Stihovi za moju dusu

Majstor sam zablude,
A ti kraljica iluzije...
Pokazaću ti
Kako se pleše sa zvezdama,
Postaću princ
Tvojih neodsanjanih snova,
A ti ćeš pogledom omekšati oblake
U posteljinu mirisnu ih pretvoriti
Da naša kočija nečujno klizi po nebu,
Zvezde će nam se pokloniti
Stidljivo
Jedna po jedna
I krenuti za nama
Trag večni da napišu,
Majstor sam zablude
Kraljice iluzije,
Naučiću te da letiš
A ti mene da ne padam
Naučiću te da hodaš po vodi
A ti mene da se ne udavim,
Naučićeš me da žmurim
Da bih bolje video
Naučićeš me da ćutim
Da bih tišinu razumeo,
Sve ćemo jedno drugome dati
I sve jedno drugome uzeti,
A što pretekne
Ako išta od nas ostane
Zvezdama ćemo darivati...


autor: Ivan Mijailović
Zaista predivni stihovi, procitah ih nekoliko puta!
 
Vrt iznad raja
💜

Svaka stvar koju vidiš ima svoje korijene
u nevidljivom svijetu.
Oblici se mogu promijeniti.
ipak suština ostaje ista.
Svaki čudesni prizor će nestati,
svaka slatka riječ će izblijediti.
Ali ne obeshrabruj se,
Izvor odakle dolaze je vječan.
raste, grana se
dajući novi život i novu radost.
Zašto plačeš?
Taj Izvor je u tebi,
i cijeli ovaj svijet
izbija iz njega.
Izvor je pun
njena voda stalno teče;
Ne tuguj,
Popijte koliko god želite!
Mislim da nikad neće presušiti.
Ovo je beskrajni okean!
Od trenutka kada ste došli na ovaj svijet, ispred vas su postavljene ljestve
da bi mogao to prevazići.
Pogledajte tijelo, rođeno od prašine —
kako je savršeno postalo!
Zašto bi se plašio njegovog kraja?
Kada si ti ikada postao manje od smrti?
Kada pređeš izvan ovog ljudskog oblika,
nema sumnje da ćeš postati anđeo
i vinuti se kroz nebesa!
Ali nemoj tu stati.
Čak i nebeska tijela ostare.
Prođi ponovo iz nebeskog carstva
i zaroni u okean Svesti.
Pusti kap vode koja si ti
Postati stotinu moćnih mora.
Ali nemoj misliti da je kap sama
postaje okean —
Okean, takođe, postaje kap!
Voljeni Rumi
 
Pre igre

Zažmuri se na jedno oko
Zaviri se u sebe u svaki ugao
Pogleda se da nema eksera da nema lopova
Da nema kukavičjih jaja

Zažmuri se i na drugo oko
Čučne se pa se skoči
Skoči se visoko visoko visoko
Do navrh samog sebe

Odatle se padne svom težinom
Danima se pada duboko duboko duboko
Na dno svoga ponora

Ko se ne razbije u paramparčad
Ko ostane čitav i čitav ustane
Taj igra

Vasko Popa
 
  • Voli
Reactions: Tea
Ово море је море,
које сам прешао петнаест пута,
али данас,
то је већ твоје море,
твоје, у мени, у мени,
не море мога окршаја,
не море чекања тебе,
не море које рекох
да је покрет и вечна промена,
већ море,
које сам ја створио.
по лику мом,
да би на тебе личило.

Господе жељни и жељени,
море,
море сам надом одојио, море,
у леји вере, у слатку горчину.
И нико ме више неће отргнути,
из те вере,
осим оне друге вере, у небо,
коме таласи овог неба
подривају стену.

На овом мору, као на облацима,
срели смо се,
на овом мору,
мом огњишту,
ти и ја, сигурни да смо браћа
и људи, два брата, два бића,
као што су два ока твоја,
две руке моје.
Превод Надежда Милекић и Раша Ливада

Huan Ramon Himenez
 
Колико је среће у часима овим,
Кад се мјесец рађа на плавој висини,
Када славуј пева негдје у даљини
И разгара срце пламенима новим!

Овдје дрвље старо дуге сјенке баца,
У нашој ријеци брдо се огледа;
Дођи, јер ми срце више мира не да –
Ја сам жедан, драга, твојих пољубаца.

Не моли се тамо, пред иконом старом!
Овдје у слободи, пред небом – олтаром,
Са кога нам Господ о милости збори,

Дођи, да заједно молимо нас двоје:
Ја ћу све да љубим, очи, усне твоје,
А ти стрепи, дршћи и са мном изгори.
Ivo Andric
 
Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?


("Tebi, ljubavi" - Dragana Konstantinović)
 
  • Voli
Reactions: Tea
Probudi se - Duško Trifunović

Probudi se, nešto se dešava,
nemoj reći da to nisi znao,
i tvoja se sudbina rešava,
moglo bi ti jednom biti žao.
Probudi se nešto se dešava,
kajaće se ko ovo prespava..

Probudi se, nešto se dešava,
ne mogu ti jasno reći šta je,
ni laž nije, ni istina prava,
al osetim dugo će da traje.
Probudi se nešto se dešava,
kajaće se ko ovo prespava..

Probudi se nešto se dešava,
u prostoru izvan naše volje,
od ljubavi neko nas spasava,
i govori da je tako bolje.
Probudi se nešto se dešava,
kajaće se ko ovo prespava.
 
  • Voli
Reactions: Tea
Како да те назовем,
кад сред сумрака, снатрећи,
вечерње звезде лепих ти очију,
дивећи се, моје гледају очи,
као да их сад виде први пут...
Те звезде,
чији је сваки зрак
по један поток љубави,
који тече ка мору душе моје
како да те назовем?

Како да те назовем,
кад ми добациш поглед свој,
тај питоми голуб,
чије је свако перо
по једна маслинова грана мира
и чији је додир тако добар!
Зато што је мекши од свиле
и од јастука у колевци
како да те назовем?

Како да те назовем,
кад засвираш својим гласом.
Те гласове да чују
сува стабла усред зиме
пролистала би поново зелена
мислећи, то је већ пролеће,
давно очекивани њихов спасилац,
а славуј пева:
како да те назовем?

Како да те назовем
кад ми усне додирну
твојих усана пламени рубин – камен,
кад у ватри пољупца стопе се наше душе,
као у зору дан и ноћ,
а свет нестане пред нама,
нестаје за мене време
и сва твоја тајанствена блаженства
вечност расипа по мени –
како да те назовем?

Како да те назовем,
слатка мајко моје среће,
вилинска девојко
визије која се дотиче неба,
најсмелије моје наде
застиђујеш својом стварношћу,
моје душе једино
благо вредније од целога света,
слатка, моја лепа, млада супруго,
како да те назовем?
Sandor Petefi
 
DA, POSTOJI LJEPOTA KOJA MOŽE SPASITI SVIJET…
"Mislite li da će ljepota spasiti svijet?
Da, ali ne ljepota kao "Miss svijeta".
Pa, ova na licu majke koja je rodila svoje dijete prije nekoliko sekundi.
Osmijeh djeteta kojeg su usvojili dobri ljudi.
Ulična umjetnost.
Slika u gradskoj galeriji koja ti je promijenila pogled na svijet.
Predenje tvoje mačke.
Šolja čaja na kišni dan.
Ples na kiši.
Kasne noćne šetnje.
Igra sunčevih zraka na lišću drveća koje sežu do zemlje i ocrtavaju zečiće.
Lijepa djevojka u parku koja ti se nasmiješila.
Dobrodušni dječak sa gornjeg sprata koji ti je pomogao kada si izgubio ključ.
Stare fotografije tvoje porodice.
Pas koji je spasio starijeg čovjeka od utapanja.
Kada doniraš staru odjeću sirotištu.
Kada kupiš doručak i čaj beskućniku na uglu.
Kada ljubiš i zagrliš svoje bake i djedove.
Kada gledaš u lokvu i vidiš toliko boja.
Kada rosa kaplje na travu i daju ti nadu.
Kada se probudiš rano da gledaš izlazak sunca i udahneš svježinu jutarnjeg hladnog
vazduha.
Kada pomogneš prijatelju da ustane kada
nema snage da stane na noge (ubacite
ovdje i direktno i metaforičko značenje).
Kada te neko uzme za ruku i zakune se u
sve da te neće izdati.
Kada i ti uradiš isto za njega.
Kada te neko samo zagrli bez pitanja ili osuđivanja.
Kada te neko razumije.
Kada ti razumiješ."
Ray Bradbury
 
Ako ti zatrebam ikad – Arijana Hinić

Potraži me slobodno,
ako ti zatrebam ikad,
odaću ti tajna mesta
na kojima se krijem.

Potraži me
pod otopljenim voštanicama
i kamenim žrtvenicima,
tamo provodim noći.

U jutrima me potraži
na zgorenim ognjištima
večernjih strahova i tihih samoća.

I nemoj tugovati što nisam nalik
Feniksu, on je samo glupavi mit,
spaljeni se iz pepela nikad ne dižu.

A nemoj ni plakati,
jer krilima mojim vlage ne treba,
moraju slobodna leteti.

Ako me o podnevu tražiš,
uzalud ti pos’o Sizife moj,
s vragom ništa ne potpisah.
Proterali su ga crvenkasti oblaci
iznad vinograda,
u dolini mog detinjstva.

Slobodna mi duša peva odu
cvetovima trešanja
i s pčelama se mazi.
Nema ona vremena, ni snage
za paradoks i laži.

Pa ipak,
ako ti zatrebam ikad
i o podnevu,
ti me slobodno potraži.
 
  • Voli
Reactions: Tea
„Po sto je puta srećan svako
Ko veru nije izgubio,
U kome želje razum guše,
Ko uživa u sreći duše

Ko pijan putnik u krevetu,
Ili ko leptir na svom cvetu.
Al' jadan onaj ko u glavi
Sve predvidi i prozre lako,

Ko mrzi reč i delo svako
Jer smisao im vidi pravi,
Čiji je duh i srce jadno
Zaledilo iskustvo hladno.“

Puškin
 
  • Voli
Reactions: Tea
Neko je otkidao od njega
Pomalo.

Ostavio ga obezbojenog
I potresenog.

U čudu se tražio
Ali, nije se ponovo našao.

Iz njega je narastalo zlo
Sve dok ga nije obavilo.

Umorni čovek
Prepustio se sudbini.

Ežen Jonesko, „Umorni čovek“
 
  • Voli
Reactions: Tea
Реци, кад би мој осмех блед,
растопио се као цвет
пола сан а пола лед.

Кад бих још једном
могао да волим...

Да ли би ми тад било добро свуд,
и живот био мање луд?

Или бих и тад као сад
морао да се смешим и разболим,
и да умрем?

Кад бих још једном
осетио да волим, волим?
Milos Crnjanski
 
Сањао сам јесен у магли стакала,
другове и тебе у веселој клапи,
и душа је моја на руке ти пала.
ко небески соко за крвљу што вапи,

Ал' време је ишло, старост га је такла,
и крунећи оквире копреном од сребра,
зора је из врта осипала стакла
крвавим и тужним сузама септембра.

Време је старило. У фотељи свила
ко лед је пуцала, сва трошна и болна.
Па и ти заћута – а гласна си била,
и сан већ утихну попут звука звона.

Пробудих се. Ко јесен, пуна бола,
бејаше ора, а ветар, пун језе,
и лако ко сламу, по киши из кола
у бегу је небом разносио брезе.

Boris Pasternak
 
Ne verovati i dalje osta greh,
još nam crtaju šibom po leđima raj,
najzad je vreme da prasnemo u smeh
mokreći na svoje rane i njihov sjaj.

Od srebroljublja ko je postao srebren,
onaj sam što oluje boluje uspešno,
još nije noć, još vidim sebe
a sve što peva mora da je grešno.

Voli iz mržnje dok pesma nas spasava
plašljivih reči i šturoga klasja,
sunce je mrak koji nas osvetljava:
Obasjaj, oh obasjaj...

Branko Miljković, „Vesela pesma“
 
"Čekaj me"

Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada drugi niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživjeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svijetu.

Konstantin Simonov
 
  • Voli
Reactions: Tea
Прошла је крај мене нечујно ко мирис,
И кад даље тихо и светачки мину,
Бледа као љиљан, поносна ко ирис;
Траг јој испод ногу златним блеском сину.

О, ко си ти, жено са незнаних страна,
Обасјана чудним, надземаљским сјајем?
Ти ускрсла песмо румених ми дана –
Имена ти не знам, али те познајем.

Ти си ко увелак из ког тајно струји
Прва моја љубав, она срећа тија –
Ах, у срцу моме пробуђена бруји,
Она слатка, слатка стара мелодија.

Veljko Petrovic
 
Alen Boske – SLIKARSKA

Koja boja si ti? Na vrhu
dana ti si siva boja koja zeva
i zlato radosno koje bez svedoka
prihvati tigra za struk.

Zatim, plava od dobre volje,
ti zaustavljaš crveno oduševljenje
prvog vetra. Žuto bez bojazni,
slez koji peva kad se ti pokrećeš,
ti preporučuješ čivit
svim slikarima koji se zaustavljaju
pred tvojim nejednakim crnilom.

Požuri: praznik je
kod smaragda; tamo su ogledala
tako purpurna da te prate
prema tvom triptiku: crnom crtežu
 
Sitni sati

Nenajavljene posjete onih iz proslosti
kucaju na vrata u taktu klatna starog
sata sa svakim otkucajem zovu, zele reci
jos par stvari, nepotrebnih, sa razlogom
zadrzanih iza bisernih zuba.

Sitni sati traju po minuta, svaki, vrijeme
nista manaje vrijedno od ostalih dana,
sitni su zbog gomila sitnih misli
koje kolaju glavama pijanih, umornih,
sjetnih sanjara koji u njima pronalaze
jedini mir i zadovoljstvo.

Sekunde sitnih sati otkucavaju drugacije,
svako po jedno slovo pisu najdivniju poeziju,
odgovore ili samo vode prazne razgovore
koji te drze budnim kad svi ostali spavaju.

Klatno otkucava zoru, dok dan pocinje za obicne
ljude
mi polako tonemo u san,
zagrljeno cekamo da stari sat otkuca samo
jednom
za poziv da opet krenemo u noc.

Bojan Zdrale
 
  • Voli
Reactions: Tea
Anđelko Zablaćanski – KUĆA NASRED DRUMA

Naša je ovo kuća, al' nas u njoj nema.
nemilost na pragu
prastarog kućerka stoji
zelena čuvarkuća na krovu
odoleva vekovima
samo nama svela
prozori zatvoreni
a vrata širom otvorena
dolaze gosti uvek nezvani
prag odoleva vekovima
samo nama truo
pod slemenom osinjak
ispod grede obešeni strah
pred kućom zajedno reže
psi lutalice i ovčari
avlija odoleva vekovima
samo je mi uzorali

Iz zbirke Noći vučjeg zova (2020)
 
  • Voli
Reactions: Tea
Мене, охлађену –
белу порцеланску зделу
на киши у врту

хоћеш ли моћи
изнова
да загрејеш?

Као дечак
летњег сунца што се појави
у заталасаној трави.
Kajoko Jamasaki
 
Nemušti slikar – Ljiljana Lalić

Tamo za stolom
u hladovini kuće sa mnogo cveća
susretosmo mladog čoveka
sa izvorom svetlosti u očima
sa prstima ispod kojih nastaju razigrani konji
beli, vrani, sa vodenim žigovima
u pokretima što streme plavetnilu i
sjajem što preliva se u grivama.

Promukli neartikulisani glasovi
dodiruju lavande i ruzmarine
penju se uz čokote loze i bršljane
usmeravaju da dodirom, vidom, mirisom
iskusite

Reč.

Njegovi mlečni prsti
lepršaju
odlaze
na kaktuse
oblikujući oko njih tople krugove.

Mmm… mladog slikara
kotrlja se niz uske grlene padine
rastvara u krvi koja izbija na obrazima
Uzbuđuje.
Negde u dubokoj nutrini
oštre se nemušti jezici.
 
  • Voli
Reactions: Tea

Sonata od sna" - Enes Kišević​


Od čega žive oči tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

Tvoje su oči u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico sniježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi, zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.

Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krvi nek mi utrne!
No
Kad zagrlim te ovako,
znaš što ja vidim:
Dva križa koja se grle.

A međ' njima diše
još nerođen Bog,
prikovan poljupcima...

A što ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?
Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod.

O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.
Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.

A ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope.
O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.
Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.
Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.
 
  • Voli
Reactions: Tea
Đorđe Jovanović – MAJKO

Majko,
ako me Bog
na samom kraju,
u onom odsutnom času odbaci
i kaže mi da me ne poznaje
ja, propali grešnik, i dalje ću verovati
da će Svedržitelj bezmeran u milosti
ipak dopustiti
da me tvoje oči miluju
i tamo gde se zbrajaju
oni koje Sazdatelj i njegova čeda ne poznaju.
 

Back
Top