Stihovi za moju dusu

Ostaci

Dogorele cigarete,
zgužvane misli na podu
i plastični osmeh
svijen od prečeste upotrebe.
Suza ispod jastuka
i osmeh ispred vrata.
Slomljene reči rasute naokolo,
zgazili smo ih prije nego uspeli izgovoriti ih.
Nekoliko zamršenih uspomena
više kao paučine
u uglova zidova između nas.
Jedan pogled iza sebe (ili – preko ramena)
pre nego pritisnem kvaku (ili -okrenem bravu).
Ne, nije ostalo ništa više.

Veronika Kostadinova
 
U mojoj glavi stanuješ

U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
Soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.

Ponekad slušaš kako mi zakuca
Srce ko živi leptir iz kutije.

Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
Silaziš u vrt za kog niko ne zna.

Na povetarcu lebdiš poput slamke.

(Dok za to vreme, možda: neoprezna
Stojiš na nekom rubu, ispred zamke...)

Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
U morsku penu, ispod sunca, gola)

spazim te kako po kiši preskačeš
Barice i sva u blatu do pola
Žuriš na posao s licem ko da plačeš.

Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira:
Pa pola oko moga klupka mota.

Vidim sa tvoga lica punog mira
Da ne znaš kako živiš dva života.

U mojoj glavi stanuješ i dubiš
Crne i bele hodnike za moje
Misli: kako mi bežiš il me ljubiš?

Van tebe druge misli ne postoje.
Samo dok spavam ti se nekud gubiš...

Stevan Raičković
 
UBI ME PRENEŽNA REČ


Bolno, lako, polako,

ubi me prenežna reč,

pronađena u iskopinama duše,

jalovom nalazištu želje.

Kao nafta, umesto tražene vode,

nezadrživa, neizdrživa reč,

kulja iz dubine plitkog uma

i sliva se niz drevne padine lica.
Vlada bezakonje ljubavi.

Na najmanji mig poteže se srce,

u samoodbrani.

“Bolje on(a), nego ja.

Ne sme nežno.

Ne sme da boli.”

Strah od ljubavi

inicira nasilnu,

prislinu nežnost.

Ne treba svakom dati dozvolu

za nošenje i upotrebu srca.



Može nežnije, mora.

Htedoh da zagrmi od nežnosti,

grudi da mi se raspadnu,

kada kažem šta vidim kada te vidim

i kako mi je, slepom, kada te ne vidim.

Nemam reči za tebe, a samo sam želeo

nešto nežno, najnežnije

preko usana da prevalim,

pa ako preživim, preživim,

al’ ubi me prenežna reč,

pre no što je izgovorih.

Ubi me, jer na tebe liči.

Goran Tadić
 
Noćas bih hteo da te zovem draga

Kud
lutaju
misli,
zore,
i nestajem
preko
dana,
odlazi mi
život,
snaga,
a ja
hoću,
a ja
moram
samo
tebe zvati
draga.

I
dok
sve mi
ukazuje
da je život
k'o bespuće,
lutam,
pevam
i tugujem,
a hteo bih
sve to
znati,
postajati,
ustrajati,
a jedino
što još
mogu-
mogu tebe
dragom zvati.

Pa kad
ono
noćna mora
probudi me
u osami,
il san
neki
kao java:
sanjam
kuću
i zavičaj,
neki vajat
tu ostraga,
meni
dođe
da sav
vrisnem;
al' jedino
što još
mogu-
mogu tebe
zvati draga.

Čekam
noći
da me
skriju
pa da s njima
zadrugujem
i
odbacim
sve
što moram
da zbog
njega
psujem,
trujem
i tugujem,
i satima
da mirujem
ispod
lipe
pokraj praga
i šapatom,
i tišinom,
da te
zovem
noćas draga.

Tomislav Rakočević
 
Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.
Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronadješ sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba

zbog svega što smo najlepše hteli.

mika
 
ATENSKA DJEVO - Bajron

(Živote moj, volim te)

Atenska djevo, prije neg' sati
rastanka dođu, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
zadrži i sve što ti nudi!
Odlazim, čuj moj uzdah i bol...!
Živote moj, volim te.
Tako mi tvoje nemirne kose

što egejski je vjetrovi nose,
i obrva što crne rube
nježno ti lice ljube
i zjena ko u srne, o,
Živote moj, volim te.

Tako mi usana tih koje žudim
i struka tvoga za kojim ludim,
i ovog cvijeća što o sreći
i ljubavi zna reći.
Živote moj, volim te.
 
''You think I'd leave your side baby? You know me better than that.
You think I'd leave down when your down on your knees? I wouldn't do that
I'll do you right when your wrong
If only you could see into me

Oh, when your cold
I'll be there to hold you tight to me,
when your on the outside baby and you can't get in
I will show you, your so much better than you know,
when your lost, when your alone and you can't get back again
I will find you darling I'll bring you home..

If you want to cry
I am here to dry your eyes
and in no time you'll be fine...''
 
Kada pozelim da te vidim
samo zatvorim oci
i budna sanjam te
Zaplacem nekad kao
neko malo jagnje koje
ionako niko ne cuje

I svake noci jedva cekam
da mi ponovo dodjes
dok spavas pored nje
Da pravim nerealne planove
da odemo negde
sami od nedelje

Otplovimo u nepoznate predele
gde sunce je
i niko nas ne poznaje
Ima li zemlje za nas
sa tobom spremna sam na sve
sa tvojim imenom na usnama
svako mi jutro pocinje
Maja A.
 
Kad bih imao jednu malu, malenu kućicu.

Kad bih u noj imao jedan mali tepih

I kad bi sve to bilo moje.

Stol, mastilo, polica

I na prozorima moje zavjese.

I na polici kad bih imao svoje knjige.

Kad bih imao jednu malu, malenu kuću

I u njoj ženu koja bi me bez para voljela…

I kad bi ta žena bila moja.

Ma gdje i u ma kom mjestu bilo,

Kad bih malu, malenu kuću našao,

Dovoljan bi bio jedan mali tepih,

Dovoljan, pa čak i suvišan.

Ma gdje, u ma kom gradu bilo,

Bilo bi dovoljno da imam policu i svoje knjige,

Ženu koja me ne voli zbog para,

To bi bilo dosta, čak i suviše.
 
Liši me vida: gledaću tvoj lik,
zapuši uši moje: slušaću te,
onemi me: al zvaću te kroz krik,
bez nogu još ću k tebi naći pute.
Slomij mi ruke: hvataću te srcem;
zaustaviš li srce meni, sam
moj mozak tad će kucati i bdeti,
a ako mi i mozgom užgaš plam -
na krvi svojoj ja ću te poneti.


Rilke
 
NE VJERUJ...
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem imeNe vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
... I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!


Aleksa Šantić
 
Jest, nema na tebi nijednoga dela
Da se mome oku mogao da skrije,
Nijednog prevoja blistavog ti tela
Da se moj poljubac na nj spustio nije.

Znam te tako dobro: u rastanka case
Ti preda me stupas sva sjajna i ziva,
Znam kada ce suze oko da ti kvase,
Znam kad ti se dusa milostom preliva,

A kad u njoj nosis svu toplinu Juga...
Pa ipak si svakog dana nova meni,
Uvek nova, uvek tako cudno druga,
I nikada slicna jucerasnjoj zeni.

Ta moc tvoja cudna zaslepljava mene
Raznovrsnim sjajem, mirisom, i bojom.
- Oh, budi jedanput ko i druge zene,
Da odahnem najzad pred lepotom tvojom!...

42925947.gif
 
Poslednja izmena:
:heart:Postupaj nježno sa mnom

Drži me rukama kao dragu malu stvar
i pazi da ne zadrhte

Ako želiš da lupiš sa mnom o pod
od sakupljenih komadića
nikad me više nećeš slijepiti u mene

Odmakni tvrdu ljusku iza koje stojim,
pogledaj me stvarnu:
vjetrovima išaranu
suncima isprženu
kako treperim na tvom dlanu kao svijeća


Pazi da ne dođu kiše... i ugase me...:heart:
Silvija Balija
 
Poslednja izmena:
ZAJEDNO ĆEMO SVUĆI TIJELA

Ne guši krik poljupcima
pusti glas
pusti glas u noć
neka misle da radjamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno ćemo svući tijela
i smijat ćemo se
i smijat ćemo se i plakati
zajedno
jos samo malo
jos samo malo se drži
za moje ruke od svjetla

Enes Kišević
 
ODAKLE MENI TI?



Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćeš tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti
Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si volela da gaziš po njemu
Odakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna
Odakle meni snovi puni tvojih reči
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni
Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim
Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma
Odakle meni ti?

M.Marinović
 
Ovog puta me pustite da budem srećan,
Ništa se nije desilo nikom,
Sve što se dešava to je da sam srećan
Sa sve četiri strane srca,
Kad hodam, spavam ili pišem.
Šta da radim, srećan sam.
Bezbrojniji sam od paše na livadama,
Osećam kožu kao cerovu koru
I dole nadu, gore ptice,
More kao kopču na svome pojasu,
Od hleba i kamena stvorenu zemlju,
Vazduh raspevan kao gitara.

Ti, pokraj mene u pesku, pesak si,
Pevaš i pesma si,
Svet je danas moja duša,
Pesma i pesak,
Svet su danas moja usta,
Pusti me da u tvojim usnama
I u pesku budem srećan,
Srećan što dišem i što ti dišeš,
Srećan što dodirujem tvoje koleno
I tad mi se čini da sam dotak’o
Azurnu kožu neba i njenu svežinu.

Danas me pustite samog da budem srećan,
Sa svima ili bez ikog,
Srećan sa pašom i peskom,
Srećan sa vazduhom i zemljom,
Srećan sa tobom,
Sa tvojim usnama srećan.

Pablo Neruda ( Oda srećnom danu )
 
SUNCE ZALAZI
I
Nećeš još dugo biti žedno, plamno srce! Obećanje je u zraku, šapuću mi ga nepoznata usta:— velika svežina dolazi...U podne je moje sunce peklo nada mnom: pozdravljam vas što dolazite,vi — iznenadni vetrovi,vi — svezi duhovi popodneva! Nailazi zrak tuđ i čist.Ne merka li me, zavodnički, preteći pogled noći? Ostani jako, srce moje neustrašivo! I ne pitaj: zašto?
24

2
Danu moga života! Sunce zalazi.Glatki je val već tu i pozlaćen.Topliji je dah litice:na njoj, sigurno,u podne, spava sreća svoj podnevni san? U zelenim iskramatavni bezdan varniči, sreća seva.Danu moga života! Veće nastupa! Zari se već tvoje okobezmalo ugaslo,rone se suze već, kap po kap,uz tvoje rose,klizi već tiho preko belih mora purpurna tvoja ljubav, poslednje tvoje i kolebljivo blaženstvo...
25

3
Vedrino, zlatna, dođi! I ti, najtajniji,najslađi užitku s praga smrti! Prelazim li suviše brzo svoj put? Sada me tek, gde se noga zamorila, sustiže tvoj pogled, sustiže
tvoja
sreća.Svuda samo talasi i njihova igra.Što je teško bilo, potonulo je u plaveti zaborava.Bez posla je sada moj čamac.Bura i plovidba — odučio se toga! Želje i nade — utopile se;ne mreška se duša, ne mreška se more.
Sedma
samotnosti! Nikada osetio nisambliže slasnu sigurnost,nikada toplije pogled sunčev.Ne blista li led na mom vrhu još? Srebrnasta, laka, jedna ribaotiskuje sada moju lađu...

Niče.
 
Šta je ljubav?

Vetropiri, piljarice,
Blebetavi svete –
Vi nove poete,
A molim vas lepo
Ne sipajte slepo
Vaš uzdisaj gubavi,
Ne pevajte udilj
Sve o ljubavi!
Znate l’ na čem raste,
Čija li je ćerka,
Kakva li je zverka
Ljubav ta?
Znate da!

Jer bućkuriš pravi,
Što u krnjem loncu,
U toj vašoj glavi,
Varite, kuvate,
Pa ga suzom posolite,
Uzdisajem zapražite,
Kreveljenjem začinite,
Jaukanjem zadimite,
To još ljubav nije –
Ta svet vam se smije.

Počekajte malo, goluždravi tići,
- Ili slavujići -
Dok budete veći,
Da možete reći
Šta je ljubav prava,
Koja li joj slava.

Godinama nositi u telu
Ljute sumnje strelu,
Iz krvi nam najvrelije
Stvarat sebi nade
Samo zato da se zmije
U njojzi nasade,
Il’ da umre nad,
A ti da si rad,
I da veso greš,
Što ga u svom srcu
Sahraniti smeš…

Tako danas, tako sutra,
Svake noći, svakog jutra
Slušat opadanja,
Pa se boriš sa grdobom,
Pakosti i zlobom,
I trpeti sve uvrede crne,
A u golo srce dočekati trne
Kojim od dan na dan
Na tebe nasrne,
I ne hteti, a ne smeti
Ni pomislit o osveti,
Jer to što ti srce para
I jamu ti kopa kletu
Dragoj ti je sve na svetu;

Pa uzet devojku,
Svoje milovanje,
Dati za nju svu slobodu,
Jedino imanje,
I okove metnut na se,
U okovi znojiti se
I krvavo mučiti se,
A za koru hleba
I što ženi i što deci
Najnužnije treba;
Pa ako je žena čudna i zloćudna,
Ne žaliti muke, ne žaliti truda
Goveti joj ćudi trista puta na dan –
Jer ako već jedan život
Mora biti jadan,
Nek ne bude njezin,
Neka bude tvoj…

Jeste, to je ljubav,
Golube moj!
Sandor Petefi
 
GLE, IDE LEPA KAO NOĆ

Gle, ide lepa kao noć kraja
Zvezdanog neba, vedrih klima,
Sve najlepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svetlost, licu dana,
Gde kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nežna
-Što tiho je, a reč ne gubi-
Smešci zbore i boja nežna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.
 
Ne gledaj tako, u ljutnji ne mrsti se
Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja
Niti pastirka, niti kraljica,
Cak ni monahinja-bogomoljka
U ovoj sivoj sam haljini od tralja
U cipelama izlizanih potpetica.
Ali, kao i prije, dajem vruc zagrljaj
I strah nosim u velikim zjenicama.
Pismo moje ne paraj, mili,
Ne placi zbog lazi istinske
I dobro ga, na samo dno sakrij,
Na dno svoje torbe sirotinjske...


Ana Ahmatova
 
Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.
 
''Wake me up, wake me up when all is done
I won't rise until this battle's won,
my dignity's become undone

But I won't go
I can't do it on my own
If this ain't love, then what is?
I'm willing to take the risk

I won't go
I can't do it all alone
If this ain't love, then what is?
I'm willing to take the risk

So petrified, I'm so scared to step into this ride
what if I lose my heart and fail declined?
I won't forgive me if i give up trying..''
 
SUDBINA

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrasena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrecem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na zici iznad ponora,
ponosna medju obalama ohole rijeke,
ja dozivam noc prisutnih godina,
sav ocaj napustenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.

U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kise
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se gladju,
ranjavam vid na ostrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.

Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu
pretvorila sam se u izgorio pejzaz,
ali ti me prepoznajes.


Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove rijeci
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svecane,
a kosa jos mlada.

Nisam zaboravila korijenje ociju
na obali onog drugog svijeta
sto me doziva
mrezom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove naseg tijela,
nisam okusila ruze
na snopovima plemenitih ljeta.

Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatisje vjetra,
nosila sam tudje haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od zice.


Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjecanja
radujem oblini mladog sljunka,
jer tko ce od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
sto prodiru u pore mog sna?

Tko ce kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?


Irena Vrkljan
 
'' Dan je kao sunčan. Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te. Svima je kao lepo.
Svima je kao dobro. Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan. Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne. Budućnost kao na dlanu.
Savest je kao čista. I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pevaj. Svi kao brinu o svima.
Svako je prijatelj kao. Svima je kao stalo do tebe i do sveta.
I dan kao ode. I ti se kao smešiš. I ništa te kao ne boli. ''

Enes Kišević


.........................
 

Back
Top