Stihovi za moju dusu

PUT

usmrćeni u sporednim ulicama sveta
promrzli pod zastavama
taoci svojih žena

odgajani u mrak

rigamo u zapušene šolje
u bednim sobama punim bubašvaba i miševa

nije čudo što retko pevamo
danju ili u podne ili noću

besmisleni ratovi
besmisleni godine
besmisleni ljubavi

i pitaju nas:
zašto pijete toliko?

eto, izgleda da su dani
stvoreni da
budu straćeni
godine i ljubavi stvorene su da
budu straćene

ne možemo da plačemo, i to pomaže
smejanu
to je kao izbacivanje
snova, ideala,
otrova

ne tražite od nas da pevamo,
smejanje je naša pesma
jer sve je samo užasna šala.
Isus bolje da se smejao na krstu,
to bi okamenilo njegove ubice.

sada ima više ubica nego ikad
i ja pišem pesme za njih.


Čarls Bukovski.
 
Još ti slikaš, još ja stojim
K'o kip drevni, prava, bela,
Još ti pogled, s kistom tvojim,
Vrednom pčelom, duž mog tela,
K'o ljubavna plima kruži:
Još sen svoju podne duži.

Još dan slušam oko sebe,
Od vrućine drvo pucka,
Negde miš u zidu grebe,
Kočija se neka trucka
Ulicom pustom sparnom: muk
Steže: slušam kista treperav zvuk.

Tako krotko, dok se sati množe,
Očima ti tamnim dajem
Više no što ljubav može
Dati tajnim zagrljajem:
Ti me vidiš s dubljim znanjem,
Ogrnutu vazdušnim tkanjem.

Tako pogled će i dragog zateći
Onde gde zrak suncev šara
Po mom telu: i ipak naći
Iris i ružu moga cara,
Udubine pune plama,
I zlato medj crnim kovrdžama.

Džejms Elroj Fleker
 
O Ž I LJ C I

Ožiljci duše su poput godova
siguran znak usijecanja vremena.

Po njima kao s rastojanja
odgonetavamo starosnu dob duše
kojoj svaki ožiljak upisuje po jedan god.



Sad kada smo došli dotle da se osvrćemo
uočavamo samo krugove i slojeve

Mijenjati ne možemo više ništa!
A i čemu?
Svemu što bismo možda i mogli promijeniti
zadana je zakonitost ožiljaka.



Ustvari
možda se duša upravo ožiljcima širi u prostor
možda vječnost i počinje dovoljnim brojem
zadanih godova koji su trajni dio nas.

Antun Šuljić
 
ZENA
Srce mi je milosti izvor;
Moje reči se uz rane previjaju
Kao listovi lekovitog bilja,
Koraci mi umeju da vode
I one što lutaju bez cilja.

Mene privlače oči nesrećnika
I čela samoubica
Nesanicom ispijena.
Sa moga čita se lica
Da sam deset puta sestra
Pa jednom žena.

Ne bih mogla voljeti bez tuge.
Rođena sam da na krilu njišem
Bolove čije dok ih ne ublažim,
Rođena nad čijim snovima
Nemirnim da uplašeno dišem.

Ne bih mogla voljeti bez tuge
Ni radosnoga priviti na njedra.
Ne bih mogla pružiti ruku
Onome kom laka su jutra,
A uzglavlja vedra.

Rođena sam da živim za drugog.
Preliva se samilost srcu preko rubova.
Na dlanima mi piše da znaju da vidaju,
U očima da umiju da griju,
Na usnama da gorčinu skidaju.



Desanka Maksimović
 
Ovo su stihovi za sva vremena pa i nazad.
Početak i Kraj poezije
Za mene nešto što je najlepše ikada napisano...

Uzalud je budim

Budim je

zbog sunca
koje objašnjava sebe biljkama

Zbog neba
razapetog između prstiju

Budim je zbog reči koje peku grlo

Volim je ušima....

Treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi...

Budim je zbog dalekih stvari
koje liče na ove ovde...

Zbog ljudi
koji bez čela i imena
prolaze ulicom

Zbog anonimnih reči
trgova
Budim je zbog manufakturnih pejzaža
javnih parkova

Budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu

Zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom!

Moja ljubav
puna drugih
je deo zore koju budim

Budim je zbog zore
zbog ljubavi
zbog sebe

zbog drugih...

Budim je
mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu

Sigurno je rekla:
neka me traži
i vidi
da me nema

Ta žena sa rukama deteta
koju volim
To dete koje je zaspalo
ne obrisavši suze koje budim...

Uzalud
uzalud
uzalud...

Uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova

Uzalud je budim
jer njena usta neće moći da je kažu
uzalud je budim

Ti znaš
voda protiče
ali ne kaže ništa........

Uzalud je budim

Treba obećati
izgubljenom imenu
nečije lice
u pesku

Ako nije tako
odsecite mi ruke
i pretvorite me
u kamen!

Branko Miljković


tako prokleto dobro napisano...
 
Da sam iz tvojih snova?
Da li bi mi oci imale sjaj zvezdanog neba
A usne ukus malina ?
Da li bi mi u kosu bile spletene bele rade
A ruke grile hukom vetra ?
Da sam iz tvojih snova?
Da li bi moji dodiri lecili
Reci donosile mir
Poljubac unosio nemir
Bedra drhtala jacinom vodopada ?
Da sam iz tvojih snova,
Da li bih to bila ja?
 
ClickHandler.ashx
 
LJUBAV - Jovan Ducic

Je li ovo ljubav, ili bolna jedna
Potreba da ljubim? Ova zelja plava,
Je li zelja srca mocnoga i cedna?
Ili napor duse koja malaksava?

Je li ovo zena koju ljubim, zbilja?
Il' sen na prolasku preko moga puta,
Tumaranje misli bez svesti i cilja,
I sve delo jednog bolnoga minuta!

Ne znam; no na medji toga sna i jave,
Vidim moje srce da cezne i pati.
I suze kad dodju, rane zakrvave -
Ja ni onda od tog nista necu znati.
 
A KOLIKO SI IMALA LJUBAVNIKA

A koliko si imala ljubavnika ? I gde si sve s njima spavala ?
I šta su ti govorili ?I kako, kako je bilo? Daj mi mira,

Čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje
fotografije spremljene u kutiji od cipela,
pisamca o vernoj ljubavi po manžetnama
i u policama pod rubljem,, prestani,
prestani, idi već, kao nesnosnu muhu
pratim očima tvoj lik po svim kutovima, idi,
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena,
moram se ispavati, idi, rasplini se,
rastopi se negde u toj narandžastoj lokvi pod svetiljkom,
izgubi se medju slovima ove glupave knjige što je čitam.

Idi, ne volim te, ništa neću, ništa ne pitam,
to me ne zanima,
fućkam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sed,
i sed ću te voleti, no za ime Isusovo,
koliko, koliko si ih imala ?

Jiri ŠOTOL
 
Ne ruši sve mostove

Ne rusi sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom sto leti,
kada nema mostova uzalud je ceznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoci je lakse neshvaceno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...

Ivo Andric
 
...pristajem....
biti Hram prijateljstva našeg
svetionik ljubavi
kiša jesenja
more kestenja
luka mira
šuma iznenađenja
cvet nadanja
put neizvesnosti
srce ludosti
oluja strasti
vetar radosti
sunce strpljivosti
jezero mudrosti
romantična žena
prijateljica draga
pomalo tajanstvena
ali... sretna i spokojna ..
 
A sad, opet nešto omiljeno...
Krpice u celini :)


VRATI MI MOJE KRPICE


Padni mi samo na pamet
Misli moje obraz da ti izgrebu
Izidi samo preda me
Oci da mi zalaju na tebe
Samo otvori usta
Cutanje moje da ti vilice razbije
Seti me samo na sebe
Secanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa
Dotle je medu nama došlo

1

Vrati mi moje krpice
Moje krpice od cistoga sna
Od svilenog osmeha od prugaste slutnje
Od moga cipkastoga tkiva
Moje krpice od tackaste nade
Od žežene želje od šarenih pogleda
Od kože s moga lica
Vrati mi moje krpice
Vrati kad ti lepo kažem :evil:

2

Slušaj ti cudo
Skini tu maramu belu
Znamo se
S tobom se od malih nogu
Iz istog canka srkalo
U istoj postelji spavalo
S tobom zlooki nožu
Po krivom svetu hodalo
S tobom gujo pod košuljom
Cuješ ti pretvornice
Skini tu maramu belu
Šta da se lažemo

3

Necu te uprtiti na krkace
Necu te odneti kud mi kažeš
Necu ni zlatom potkovan
Ni u kola vetra na tri tocka upregnut
Ni duginom uzdom zauzdan
Nemoj da me kupuješ
Necu ni s nogama u džepu
Ni udenut u iglu ni vezan u cvor
Ni sveden na obican prut
Nemoj da me plašiš
Necu ni pecen ni prepecen
Ni presan posoljen
Necu ni u snu
Nemoj da se zavaravaš
Ništa ne pali necu

4

Napolje iz moga zazidanog beskraja
Iz zvezdanog kola oko moga srca
Iz moga zalogaja sunca
Napolje iz smešnog mora moje krvi
Iz moje plime iz moje oseke
Napolje iz mog cutanja na suvom
Napolje rekao sam napolje
Napolje iz moje žive provalije
Iz golog ocinskog stabla u meni
Napolje dokle cu vikati napolje
Napolje iz moje glave što se rasprskava
Napolje samo napolje

5

Tebi dodu lutke
A ja ih u krvi svojoj kupam
U krpice svoje kože odevam
Ljuljaške im od svoje kose pravim
Kolica od svojih pršljenova
Krilatice od svojih obrva
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divljac od svojih zuba
Da love da vreme ubijaju
Kakva mi je pa to igra

6

Koren ti i krv i krunu
I sve u životu
Žedne ti slike u mozgu
I žar okca na vrhovima prstiju
I svaku svaku stopu
U tri kotla namcor vode
U tri peci znamen vatre
U tri jame bez imena i bez mleka
Hladan ti dah do grla
Do kamena pod levom sisom
Do ptice britve u tom kamenu
U tutu tutinu u leglo praznine
U gladne makaze pocetka i pocetka
U nebesku matericu znam li je ja

7

Šta je s mojim krpicama :confused:
Neceš da ih vratiš neceš
Spalicu ti ja obrve
Neceš mi dovek biti nevidljiva
Pomešacu ti dan i noc u glavi
Lupiceš ti celom o moja vratanca
Podrezacu ti raspevane nokte
Da mi ne crtaš školice po mozgu
Napujdacu ti magle iz kostiju
Da ti popiju kukute s jezika
Videceš ti šta cu da ti radim
Seme ti i sok i sjaj
I tamu i tacku na kraju mog života
I sve na svetu

8

I ti hoceš da se volimo
Možeš da me praviš od moga pepela
Od krša moga grohota
Od moje preostale dosade
Možeš lepotice
Možeš da me uhvatiš za pramen zaborava
Da mi grliš noc u praznoj košulji
Da mi ljubiš odjek
Pa ti ne umeš da se voliš

9

Beži cudo
I tragovi nam se ujedaju
Ujedaju za nama u prašini
Nismo mi jedno za drugo
Stamen hladan kroz tebe gledan
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj
Ništa nema od igre
Kud smo krpice pomešali
Vrati mi ih šta ceš s njima
Uludo ti na ramenima blede
Vrati mi ih u nigdinu svoju beži
Beži cudo od cuda
Gde su ti oci
I ovamo je cudo

10

Crn ti jezik crno podne crna nada
Sve ti crno samo jeza moja bela
Moj ti kurjak pod grlo
Oluja ti postelja
Strava moje uzglavlje
Široko ti nepocin-polje
Plameni ti zalogaji a voštani zubi
Pa ti žvaci izelice
Koliko ti drago žvaci
Nem ti vetar nema voda nemo cvece
Sve ti nemo samo škrgutanje moje glasno
Moj ti jastreb na srce
Manje te u majke groze

11

Izbrisao sam ti lice sa svoga lica
Žderao ti senku sa svoje senke
Izravnao bregove u tebi
Ravnice ti u bregove pretvorio
Zavadio ti godišnja doba
Odbio sve strane sveta od tebe
Savio svoj životni put oko tebe
Svoj neprohodni svoj nemoguci
Pa ti sad gledaj da me sretneš

12

Dosta recitoga smilja dosta slatkih trica
Ništa necu da cujem ništa da znam
Dosta dosta svega
Reci cu poslednje dosta
Napunicu usta zemljom
Stisnucu zube
Da presecem ispilobanjo
Da presecem jednom za svagda
Stacu onakav kakav sam
Bez korena bez grane bez krune
Stacu oslonjen na sebe
Na svoje cvoruge
Bicu glogov kolac u tebi
Jedino što u tebi mogu biti
U tebi kvariigro u tebi bezveznice
Ne povratila se

13

Ne šali se cudo
Sakrilo si nož pod maramu
Prekoracilo crtu podmetnulo nogu
Pokvarilo si igru
Nebo da mi se prevrne
Sunce da mi glavu razbije
Krpice da mi se rasture
Ne šali se cudo s cudom
Vrati mi moje krpice
Ja cu tebi tvoje


Vasko Popa
 
Moram da te pitam nešto.
Šta, dušo? Reci....


Misliš li...
da naša ljubav...
može da stvori cudo?

Da, mislim.
To te svaki put vraca meni.

Misliš li da naša ljubav...
može da nas odvede zajedno?

Mislim da naša ljubav može
da uradi sve što mi želimo.
 
Duša se moja sjeća tvog lica

Duša se moja sjeća tvog lica,
mada te oči nisu srele.
Idem i zagledam lica ljudska,
i tražim te, tražim, toliko te tražim
da te valjda i ne umijem naći.

I možda sam davno kraj tebe prošla
na kakvom trgu, u gužvi perona,
mudro te pustiv da zauvijek prođeš,
jer već sam mogla, živote moj, bez tebe,
ali ne bez ovog traganja za tobom.


Vesna Krmpotić
 
Neću te voljeti više

Kad umrem i prozračni travanj
Nad grobom otrese kosu tešku od kiše
Pognuvši se nadamnom, ako i patiš,
Neću te voljeti više.

Spokojna ću biti, smirena ko krošnje
Opuštenih grana kada kiša pada;
Nijemija ću biti i tvrđega srca
Od tebe sada.



Sara Teasdale
 
ILUZIJA

Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvucenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sopstvene setve...
Upijali bezvezne reci u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzlece iznad kletve...

Ne, nisi ti iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duse.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo zesti
ozivljavaju dubine sto te videse i cuse
kako izranjas iz svemira
kroz paucinu svesti...

Izgubljeni trenuci slazu se u memljive kule
otezalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one sto su sve videle, i one sto su cule
posrcu pod teretom bremena...
Hoce li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no sto se stopi, ishlapi...?

Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nesto o tebi
sto mi zenice boji i cutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...


Dragana Konstantinovic
 
Podelicu sa tobom,
sva moja sasava zdravlja,
zavoli moju priliku,
sto se tetura niz dan...

Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja,
ludo moje zar ne znas,
divno je nemati plan.
Zar ne znas kako je
lepo voleti..
 
Budi uvijek blizu, ne ostavljaj me,
svojim budnim okom pazi na mene.
brani me od tuge i životnih teškoća,
zlobne okoline, tuga i zloća.....

Budi uvijek blizu, za ruku me primi,
snažno me zagrli, k sebi me privini...
Budi mi utjeha, budi moje sve...
I kad život prođe molim te.... ne ostavljaj me..

Obriši mi suze... na lice mi smijeh donesi..
na krilima me ponesi. ...
Nauči me što je život....
Nauči me što je radost što je san...

Budi uvijek blizu,
uljepšaj mi dan....
I kad život novu stranicu okrene
budi uvijek blizu..

budi blizu mene.....
 
U jednom danu
Hiljadu i cetiri stotine minuta
Ljudi se mogu rastati
Hiljadu i cetiri stotine puta
Ali samo jedan
Rastanak ce da boli
Kada odlazi
Osoba koja se voli.

U jednom danu
Osamdeset sest hiljada sekundi
Covek moze ispratiti
Osamdeset sest hiljada ljudi
Samo jedan lik
Ne nestaje bez traga
Kada odlazi
Osoba koja je draga.
 
Ponizna klecim na obali bitisanja
Ruku pruzam ruci sto pogledom izgara
Mirna, tiha i sretna
Kaplja zore u beskraj se pretvara

Nosim vedro dana
Gledam nebo, ljubim zemlju
Okrijepu onom sto budan sanja
Providnosti dok se klanjam

Pisem pjesmu, rijeci lete
Radosna sam dok izgaram
Sve sto trebam
srce srcu da je dijete

Dal je san il java
to sto mi se desava?
 

Back
Top