Stihovi za moju dusu

Lalla Ruk

Dearest dream, my soul's enchantment
Lovely guest from heav'n above,
Most benevolent attender
To the earthly realm below,
You gave me blissful satisfaction
Momentary but complete:
Bringing with you happy tidings -
Like a herald from the skies.

I dreamed dreams of life eternal
In that Promised Land of peace;
I dreamed dreams of fragrant regions,
Of a tranquil, sweet Kashmir;
I could witness celebrations,
Festivals of roses vernal
Honoring that lovely maiden
From lands strange and far away.

And, with glistening enchantment
Like an angel from above, -
This untainted, youthful vision
Came before my dreaming eyes;
Like a veil, a shining shroud
Screened her lovely face from view,
Tenderly she did incline
Her shy gazes toward the earth.

All her traits - her timid shyness
Underneath her shining crown,
Childlike her animation,
And her face's noble beauty -
Glowing with a depth of feeling,
Sweet serenity and peace -
All of these completely artless
Indescribably sublime!

As I watched, the apparition
(Captivating me in passing)
Never to return, flew by;
I pursued - but it had gone!
T'was a vision merely fleeting,
Transient illumination
Leaving nothing but a legend
Of its passing through my life!

T'is not ours to harbor
Beauty's spirit - Ah, so pure!
It comes nigh but for a moment
From its heavenly abode;
Like a dream, it slips away,
Like an airy dream of morning:
But in sacred reminiscence
It is married with the heart!

Only in the purest instants
Of our life does it appear
Bringing with it revelations
Beneficial to our hearts;
That our hearts may know of heaven
In this earthly shadow realm,
It allows us momentary
Glimpses through the earthly veil.

And through all that here is lovely,
All that animates our lives,
To our souls it speaks a language
Reassuring and distinct;
When it quits our earthly region
It bestows a gift of love
Glowing in our evening heaven:
"Tis a farewell star for all to see.

Vasily Andreyevich Zhukovsky
 
I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...

Šantić
 
Podji

Podji kud bilo
put neba,
put mora,
na lednik
ili siđi u ravnice.

Traži šta bilo
rad
lepotu
ljubav!

Učini to sa dušom
punom snova
i svetlosti
sa dušom
punom dobrote i snage
za praštanje.

Ako se već desi da
padneš
ustani!
iznova kreni
iznova počni,
uporno,
mirno,
kao što to rade deca na
plaži
gradeći od školjki
morskih i šljunka
brodove
koje prva plima zbriše
a deca novu lađu,dvorac
novi
naprave opet već sledećeg jutra.

Pođi,
uprkos svemu!
Samo,
okončaj započeto delo!
Voli
i stvaraj!
Kuj!
Prekuj zemlju,
nebo i more!
Ali okončaj započeto
delo.
I delo tvoje
nek lepotom zrači!



Sesil Šabo
 
Soba miriše na ruže
Dah jeseni na mome prozoru
Pitam se mislima gde si
Želim da osjetim tvoj dah
Pitam se da li mi nedostaješ
Da li želim da se vratiš
Da li stvarno nešto osjećam
Ili su to odjeci davnih osećanja
Nekih davno odsanjanih snova
U mraku moga srca
Misleći na andjele patnje i bola
Što hodahu mojim mislima
Nekada davno
Dok sam još krvi imala
U svojim snovima
U svojim venama

Probudim se i vidim
Ležiš tu kraj mene
Licem okrenut ka zidu
Blago otvorenih usana
Sanjaš heroje i zmajeve
A ne znaš
Da i ti si zmaj-vitez
Davno usnuo
Na mome ramenu
Dok jos bila sam živa
I moć da volim sam imala
Čuvala te od smrti
Od otrova zlih duhova

Da li je sve to odavno nestalo?
Sanjamo neodsanjane snove
Odjeke davnih života
Magije davnih ljubavi
Mrtvi za danas
Legende za sutra

Vrati se da proživim sa tobom
Poslednje dane svoje smrti..

faith-1.jpg
 
Odakle meni u džepu vjetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćes tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti

Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si voljela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si voljela da gaziš po njemu

Odakle meni u kutiji od šibica
Malo pjeska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna

Odakle meni snovi puni tvojih riječi
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni

Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvijek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te riječi izgovorim

Odakle meni djevojka
Koja se osmjehne uvijek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lijepo je što si baš ti moj

Odakle meni sanjalica
Odakle meni netko tko ne umije da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka riječ pjesma

Odakle meni ti?


Autor: M. Marinovic
 
Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vedje u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.


Pablo Neruda
 
SENTIMENTALNI RAZGOVOR ....

U starome parku, usamljenom, lednom,
Dve senke se srele u trenutku jednom.
Oči su im mrtve, govore sve tiše:
Ta ni reči njihove ne čuju se više.

Dve seni, po mraku, u parku se srele
Pa rečima prošlost oživet bi htele:

- Sećaš li se onih divnih uspomena?
- A što da se sećam tih prošlih vremena!

- Da li tvoje srce još za mene bije?
I da li je u tvom snu još moj lik?

- Nije!

- Ah, ti divni dani! Ljubavno čeznuće,
Pa susreti, poljupci...
- Moguće.

- Pa velike nade! Nebo uvek zračno...

- Nade su otišle, sad je nebo mračno!

Tako koračaše sred noćne tišine.
I samo je noć čula razgovore njine .....
Pol Verlen:
 
I hope there's a golden age
I pray for my sanity
Where we don't have to answer to anyone 'bout anything

This is not like a brochure
Flying cars and sex machines
We are all so compliant
'cause eveything is what it seems
And it can't be the satellite
To tell you how loved you are
Or some kind of live device that holds you when you've gone too far

And I don't feel myself again
I thought I'd be fixed by now
Walking through the horizon, I found myself back here somehow
Give me something to die for
Or design a quiet mind
Something to like mankind for
Cause we don't lie, my heart and I.

You've been bending so long now
You think it's standing up
And they line up behind you to build you up, buttercup
We can lose all meaning
Quicker than a credit card
And not everyone's healing, so try your best and don't love too hard
Cause they can't build a satellite
To tell you what's in your heart
Or some kind of live device that holds you when you've gone too far

And I don't feel myself again
I thought I'd be fixed by now
Walking through the horizon, I found myself back here somehow
Give me something to die for
Or design a quiet mind
Something to like mankind for
Cause we don't lie, my heart and I.

Will I ever feel the waking
Naked as a lullaby
Don't ask me to explain again
I can't lie to my heart and I

And I don't feel myself again
I thought I'd be fixed by now
Walking through the horizon, I found myself back here somehow
Give me something to die for
Or design a quiet mind
Something to like mankind for
Cause we don't lie, my heart and I.

My heart and I
My heart and I

I've been feeling so lonely
Feeling so low
So low I almost let go.

 
UBI ME PRENEŽNA REČ


Bolno, lako, polako,

ubi me prenežna reč,

pronađena u iskopinama duše,

jalovom nalazištu želje.

Kao nafta, umesto tražene vode,

nezadrživa, neizdrživa reč,

kulja iz dubine plitkog uma

i sliva se niz drevne padine lica.

Vlada bezakonje ljubavi.

Na najmanji mig poteže se srce,

u samoodbrani.

“Bolje on(a), nego ja.

Ne sme nežno.

Ne sme da boli.”

Strah od ljubavi

inicira nasilnu,

prislinu nežnost.

Ne treba svakom dati dozvolu

za nošenje i upotrebu srca.




Može nežnije, mora.

Htedoh da zagrmi od nežnosti,

grudi da mi se raspadnu,

kada kažem šta vidim kada te vidim

i kako mi je, slepom, kada te ne vidim.

Nemam reči za tebe, a samo sam želeo

nešto nežno, najnežnije

preko usana da prevalim,

pa ako preživim, preživim,

al’ ubi me prenežna reč,

pre no što je izgovorih.

Ubi me, jer na tebe liči.


Goran Tadić
 
NEMOJ UMETI DA VOLIŠ

negde između onoga
što bi trebalo da bude
i naših grešaka,
leži ta priča
koju zovemo – sudbina

verovatno će
skoro svako od nas
umeti da uz čašu vina
ispriča neku tugaljivu
priču

i po ramenima ćemo odmah
nekako otežati
nakupljeni, natopljeni i mokri
od te magle,
koja se uvuče u naš džemper,
dok sedimo preko,
s druge strane,
i slušamo priču

i pripovedača koji se lomi

priču
od koje nam se stave violine u uši
i upadnu trunci
u oči…

ljubav,
kad stegneš ode,
kad pustiš – ode

ali da ti šapnem!

ako znaš
šta treba da radiš u ljubavi
ti onda i ne znaš
da voliš…

tek kad nemaš pojma
ja ti potpuno verujem

Ratko Petrović
 
Slovo o ljubavi – Desanka Maksimovic

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sćanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge -
i osetimo se nesrećni i krivi.

 

Mojim umom struje vječno različite teme
I ljepe se za sjećanja poput hidroaktivne kreme
Zaribavaju prolaze mojih moždanih kanala
Sve do novog vala euforične inspiracije
Ideje, apstrakcije, plodovi stimulacije
Djelom logične, djelom posmične, nelogične
Moje vizije su zaobljene, moje vizije su kugle
Iz njih izvire moj glas, ja ne mislim na vas
Moj je svijet u mojoj glavi, zaobljen, predivan
Bez zidova, bez podmuklih trikova
Moje su misli široke, moje misli nisu krotke
Moje misli su gorke ka gutljaji votke
Moj um se vine u visine i ka sa nebeske tribine gleda
Kako klecaju seljačine
Moje čelo se žari, moje vjeđe se pote
Pazite žohari, moj um pali

Noćas se moje čelo žari
Noćas se moje vjeđe pote

Moj um se raspršava kroz poglede čvrstine
Moje misli eksplodiraju ka mine, sve do svemira
Moji su filmovi kaotični, puni nemira
Zato se maknite, kad vidite da se tresem
To moje misli vibriraju, frekventiraju
Moja duša čuje zvukove i tjera me da plešem
Moj um se širi i moji su maniri
Majstora vještine, iracionalne discipline
Moj razum proždire stupidne životne lekcije
I teži u dimenzije projekcije, inteligencije
Glasovi mi govore: "Sad ne možes stati!"
U mozgu bruje buke duhovne oluje
Progone me zvukovi iz glave i kažem:
"Ne mogu stati i neću nikad stati", ne želim znati
Za nevažne stvari od kojih žive štakori
Kopajući po gomili otpadaka života, moj um pali

Noćas se moje čelo žari
Noćas se moje vjeđe pote

Moj razum vari, samo prirodne stvari
I moja duhovna hrana je moja marijana
Misli su laso kojim stvari dovlačim sebi
Razum fokusiram, oreb postaje sve deblji
Kad kažu nemoj psovat, ja kažem: "U redu"
Sad odjebite, ne serite, pustite me na miru
Ja imam svoje, a vi, vi imate svoje
Moje su misli šarenilo, vrlo tmurne boje
Moje su geste nesebične, ideje veoma etične
Vrlo napredne, gotovo ultramagnetične
Moj razum vrišti, on se dere, on sere bez mjere
On se dere preko barijere moje sfere realnosti
Moje misli trepere, paraju nebo ka munje
Ka oluje utjeruju strah u kosti, ekspoldiraju
Poput velikog buma, dok žrtve gluposti
Napada nosti moga uma, moj um pali
 
Hajde, nije teško ne voleti onog koga ne voliš.
Prevali to preko očiju, da već jednom i tebi svane,
kad shvatim da je naša ljubav samo moja,
kad postiđeno priznam da bih umro za iluziju.
Pogledaj me onako kako zaslužujem,
onako kako gledaš sve drugo do čega ti nije,
da vidim koliko u tvojim očima vredim.

Samo reci da me ne voliš.
Ne prihvatam izgovor da nemaš snage za laž.
Ne tražim nemoguće. Da, ili ne?
Bezuslovan odgovor, kakav bi bio
na jednostavno pitanje “hoćeš li se udati za mene”?

Ne vređaj ni sebe, ni mene sa “imam nekog”,
“moram da razmislim”, “što pitaš, kad znaš”...
Zar je meni lakše da milion puta ponovim
ono što ti meni ni jednom nisi rekla,
nego tebi da kažeš ono
što ni mrtav ne bih prema tebi osetio?

Hajde, valjda se to kaže “ne volim te”.
Olakšaj mi ovu težinu, koja me uzdiže do neba,
pa mislim da umem da letim.
Spusti me na zemlju i niže od toga,
da najzad shvatim da za ljubav nije dovoljno voleti.

“Ne volim te, ne volim te, ne volim te”,
ponavljaj “ne volim te, ne volim te”...
Nadjačaj sebe, ne misli na posledice.
Želim da vidim da me ne voliš.
Želim da budem siguran da osećam da me ne voliš.
To neće značiti da me mrziš što te volim,
već da me jednostavno ne voliš.

Promrsi, ne moraš na sva zvona da me ne voliš.
Ne sklanjaj pogled, ne gledaj me sažaljivo.
Samo reci “ne volim te”.
Razumeću. Nisam ni ja od kamena.


Goran Tadić
 
Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.

Aleksa Šantić

229a4519c237c8716d12a94xa8.jpg
 
Kad razgovaramo

Kada razgovaram sa Tobom i običan pozdrav
postaje poezija, ili bar naslov pesme.
Beskrajni mir Tvoga bića pronalazi beskrajni mir
u meni i kao da se ta dva mira neprestano grle i ljube.
Da li smo to u razgovoru nas dvoje ili razgovaraju
šume, mora, polja, reke ?
Da li to jedno drugom saopštavamo šta radimo
i šta sanjamo ili trepere planete i u večnom krugovanju
pohode svoje zvezde ?
Kakav je to tok što mi od Tebe kreće,
noseći me u svetove daleke, u obilazak sopstvene duše
velike i nedogledne ?
Tek kada razgovaramo ja sam ona prava,
bezgranična, ničim omeđena, velika zemlja, veliko nebo, velika tajna.


Nevena Vitošević

 
Zaboravi


Ako me sretnes negdje
u gradovima stranim
po kojima se muvam
u posljednje vrijeme

Sretni me
kao da me sreces prvi put
nismo li se mi vec negdje vidjeli
kazi i zaboravi

Zaboravi, dane koje smo
nekada zajedno i noci zaboravi
gradove kojima smo mjenjali imena
i ucrtavali u karte samo nama
dostupne

Onaj hlad pod maslinama
u nasoj uvali, uvali mirnih voda
otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio

Zaboravi da si ikada rekla
da me volis
i kako se nikada, nikada
necemo rastati

Treba zaboraviti naslove knjiga
koje smo zajedno citali
filmove koje smo gledali
Hemfri Bogarta i Kazablanku
narocito zaboravi

Ulicu divljih kestenova
s pocetka Tuskanca

I onaj nas poljubac na kisi
za koga bi znala reci
nikada necu zaboraviti
molim te zaboravi

I kada ti kazem da zaboravis
kazem ti to zato sto te volim
kazem ti to bez gorcine

Otvori oci ljubavi
nasim gradom prosli su tenkovi
odnijeli su sobom sve sto smo bili
znali, imali, zato, zaboravi

Cemu sjecanja
pogledaj kako tresnja u tvome vrtu
iznova cvjeta svakoga proljeca
nasmijesi se jutru koje dolazi
zagrli bjelinu novih dana i zaboravi

Kasno je vec dragana
hocu da kazem, zreli smo ljudi
to jest, nismo vise djeca

I znam da nije lako
i znam da mozda i boli
ali pokusaj, molim te
pokusaj zaboravi

I ako me sretnes
negdje u gradovima stranim
po kojima se muvam
u posljednje vrijeme

Sretni me
kao da me sreces prvi put
hej, nismo li se mi vec negdje vidjeli
kazi i zaboravi



Rade Šerbedžija
 
Noćas me u snu tače neka ruka,
Ne znam koja,
Sasvim kratko,
Samo večnost do tri dok izbroja.
I od tog dodira dođe do spoja
... Mene i nekog zvezdanog sveta
Ne znam sa kojom od bezbroja
Maglina, zvezda i planeta,
Sa kojom od duga.
Samo nijednoga nebeskog sloja,
Nijednog kruga,
Ne mogoh se setiti kad se prenuh

Sem one ruke
Zaboravih sve u trenu.

Desanka Maksimović
 
Usnama ne mogu
tvojoj usni med da budem.
Njima mogu samo Bogu
molitvu da sapucem
i molim za svoj komad
hleba nasusnog.
U kap vina bezgresnika
da se pretvorim,
na usnu ti ukletu spustim se
iz nevida-
utolim tvoju ogromnu zedj
i odem daleko.
U nekom selu na kraju vasione
pasnjak da postanem,
zelena neznost
zauvek ostanem
i volim se strasno
sa nebom plavim.
Ljubavnica dugina bicu
u greh cu da upolovim
mahacu maramom pokajanja
svim zorama
sto svicu.
Radjaju se iz utrobe noci,
prelepe,
svicu premile.
Docekivacu na brodicu spasenja
sve dobre vile,
sirenama postacu sestra il' mati
one ce iskati
a ja cu dati
ja, pokorna, skrusena
sebe cu poklanjati
dalekim morima
okrutnim piratima
nestajacu pod ubodom maca
slaba sam-
misljah od tuge sam
jaca.

Slovenska
 
Usnama ne mogu
tvojoj usni med da budem.
Njima mogu samo Bogu
molitvu da sapucem
i molim za svoj komad
hleba nasusnog.
U kap vina bezgresnika
da se pretvorim,
na usnu ti ukletu spustim se
iz nevida-
utolim tvoju ogromnu zedj
i odem daleko.
U nekom selu na kraju vasione
pasnjak da postanem,
zelena neznost
zauvek ostanem
i volim se strasno
sa nebom plavim.
Ljubavnica dugina bicu
u greh cu da upolovim
mahacu maramom pokajanja
svim zorama
sto svicu.
Radjaju se iz utrobe noci,
prelepe,
svicu premile.
Docekivacu na brodicu spasenja
sve dobre vile,
sirenama postacu sestra il' mati
one ce iskati
a ja cu dati
ja, pokorna, skrusena
sebe cu poklanjati
dalekim morima
okrutnim piratima
nestajacu pod ubodom maca
slaba sam-
misljah od tuge sam
jaca.

Slovenska

Evo ga "Don Zuan" sacekao u zasedi i krece u akciju.:hahaha:
 
Danas

Danas bih mogao
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao
otići daleko, puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.

Danas bih mogao
pružiti ruku
niz krizaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio.

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac
ušunjavši se izmeđ' zavjesa
nošen mojom željom
i srebrnom trakom mjeseca.

- J.L.Borhes
 
Kad budes stara


Kad budes stara, seda, pred spavanje snena
Dremala kraj vatre, ovu knjigu tada
Uzmi, citaj i sanjaj kako si bila mlada,
Ociju toplog sjaja i dubokih sjena.

I kako mnogi u lepotu tvoju zaljubljeni bise
I kraj tebe iskreni i lazni znase da se sjate
Dok je samo jedan voleo ti dusu i mislio na te
Kad lepotu tvog lica brige osencise.

Pa dok se svijas kraj toplog vatrinog gnezda
Promrmori setno kako ljubav brzonoga minu,
Preko visokih gora kako se ka nebu vinu
I sakri svoje lice u roju od zvezda.

(William Butler Yeats)
 
Isplovim, ujutru,
iz snova: sami sretni anđeo!

Blista duša, žarom žari telo.

Uveče legnem: svinja doslovna.

Šta sam to činio između?

S ljudima se družio,
ljudska prebiro govna.

Abdulah Sidran
 
Posijan u nosnicama
u nevidljivim tragovima misli o tebi,
i sve pomalo miriši na tebe,
papir, cvijeće, drvo, prašina, asfalt …
pa ne pamtim više nijanse mirisa svojih parfema,
jer se nevidljivo miješaju sa mirisom tvoje puti
postajući neponovljivo samo naši.

Posteljina me oblači u tvoju put prije sna,
dok negdje daleko spavaš sam.
Tko to miješa naša tijela
i onda kada se ne mogu pomiješati
u uzbudljivo klupko slobodnog izražavanja
svega što u sebi nose
bez cenzure uma i očekivanja,
zaobljuje sve oštre kutove našeg govora
da nikad ne postanu strijele koje će raniti?

Kad sjedim nijemo pored tebe
mirisi naših puti brbljaju :
ispovijedaju čežnju jedna drugoj,
ljubomorno se gurkaju kao djeca,
nestrpljivo čekaju ispunjenje i zadovoljstvo,
nagovaraju se na destrukciju nježnosti
da bi se dograbili kao divlje mačke,
ostavljajući srca u tišini.

Pomislim ponekad da odlutam,
ne usuđujem se strahujući
da bi moj nos otkrio da samo sanja tvoj miris.
i odmah zaboravim svoj kukavičluk
i krećem ti radosno u susret,
u mekim cipelama dobrovoljnog izgnanstva
od slobode i lutanja za ne-trebanjem.
Tvoj miris ostaje uspavanka i buđenje.
 

Back
Top