Stihovi za moju dusu

IZMEDJU DVA KRIKA

Čovjek sam, i ništa ne znam
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svijetlo što se gnijezdi
U očima tvojim,
Jer da sam jelen, i jesen u planini,
Zbog tebe bih sišao među ljude,
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret.
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom.
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
U tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih.

Enes Kišević
 
Sto soneta o ljubavi

Ne volim te kao da si ruza od soli, topaz
ili strijela karanfila koji pronose oganj:
volim te ko sto se vole neke mracne stvari,
potajno, izmedju sjene i duse.

Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tijelu mi taman zivi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

Volim te ne znajuci kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voljeti drukcije,

nego na taj nacin na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja,
blizu da ti se oci sklapaju s mojim snom.

Pablo Neruda
 
TI SI MOJA POZIJA

Ti si moja poezija,
Ti si moja pjesma tiha,
Ti si zvijezda koja sija,
Iznad svakog moga stiha
Ti si ista kao i ja,
Ti si moja poezija

Ti si moja duga čežnja,
Ti si sreča noći ljetne,
Ti si ona ljubav nježna,
Što se samo jednom sretne
Ti si ista kao i ja
Ti si moja poezija

Samo za te, samo tebi,
Dajem ovaj mali cvijet,
Jer da tebe, draga, nema,
Što bi bio ovaj svijet

Samo za te, samo tebi,
Što si ista kao i ja,
Dajem pjesmu ja o sebi,
Jer si moja poezija

Kemal Monteno
 
FRCze6uX0AItelz

У Теби нема бесмисла, ни смрти.
Ти сјајиш као ископан стари мач.
У Теби све васрксне, и заигра,па се врти, и понавља, као дан и детињи плач.
А кад ми се глас, и очи, и дах, упокоје,
Ти ћеш ме, знам, узети на крило своје.

Милош Црњански
 
Divno je ljubavi znati

Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.

Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
kao da je pecat sene obelezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

P.Neruda
 
ЉУБАВ

Волим те
Не само због тога што ти јеси
Него и због тога шта сам ја
Кад сам с тобом.

Волим те
Не само због оног
Што си учинила од себе,
Него и због тога
Што чиниш од мене.

Волим те
Због оног дела мене
Који ти износиш на видело.

Волим те
Јер стављаш руку
На моје, бригама претрпано срце,
И прелазиш преко
Свих лудости и слабости
Којима не можеш помоћи,
Док чаме у магли,
А ти их изводиш на светло.
Сву ту моју предивну имовину
У коју се нико пре није
Довољно дубоко загледао
Да је пронађе.

Волим те
Јер ми помажеш
Да из набацане хрпе свог живота
Изградим:
Не крчму,
Већ храм
Да у делима свакодневним
Не слушам прекор
Већ песму.

Волим те
Волим те
Јер си учинила више
Него што би икада ико могао
Да учини добрим,
Више, него што би ме ма који усуд
Могао усрећити.

Без речи,
Без додира,
Без знака.
Учинила си све –
Напросто оним што јеси;
Можда то, на крају,
И јесте оно
Шта значи – бити пријатељ.

Рој Крофт
 
U mojoj glavi stanuješ

U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
Soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.

Ponekad slušaš kako mi zakuca
Srce ko živi leptir iz kutije.

Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
Silaziš u vrt za kog niko ne zna.

Na povetarcu lebdiš poput slamke.

(Dok za to vreme, možda: neoprezna
Stojiš na nekom rubu, ispred zamke…)

Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
U morsku penu, ispod sunca, gola)

spazim te kako po kiši preskačeš
Barice i sva u blatu do pola
Žuriš na posao s licem ko da plačeš.

Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira:
Pa pola oko moga klupka mota.

Vidim sa tvoga lica punog mira
Da ne znaš kako živiš dva života.

U mojoj glavi stanuješ i dubiš
Crne i bele hodnike za moje
Misli: kako mi bežiš il me ljubiš?

Van tebe druge misli ne postoje.

Samo dok spavam ti se nekud gubiš.

Stevan Raičkovic
 

Romansa​


- Jesi l moje
Najmoje?

- Jesam tvoje
Najtvoje.

- Da ti sviram u ušima?
- Da mi kupiš dve firange
od cica.
Al' da budu na cvetiće.

- Da zakačim viljuškama
na ragastov od pendzera.

- Da me mrze sve komšije.
- Da ja imam samo tebe.
- Da ti imaš samo mene.
- Da ne udje ni Mesec ni Sunce.

Da u sobi bude jedna crkva.
Da gledamo kroz taj pendzer,
kroz taj pendjer pun cvetica,
da je život nešto naše,
najnaše.

- Da je život nešto tako lepo
kao u samoposluzi "Zvezda".

- Jesi l moje?
Najmoje?

- Jesam tvoje.
Najtvoje


Miroslav Antić
 
Ruzama padaju latice

Ruzama padaju latice
Dugo Te nisu videle
Vrati se Nezna vrati se
Zute Te zudnje zudele

Padaju dani meseci
Padaju zlatne godine
Vrati se Tiha uteshi
Tuge i ruze tugine

Kao pre hiljadu godina
Budi mi opet Jedina
U letu leta ruzicnjak

Posle tisucu tisuca
Padanja stradanja klonuca
Ruza koju Ti sacuvah

Velimir Miloshevic
 
pexels-photo-773124-970x610.jpeg

Ima vremena da nemaš vremena,

ima vremena da postaneš kao ja,

da kreneš na put, bez presedanja,

da se mrštiš, za svaki slučaj,

kako bi spremno dočekala oblake,

koji, bez sumnje, nakon Sunca dolaze.



Ima vremena da pamtiš bolja vremena,

koja si u međuvremenu trošila,

a oročene, nepotrošene trenutke,

kao premiju osiguranja

isplatiš sebi kao sećanje,

uvećano za kajanje.



Ima vremena da ti ništa ne treba,

osim onog što meni treba sada,

a mislio sam da mi neće trebati,

dok sam trošio vreme

na ono što mi sada ne treba.



Ima vremena da, osim onog što te boli,

ništa nije na vreme

i da ti u trci, u kojoj učestvuješ,

prolazno vreme bude samo prolazno vreme.



Ima vremena da leči rane,

koje ćeš steći tako što nisi mislila na vreme.

Ima vremena da ova današnja

postanu dobra, stara vremena.



Ima vremena, al’ ne znači

da treba na mene da ga trošiš.

Ima vremena da me pamtiš

i da me se setiš,

nakon što me zaboraviš.

Goran Tadic
 
Gledacu reku
kako prolazi
koritom, nekim tokom
svojom
Kako ide da se uliva
da se spaja
da se pretace u hodu
u novu reku.
Samo cu da cutim
i gledam.
Slusacu neku novu reku
kako huci, glasno
u novom toku
i pitati se
"da li sam voda neka"?
Zazmurim i pozelim
da sam reka
svaki dan nova cudna kap
neponovljiva
u nekom svom koritu
da tecem...i idem
dalje

Z.D.y
 
Oprosti kamenu što ćuti

https://64.media.tumblr.com/76ac66556c30ba3136b606c8e15cd2ed/567d39cf79b42393-3b/s500x750/968230a5c81a0ceeeb597b4c373315f56d947e5b.jpg


Kap po kap u prazan krug
Što se širi ko vid pred strahom.
Oprosti ptici koja i dahom
Hoće da ti postane drug.

Oprosti senci što te prati
I vetru što te u krug vodi.
Zagledaj se u tanke vlati

I reci nečem malom: hodi
Šumno kao što ptice slete
Sa plavog mira na suncokrete.
Stevan Raičković
 
ČEKAJ ME NOĆNO

Čekaj me noćno na letnjem treperenju sunca,
S kojim sam sam u pohode kasnome došao letu,
Lak i gibak ko struna
Na plavoj pozadini vidika.

Čekaj me noćno, jer dan je suviše lak i kratak
Za nežni prkos reči, za zvon ljubavnog guka
U ovom prostoru bez međa, u ovoj korubi neba,
Planina, livada travnih i cveća utišanog,
U ovom krugu zemlje, i voda, i glasnih ptica,
Orlova širokokrilnih i čavki vranih boja
Koje zatamne zrenik
Zastorom svojih krila.

Čekaj me noćno ko suton ljubavni zagrljaj mraka,
Kad svetlost se slije u tamu i kao potok spusti
Niz glatku zvezdanu putanju,
Niz tvoje ruke i lice, niz kose i mlečne grudi,
Niz padinu mladog stasa i uzburkana bedra,
U kojima ljubav se ljuška kao u vodi žubor,

Kao u ptici pesma,
I kao urlik u vuku
Na gladnoj ledini noći, na oštrom sečivu mraza,
Na talasanju svih čula
Svih bića i svih stvari.

Čekaj me noćno, jer leto samuje uoči zore
Kad pođe da nas traži
I stvori novi zanos.

Tanasije Mladenović
 
Da li si mogla da zaboraviš

Da li si mogla da zaboraviš
da je tvoja ruka nekad u mojoj ležala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
sa mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava,
čitavo jedno kratko proleće
ogrtač sreće mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekad mirisan i raspevan,
sad siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i naših malih ludosti?
Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme briše i srce zaboravlja;
ali časovi sreće ostaju,
njihov sjaj je u nama.

H. Hese
 

Očajna pesma​

Upij se u mene zagrljajem jednim,
Ko groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojim žednim.

Kao Hermes stari i s njim Afrodita,
Stopi se u meni strašću tvojom celom,
Da sav iznemognem pod vitkim ti telom,
I da duša moja najzad bude sita…

Kad pomislim, draga, da će doći vreme
Kad za mene neće postojati žena,
Kad će čula moja redom da zaneme,
I strasti da prođu kao dim i pena,

A da će, još uvek, pokraj mene svuda
Biti mesečine pod kojom se žudi,
I mladih srdaca što stvaraju čuda,
I žena što vole, i voljenih ljudi,

Vrisnuo bih, draga, riknuo bih tada
Kao bik pogođen zrnom posred čela
Što u naporima uzaludnim pada
Dok iz njega bije krv crna i vrela…

Upij se u mene zagrljajem jednim,
Ko groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojima žednim…

Milan Rakić

:heart2:
 
U življenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi
bivšeg mene,
u trpljenju, u življenju.

Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u traženju.

U lutanju, u snovima,
noć me rubi,
dan me vraća.
Dan se gubi,
život kraća,
u snovima, u lutanju.

U nadanju, u čekanju
život snijem,
a snom živim.
Srce krijem,
srce krivim
što ne živim,
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.


Meša Selimović
 
Pismo jedne žene

Koračam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu času

U tvom odelu tražim odlutalu toplotu
Pogledom dotičem sve sto si ti gledao

Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljam dane kad čuvasš svoje zdravlje

Ponavljam sve nežne reči koje smo ikad rekli
Sećam se zaveta tvojih očiju

Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suočavam
umorna srca tromih nogu

To što smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sačekala...

Kerolin Ris
 
TAJNA

Taj osećaj straha, što u meni raste,
Kako me je naš’o baš u ove dane,
Kad krovovi trošni dočekuju laste
I kad zumbul gleda gde listaju grane.
Taj osećaj straha, što u meni raste,
K’o s proleća vode, k’o crni oblaci,
Da l’ krije u sebi smrt što me polazi?
Il to prošlost moja — moje duše zraci —
Bez pokrova svoga paradno prolazi,
K’o s proleća vode, k’o crni oblaci?
Možda me to zovu moje nade drage,
I moj duh ostavlja ovaj plač dolina?
Il’ je to opelo za već mrtve snage
I poslednji pogled zaspalih dubina?
Možda me to zovu moje nade drage,
I zalazak slave i ljubavi stare
Uz osmehe cveća i pesmu vetrića?
Il’ sudbina za me sprema nove dare
I grobove nove, pakao otkrića,
I zalazak slave i ljubavi stare?
Il’ osećaj straha to ima da znači
Mog nesrećnog roda poraz sviju snova?
Il’ to užas priča, razum da se mrači,
Da ja stupam sada u svet bez bolova?
Il’ osećaj straha to ima da znači
Da će srce moje propasti u tami,
K’o zvezda u blatu, k’o glava na panju,
I vampiri da će stanovati sami
U mome smejanju i mome plakanju,
I srce će moje propasti u tami.

Vladislav Petković Dis
 
Ljubav je društvo

Ne znam više sam da hodam putevima,
Jer više ne mogu da hodam sam.
Neka nevidljiva misao nagoni me da brže hodam
A vidim manje, a da u isti mah vidim sve.
Čak i njeno odsustvo u korak sa mnom ide.
A ja je toliko volim da ne umem da je želim.
Ako je ne vidim, zamišljam je i tada sam snažan kao visoko drveće.
Ali ako je vidim, uzdrhtim i ne znam šta se zbilo s onim što sam osećao
u njenom odsustvu.
Sav sam neka snaga koja me napušta.
Svekolika stvarnost me posmatra poput suncokreta s njenim licem
u sredini....

Fernando Pesoa
 
Ljubavna pesma

Kako da dusu sputam
da se tvoje takne?
Kako, mimo tebe,
da njom da grlim
druge stvari i daljine?
Ali, rado bih je sklonio
na neko zaboravljeno mesto
usred tmine
u neki izgubljen kut,
u kom nece je tvoje
njihati daljine.

Ali, ipak, sve sto dodirne
nas dvoje
ko gudalo nas
nekako spaja
koje iz dveju struna
jedan mami glas.

Na kom smo instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirac drzi nas?
O, pesmo slatka.

Rajner Marija Rilke
 

Back
Top