Stihovi za moju dusu

http://s7.****************/images/141130/7lp9iqlt.jpg
Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
...Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam umorna
srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala.


Kerolin Ris
 
1526268_616537698458662_7953346908010944915_n.jpg
 
Evo zima je - ostavlja peta za sobom trag.
Dok se vani u drvenoj tvari ledi,
tek po putniku pozna se kućni prag.
O budućnosti priča u suton ne vredi
kad i spomen u gluhi sat
o vrelini - praznina - kad videh te snenu,
telo od duše evo baca sad
na zid, kao stolice senu
na zid u suton sveće plam,
i pod stoljnjakom spojeno s lugom nebo
nad silosnim tornjem od gavrana više vran
vazduh ne izbeli ni oštrim snegom.- Josif Brodski
 
10635731_10205649173334919_7614532304836121879_n.jpg

ЖЕНСКО ПИСМО

Нећу да будем послушна и кротка,
Мазна као мачка, привржена као псето;
Са стомаком до зуба,
Са рукама у тесту,
Са лицем од брашна,
Са срцем-угљеном,
И његовом руком на мојој задњици.
Нећу да будем заставица-добродошлица
На његовом кућном прагу.
Ни змија чуваркућа под тим прагом,
Ни змија, ни Ева, из приче о Постању.
Нећу да ходам између врата и прозора,
Да ослушкујем и разабирам
Кораке од ноћних шумова.
Нећу да пратим оловно померање казаљки,
Ни падање звезда –
Да би се он пијан заглибио у мене као слон.
Нећу да будем уденута гоблен-бодом
У породичну слику:
Крај камина с клупчићима деце,
У врту с кучићима деце.
Па ја, као хлад-дрво,
Па ја, као зимски пејзаж.
Статуета под снегом,
У венчаници с наборима и воланима
Одлетећу у небо.
Алелуја! Алелуја!
Нећу младожењу.
Хоћу седу косу,
Хоћу грбу и котарицу,
Па да кренем у шуму,
Да берем јагоде
И скупљам суварке.
Да је већ све за мном,
И осмех оног младића
Тада тако драг
И ничим заменљив.

Radmila Lazić

 
Pitanje

Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?

Angel Kalinovik
 
Smiraj - Milos Crnjanski

Setim se, kako su u ljubavi,
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oci slede,
preletajuci one kolutove blede,
oko usana...

Sto drhte, protkani,
mutnom tisinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomesani
nesigurno i tamno.

Klatno zvona
tesko i tmurno
u grudi udara me.

Tad se dizem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova veceri,
sapucem, nesigurno,
i moje ime.
 
Epitaf za suze boje runolista - Miladin Beric Romanov
Jos mi ponekad
dodje u snove
u istom haljetku
duginih boja
iste mi rijeci
njoj mrakom zaplove:
"Laka ti noc malena moja."
Udje u oci,
u srce u pore
korakom vojnika
pred sudnji boj
njene mi usne
sapatom zbore:
"Laku ti noc maleni moj."
Negde jos ima
u ovom gradu
ulica ljubavi
klupa bez broja
jedno palidrvce
za jednu baladu:
"Laka ti noc malena moja."
Imas suzu
boje runolista
kosulju,
neki smijesan kroj. . .
ti isti, ja,
sebi ni slicna:
"Laku ti noc maleni moj."
da li cu te
jos jednom sresti
ili ces zauvijek
nestati k'o Troja. . .
jos jedna sjen'a
na srebrnoj niti:
"Laka ti noc malena moja."
Na po' si puta
a vec na dnu
sa glavom u pijesku
kao noj . . . ?!
u svakom osmijehu
jos trazis Nju?
"Laku ti noc maleni moj."
 
Dodirne dušu

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.

Ko meri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih leta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?

Da se na nama ravnodušnost greje?
O, dome, travo, o, večernja seni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama veje.

Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svetski prostor. Kroz nas laste
proleću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.

Brinem, a dom je na dnu mog srca.
Čuvam se, a u meni straža bdije.
U mojoj novoj ljubavi se svije
svet lepi, da tu počiva i grca.

Rajner Marija Rilke
 
Moje čudo
Voleta Milićević

Hajde,
moje čudo,
da ti i ja malo vodimo rat -
ti da si kralj, a ja zemlja:
ti da me osvajaš
stopu po stopu,
deo po deo,
a mene ima iznova mnogo
neosvojene.

I kad se umoriš,
da svoje telo predaš
meni na vlast,
pa da zemlja vlada kraljem.
Ako izgubiš,
da ne izgubiš me.

Hajde,
moje čudo,
da ti i ja malo vodimo mir -
ti da si Bog, a ja nebo:
ti da si dozivan, a nedozvan,
porican, a neporečen,
svuda prisutan.

I kad se nađosmo,
ovako osvajani, a neosvojeni,
zavođeni, a nezavedeni,
ljubljeni, a nedoljubljeni,
na ovoj zemlji,
da se ovako voljeni, a nedovoljeni
predamo jedno drugom.
Ako izgubim,
da ne izgubim te.
Dosta je bilo krivudanja!

Hajde,
moje čudo,
da ti i ja malo vodimo - ljubav!
Ti da si Čovek, a ja Žena.
 
Спава сан среће. Дах гроба се вије
Животом, болом, временом простора;
Ничега нема што умрло није;
Тишина пуна скамењених бора.
Ничега нема; само илузије
Пред пустом кућом мирног, мртвог мора.

Гроб, и гроб само. Све изгледа као
Отворен сандук живота и таме:
Ту спава небо, земља и пакао,
И лик свршетка, и крај панораме.
Ту некад ја сам живот свој плакао.
Ту некад беху сан и звезде саме.

Кол'ко велик гроб! И ја, ту, крај њега
Стојим к'о облик умрлих времена,
Последњи човек на граници свега,
Последњи талас отишлих спомена.
Свуд мртво море, свуд нигде ничега;
И спава вода, и нема промена.

Нема промена. Сан једнак, камени
Спаја сва места са пределом нада.
Осећај мирне равнине на мени
И преко ствари непомично влада.
У моме оку последњи прамени
Још живе косе. Више се не страда.

Сећањем опет ја налазим себе
У мртвом крају плоднога незнања,
И склапам очи: дух нема потребе
Мртвом долином ићи без пењања,
У мртвом мору тражити погребе
Љубави, бола, звезда и страдања.

Када испустим и те очи своје
И срце, што се у камен претвара,
Време, и везе простора, и боје,
И сан живота, илузија стара,
Пашће, к'о сада мртво море што је
Пало на гробље, вечно га одмара.

"Са заклопљеним очима" - одломак
Владислав Петковић Дис
 
Odavno ja gasim dan
I ulazim tiho na prstima,
Odavno sam upalila noc
Tu sam i nesanicu naucila;
Uhvatim sebe da ne disem,
Da ne uplasim dan bez problema;
Cutim o svom raju i paklu,
Mrtva, a smrt misli da me nema;
Nekad me ponese osjecaj neki,
I tada mi dusa zapjeva;
Al brzo mi oteza, do poda pokosi,
Vreca moja sa hiljadu problema;
I svaki dan, borba iz pocetka,
Jesen zivota,ko Proljece novo;
Namotavam to klupko zavrsetka,
Za koje samotno mermerno slovo....

Dorian Danny Gray
 
Ljudska komedija

Sneg je samo nekoliko puta
zavejao moje stope
što su kraj tvojih trčale,
nekoliko samo puta su venule
šume male
za koje si govorio
da ih pretvaram u raj,
i kraj,već je i sećanjima svima kraj.

Konca nije bilo našem samopouzdanju,
mislili smo da nam bogovi
nisu ravni,
a sve se dogodilo ljudski jadno i nama,
ni mi nismo bili u stanju
ostati u neprolaznog ognja visinama.

A da je neko rekao
da će sve kraj nas izumreti,
da će sunce prestati da greje:
pre bismo verovali,
nego da će tvoj smeh negde
bez moga da se smeje,
da ćemo živeti opet
svaki svoj život
prazan i mali.


Desanka
 
Po rastanku - Desanka Maksimovic
Reci mi sad, kada vec proslo je sve:
casi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reci tvojih kad dusa ne strepi, -
reci, da l' te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?
Reci mi sad, kada me ne volis vise;
kad ti se prosloj ruga nova sreca;
i kad se dani koji nekad bise
dusa ti samo, kad me vidis, seca -
reci, da l' te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam vise
tebe volela?
Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre,
ti si mi tada reci mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa rec i dve.
Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
bese drag,
pa iza svega sto si mi rek'o
katkad surovo, kadkad meko,
ostao je trag.
Sad srce moje bije tise:
vec manje volim, a znam vise
nego pre;
vec sad mi ne bi reci mog'o
onako dosta, onako mnogo
sa rec i dve.
I kad bi danas prisao meni
i hteo reci davno receni'
buditi draz,
u srcu mome saptao bi neko:
da sve sto si mi ikada rek'o,
bila je laz.
 
MENI TIMUR

Piši pjesme, Avdo,
I ne kazuj, nikada i nikome,
Baš ništa o tome šta osjećaš
I kako ti je

Drži govore, ali se pazi
Stalno gledaj da ti točak
Na prazno melje, i da ti se
Sa jezika ne otmu
Neke rečenice sa smislom!

Nego melji!
Kao pjesmice kad pišeš:

Cvrkuće oko kuće...
Bašta – mašta...
Cvijeće – smeće...

I sve tako
Kako god ti na um padne

Samo nemoj
Da ispadne
Baš iz tvojih usta
Nešta
Šta ne valja

Neka bude baš onako
Kako samo ti umiješ
O lijepome – lijepo
O ružnome – ni ružno ni lijepo

A o svemu drugom
između redova
kazuj šta god hoćeš

Nema nikog
Na ovome svijetu
Da te bolje razumije
Nego ja.

Abdulah Sidran
 
Opomena

Kad ostarim,nosit će haljinu boje purpura
i crveni šešir koji ne ide,a i ne stoji mi,
trošit ću penziju na piće,letnje rukavice i satenske cipele.
I pričati kako nemam para ni za hleb.
Kad se umorim sešću na ivičnjak,
sakupljat ću reklamne uzorke po radnjama
i pritiskati alarmnu dugmad.
Vući štap uz gelendere,
nadoknađivat ću propušteno u trezvenoj mladosti.
Izlazit ću na kišu u kućnim papučama,
brati cveće po tuđim baštama,
gomilati pera,olovke i druge tričarije,
i početi da pljujem.
A sad još moramo paziti da nam odeća ne pokisne,
plaćati na vreme kiriju i ne psovati na ulici.
Pružati dobar primer deci,
pozivati prijatelje na večeru i čitati novine.
A možda bi trebalo da se već polako pripremam.
Da ljudi koji me znaju ne budu iznenađeni,
kada odjednom ostarim i počnem u purpurno da se odevam.


Vislava Šimborska
 
Poslednja izmena:
ЖЕНСКО ПИСМО

Нећу да будем послушна и кротка,
Мазна као мачка, привржена као псето;
Са стомаком до зуба,
Са рукама у тесту,
Са лицем од брашна,
Са срцем-угљеном,
И његовом руком на мојој задњици.
Нећу да будем заставица-добродошлица
На његовом кућном прагу.
Ни змија чуваркућа под тим прагом,
Ни змија, ни Ева, из приче о Постању.
Нећу да ходам између врата и прозора,
Да ослушкујем и разабирам
Кораке од ноћних шумова.
Нећу да пратим оловно померање казаљки,
Ни падање звезда –
Да би се он пијан заглибио у мене као слон.
Нећу да будем уденута гоблен-бодом
У породичну слику:
Крај камина с клупчићима деце,
У врту с кучићима деце.
Па ја, као хлад-дрво,
Па ја, као зимски пејзаж.
Статуета под снегом,
У венчаници с наборима и воланима
Одлетећу у небо.
Алелуја! Алелуја!
Нећу младожењу.
Хоћу седу косу,
Хоћу грбу и котарицу,
Па да кренем у шуму,
Да берем јагоде
И скупљам суварке.
Да је већ све за мном,
И осмех оног младића
Тада тако драг
И ничим заменљив.

Radmila Lazić[/SIZE]
[/CENTER]
:D:klap:

Ja sam staromodna cura - Radmila Lazic
Ja sam stromodna cura
Volim kuce prizemljuse krastavih zidova
Sa dvoristima krcatim starudijama,
Umesto oblakodera i apartmana
U kojima se budim i spavam.
Muskatle u prozorima i u loncim na tufne
Vise volim od imitacija, od vestaka..
Ja sam staromodna cura
Sto vise voli vespe umesto automobila.
Tamndrkanje tramvaja i kloparanje parnjace,
Vise od zvizduka mlaznjaka.
Puteljke umesto avenija i bulevara,
Kojima moje potpetice odzvanjaju.
Ja sam staromodna cura
Sto voli miris opranog vesa
Koga vetar naduvava
Do moga lica, preko moga nosa
I sve ono sto veje iz predhodnog zivota.
Ja sam staromodna cura
Jos slusam longplejke i tipkam Oliveti,
Govorim hvala, izvinite, molim.
Volim da mi dasa pripali cigaretu
Otvori vrata, pridrzi kaput, primakne stolicu,
Da me svlaci krpicu po krpicu.
Ja sam staromodna cura
Sto voli kic scene sa zalascima sunca,
Modne zurnale i porodicne albume,
Od okretnih igara "stiskavac" jedino razumem.
Ja sam staromodna cura,
Ne zujim i ne skitaram kojekuda,
U kuci drezidim povazdan,
Ko glineni cup suseci se na promaji
Samoce i zadovoljstava,
Mamurna od snova.
Ja sam staromodna cura
O ljubavi i strasti malo sta znam
Devicijeg srca rodjena udovica,
Pod cijim nogama zivot kulja
Kao para iz sahta
Koju zaobilazim brzim koracima.
Ja sam staromodna cura
Ne kupujem po snizenoj ceni
Ni osmehe ni svilu.
Ne nosim mini suknje i dekoltee,
Bilo bi to lako oruzje za nekog
Ko je nameran da osvaja bez.
Ja sam staromodna cura
Sto se kuvam u sopstvenom loncu
Marke hocu- necu.
Kao kerusa sama lizem sopstvene rane,
Umreti skoro necu.
Ja sam staromodna cura
Niti psujem, niti zvocam, niti besnim,
Mozete me mazati na hleb.
Al s medom se uvek dobije malo otrova,
Ljubavi u smrtonosnim dozama.
Ja sam staromodna cura
Zuljas me kao nova cipela
Koju moram izuti, promeniti,
Za jednog udobnog ko patika
Ili razgazenog ko susetkina sandala.
Ja sam staromodna cura
Dobra sam prema muskarcima,
Kao prema onim koji se plase mraka,
Lifta i prelaska ulice van pesackog prelaza.
Sa njima volim da idem u bioskop
I gledam nove filmove na stari nacin,
Iz zadnjeg reda bioskopske polutame,
Dok mi odabrani zavlace ruku ispod suknje.
Ja sam staromodna cura,
Drevna ko Kartagina,
Minimalno ostecena zubom vremena.
Muzejski komad koga nema na aukciji.
Pipanje nije dozvoljeno.
Izmi ili ostavi.
 
Ti pišeš

Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
-Sakupljaj te igračke! -
Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa
ni bijele mačke.
Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!' - vičeš.
Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.
Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!


Enes Kišević
 

Back
Top