Evo vremena da se podigne ova tema i pokrene obecana prica o ocekivanjima. I potrebama......
Pa, ja cu da pocnem, a vi se prikljucite lagano. Ili nemojte, ako vam se ne pise, mozete jednostavno citati. I mozda pronaci nesto za sebe....
Sta podrazumeva, i na cemu se bazira, i sta sadrzi, i sta vezuje, i sta odrzava svaki ljudski odnos, svaki odnos izmedju dve jedinke koji ima emotivnu komponentu (ajde da za pocetak ne govorimo o poslovnim ili socijalnim odnosima, koji su deo nasih zivota, ali nisu ni jednako bitni ni jednako presudni za nase zivote kao oni koje ostvarujemo sa ljudima koji su za nas emotivno vazni - sa tzv. 'bitnim drugima', ili kako bi anglosaksonci rekli - 'significant others').
Jedna od najkonzistentnijih aktivnosti ljudskog bica u razvoju jeste teznja za kontaktom sa drugima. Ova teznja ka kontaktu jednako je prirodna kao na primer okretanje biljaka ka suncu. Potreba za kontaktom jeste prva vidljiva manifestacija potrebe za odnosom, i ona karakterise sva ljudska bica tokom zivotnog ciklusa. Kontakt sa drugima je primarno motivisuce iskustvo u ljudskom ponasanju, ljudi mu teze od rodjenja, i kada je ono adekvatno, predstavlja izuzetno obogacujuce iskustvo. Ne samo da je interpersonalni kontakt obogacujuci, vec je i neophodan. Bez odnosa - bez reciprocne interakcije sa drugim ljudima - bebe ne porastu u zdrave odrasle ljude. Zapravo, postoji niz dokaza da mogu uopste da ne rastu: fizioloski efekat nedostatka kontakta u ranom detinjstvu jasno je ocitljiv u zaostatku rasta kod dece kojoj konatkt nije bio dostupan(emotivni, fizicki, psiholoski, intelektualni....). CAk i ako dete uspe d aopstane fizicki bez kontakta sa drugima, ono nece biti sposobno da normalno funkcionise u ljudskom okruzenju: nastali defekti mogu biti trajni i neizlecivi. Ostecenje koje pretrpii licnost coveka, njegovo bice (njegovo unuitrasnje JA, ili psiholoski receno njegov 'self') i ostecenje njegove sposobnosti d aulazi u odnose sa drugima, cesto je nepopravljivo. LJudsko JA, ljudsko bice, nasa sustvenost, nase unutrasnje 'Ja', nasa dusa - produkt je odnosa sa drugim ljudima, odnosa koji je deo okruzenja bebe od samog njenog dolaska na svet!
Sta je to sto je toliko vazno u kontaktu sa drugima za ljudski razvoj? Ili bolje: sta je to u nedostatku takvog kontakta sto je toliko traumatizirajuce? Zasto, ukoliko su potrebe deteta ispunjene u smislu fizickog opstanka, dete ne bi moglo da poraste i razvija se u razumnim granicama normalnog, bez obzira na postojanje ili ne postojanje odnosa s adrugim ljudima? Odgovor lezi u samoj prirodi fizioloske gradje ljudskih bica: covek je NEDVOSMISLENO i APSOLUTNO socijalna zivotinja! Sustina nase 'ljudskosti' neraskidivo je utkana u nase veze sa drugima. MI se zacinjemo i radjamo u vec postojecem matriksu raznih odnosa, i zivimo u svetu koji je nedvosmisleno i konstantno naseljen drugim ljudima - kako spolja (najvecim delom vremena) tako i unutra (stalno!) u nasim fantazijama, snovima, ocekivanjima i secanjima. Jednom recju, moglo bi se reci da "biti covek znaci biti u odnosu sa drugima!" I zato, paradoksalno zvuci ali odnos u kome je dete zapostavljeno, fizicki maltretirano ili emocionalno zlostavljano traumatizirajuc je z adete, ali je nepostojanje ikakvog odnosa - pa makar i takvog! - mnogo vise ostecujuce i daleko vise izvan mogucnosti reparacije!
Osim ovog, uglavnom do sad spominjanog, kontakta sa drugima, dakle spoljnjeg kontakta, postoji i onaj unutrasnji kontakt - kontakt sa sobom, koji nije nista manje vaza. Kao sto smo svesni spoljnjeg sveta i ljudi u njemu, tako moramo biti svesni i svog unutrasnjeg sveta i sposobni d abudemo u kontaktu sa njim: ovaj svet sastoji se od nasih senzacija, soecanja, ideja, fantazija, prohteva i zelja.....i od nasih potreba.
Kroz odnos sa drugima dete uci da postavi i odrzi granice: uci da postoji 'Ja' koje je razlicito i odvojeno od 'Ti', kroz odnos uci da prihvati i adekvatno koristi sve aspekte unutrasnjeg kontakta sa sobom: da prepozna potrebe, da sanjari, bude ljuto, tuzno, srecno, ili uplaseno. Kroz odnos uci da spoji unutrasnji sa spoljasnjim kontaktom: da trazi pomoc, ili uziva u interpersonalnim kontaktima koji nas cine zaista ljudima. I najzad, kroz odnos sa drugima uci socijalne vestine, osecaj povezanosti, empatiju, saosecanje, zajednistvo.
Kada zdravi odnosi nisu dostupni, dete mora da se stara samo o sebi. Kao i sva ljudska bica i ono mora nauciti da izlazi na kraj sa bolnim spoljnim dogadjanjima i nelagodnostima unutrasnjih potreba koje nisu ostvarene. Kada se deci uskrati odnos koji je ispunjen kontaktom i u kome se odgovara na njihove potrebe, deca najcesce razviju ocekivanje d anikoga nece biti tu da im pomogne - zaista pruzi pomoc one vrste koja im je potrebna - ni tada, ni u buducnosti. Cekanje, bez nade da ce se nesto dobiti, ili potreba, bez mogucnosti da ona bude ostvarena, uzasno je bolno....
Mnogo je pisano o traumi i o tome kakve posledice i oziljke moze ostaviti taruma na psihicku sposobnost coveka da funkcionise kroz zivot normalno. Ali najcesce, traumatski dogadjaj sam po sebi nije kreator takvih emotivnih oziljaka: jedno traumatsko iskustva je samo to - iskustveni dozivljaj. Ono sto je zapravo zaista ostecujuce jeste otsustvo zdravog odnosa nakon takvog iskustva, odsustvo mogucnosti da se takvo traumatsko iskustvo proradi u odnosu sa pouzdanim, senzitivnim, i briznim 'drugim', koji ce biti tu da slusa, shvati, i odgovori na nas bol.
Zapostavljanje i izolovanost stvaraju vrstu kumulativne traume, rastuca ocekivanja da drugi nikada nece biti dostupni i da je zivot tezak i bolan.....Sta ciniti? "Ne osecaj; odgurni, potisni, zakopaj, otcepi. Reci sebi da nije bilo/nije tako strasno, da treba da budes jaci, da je drugima i gore. Pokusaj da zaboravis...."
Ne sumnjam d ace se mnogi pronaci u gornjem mehanizmu izlazenja na kraj sa traumaticnim iskustvom i neostvarenim potrebama - ali trauma nije nasa tema danas. POtrebe jesu.
Kada imamo potrebu za necim, i ona se ostvari, pa lagano izbledi i iscezne, covek moze d aide dalje ka sledecem iskustvu. Kada se pak potreba ne ostvari, ona ostaje da tinja, zahtevajuci paznju i energiju - kao psihicki lepak koji odbija da pusti, i otkaci se. POtrebe probudjene odsustvom zdravog odnosa, prosle i sadasnje, nisu nimalo razlicite: one nastavljaju da se ponavljaju i pojavljuju, nekada neocekivano, intruzivno, stojeci na putu sadasnjim i aktuelnim kontaktima sa spoljnjim svetom i sobom. Autenticni susret sa drugim covekom zahteva potpuno prepoznavanje svog unutrasnjeg bica, svog selfa, svoga 'Ja'. Nas ne gura ka napred toliko instinktivni nagon (kako je verovao Frojd) vec smisleno delovanje u cilju zadovoljenja stalno promenjljivih obrazaca nasih potreba (neke su naravno fizicke, ali najveci broj potreba koje guraju ljude napred jesu emotivne i psiholoske).
I to nas dovodi do nase glavne teme: potreba u odnosu. POtrebe su prisutne u svakom odnosu. Zparavo, moze se reci da one definisu odnos. I svakako se moze tvrditi da ako ne postoje potrebe, ne postoji ni odnos: ako mi nista ne treba i nista ne zelim od tebe, niti ti od mene - onda mi jednostavno necemo formirati odnos.
I kada govorim o ovim potrebama nikako ne mislim da svakodnevne materijalne potrepstine koje u danasnje vreme (nazalost!) vezuju ljude i na bazi kojih se formiraju odnosi (skupa kola, brilijanti, dijamanti, zlato, devizni konto, imucna porodica, dobar miraz, sansa za posao, mogucnost za ostavrivanje moci itd).
Ljudi nikada ne prerastaju potrebe za odnosom, niti prerastaju potrebe u odnosu. Ove potrebe su baza nase ljudskosti, i kada govorimo o potrebama u odnosu sa drugim covekom, mozemo govoriti o osam najosnovnijih potreba u svakom zdravom, adekvatnom, emotivnom odnosu, bez obzira da li se radi o familijarnim vezama, braku, partnerskoj vezi ili prijateljstvu.
Ali o tome nesto vise nekiod narednih dana......