Stihovi za moju dusu

TRAGANJE​




Nismo mi nikad bili prijatelji,

Ni bliski rođaci, poznanici.

Sa ljubavlju tek nismo imali veze.

Ali još uvek pamtim to što si tada rekao:

– Znaš, ličiš na suncokret.

Misliš zato što nosim žute haljine?

– Ne. Čekaš sunce da bi podigla glavu.

Pa, dobro, šta sa tim? Ne rade li tako svi?

– Da. Svi suncokreti. Ali tebi nisu stopala zakopana u zemlju. Idi da tražiš svoje sunce. A pre toga podigni glavu.

Ne sećam se da li sam te tada razumela.

Ne sećam se ni tvoga lica od tada.

A glas ti pamtim samo kao neki šum.

Te misli su najpre udarale o zidove moje svesti, tražeći što pre put izvan.

Htele su da pobegnu, da me ostave kao mnogo puta pre toga.

Ali zidovi su bili predebeli i previsoki, kao i uvek.

Znala sam dobro da što više pokušavam, ostaje mi sve manje čitavih kostiju.

Rane na zidu se neće videti, ali ću svaki put pred kišu osetiti bol u slepoočnicama.

Trezorima beskrajnih nesanica.

Bezdan nesanica.

Nesan bezdanica.

Šta znače uopšte reči?

Šta uopšte bilo koje reči znače nakon priče o suncokretu?

Nije to priča, reći ćeš, kao da ja to ne znam.

A ipak u njoj ima više od bezbroj života ispričanih u jednom danu.

Više ne nosim žute haljine.

I tražim sunce.

Ne nazire se.

Ali visoko podižem glavu, da ne propustim trenutak kad se pojavi.



devojka-traganje-blacksheep.rs



Marija Čalić
 
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se oduprijeti možeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
vidjeti.

Volio bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

Pero Zubac
 
Branislav Petrović – Noćna pesma

Hulje mi neke poručiše piće
da vide kako
u pesniku
sviće

I taman kad poče sunce da se rađa
izbi neka gužva
neka tuča
svađa

Oko moga sjaja staše da se glože
potegoše čaše
revolvere
nože

Tu behu i neke Zalutale žene
staše da vrište
laju
ko hijene

Za njima tragom gorki nespavači
ko da su svu noć
spali
na lomači

Tada i u meni već poče da sviće
zastave razvih
i postadoh
piće

Jedan od onih što se prvi napi
nagnu me iz čaše
ne osta
ni kapi.
 
DESET ZAPOVIJEDI

Ne mogu ići ako stojim,
ni stajati ako idem,
a trebalo bi.
Tako bi bilo sve drugačije.

Ne želim učiti,
umrijet ću s tim brojevima
koji se množe i dijele.

Ne želim voljeti,
uči me ravnodušnosti
ona koja je bolje poznaje.

Jedino tako mogu sastaviti
to što je bilo
s onim što dolazi.

Kiša koja je pala
vraća se u svoj oblak
već osušena
i tako svakog jutra.

Prvi su oni
koji su posljednji krenuli.

Snovi zauvijek ostaju
pred vratima.
Ulazi samo lišće
i nešto zemlje.

Godine koje su prošle
slijede te kao pseto
do prvog stabla.

Oči su već na vratima,
prsti na prozoru.

To što je Bog povezao
ljudi treba da razdvoje.

Ispod košulje nosim grlicu,
ti šešir, šal i rukavicu.

Kakvo je to rumenilo
i zašto je toliko glasno?

Netko je kolut filma
pogrešno stavio.
Plivači skaču iz mora na obalu.
zvonimir-golob-biografija-poezija-sustine.webp

Zvonimir Golob
 
Duško Trifunović – Pristao sam,bicu sve što hoće

Pristao sam biću sve što hoće,
Evo prodajem dušu vragu svome.
I ostaću samo crna tačka
Poslije ove igre kad me slome,
Kad me mirno slome.
Pristao sam biću sve što hoće.

Mislio sam da se zvijeri boje
Ove vatre koja trag mi prati.
I to sam mislio.
A sad nosim kako mi ga skroje,
Po meni se ništa neće zvati.
Po meni se ništa neće zvati.

Zablude sam, evo, prestao da brojim
Nemam kome da se vratim kući.
– Nemam kome…
Dokle pjevam dotle i postojim,
Prijatelji bivši, prijatelji budući,
Prijatelji bivši…
Pamtite me po pjesmama mojim.
 
  • Voli
Reactions: Tea
Sonet 69 – Milan Drašković

Taj sonet je sjao izatkan od bludnih snova,
njegove junakinje opojne poput vina,
dve zanosne device – Babet i Albertina –
zavedene od strane galantnog pustolova.

Zaplet kao preslikan iz čuvenih opera,
maštoviti ljubavnik u Kuli van vremena,
nadaleko znan po nadimku „Vitez tri pera“,
strasno žudi da ugleda sjaj njihovih zena.

Pozvaće u goste nerazdvojne drugarice,
želi da prvi rastvori latice od ruža,
sred svile i baldahina užitak da pruža –
pokazaće im zanavek svoje pravo lice.
Noć koja se pamti kad takva ljubav procveta,
usledi 69 poljubaca pod okriljem soneta!
 

PISMO SEBI​



Izvini



Što nisam znala kako da te volim

I što sam uporno tražila druge

Koji bi umjesto mene

To mogli da čine



Što sam ih slijepo slušala

I u mnoge neprilike te dovodila

A da je sve to tvoja krivica

Smatrala



Izbjegavala te

Bježala od tebe

I negirala

Tvoje postojanje



Izvini



Što sam pokušala da od tebe napravim

Nešto što nisi

Kako bih se svidjela drugima

Što sam te omalovažavala i ponižavala

Želeći da narastem u njihovim očima



Što nikad nisi bila dovoljno dobra

Što nikad nisi bila dovoljno pametna

Dovoljno lijepa

Što nikad nisi bila dovoljna



Izvini



Jer ti to sve jesi

I ja to dobro znam



Od danas ćemo drugačije



Obećavam

pismo.sebi_.tanja_.simeunovic.blacksheep.rs_.jpg


Tanja Simeunović Spasojević
 
Bertolt Breht – Ležaj za noć

Čujem da u Njujorku
Na uglu 26. ulice i Brodveja
Za zimskih meseci svako veče stoji neki čovek
I beskućnicima što se tu okupljaju
Pribavlja ležaj za noć obraćajući se sa molbom prolaznicima.

Svet zbog toga neće postati drugačiji,
Odnosi među ljudima time se ne popravljaju,
Doba izrabljivanja time se ne skraćuje.
Ali nekolicina ljudi ima ležaj za noć,
Celu jednu noć neće biti na vetru,
Sneg njima namenjen padaće na ulicu.
Ne ispuštaj knjigu, čoveče koji ovo čitaš.

Nekolicina ljudi ima ležaj za noć,
Celu jednu noć neće biti na vetru,
Sneg njima namenjen padaće na ulicu.
Ali svet zbog toga neće postati drugačiji,
Odnosi među ljudima time se ne popravljaju,
Era izrabljivanja time se ne skraćuje.
 
Aleksa Šantić – Elegija

Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imô ja sam dao,
Nevjero hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sâm ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.
 
Jovan Dučić - Pesma ženi


Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna
moja reču šumu; moj korak i bludnja;
samo si lepota koliko si tajna;
i samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost; neka
tvoja sen i eho budu sve što seća.

Srce ima povest u suzi što leva;
u velikom bolu ljubav svoju metu;
istina je samo što duša prosneva;
poljubac je susret najveći na svetu.

Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj je plašt sunčani od mog sna ispreden;
ti beše misao moja očarana;
simbol svih taština porazan i leden,

a ti ne postojiš nit si postojala;
rođena u mojoj tišini i čami,
na suncu mog srca ti si samo sjala:
jer sve što ljubimo stvorili smo sami.

,
 
Nikad moja mrvice…

Ti možeš otići u bilo koji čas,
Reći nehajno:“nema više nas“,
Ali, nisi svesna dušo moja,
Da sam ja …senka tvoja…

U tvojim očima dugo biće naša slika,
Ma, bilo kog mazila, videćeg deo mog lika,
U tvojim venama je ogroman deo moje krvi,
Na tvojoj života pisti…uvek ću biti let prvi…

Bežaćeš od mojih pesama namenjenih tebi,
Pokušaćeš uvek da objasniš sebi,
Da smo postojali samo ljubavi tren,
I biće ti nerazumno koliko ti fali moj pogled snen…

Pitaćeš se gde je muzika odvrnuta do kraja,
Gde je ono Sunce prepuno dodira raja,
Ukus mojih usana na šumsko voće,
On ne može da ljubi kao ja i da hoće…

Sa njim, u parku, gledaćeš zvezda sjaj,
Držeći ga za ruku shvatićeš da je tad bio maj,
Kad sam ti rekao da si moj jedini put,
Da je mesec zbog nas, samo te večeri bio žut…

Nesvesna si i da poj Save nije isti,
Da na “Beogradskom pobedniku” bisti,
Ne spavaju one dve naše zaljubljene grlice,
…moja malena, malena Mrvice…

Uvek pred spavanje pomislićeš na nas,
Učiniće ti se i da čuješ moj glas,
Kao da vetar šapuće gradom „malena,gde si…“,
Bila si cela moja, i više od toga…jesi…

Znam, biće dana kad nećeš pomisliti na me,
Kad tvoje zelene oči neće biti same,
Kad ćeš reći sebi da si našla rame meko,
Al,shvatićeš da sam suviše blizu, nikad daleko…

Želim ti svu sreću ovoga sveta,
Da ti ruža ljubavi u bašti uvek cveta,
Al, ne mogu ti pomoći, tako će uvek biti :
Ti me nikad, NIKAD, nećeš zaboraviti…

Dragan Vekecki
 
Dobrica Erić – Prva ljubav

Ja sam tužan a njima je smešno
zaljubih se prvo pa pogrešno;
Nije meni što mi srce pati
već što ona neće da me shvati

Ja je kitim cvećem belom radom
a nju Dragan rani čokoladom
Ja joj pišem ceduljice kratke
ona piše Zoranu zadatke.

Rekao sam brezi i topoli
da je ona najlepša u školi
Sad ću reći svakom poljskom cvetu
nije ona jedina na svetu.
 
Strepnja

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
Da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
Ova slatka strepnja,čekanje i stra`.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži
O čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Iz daleka samo sve k`o zvezda sja;
Iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva.

Desanka Maksimović
 
Klupa u parku

Klupa u parku i ja
ponekad smo najbolji prijatelji.
Pruža mi oslonac
u trenucima umora i samoće,
a ja je zabavljam
čitajući novinske vijesti iz grada i svijeta,
te poneki novi vic.

Dobro se osjećam imajući prijatelja
koji je uvijek tu kada mi treba.
Danas pada kiša,
sumoran je i hladan dan.
Zagledan sam kroz prozore
niz koje cure suze neba.
U daljini vidim klupu kako samuje
pod jakom kišom.
Zašto se osjećam tupo i prazno
zbog nekoliko mokrih dasaka i čavala?


Saša Petar
 
Aprilska vožnja kroz Vojvodinu

Po Vojvodini se roje zelene pčele,
ljubičasta zasipaju oranja,
dave se u vodama Tamiša i Begeja
i hvataju se o mostove i skele,
grozde se poljem o šumarke i međe,
uzleću s plota i točku sa paoca
i kolovozu sa srebrnih leja.

Nikad odjednom ne videh toliko pčela,
na njive što su još sinoć bile smeđe
pala su krilca crvena i bela,
a iz slomljenoga u ogradi koca
zeleni i modri rojevi se viju.
Proturim li glavu na prolećni vetar,
lice na njemu glogom mi procveta.

Po Vojvodini se roje mlade pčele,
kao deteline list su im krioca,
uvlače mi se u nedra, u pazuha,
i zuje oko snova i oko sluha.

Nigde nema više grančice gole;
pružim li ruku kroz prozor, istog trena
roj prolećni sa zukom na nju seda
i sva olista kao prut topole;
nagnem li se iz zahuktala voza,
kosa mi namah postane zelena,
o trepavice se nahvata zelena rosa.

Po Vojvodini se rasule svetle pčele,
krioca su im sitna kao u prosa;
dignem li oči nebu, tamo leži
neskupljen beo otkos do otkosa.

Desanka Maksimović
 
Ana Mitić Stošić – Zauvek

Zagrli me snažno
Zagrli me rečima, pogledom, obema rukama
Zakrili me
Omađijaj me
Otkupi me zauvek bez plaćanja
Bez kusura
I metni me u zadnji džep
Da me niko ne vidi
Pa i ti me zaboravi na dan ili dva
Ali opet mi se vrati
Odmotaj salvetu u kojoj si me spakovao
Izvadi me iz džepa srca
I opet omiriši, onjuši, gricni
I probaj sve od početka
Da me takneš, da me makneš, stisneš, obgrliš
Zavežeš nevidljivo za sebe
Zauvek
I nikako drugačije
 
Kad sedam veselih dečaka

Kad sedam veselih dečaka
ugazi u sedam prolećnih bara
– izađe sedam pijanih čizmara.

Kad sedam pijanih čizmara
prošeta kroz sedam pekara
– izađe sedam belih mlinara.

Kad sedam belih mlinara
uđe kod sedam poslastičara
– izađe sedam brkatih kaplara.

Kad sedam brkatih kaplara
po sedam tavana protumara
– izađe sedam crnih odžačara.

Kad sedam crnih odžačara
umije sedam strpljivih baka
– gle! zeva sedam sanjivih dečaka!

Duško Radović
 
Na Kalemegdanu

Dan julski i vreo, umoran odlazi,
Uz šuštanje lišća razdragano, glasno,
Javljaju lahori da veče dolazi.
S njim i suton ide, i šaptanje strasno
Srećnog nešto sveta.
Ti parkom prošeta.

Tvoj kostim je bio lak k’o mesečina,
Na tvom nežnom licu osmeh vedar, smeo,
U bujnoj ti kosi spava pomračina,
A na glavi šešir pomodan i beo:
Kraj mene, kroz graju
Prošla si u sjaju.

Pogledom te gledah za tebe umrlim.
Ti si divna bila. Ne osetih tada
Želju da te volim, potrebu da grlim
Dan mojih očiju. Nit’ osetih jada,
Il` pesme jeseni,
Il` bola u meni.

Dan julski i vreo umoran odlazi.
I dok šušti lišće sve više i više
Tame, mraka, mira po parku dolazi.
To noć u spokojstvu tišinom miriše
A bol širi krila…
Ti si divna bila.

Vladislav Petković Dis
 
Plači, Voljena Zemljo i Suzama osvetli
Misao koja tinja u svakoj našoj želji
Od svih Suza koje sad kaplju po Planeti
najtužnije su Dečje Suze u Mojoj Zemlji.

Ko će, i čime, da plati tolike Dečje Suze
Strah, Nesanicu i Radost odletelu u nepovrat
Ko će Deci da vrati sve ono što im uze
ovo zlo, stalo svo u kratku reč – rat?

Plači, Voljena Zemljo, oljagana i sama
Suze su Tvoje davno ušle u Pesmarice
Još nisi sve Dečje Kosti ni povadila iz jama
a već ti opet bacaju Decu u jame bezdanice.

Vi što nam rušite Crkve, kućerke i palate
ratnici fanatici, ljudomrsci i suncožderi,
za koga Novi život i Novi Svet stvarate
kad Deca beže od vas u šume, među zveri?

Plači, Voljena Zemljo, Suzama Mališana
što uče školu u vučjim i lisičijim jamama
Očevi i Majke im se gledaju preko nišana,
a Stričevi i Ujaci na njih palacaju kamama.

Neka se skamene pogledi i nišani uprti
u Dečja Srca, u Bele Ptice nad rovovima
Kakav to Život može da nikne iz Dečje Smrti
Kome će svanuti dan na Dečjim Grobovima?

Nijedna Zastava na ovom trulom svetu
makar od same svile i kadive satkana
ne zaslužuje da se zavijori na vetru
ako je i Dečjom Krvlju pokapana.

Plači, Voljena Zemljo, u čeljustima ale
(neka Te bar u Suzama što više bude)
sve dok se sva tri Boga na Tebe ne sažale
i ne preseku pomor bačen međ pse i ljude.

Pogledaj svoju Decu sa staračkim licima
Mladiće na štakama što uče prve korake
Uvelu Novorođenčad u invalidskim kolicima
Bezimene Grobove, Raspamećene Majke
i Starce beskućnike u tuđim šljivicima
što zure u Nebo, nalik na ugašene ugarke.

Plači, Voljena Zemljo, i Suzama osvetli
Svoje Srce što kuca u svakoj našoj želji
Od svih Suza koje sad kaplju po Planeti
najslanije su Dečje Suze u Mojoj Zemlji!

Dobrica Erić
 
ZAPISANO U SREDU

U sredu smo se prvi put sreli,
a do tada se nismo znali.
U petak smo se zavoleli.
U ponedeljak posvađali.

Opet je sreda.
Sad svima kažem dok lutam po korzu sam:
ne, nije ona lepša ni draža od drugih devojčica koje znam.

Pa kad je sretnem - oči krijem.
Zviždućem.
Gledam u nešto drugo.
I mislim: zbilja, svejedno mi je...

Al' okrećem se dugo... dugo...

Mika..
 
Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.

Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.

O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubljaše oni?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.

Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
što srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga.

Džordž Gordon Bajron
 
Sitni Sati


Nenajavljene posjete onih iz proslosti
kucaju na vrata u taktu klatna starog
sata sa svakim otkucajem zovu, zele reci
jos par stvari, nepotrebnih, sa razlogom
zadrzanih iza bisernih zuba.

Sitni sati traju po minuta, svaki, vrijeme
nista manaje vrijedno od ostalih dana,
sitni su zbog gomila sitnih misli
koje kolaju glavama pijanih, umornih,
sjetnih sanjara koji u njima pronalaze
jedini mir i zadovoljstvo.

Sekunde sitnih sati otkucavaju drugacije,
svako po jedno slovo pisu najdivniju poeziju,
odgovore ili samo vode prazne razgovore
koji te drze budnim kad svi ostali spavaju.

Klatno otkucava zoru, dok dan pocinje za obicne
ljude
mi polako tonemo u san,
zagrljeno cekamo da stari sat otkuca samo
jednom
za poziv da opet krenemo u noc.

Bojan Zdrale
 

Back
Top