Стивен Кинг

Pre par nedelja gledala sam neke review-e Kinga na yt.
Ono što me je najviše zbunilo, među ljudima koji su se prvi put sreli s Kingom, bilo je očekivanje STRAHA. Ne znam šta njima strah znači,. rekla bih, nakon što sam ih odslušala, neka novelizacija Paranoramal Activity i sličnih majmunskih jump scares-a. Rekla bih, jer ne umem razumeti to što njima znači "strah".
Žalili su se da King uopšte nije "strašan", više je "neprijatan i nelagodan".

?

Možda stravu tumačim drukčije (sigurno), ali za mene je prava strava UPRAVO u neprijatnosti i nelagodi. Ne plaše me zombiji ni bacanje raskomadanih tela po zidovima. Hostel je budalaština. "Gore" može biti umetnost, stvarno može, i ja ga volim kad se kao umetnost prikazuje; ali to nije slučaj s Hollywood-om. Njemu je "gore" jeftina zabava miliona, i posle prvog šoka postaje naprosto dosadan. Nije mi jasno kako iko vidi stravu u tome, ali svakom svoje.

Ne znam kako bih bolje objasnila svoj stav spram Kinga, nego (pomalo čudno) pominjanjem jednog posve drugog pisca, a to je Dan Simmons. Ko je ikad čitao Leto noći, znaće o čemu pričam, ko nije ... Isti je razlog usled kojeg smatram da su Azijci u stanju napraviti mnogo bolje horore nego Zapad. Za mene je strava u onome što se krije ispod uobičajenosti i "normalnosti"; i realnost koja se može drukčije tumačiti. Strava je u posve "normalnim" ljudima, ne zombijima i vampirima, koji se ponašaju i odaju utisak neprijatnosti i nelagode, i kako vreme više prolazi, sve većeg dojma neprijatnosti koji najzad prerasta u otvoren užas, gađenje... Za mene je strava običnost koja očas posla može prerasti u nakaznost, i iza čijeg se uobičajenog lica nakaznost krije i samo nagoveštava. Flowers in the attic, naprimer? Ili, nevinije, We have always lived in the castle. Za mene je TO strava, ne zombi apokalipa i slične gluposti.
Za mene je u hororu najbitnija atmosfera, kada se strava više naslućuje nego što se eksplicitno prikazuje, odnosno opisuje, ne mogu da me uplaše razna čudovišta i prolivanje krvi. Zato je teško naići na kvalitetan horor, pogotovo na filmu, većina se svodi na tu banalnost, površnost... U književnosti je situacija donekle bolja, ima dosta kvalitetnih pisaca, pogotovo starijih, mada i poneki novi koji ne zaostaje mnogo za najvećim majstorima horor proze.

U pravu si da je strava upravo u "normalnim" ljudima, videti kako se u odgovarajućim okolnostima od doktora Džekila postaje mister Hajd.
 
:confused: E, ljudi, veliki sam obozavaoc s.kinga, al imam jedan problem...Od njegovih knjiga imam:
-Crnu kucu
-Vrecu kostiju
-Zamku za snove
-Bjuik 8
-Zelenu milju
-Mrachne kule,
i prochitala sam Kudzo, Potpaljivachica, Chetiri poslije ponoci(prip.)i zadnje chetiri godine konstantno izlaze ista izdanja.
Gdje mogu da pronadjem josh nekih knjiga???Imate li neku adresu il neshto sl.??? :sad:
У књижари. kontraveznost nasuprot globalizma!
 
Groblje kućnih ljubimaca (uvod)


Na pitanje (koje mi često postavljaju), koju od mojih knjiga smatram najstrašnijom, odgovaram lako i bez oklevanja: Groblje kućnih ljubimaca, iako ona možda nije ta koja najviše plaši čitaoce. Ako je suditi po pristigloj pošti, to je verovatno Isijavanje. Nerv za smeh, baš kao i onaj za zabavu, kod različitih ljudi nalazi se na različitom mestu. Znam samo da sam Groblje kućnih ljubimaca stavio u fioku, misleći da sam konačno otišao predaleko. Vreme je pokazalo da nisam, bar kad je reč o onome što je čitalačka publika bila spremna da prihvati. Siguran sam da sam otišao predaleko u odnosu na svoja osećanja. Najjednostavnije rečeno, bio sam užasnut napisanim štivom i iz njega izvedenim zaključcima. Ispričao sam već kako je knjiga napisana, ali ću to učiniti još jednom: treća sreća. Krajem sedamdesetih pozvan sam da provedem godinu dana na Univerzitetu Mejn, kao gostujući predavač. Ponuđeno mi je da predajem fantastičnu književnost (beleške za predavanja poslužile su kao osnov Mrtvačkog plesa, objavljenog dve godine kasnije). Supruga i ja iznajmili smo kuću u Oringtonu, osamnaestak kilometara od univerzitetskog naselja. To je bila prekrasna kuća u prekrasnom seoskom ambijentu Mejna. Jedini problem bio je put pored kog smo živeli. Saobraćaj na njemu bio je veoma gust. Tim putem prolazilo je mnogo kamiona i cisterni, koji su išli u obližnje hemijsko industrijsko postrojenje. Hulio de Sanktis, vlasnik prodavnice preko puta, odmah je po doseljenju supruzi i meni skrenuo pažnju da moramo da pazimo na decu i kućne ljubimce. „Taj put je potrošio mnogo životinja“, rekao nam je Hulio. Ta rečenica našla se u romanu. Dokaz da put troši mnogo životinja nalazio se u šumi, iza naše iznajmljene kuće. Staza je preko polja vodila do malog groblja za
 
kućne ljubimce u šumi... samo što je na znaku na drvetu ispred improvizovanog šarmantnog malog groblja pisalo: GROBJE KUCNIH JUBIMACA. Ovaj natpis nije našao samo mesto u romanu, već je postao i njegov naslov. Tamo gore deca su sahranjivala pse i mačke. Na groblju je sahranjeno i nekoliko ptica, čak i jedna koza. Naša osmogodišnja kći imala je mačka Smakija. Nedugo po useljenju u kuću u Oringtonu, na travnjaku susedne kuće pronašao sam mrtvog Smakija. Voljeni ljubimac moje ćerke bio je najnovija žrtva Puta 5. Još jedna potrošena životinja. Sahranili smo ga na Grobju kucnih jubimaca. Moja kći je napravila nadgrobno obeležje na kom je pisalo MAČAK SMAKI: BIO JE POSLUŠAN. (Smaki nije bio ni najmanje poslušan; bio je samo mačak, za boga miloga.) Sve je bilo u redu dok jedne noći nisam čuo treskanje u garaži, praćeno plakanjem i nekim zvukom koji je ličio na praskanje kapisla. Krenuo sam da istražim buku i zatekao kći u garaži. Bila je divna u svom gnevu. Pronašla je nekoliko komada pucketave plastike u koju se pakuju krhki predmeti pre transporta. Plastika je pucketala dok je skakala po njoj i urlala: „Bio je moj mačak! Neka Bog nabavi svog mačka! Smaki je bio moj mačak!“ Pomislio sam da je njen gnev najrazumniji prvi odgovor na tugu koje misleće ljudsko biće može proizvesti. Uvek ću je voleti zbog prkosnog krika: Neka Bog nabavi svog mačka! Bila je u pravu, bila je tako predivno u pravu. Naš najmlađi sin imao je tad manje od dve godine. Usavršio je trkačku veštinu, iako je tek nedavno prohodao. Nedugo po Smakijevoj pogibiji, trčkarali smo po susednom dvorištu sa zmajem. Mališa je iz čista mira pomislio da je trčanje prema putu sjajna ideja. Pojurio sam za njim. Neka sam proklet ako nisam čuo kako jedan od Sijanbrovih kamiona dolazi (Orinko u romanu). Uhvatio sam ga i oborio, ili se sam sapleo. Ni dan-danas nisam sasvim siguran. Sećanje nas često izda kad se ljudski uplašite. Znam da je još živ i zdrav i da je doživeo da postane mladić, ali deo mog uma nikad nije utekao onom grozomornom šta bi bilo: Šta bi bilo da ga nisam uhvatio? Šta bi bilo da je pao nasred druma umesto na ivici? Mislim da vam je sad jasno zašto knjigu izraslu iz tog incidenta smatram tako uznemirujućom. Jednostavno sam posegnuo za postojećim elementima i dodao to užasno šta bi bilo... Drugim rečima, nisam samo razmišljao o nezamislivom, već sam to i pribeležio. U oringtonskoj kući nije bilo prostora za pisanje, ali je u Huliovoj radnji bila prazna soba. U njoj sam napisao Groblje kućnih ljubimaca. Uživao sam u radu svakog dana. Znao sam da pripovedam vruću priču, koja mi privlači
 
pažnju i koja će privući pažnju čitalaca. Kad radite iz dana u dan, ne vidite šumu, već samo brojite drveće. Po završetku knjige pustio sam da rukopis odleži šest nedelja. To je sastavni deo mog procesa rada. Nakon toga sam je ponovo pročitao. Rezultat je bio tako zapanjujući i gnusan da sam je vratio u fioku, misleći da nikad neće biti objavljena, bar ne za mog života. Objavljena je zahvaljujući sticaju raznolikih okolnosti. Raskinuo sam ugovor s Dabldejom, svojim prvim izdavačem. Međutim, dugovao sam im još jedan roman pre raskida. Imao sam samo jedan pri ruci i to je bilo Groblje kućnih ljubimaca. Razgovarao sam sa suprugom. Ona je moj najbolji savetnik kada ne znam u kom smeru da krenem. Rekla mi je da bi trebalo da je objavim. Smatrala ju je dobrom, možda previše gnusnom, ali i previše dobrom da ne bude objavljena. Bil Tompson, moj prvi urednik u Dabldeju, prešao je u drugu izdavačku kuću. (Everest haus, kad smo već kod toga. Bil mi je prvi put predložio da objavim Mrtvački ples i priredio ga za štampu.) Poslao sam knjigu Semu Vonu, jednom od uredničkih gorostasa tog vremena. On je doneo konačnu odluku – rešio je da objavi knjigu. Poradio je malo na njoj i posebnu pažnju poklonio završetku. Svojim trudom načinio je dobru knjigu još boljom. Biću mu doveka zahvalan na nadahnutim potezima plavom olovkom. Nikad nisam zažalio što sam je napisao, iako me i dan-danas na mnogo načina uznemiruje i onespokojava. Pogotovo me brine najupečatljiviji deo, izrečen kroz usta Džada, postarijeg suseda Luisa Krida. „Mrtvo je, Luise“, rekao je Džad, „ponekad bolje.“ Svim srcem nadam se da ovo nije istina, iako mi se čini da jeste u grozomornom kontekstu Groblja kućnih ljubimaca. Možda je to u redu. Možda je „mrtvo ponekad bolje“ poslednja lekcija o tuzi, ona koju usvojimo kad se konačno zamorimo od skakanja gore-dole po pucketavoj plastici i od vikanja Bogu da nabavi svoju mačku (ili svoje dete) i da nas ostavi na miru. Ta lekcija uči nas da na kraju krajeva mir u životu možemo naći samo prihvatanjem vaseljenske volje. To možda zvuči kao zašećereno nju ejdž sranje, ali mi alternativa liči na tamu, preterano groznu da bi je smrtna bića poput nas podnela.



20. septembar 2000. godine.
 

Back
Top