "okrene" i umesto što se uliva u Crno more ode ka Jadranskom?
Ili, čovek prokopa sistem kanala koji (na primer) dovede do toga da korito Dunava nizvodno od Đerdapa ostane suvo?
Ili Crno more nestane, baš kao što je nestalo Panonsko?

A zapravo, ne možeš tok reke porediti sa društvenim odnosima i društvenim događajima koji itekako umeju zavisiti od nekog pojedinca i njegovog delovanja.
 
Da, problem jeste u logici, ali ne mojoj.

Ako Bog nije odredio ko će u budućnosti biti na Njegovoj strani, a ko ne, to znači da Bog ne zna ko će šta u budućnosti raditi, a samim tim i šta će se u budućnosti desiti.
Drugim rečima, verovanje u Biblijska (ili bilo koja druga) proročanstva je verovanje u sudbinu, a neverovanje u sudbinu nikako ne ide zajedno sa verovanjem u proročanstva.
Jer, ako se ne zna ko će šta u budućnosti raditi, ne može se znati ni šta će se dogoditi.


A šta ako dođe do velikog tektosnkog poremećaja, pa se Dunav "okrene" i umesto što se uliva u Crno more ode ka Jadranskom?
Ili, čovek prokopa sistem kanala koji (na primer) dovede do toga da korito Dunava nizvodno od Đerdapa ostane suvo?
Ili Crno more nestane, baš kao što je nestalo Panonsko?

A zapravo, ne možeš tok reke porediti sa društvenim odnosima i društvenim događajima koji itekako umeju zavisiti od nekog pojedinca i njegovog delovanja.

Toliko puta sam objašnjavao, no jednostavno, kao što je Isus rekao, mnogi gledaju a ne vide.

Bog "čita namjeru srca", ali ne poznaje određene detalje informacije koju stvara jedino čovijek. Po toj namjeri Bog koristi čovijeka za svoj "plan spasenja". Znači, Bog u određenim navratima direktno koristi neku osobu koja u svome životu ide sukladno sa Božjom namjerom "plana spasenja".

Naprimjer :

Kao što jedan šahista može "vidjeti" mnoštvo poteza u napred, tako i Bog može vidjeti puno više od tog šahiste. Kada Stvoritelj primjeti određenu osobu da naginje specifičnom načinu i namjeri, tada je On koristi za svoj plan. Nešto se slično desilo i sa Medoperzijskim Kraljem Kirom, koji je ispunio biblijsko proročanstvo. To ime je bilo rašereno u Peziji, i Tvorac je odabrao jednog pojedinca koji je bio prvo general, a poslije toga i Kralj, da izvrši najavljen plan proročanstva. Znači, Bog je vidio mnoštvo poteza unapred, kod tog čovijeka, i uzeo ga za svoje ispunjenje.

A što se tiče tvoga negiranja usporedbe planine i vode, trebao bi znati da je Bog mnogo moćniji od prirode. Prema tome, ništa ne može zaustaviti Božji plan koji je naumio za čoviječanstvo. Tvorac je izrekao svoj naum još u početku povijesti, i bez obzira na razne zapreke, On će ga u konačnici i ispuniti.
 
Toliko puta sam objašnjavao, no jednostavno, kao što je Isus rekao, mnogi gledaju a ne vide.
Kada budeš otvorio oči možda ti postane jasno da ono što si ti objašnjavao nije bilo logično.

Bog "čita namjeru srca", ali ne poznaje određene detalje informacije koju stvara jedino čovijek. Po toj namjeri Bog koristi čovijeka za svoj "plan spasenja". Znači, Bog u određenim navratima direktno koristi neku osobu koja u svome životu ide sukladno sa Božjom namjerom "plana spasenja".
Ovo što si napisao nema mnogo veze sa ovom temom. Kakve planove ima Bog, o tome mi smrtnici zaista nismo kompetentni da pričamo.

Naprimjer :

Kao što jedan šahista može "vidjeti" mnoštvo poteza u napred, tako i Bog može vidjeti puno više od tog šahiste. Kada Stvoritelj primjeti određenu osobu da naginje specifičnom načinu i namjeri, tada je On koristi za svoj plan. Nešto se slično desilo i sa Medoperzijskim Kraljem Kirom, koji je ispunio biblijsko proročanstvo. To ime je bilo rašereno u Peziji, i Tvorac je odabrao jednog pojedinca koji je bio prvo general, a poslije toga i Kralj, da izvrši najavljen plan proročanstva. Znači, Bog je vidio mnoštvo poteza unapred, kod tog čovijeka, i uzeo ga za svoje ispunjenje.
Da li igraš šah?
Kada povlačiš potez razmišljaš o mogućim varijantama kojima će protivnik odgovoriti, ali ti ne znaš šta će protivnik da odigra i koji će biti tvoj sledeći potez. Tako da ti i ovo poređenje nije u skladu sa onim što želiš da dokažeš.
Što se biblijskih prorčanstava tiče, i o tome smo pričali pa ne bih da se ponavljam puno. U jednoj knjizi piše da je pre određenog godina nešto prorečeno, pa u istoj toj knjizi se opisuje navodno prorečeni događaj...

A što se tiče tvoga negiranja usporedbe planine i vode, trebao bi znati da je Bog mnogo moćniji od prirode. Prema tome, ništa ne može zaustaviti Božji plan koji je naumio za čoviječanstvo. Tvorac je izrekao svoj naum još u početku povijesti, i bez obzira na razne zapreke, On će ga u konačnici i ispuniti.
Bog je Priroda i Priroda je Bog. Ne može Bog biti moćniji od sebe samog. Ili možda može?
 
Kada budeš otvorio oči možda ti postane jasno da ono što si ti objašnjavao nije bilo logično.


Ovo što si napisao nema mnogo veze sa ovom temom. Kakve planove ima Bog, o tome mi smrtnici zaista nismo kompetentni da pričamo.


Da li igraš šah?
Kada povlačiš potez razmišljaš o mogućim varijantama kojima će protivnik odgovoriti, ali ti ne znaš šta će protivnik da odigra i koji će biti tvoj sledeći potez. Tako da ti i ovo poređenje nije u skladu sa onim što želiš da dokažeš.
Što se biblijskih prorčanstava tiče, i o tome smo pričali pa ne bih da se ponavljam puno. U jednoj knjizi piše da je pre određenog godina nešto prorečeno, pa u istoj toj knjizi se opisuje navodno prorečeni događaj...

Bog je Priroda i Priroda je Bog. Ne može Bog biti moćniji od sebe samog. Ili možda može?

Onaj koji gleda "duhovnim očima" kompetentan je da govori o Božjim planovima, jer ih je objavio u svojoj Riječi za pouku i upozorenje nama, njegovim stvorenjima.

Bog nije priroda, nego osoba. Bog je Stvoritelj, a priroda je stvoreni mehanizam.
 
Onaj koji gleda "duhovnim očima" kompetentan je da govori o Božjim planovima, jer ih je objavio u svojoj Riječi za pouku i upozorenje nama, njegovim stvorenjima.
Onaj ko je zaista sposoban da gleda "duhovnim očima" nikada neće istaknuti tu svoju osobinu, baš zbog toga što "duhovno vidi".

Bog nije priroda, nego osoba. Bog je Stvoritelj, a priroda je stvoreni mehanizam.
Može biti, ali ne mora.
 
Onaj koji gleda "duhovnim očima" kompetentan je da govori o Božjim planovima, jer ih je objavio u svojoj Riječi za pouku i upozorenje nama, njegovim stvorenjima.

Bog nije priroda, nego osoba. Bog je Stvoritelj, a priroda je stvoreni mehanizam.

koje telo je nadlezno za procenu kompetentnosti?
 
Hm, kako ovo ide uz religiju?
Verujete li u sudbinu... i tako to...?

Mislim da ne postoji nesto kao "zacrtano je da mora da bude tako". Smatram da svoju buducnost kreiramo sami svakog momenta. Stvaramo uzroke zbog kojih ce kasnije nastati posledica. Uzroci se stvaraju delima, recima ili izuzetno jakom mentalnom voljom ili ti zeljom. Cak i to sto stvorimo kao uzrok sledece posledice, ne moze biti nesto zacrtano jer i to mozemo nekim narednim delom da promenimo. Ako bi postojala sudbina, onda mi je nekako logicno i da postoji svrha zivota a zapravo svrha ne postoji u originalu ali je mi sami stvarmo tokom zivota ili ti pravu svrhu zivota mozemo da vidimo tek kada shvatimo da svrhe nema. Isto tako, kada shvatimo da nema sudbine, onda mozemo da stvorimo pozitivnu sudbinu ili ti buducnost ili ti posledicu.

Sve zavisi od nas samih :)
 
Hm, kako ovo ide uz religiju?
Verujete li u sudbinu... i tako to...?

Mnogi veruju da ide, medjutim sudbina i religija ne idu zajedno.

Religija nas uci da mozemo sve svojim snagama da postignemo samo ako to budemo dovoljno i iskreno zeleli, dok je sudbina jedna vrsta prepustanja stvarima i dogadjajima.

Ja licno nisam sklona verovanju u sudbinu (bez obzira na religiju), jer je vera u sudbinu jedna vrsta slabosti i neverovanja u sopstvene snage. Mada stariji ljudi kazu da ona ipak postoji...
 
A da razum i volja kreiraju sudbinu (pod sudbinom mislim posledicu razuma i volje)?

Sudbina/fatum podrazumeva nešto unapred, samim rođenjem zacrtano.
Sudbina mu dođe nekako ... statična. Nepromenljiva. Kao, što god ti radio, džabe si krečio, jer ti je sudbina takva i takva.
Sudbina je neka naša zapisana budućnost, a kako svakog dana, svojim postupcima, uz interakciju sa okolnostima koje ne zavise od nas, menjamo (ne)očekivani sled događaja, kako možemo govoriti o nekoj statičnoj kategoriji?
Čak i oni koji ne plate na ćupriji počesto ne plate ni na mostu ... što znači da ni naši karakteri, ni naši postupci ne garantuju da će nam "sudbina" biti kako smo je zamislili, ili kakvu nam je pročitala Maga Vračarević u kristalnoj kugli.
 
Poslednja izmena:
Ili postoje razum i volja, ili postoji sudbina.
Jedno s drugim ne ide.

Ne moraju da iskljucuju jedno drugo, mozda mogu da funkcionisu u medjuzavisnosti? :think:
Npr. Vozis auto i vidis nesto na putu, zivotinjicu neku.
Tvoj volja ti govori da ne zelis da je zgazis, tvoj razum radi 300 na sat da bi ostvario ono sto tvoja volja zeli, ali ne postoji mogucnost da se zaustavis u mestu, jer funkcionises u svetu koji ima svoja pravila, kao sto je inercija. Konacni ishod ce zavisiti od udaljenosti, vlaznosti kolovoza, polozaja na putu itd a to je nesto sto ne mozes da kontrolises i moze da se podvede pod sudbinu.
 
Ne moraju da iskljucuju jedno drugo, mozda mogu da funkcionisu u medjuzavisnosti? :think:
Npr. Vozis auto i vidis nesto na putu, zivotinjicu neku.
Tvoj volja ti govori da ne zelis da je zgazis, tvoj razum radi 300 na sat da bi ostvario ono sto tvoja volja zeli, ali ne postoji mogucnost da se zaustavis u mestu, jer funkcionises u svetu koji ima svoja pravila, kao sto je inercija. Konacni ishod ce zavisiti od udaljenosti, vlaznosti kolovoza, polozaja na putu itd a to je nesto sto ne mozes da kontrolises i moze da se podvede pod sudbinu.

ne moze...osim ako ce neko osecaj krivice za gazenje zivotinje utapati u 'sudbini' i cudnim kolovozima bozjim...
 
Ne moraju da iskljucuju jedno drugo, mozda mogu da funkcionisu u medjuzavisnosti? :think:
Npr. Vozis auto i vidis nesto na putu, zivotinjicu neku.
Tvoj volja ti govori da ne zelis da je zgazis, tvoj razum radi 300 na sat da bi ostvario ono sto tvoja volja zeli, ali ne postoji mogucnost da se zaustavis u mestu, jer funkcionises u svetu koji ima svoja pravila, kao sto je inercija. Konacni ishod ce zavisiti od udaljenosti, vlaznosti kolovoza, polozaja na putu itd a to je nesto sto ne mozes da kontrolises i moze da se podvede pod sudbinu.

Onda dođe na isto: sudbina je "htela" da ne postoji mogućnost da se zaustavim zbog okolnosti na koje ne mogu da utičem.
Ali, za svaki postupak treba se vratiti korak unazad i tražiti uzrok u onome što je prethodilo.
Npr, zašto vozim toliko brzo da ne mogu da ukočim na vreme?
Posledice mogu biti:
a) u nastojanju da ne pregazim životinju, oštro sam skrenula, zakucala se u drvo, ili survala niz provaliju itd ... i poginula;
b) zgazila sam životinju
c) izbegla sam i jedno i drugo

U slučaju pod a) - sama sam kriva jer nisam vozila adekvatnom brzinom. Moja "sudbina" je splet loše odluke i okolnosti. Razum i volja su došli u koliziju i zatajili zbog loše procenjenih prethodnih koraka. No, pitanje je da li je takav kraj rezultat mog mentalnog sklopa, odluka koje sam napravila u dotadašnjem životu, ili spleta okolnosti. Ali to više nije ni važno jer sam mrtva.:sad2:
b) opet sam sama kriva, ali će događaj biti duboko utisnut u moje pamćenje, pa ću, možda, imati noćne more, posttraumatični stres, grižu savesti ... i možda više nikada neću uzeti volan u ruke, što će unekoliko promeniti ono što sam planirala u životu i dovesti u pitanje kako moju psihičku stabilnost, tako i sve ostalo čega se latim; ali, ako imam razum i volju da prevaziđem traumu, to ću i učiniti.
c) opet sam sama kriva, ali ću - ako imam razum i volju - izvući pouku, što, dalje, može rezultirati pomacima koje jesam ili nisam planirala i očekivala.


Svaki trenutak je ujedno i trenutak promene. Zato mislim da se ta promenljivost nikako ne može dovesti u vezu sa unapred zacrtanim, statičnim pojmom "sudbine".
 
Ne moraju da iskljucuju jedno drugo, mozda mogu da funkcionisu u medjuzavisnosti? :think:
Npr. Vozis auto i vidis nesto na putu, zivotinjicu neku.
Tvoj volja ti govori da ne zelis da je zgazis, tvoj razum radi 300 na sat da bi ostvario ono sto tvoja volja zeli, ali ne postoji mogucnost da se zaustavis u mestu, jer funkcionises u svetu koji ima svoja pravila, kao sto je inercija. Konacni ishod ce zavisiti od udaljenosti, vlaznosti kolovoza, polozaja na putu itd a to je nesto sto ne mozes da kontrolises i moze da se podvede pod sudbinu.

Opet je u pitanju posledica volje i razuma.....ali je mnogo lakse reci sudbina.
 
Onda dođe na isto: sudbina je "htela" da ne postoji mogućnost da se zaustavim zbog okolnosti na koje ne mogu da utičem.
Ali, za svaki postupak treba se vratiti korak unazad i tražiti uzrok u onome što je prethodilo.
Npr, zašto vozim toliko brzo da ne mogu da ukočim na vreme?
Posledice mogu biti:
a) u nastojanju da ne pregazim životinju, oštro sam skrenula, zakucala se u drvo, ili survala niz provaliju itd ... i poginula;
b) zgazila sam životinju
c) izbegla sam i jedno i drugo

U slučaju pod a) - sama sam kriva jer nisam vozila adekvatnom brzinom. Moja "sudbina" je splet loše odluke i okolnosti. Razum i volja su došli u koliziju i zatajili zbog loše procenjenih prethodnih koraka. No, pitanje je da li je takav kraj rezultat mog mentalnog sklopa, odluka koje sam napravila u dotadašnjem životu, ili spleta okolnosti. Ali to više nije ni važno jer sam mrtva.:sad2:
b) opet sam sama kriva, ali će događaj biti duboko utisnut u moje pamćenje, pa ću, možda, imati noćne more, posttraumatični stres, grižu savesti ... i možda više nikada neću uzeti volan u ruke, što će unekoliko promeniti ono što sam planirala u životu i dovesti u pitanje kako moju psihičku stabilnost, tako i sve ostalo čega se latim; ali, ako imam razum i volju da prevaziđem traumu, to ću i učiniti.
c) opet sam sama kriva, ali ću - ako imam razum i volju - izvući pouku, što, dalje, može rezultirati pomacima koje jesam ili nisam planirala i očekivala.


Svaki trenutak je ujedno i trenutak promene. Zato mislim da se ta promenljivost nikako ne može dovesti u vezu sa unapred zacrtanim, statičnim pojmom "sudbine".

Nije isto, jer ne govorim o apsolutnim kategorijama, vec medjusobnom uslovljavanju volje i razume sa jedne strane i nase okoline sa druge strane.

Volja i razum nam pruzaju mogucnost da biramo, sto ce reci slobodnu volju.
Sa druge strane fizicki svet funkcionise po razlicitim zakonitostima, koje ne mogu da se promene, telo koje se krece, mora da predje odredjeni put, kako bi se zaustavilo, ne moze drugacije.
U tom smislu mi koristimo volju i razum, da razumemo te zakone i da ih sto bolje koristimo, medjutim iako ih koristimo, mi ne vladamo njima, sa druge strane ni spoljne sile ne vladaju u potpunosti nama, jer imamo mogucnost da razumejuci njihova svojstva koristimo ih ka ostvarenju svojih ciljeva. Tako da postoji stalna zavisnost izmedju volje i fizicke odredjenosti.

Ako bi se vratili unazad uvek bi naisli na slicna ogranicenja, za sve slucajeve vlada ista protiv teza, da sve zavisi od tvoje volje, ti bi stala u mestu, ne bi bila podlozna uticaju fizickih sila, da sve zavisi od fizickih sila ti bi samo projurila i ne bi nista pokusala.
Krajnji ishod ce biti mesavina nase volje, razuma i uslova okoline.
 
Kljucno je ono "Mi". Tj. "Ja". Ako je to "Ja" ili ti "nasa volja i razum" u skladu sa fizickim tj. prirodnim uslovima i ako smo jedno, onda nema uzajamnog odnosa vec je sve to jedan odnos pa samim tim i ta volja i razum deluju po prirodnim zakonima.
Da li cemo zgaziti tu zivotinju na putu ili ne, nece biti zapisano negde tamo i nece se znati unapred vec ce se situacija razviti u tom momentu.

Inace, sama situacija predstavlja izraz nase volje, volje zivotinje da izadje na put i fizickih uslova o kojima govoris. Ali nisu unapred zacrtani pa tu nema one klasicne sudbine (ono sto se obicno smatra pod sudbinom). Ali ta tri uslova treba gledati kao jedno, ne kao tri odvojene sile.
 
Poslednja izmena:
Kljucno je ono "Mi". Tj. "Ja". Ako je to "Ja" ili ti "nasa volja i razum" u skladu sa fizickim tj. prirodnim uslovima i ako smo jedno, onda nema uzajamnog odnosa vec je sve to jedan odnos pa samim tim i ta volja i razum deluju po prirodnim zakonima.
:dontunderstand: Zasto mislis da su volja i razum u skladu sa prirodnim zakonima? Fizicko telo je podlozno inerciji, volja nije.
Da li cemo zgaziti tu zivotinju na putu ili ne, nece biti zapisano negde tamo i nece se znati unapred vec ce se situacija razviti u tom momentu.

Inace, sama situacija predstavlja izraz nase volje, volje zivotinje da izadje na put i fizickih uslova o kojima govoris. Ali nisu unapred zacrtani pa tu nema one klasicne sudbine (ono sto se obicno smatra pod sudbinom). Ali ta tri uslova treba gledati kao jedno, ne kao tri odvojene sile.
Ne govorim o apsolutnim kategorijama, vec o medjuzavisnosti razlicitih elemenata, determinisanost postoji, jer ne zavisi sve od nase volje, da zavisi mi bi stali u mestu, a ne bi bili podlozni inerciji.
 
Slazem se ja u potpunosti sa tobom. Ne govoris nista sto nije istina. Samo mi se cini da bi volju mogli da uskladimo sa fizickim zakonima - da ne zelimo nemoguce a nemoguce je da auto stane u momentu kada mi to zelimo. Pa cak i kada trcimo ne mozemo da stanemo u jednom koraku :)
 
Hehehehe.....da :) . To bi bilo tacno sve dok sebe vidimo odvojenim od fizickih zakona tj. dokle god vidimo da fizicki zakoni predstavljaju smetnju nasim zeljama. Ali, to bi znacilo da su nam zelje problem a da su fizicki zakoni ok :)
 
Slazem se ja u potpunosti sa tobom. Ne govoris nista sto nije istina. Samo mi se cini da bi volju mogli da uskladimo sa fizickim zakonima - da ne zelimo nemoguce a nemoguce je da auto stane u momentu kada mi to zelimo. Pa cak i kada trcimo ne mozemo da stanemo u jednom koraku :)

Upravo je zato i medjusobna uslovljenost, jedno zavisi od drugog, ishod nasih odluka zavisi i od nas (sta smo odlucili) i od spoljnih uslova(da li je to moguce ili ne), ali ne samo od nas i ne samo od spoljnih uslova.
 

Back
Top