Stihovi za moju dusu

TAJNA

Noćas sam više puta umro čekajući
san koji bi došao iznenada
i koji bi u tami zaigrao s mojom dušom,
kada bi ti gonila
njegov zapanjujući ritam po tamama tijela,
svekoliku spiralu sati što bi porasli
u zdencu čula. Ko si,
obećanje iz mašte koje me uči,
kako razabrati namjere vjetra,
glazbu dažda na oknima
u februarsku studen? Ljubav
mi je podarila tvoje apsolutno lice,
projicirala tvoje oči na moje nebo
i sad mi šapće tu riječ:
tvoje ime - to posljednje pričanje posljednje
zvijezde što se skoro gasi
kad lagano natapa moju krv
a moja krv traži tvoje srce.

Fernando Pinto de Amaral
 
NE ZNAM OTKUDA TAJ OSEĆAJ U MENI
Ne znam otkuda taj osećaj u meni
Kao da sam se dotakla dna,
Ne znam otkud taj pogled izgubljeni
Leptir koji širi krila da bi otprhnuo iz mog sna...

Ne znam kako da objasnim tugu
Koja uvlači svoje prste u grudi i i srce steže,
Trag stopa bledi,pogled traži dugu,
I briše neprimetno sponu koja nas veže...
Ne znam otkuda taj nemirluk u duši
Bol koji štreca i širi se telom,
Osećam da se život ko kula od karata ruši
A pitanja se odlažu pod vremenskim velom...
Ne znam otkuda taj osećaj u meni
Što naprečac izranja kao da preti,
Da li smo mi stvarnošću prevareni
Ili nam se to poverenje i odanost sveti...
Ne znam zašto se osećam kao gubitnik
Kao da nešto važno nestaje iz života,
Nije to nostalgija, niti osećaj čežnji nalik
Ono što gubim su tragovi načinjenih stopa...
Ne znam otkuda navire taj osećaj u meni
Kao da su mi slomili krila,
Nešto nestaje, možda umire trenutak bezazleni
Ruše gnezdo u meni gde je ptica gnezdo sagradila...

Šolkotović Snežana
 
A LIŠĆE OLUJI

Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,

bol pripada usni, rijeka moru nekom,
i lišće oluji. Ona je daleko.

Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
i prazna je ruka, ako nije njena.

Nož pripada rani, uze svome vratu,
raširene ruke - kazaljke na satu.

Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

Zvonimir Glob
 
102wkmb.jpg
 
U MOJOJ GLAVI STANUJEŠ


U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
Soba i mali balkon s koga puca
Vidik na moje misli najtajnije.
Ponekad slušaš kako mi zakuca
Srce ko živi leptir iz kutije.
Ja ti odškrinem vrata: niz basamke
Silaziš u vrt za kog niko ne zna.
Na povetarcu lebdiš poput slamke.
(Dok za to vreme, možda: neoprezna
Stojiš na nekom rubu, ispred zamke...)
Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
U morsku penu, ispod sunca, gola)
Spazim te kako po kiši preskačeš
Barice i sva u blatu do pola
Žuriš na poso s licem ko da plačeš.
Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira:
Pa pola oko moga klupka mota.
Vidim sa tvog lica punog mira
Da ne znaš kako živiš dva života.
U mojoj glavi stanuješ i dubiš
Crne i bele hodnike za moje
Misli: kako mi bežiš il me ljubiš?
Van tebe druge misli ne postoje.
Samo dok spavam ti se nekud gubiš.

Stevan Raičković
 
Ponekad te sanjam tako stvarno da pred svitanje svud po sobi svetlucaju tvoje zaboravljene šnalice i brošići.
Ali buđenje me uvek sačeka na kvarno, kao dokoni pandur na pustom drumu kojim kad-tad moraš naići.
A ti samo baneš s nekog puta dalekog, i tad se zbunim, tad se potpuno sludim, jer...
Na javi sam te ljubio strepeći da ne probudim nekog, a u snovima te ljubim strepeći da sebe ne probudim...
 
Poslednja izmena:
Pošalji mi poljubac na kapima kiše
Neka se nježno spuste na moje usne
I dozvole da ih upijem
Ja ću znati da si to ti...

Pošalji mi dodir na krilima vjetra
Neka se zaplete u moju kosu
I poigra nestašnim pramenovima
Ja cu znati da si to ti...

Pošalji mi osmijeh na odsjaju zvijezda
Neka zabljesne u mojim očima
I nikada se ne ugasi
Ja cu znati da si to ti...
n.n.
 
TO LICE LJUBAVI

To lice ljubavi
opasno i nežno
jedne se večeri javi
posle predugog dana.
Možda je strelac bio
sa lukom
ili svirač
sa harfom.
Ne znam više.
Zaista ne znam
znam samo
da me je ranio
možda strelom
mozda pesmom.
Znam samo
da me je ranio
zanavek ranio
iz srca krv mi teče.
Vrela me suviše vrela
ljubavna rana peče.

Žak Prever
 
Tajna

tumblr_mi7y8lwtOG1rler2io2_540.jpg


Naše dve ljubavi pune kobne moći,
Od sviju skrivene, žive u svom stidu,
Kao pod zvezdama, zaspali u noći,
Dva mirna pauna na starinskom zidu.

tumblr_mi7y8lwtOG1rler2io7_540.jpg


Krijem svoju ljubav kao mržnju drugi -
Istom silom laži i svim podlostima;
Kao drugi staklo otrova, svoj dugi
Svoj bol bezutešni ja krijem međ svima.

tumblr_mi7y8lwtOG1rler2io1_540.jpg


Koliko je šuman eho moje laži,
Da ne prenu nikog udarci mog srca!
I koliko mira u reči gde grca
Cela jedna duša i san od sveg draži.

tumblr_mi7y8lwtOG1rler2io3_540.jpg
 
POSTOJI MESTO GDE LJUBAV POČINJE


Postoji mesto gde ljubav počinje
i mesto gde ljubav prestaje.

Postoji dodir dve ruke
koji se opire svim rečnicima.

Postoji pogled što bukti ko veliko ognjište
il mala acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja -
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nose
i njen je dolazak tajna.

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cena njegova zna se mnogo docnije.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:

Postoji mesto gde ljubav počinje i mesto
gde ljubav prestaje - a ljubav ne traži ništa.


Karl Sandberg
 
Budi moja noć

Dođi, koja si moja
u moju noć.
Stvori, koja si moja
moju noć.
Utišaj ovu tišinu.
Umiri ovaj mir. Utopi
ovu smrt. Proširi ovu
sobu. Razori ovaj zid.
Podigni ovo nebo. Pomiri
ove sjene. Pokosi
ovu kišu. Uglazbi
ove suze. Rascvjetaj
ove ruke
Sazidaj ove riječi. Izliječi
ove oči.
I postani moja noć.
Budi
moja noć.

J. Pupačić
 
SANJARENJE

Ponekad sanjam da imam krila
i sedam svojih tovara zlata,
da mogu svakom ko dobra vila
staviti dukat, tiho, kraj vrata.

Sanjarim: štapić čarobni imam
i menjam, tako, svet preko noći...
sanjarim kako bolesne primam
i kako svakom mogu pomoći.

I tako rastem, snovima vođen,
pomalo tužan, jer nemam krila.
Ali ja takav, kakav sam rođen,
bar imam srce kao ta vila.

Tako ne mogu nikom pomoći
jer nemam štapić da zlato delim
i nikom neću do praga doći.
Ali bar sanjam, ali bar želim.

Nedeljko Popadić
 
Potrebno mi je mnogo sunca,
i to noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
izmedju srca i sećanja
izmedju neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivo.
Desanka Maksimovic
 
MOŽDA

Možda bi bilo uputnije da samo opisno govoriš
o vodi da je mokra,
ili o snu da je nestvaran.

Da bi to utvrdio, a zatim i propovedao,
morao bi i sam da budeš san i voda.

Kako se na jeziku tečnosti kaže
to da je voda vodi, posve sigurno, nešto suvo?

I na jeziku nestvarnog - da je san snu java?

Ne može se o tome razgovarati ovde.
Ne može se o tome razgovarati ni uz put.

Ako si od svetlosti načinjen, sigurno znaš
da li je objašnjavanje uopšte nekakvo davanje.

Možda je svetlost jaukanje tame za ljubavlju?

Miroslav Antić
 
ZAVETOVANJE

S rukom na srcu,
svi se zavetuju,
da će svim snagama,
da će do kraja života i sveta,
da će do poslednjeg daha,
i posle njega,

iz pokoljenja u pokoljenje,
iz oblaka u oblak,
u veke vekova,
da prenose zavetnu reč.

Al znam ja dokle će ko
ovaj zavet da nosi:
ozebli do vatre,
do cokula bosi.

Ljubomir Simović
 
13450250_644050979080847_2005515901146679742_n.jpg


- - - - - - - - - -

Reci mi, Bože jesam li kamen
ili sam plamen.
Jesam li suza ili sam rijeka,
ili sam možda oaza neka?
Jesam li blato, trn ili ruža
što miris pruža?
Jesam li Bože, stablo suho,
jesam li biće ili samo drvo?
Reci mi Bože, kuda ću poći?
Ovdje su tamne i duge noći.
Jesam li suza, ponor ili rijeka?
Ne, ja sam biće koje Te čeka.
(stara indijanska ~n.a.)
 
Kad sunce sija
mi plačemo kao ludi,
jer će uvek posle jednog sunca
biti nama jedna strašna kiša.
Kad kiša pada
mi pevamo kao ludi,
jer će uvek posle jedne kiše
biti nama jedno lepo sunce.
Posle dobrog uvek dođe loše,
jer nikad nam ništa bolje
nije bilo iza najboljeg.
Posle lošeg mora doći dobro,
jer nikad nam ništa gore
nije bilo iza najgoreg…

Miroslav Antić
 
U SVETU GDE

U svetu gde zgrobljen
I zapanjen svak je
Znam tek jedan mi je
jednake snage.

U svetu gde toliko
Mnogo se hoće
Znam tek jedan mi je
Jednake moći.

U svetu gde sve zri
u buđ i bršljan
Znam samo si ti -
Ravnosuštan meni.

Marina Cvetajeva
 
Kraj putovanja


O sve što prođe večnost jedna biva.
Sen koja beše drvo, traje. Budi
Ispod svoga imena koje budi
Ruka sa cvetovima krv što sebe okova.
Završiće se putovanje ostaće tiha brda,
Siva praznina vetar koji bludi,
Mesto koje nema mesta u zelji al nudi
Zlo da nas spase i istinu otkriva.
To čemu se molite je Žalosni Slavuj.
Ljubav nikad nije završena.
Čega ima ljudskog u patnji? O čuj
Dan odjekuje. Nepokretne zvezde stoje.
Prazne ruke prazno srce pusta sena
I nema mene al ima ljubavi moje.

Branko Miljković
 

Back
Top