Stihovi za moju dusu


3869_539189002759024_1957255792_n1.jpg



... "Ne treba tvoja pesma.
Lezi u nama. I sklopi ruke, gde bilo, pod glavu.
I ćuti. Dugo ćuti dok ne zaboraviš govor.
I posmatraj mirno breg sasvim udaljen, i plav,
što duboko ćuti. I digni oči polako sa brega
u oblak, tako nemiran i beo, nezaustavljen u nebu.

I spusti oči sa oblaka u sebe.
I zaustavljen sam u sebi, leži.
I ćuti sa očima u sebi pod oblakom kraj brega.
Zbunjen od mraka u sebi, pogledaj, i obično shvati
(Obično, kao što nas vetar slučajno zaklati):
Nad bregom nema oblaka.
Breg ćuti sam, malo crn od sutona."

Stevan Raičković
 
Колико је на небу звезда
па све да су моје очи,
не бих га се могла нагледати.

Колико је у гори грана
па све да су моје руке,
не бих га се могла нагрлити.

- Десанка Максимовић -
 
Kad bi čovjek

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koja se ne zove slava ili sreća,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje.
Da te ne poznajem, ne bih živio,
Da umrem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živio.

Luis Cernuda
 
Очију твојих да није
Не би било неба
У малом нашем стану

Смеха твога да нема
Зидови не би никад
Из очију нестајали...

- Васко Попа -
 
Čujem kako srcem dolaziš,
u predvečerje,
kad se zemlja sanja
i cijelu te svojom dušom
u sebe sklanjam.
Cijela grliš moju ravnicu,
a dolinom moga srca,
tamo gdje moje rijeke
toplim rumenilom natapas,
poput cvijeta
u meni ljubavlju izrastaš.
Nista ne ocekujem,
samo šutim, slušam jecaj
tvojih usamljenih ruku
i udaljenom tišinom
otvaram osmjeh.
Nemoj se bojati
svojih uzburkanih misli
nevidljivom ih nadom povedi
jer čitavim spektrom boja
u predvecerje,
dok te mekom zemljom sanjam
osjećam kako u meni
zlatnom svjetlošću
plodne snove pokrećeš.

Zal Kopp
 
tumblr_oao8qlCEt31qacbtxo1_500.gif


Ja sam taj putnik što je krenuo
U prediskonsko prvo svitanje,
Za putem uvek put promenuo
Međ zvezdama kroz večno skitanje.

U smrt i život, tren i trajanje,
Iz oblika u oblik hodeći,
Večiti pokret kad i stajanje,
I uvek nov u novoj odeći.

U oluj sunca i u mrakove,
Kao Reč čista nekad bačena,
Svih praoblika noseć znakove:
S kraja do na kraj nit provlačena.

Sejač i seme, reč i obličje,
Od prapočetka isto načelo;
Zakona istih hladno zatočje -
I jedno u svem što se začelo.
Jovan Dučić
 
DODIR

Dodirne me nekad
i muzika neodsvirana,
i reč nekazana,
i ples neodigran,
i želja neostvarena,
i čovek netaknut ženskom rukom.

I zapitam se
zašto postoje
oni što druge ne dotiču
ni željom,
ni igrom,
ni rečju,
ni zvukom.

Zar žive da bi bili mrtvi?

Veljko Milićević
 
Takva Sam Kakva Sam
Takva sam kakva sam.
Baš takva sam stvorena.
Kad imam želju da se smejem,
Smejem se grohotom.
Volim onog ko me voli.
Pa zar sam za to kriva?
Što nije uvek isti onaj koga volim.
Takva sam kakva sam.
Baš takva sam stvorena.
Pa šta sad hoćete?!
Šta hoćete od mene?!
Stvorena sam da se dopadam
I tu se ništa ne može izmeniti.
Potpetica mi je suviše visoka,
Struk mi je suviše vitak,
A grudi suviše čvrste.
I koluti pod očima suviše modri.
A onda i zatim
Takva sam kakva sam!
Dopadam se onome kome se dopadam.
I šta se to vas tiče?!
Ono što mi se dogodilo…
Da, ja sam volela nekoga.
Nekoga ko me je voleo.
Kao deca što se među sobom vole
I znaju prosto da vole,
Da vole, vole, vole…
I zašto me onda ispitivati?!
Ja sam ovde samo da vam se dopadam
I ništa se tu ne može izmeniti!

Žak Prever
 
Običnoj prostitutki

Budi sabrana - sa mnom možeš biti mirna -
ja sam Volt Vitman, slobodouman i bujan kao priroda.

Dok te sunce ne odstrani, ni ja te neću oterati.
Dok ti vode ne uskrate blistanje i šuštanje,
neće ti ni reči moje uskratiti blistanje i šuštanje.

Moja devojko, ugovaram s tobom sastanak,
i obavezujem te da se pripremiš,
da budeš vredna mene.
Obavezujem te da budeš strpljiva i savršena
dok ja ne dodjem.

Do tada, pozdravljam te značajnim pogledom,
da me ne zaboraviš.


Volt Vitman
 
Izvor tvoga glasa

Nije važno to spada u normalni pad,
ni čudesa tijela nisu zasluga osnovna -
za mene važniji su uglovi tvojih usana
kosina tvoga pogleda je važna
i uzet ruku, malaksali.

Od svega važniji je izvor glasa tvoga.

Ali, ti me liši, ili me nešto liši, po redu svega toga,
i sve je to priviđenje samo moje misli,
kao snop ogoljenih grančica, vrbovih, zimi
prema sivom nebu
sve je to -
tako suvo, tako crno, jadno tako.

Presušio je za mene izvor glasa tvoga.

Blaže Koneski
 
Mene u jatima napuštaju reči

Sad više nema tame u koju nisam sišao po svoje zlato.
Nag i siromašan padam u provaliju.
Sve poznato i drago trampih za nepoznato
unapred slaveći svoju pogibiju.

Zidaru je lako: kad mu je teško kuće zida.
Lekaru je lakše: kad je bolestan ljude leči.
Meni je najteže ljubavi moja čista -
mene u jatima napuštaju reči.


Branislav Petrović
 
U ŽELJI LJUBAVI

O, dođi negdje iznenada,
Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noći ljetne,
Sva živa, žarka, bujna, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!

Ne znadem medna imena ti
I ne vidjeh te nikad divnu;
Ko slavuj željno tebe zivnuh,
I ljubav vabi milostivnu.

O, dođi, željo odvijeka,
Srdaca sviju žuđen trenu,
Što život budiš svud i svemu,
I koju srce čeka, čeka,
Da l' kreće otkud plašna k njemu.

Ti, koja griješ micaj svaki,
Neutažena žudnjo svega,
Što smrtnim ovim putem bjega
Ko oblak sitan, mali, laki,
Što razić će se iza brijega.

O, dođi žurno, neviđena,
Došumi dršćuć iz daljine
Na snenoj zraci mjesečine
I stav' mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tišine!

I sakrit ću vruća lica
U topli baršun žudna tijela,
Na opojna ti njedra bijela,
Nek nagli tvoj me dah golica
I opija me ispod čela.

O dođi negdje iznenada,
Raširi švrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije,
U zaboravi strašna sklada,
U velepjesni materije...


Silvije Strahimir Kranjčević
 
Greška

Sreli smo se greškom, u pogrešno doba,
i pogrešno beše sve što tada poče,
pogrešna adresa, i pogrešna soba,
i gramofon stari, i pogrešne ploče.

Pogrešno smo hteli da potraje dugo
jer pogrešno beše vreme da se želi.
uzeli smo veče, zatim jedno drugo,
pogrešno se potom do jutra voleli.

A ni zora nije svanula na vreme,
pogrešno je sunce kasnilo dva veka,
trošili smo sate bespovratno neme
u toplini carstva jastuka i deka.

I pogrešno beše kad konačno svanu
jer nas belo svetlo uhvati u grehu,
i pogrešna beše suza koja kanu,
i sve neme stvari tad pogrešne behu.

I nikada više pogrešne adrese,
ni pogrešne sobe, ni studentskog doma,
samo veče katkad sećanje donese
na pogrešnu ljubav najdražu oboma.


Goran Vračar
 
Sanjarenje

Ponekad sanjam da imam krila
i sedam svojih tovara zlata,
da mogu svakom ko dobra vila
staviti dukat, tiho, kraj vrata.

Sanjarim: štapić čarobni imam
i menjam, tako, svet preko noći...
sanjarim kako bolesne primam
i kako svakom mogu pomoći.

I tako rastem, snovima vođen,
pomalo tužan, jer nemam krila.
Ali ja takav, kakav sam rođen,
bar imam srce kao ta vila.

Tako ne mogu nikom pomoći
jer nemam štapić da zlato delim
i nikom neću do praga doći.
Ali bar sanjam, ali bar želim.

Nedeljko Popadić
 
U suton

U suton, kada prve zvijezde
i prve gradske lampe sinu,
kad ljubavnik o dragoj sanja,
a pijanica o svom vinu -

Ja tiho hodam pored kuca
u kojima se svjetla pale;
sva zla, i nevolje, i sumnje
najednom budu posve male.

I smijesim se u meki suton,
od zapaljenih zvijezda svecan,
i osjetim dubinu svega,
i da je zivot vjecan – vjecan.

Dobriša Cesarić
 
Ne ruši sve mostove

Ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kada nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene.

Ivo Andrić
 
Ljubav u septembru

Noć se zvezda u zeni...
Mesec pase nad rekom
tamu. Nežnost u meni
hteo bih dati nekom

Vru želje ko mlada vina
Ljubav krv nežno talasa...
Sanja kraj mene tišina
draganje njenog glasa.

Hteo bih pogled joj zelen
ko bojen vedrinom dalekom.
Mesec srebrni jelen
pase tamu nad rekom.


Branko Miljković
 
RASTANAK KOD KALEMEGDANA

Rastali smo se
i sišli iz grada.
Kao dve suze, kad naporedo kanu
sa naboranog lica.

Na vodi su nas čekale lađe.
Tvoja ode prva.
Moja je obilazila ostrva.

Sedeo sam, poguren i crn,
pust,
kao Mesečeva senka.



Miloš Crnjanski


oX1SQLj.jpg
 

Back
Top